Ah, ta demokracija… na australski način

Za razliku od mnogih sličnih slučajeva, gdje mediji pred izbore nastoje tiražu i svoju važnost “napumpati” tvrdnjama o nekakvoj neizvjesnosti i dramatici gdje nje zapravo nema, izbori za australski federalni parlament su se pokazali dostojnim najava. Zapravo, i malo predobro, jer ni nakon što je službeno završila postizborna noć, Australci i ostatak svijeta još uvijek nisu načisto tko će im biti sljedeći premijer. Vladajuća Australijska laburistička stranka (ALP), naime, nije uspjela osvojiti 76 od 150 mjesta nužnih za većinu i samostalno sastavljanje vlade. Slično kao i njihovi rođaci iz kolonijalne matice-zemlje, i Australci se nakon gotovo 70 godina suočavaju sa zaboravljenom i novim generacijama sasvim nepoznatom situacijom “obješenog parlamenta”, odnosno potrebom da jedna od dvije vodeće stranke mora snubiti male strančice kako bi sastavila većinu. Takva je situacija, naravno, nešto sasvim uobičajeno u Evropi s njenim proporcionalnim  izbornim sistemom te ju je Hrvatska iskusila 2003. i 2007. godine, a svi očekuju da će se ista stvar ponoviti i 2011. godine.

Utoliko je zanimljivo promatrati kakav bi mogao biti rasplet ovakve situacije, s obzirom da je nemoguće izbjeći sličnosti načina na koji je sadašnja australska premijerka Julia Gillard s načinom dolaska na vlast njene hrvatske kolegice. Gillard je, naime, premijerkom postala bez izbora, i to zahvaljujući šokantnom stranačkom puču, odnosno svrgavanjem nekoć popularnog premijera Kevina Rudda, za koga su čelnici laburista držali da im ne može garantirati pobjedu na ovogodišnjim izborima. U pitanju je bio riskantan potez, a još je riskantnije bilo nastojanje Gillardove da se na izbore ide nekoliko mjeseci ranije, odnosno maksimalno iskoristi faktor “svježeg lica” i prve žene na čelu zemlje koja uživa status pionira moderne demokracije.

Gillard je, kao i mnogi političari u suvremenom svijetu, naučila kako su birači prilično ćudljiva i nepredvidljiva stvorenja, na čijim hirovima su se razbijale i najracionalnije političke računice.  Isto onako kao što su anketama ignorirali činjenicu da je Australija pod Ruddom kao od rijetkih zapadnih zemalja prošla “lišo” u globalnoj recesiji, tako su se odjednom “ohladili” od oduševljenja za “šarmantnu”, karizmatičnu i sposobnu novu premijerku. Svrgavanje Rudda je umjesto spasa za laburiste postao recept njihove propasti; birači u Ruddovom rodnom Queenslandu su se tako listom opredijelili protiv laburista u znak protesta. Desničarska koalicija Liberalne i Nacionalne stranke se od autsajdera odjednom pretvorila u ozbiljnog protivnika, a “ludi redovnik” Tony Abbott, čije je katoličanstvo i opsjednutost vježbanjem prije toga bilo metom poruge, postao sasvim ozbiljan kandidat za novog premijera.

Sudeći po rezultatima, Abbott je napravio veliku stvar i gotovo uspio vratiti sva mjesta u parlamentu koje su Koaliciji prije nepune tri godine “pomeli” Ruddovi laburisti. Međutim, svima je jasno kako nije uspio prijeći magični prag od 76 mjesta. U sličnoj situaciji je i Gillard, čiji pristaše niti ona sama nisu mogli kriti razočaranje prilikom priznanja da taj prag ne mogu prijeći ni laburisti, a neki od medija su rezultate laburista već sada proglasili fijaskom, a čak su i neki od Gillardičinih stranačkih kolega počeli preuzimati ulogu generala poslije bitke i optuživati vodstvo da je Ruddovom smjenom izgubilo već dobivene izbore.

Gillard, ako je vjerovati trenutnim rezultatima, odnosno analizi Sydney Morning Heralda, trenutno ima nešto bolju pregovaračku poziciju, ali će sve, dakako, ovisiti o tome hoće li laburisti ili Koalicija  – koji trenutno imaju po 71 mjesto – na kraju dobiti relativnu većinu, odnosno steći pravo da prvi pokušaju sastaviti vladu. Prema trenutnim rezultatima, u ukupnom broju glasova na nacionalnoj razini je Koalicija u prednosti pred laburistima. Laburiste je spasio specifični australski izborni sistem, odnosno većinski sistem u kome glasači imaju opciju istovremeno glasati i po savjesti i “taktički”, odnosno da je većina od 11 posto primarnih glasača Zelenih taktički glasalo za laburističke kandidate u “tijesnim” izbornim jedinicama.

Ako se ispostavi da će Gillard uspjeti u postizbornim natezanjima iščupati kakvu-takvu pobjedu iz izbornog poraza, tome bi se trebao obradovati “vidoviti” krokodil Harry, koji je predvidio pobjedu premijerke i za koga je malo vjerojatno da bi u slučaju ispunjenog predviđanja završio kao nečija torba. Isti, događaj, naravno, nisu mogla ne komentirati vrijedni Tajvanci, kao što se vidi iz dolje priloženog.

Hoće li australska Jadranka Kosor plesati jedno ljeto?

Julia Gillard in Adelaide
Image by StephenMitchell via Flickr

“Down under” je doista “tamo dolje”, barem kada su u pitanju svjetski mediji i način na koji su pratili zbivanja u Australiji, odnosno izvanredne parlamentarne izbore. Njih su se, usprkos niza dramatičnih obrata, sjetili tek na samom kraju, i u trenutku kada ankete sugeriraju “najtješnju” i “najnepredvidljiviju” izbornu utrku u povijesti. Julia Gillard, laburistička premijerka koja je na svoj položaj došla brutalnim stranačkim pučem, odnosno smjenjivanjem svog stranačkog druga Kevina Rudda, posljednjih je dana vidjela kako joj se prednost nad opozicijskom koalicijom desničarske Liberalne i Nacionalne stranke istopila.

Gotovo nitko ne vjeruje ni da će Koalicija ni laburisti uspjeti ostvariti apsolutnu većinu, pa će Australija, slično kao i Ujedinjeno Kraljevstvo prije nekoliko mjeseci, ponovno iskusiti “čari” manjinske vlade, odnosno koalicijskog natezanja. U tome bi Australce mogao spriječiti jedino specifičan izborni sistem preferencijalnog glasanja, odnosno većinski sistem u kome svaki glasač uživa luksuz da jednom kandidatu/stranci da glas po savjesti i simpatijama, a drugom iz taktičkih razloga. Vjeruje se da će veliki broj laburističkih glasača svoj glas dati kandidatima Zelene stranke, odnosno da će o njima ovisiti tko će doći na vlast.

Juliji Gillard, koja je Rudda svrgnula upravo zato što su laburistički vođe bili zabrinuti zbog loših anketa, se može dogoditi da bude ne samo prva žena-premijer u povijesti Australije, nego i premijer s izuzetno kratkim stažom. To što hrvatski mediji u potpunosti ignoriraju izbore u Australiji stoga postaje razumljivo, pogotovo što bi pobjeda desničarske opozicije predstavlja prilično loše znamenje za hrvatsku kolegicu Julije Gillard. U svakom slučaju, odgovor na pitanje hoće li Gillard plesati jedno ljeto bi trebao biti poznat sutra ujutro po hrvatskom vremenu.

“Žene-pume” su mit?

Kutcher and Moore, September 2008
Izvor: Wikimedia

“Cougar” je originalna engleska riječ za pumu koja je posljednjih nekoliko godina dobila sasvim novo značenje, odnosno označila trend koji treba dokazati da živimo u vrlom novom svijetu spolne ravnopravnosti. “Cougari”, odnosno “žene pume” su starije pripadnice ljepšeg spola koja, po uzoru na svoje muške vršnjake, kao seksualne i ljubavne partnere preferiraju “piletinu”, odnosno mlado meso u obliku muškaraca koji bi im po godinama mogli biti sinovi i unuci. Taj se fenomen tumači time da su žene, stekavši kakvu-takvu financijsku i poslovnu ravnopravnost, barem u prosvijećenim zemljama Zapada, na kraju ravnopravnost stekle i u krevetu, odnosno, lišene potrebe da budu supruge i majke, sada sebi mogu dozvoliti luksuz seksa sa mlađim partnerima. Fenomenu su svojim, za Hollywood donedavno atipičnim vezama s mlađim muškarcima, publicitet dale Demi Moore i Madonna.

Međutim, studija koju je nedavno u časopisu Evolution and Human Behaviour objavila skupina britanskih psihologa sa Sveučilišta Walesa, sugerira kako su “žene pume” najobičnija fama, odnosno fenomen koji je ostao ograničen na svijet celebrityja. Istraživanje provedeno na 22.000 muškaraca i žena u 14 zemalja, a prilikom koga se naglasak dao na korisničke preference na online dating stranicama, pokazuje kako između muškaraca i žena, bez obzira na socijalne prilike, kulturu i obrazovanje, još uvijek postoji duboki jaz između idealne dobi partnera, odnosno kako su još uvijek čvrste tradicionalne podjele i reference.

Prema istraživanju muškarci, bez obzira na godine, kao idealne životne partnerice traže žene koje su mlade, odnosno što je muškarac stariji, to je veći generacijski jaz između njega i idealne žene, koja mu po godinama može biti kćer ili unuka. Žene, naprotiv, bez obzira na starost, traže muškarce koji su ili njihove dobi ili stariji. “Žene pume” u 40-tim i 50-tim dakle, kao idealne partnere neće tražiti ljepuškaste mladiće kao Ashton Kutcher nego starce od pet, šest i više “banki”.

Dr. Dunn, vođa tima istraživača, zaključio je da je fenomen “žena puma” najobičniji mit. A, kada se malo o svemu razmisli, i nije teško zaključiti. Različite seksualne preference muškaraca i žena su posljedica bioloških imperativa, odnosno seksa kao aktivnosti čija je primarna svrha produženje vrste; muškarci, dakle, traže mlade žene koje su u stanju rađati potomstvo; žene, pak, traže situirane i u pravilu starije muškarce koji u stanju uzdržavati to potomstvo. Takve biološki uvjetovane parametre nisu u stanju izbrisati nikakvi celebrity trendovi niti feminističko obrazovanje.

Twitter donosi smrt

Povijest, a pogotovo ona bliža, nas je naučila da svaka tehnologija uz brojne blagodati donosi i nove, dotada nepoznate opasnosti. To uključuje i Twitter, bez koga danas mnogi ne mogu zamisliti svoj život, ali koji im je isto tako u stanju taj život oduzeti. I više u pitanju nisu bizarni incidenti poput ovog, nego mnogo uvjerljiviji i prozaičniji način da se prijevremeno napusti ovaj svijet.

Jedan takav slučaj će vjerojatno predstavljati i vijest koja je Los Angeles zavila u crno. Dr. Frank Ryan, 50-godišnji plastični kirurg, poginuo je u prometnoj nesreći u Malibuu. Dotični je liječnik postao poznat zahvaljujući reality starleti Heidi Montag kojoj je napravio veliki broj operacija. Ryanova bivša djevojka Charmaine Blake je, pak, obznanila kako joj je policija rekla da je smrt izavana “tvitanjem”, odnosno da je Ryan u trenutku nesreće istovremeno vozio i slao poruku na Twitter o svom kućnom ljubimcu.

Ovo, naravno, nije prva prometna nesreća izazvana pokušajem da se istovremeno vozi i koristi mobitel, ali, bez svake sumnje, predstavlja prvi slučaj da je kao žrtvu imala celebrity. Vrlo je vjerojatno da će nakon svih onih silnih reklama s porukom “Kad piješ, ne vozi” početi dolaziti i reklame s porukom “Kad voziš, ne tvitaj”.

Milorad proglašen krivim!

Upravo je objavljena presuda u jednom od najspektakularnijih krivičnopravnih procesa u SAD u posljednje vrijeme. Milorad “Rod” Blagojevich, bivši demokratski guverner američke države Illinois, se, ako je suditi po onome što javljaju američki mediji, uspio izvući od optužbi za korupciju, odnosno prodaju senatskog mjesta koje je ispražnjeno Obaminim izborom za predsjednika, ali ne i od optužbe za laganje FBI tokom istrage, odnosno ometanje pravde.

Blagojevich je bio optužen po 24 točke. Proglašen je krivim za 1, a za ostalih 23 se porota nije mogla nikako složiti. Za ostale se mora zakazati novo suđenje na kome porota mora donijeti jednoglasnu presudu. U svakom slučaju, za presudu za koju je proglašen krivim, mogao bi biti osuđen na kaznu zatvora od 1 do 5 godina.

Blagojevich je, inače, od medija već bio proglašen krivim, a što nije bilo teško s obzirom na objavljivanje kompromitirajućih audio-snimki na kojima guverner Illinoisa pokušava dogovoriti financijske i druge usluge za imenovanje odgovarajućeg političara na mjesto senatora. Međutim, sve te snimke nisu uspjele ostaviti preveliki dojam na porotnike, ili barem jednog koji je iz tko zna kojih razloga smatrao da federalne vlasti nisu dokazale cijeli slučaj.

I Blagojevichev prethodnik George Ryan je, inače, također završio u zatvoru zbog korupcije. Cijeli slučaj, dakako, neće baš najbolje “sjesti” Obami, koji je i sam ispekao politički zanat na opakim čikaškim ulicama, i čiji su najbliži suradnici poput Rahma Emanuela također spominjani na kompromitirajućim audio-snimkama.

Hrvatski Zapad protiv Zapada?

Ne tako davno, kada je Milan Bandić bio nezaustavljivi i neizbježni budući predsjednik, Denis Kuljiš je izazvao mini-kontroverzu ponovnim oživljavanjem znamenite Šešeljeve linije koja bi od Karlobaga do Virovitice ponovno služila kao granica, ali ovaj put između dvije hrvatske države. Po Kuljišu istočno od te linije je “barbarska”, reakcionarna i primitivna Istočna Hrvatska gdje caruju neradnici, turbonacionalisti čija jednomunost garantira HDZ-u nezasluženi uspjeh na izborima, a čije stanovništvom mentalitetom i osjećajima pripada Balkanu. Zapadno od te linije je “uljuđena”, napredna i civilizirana Zapadna Hrvatska gdje žive radišni i slobodoumni ljudi čiji je svjetonazor daleko bliži svemu onome što predstavlja EU.

Kuljišova teza je dočekana na nož, a iz današnje perspektive – kada je “europejac” Josipović u Banskim Dvorima, a dobra “europejka” Jadranka Kosor uz asistenciju SDP-ovske kvazi-opozicije nastoji spasiti stranku i državu od “zločestih” Sanadera, Bandića, Glavaša i Keruma, izgleda ne baš tako uvjerljivo. Izgledat će još manje uvjerljivo ako se uzmu u obzir rezultati najnovije ankete prema kojoj je euroskepticizam – koji bi, prema Kuljišu, trebao biti karakteristika Istočne Hrvatske – najrašireniji upravo u “najueuropskijim” dijelovima Hrvatske kao što su Istra, Hrvatsko Primorje i Sjeverna Hrvatska. Dakako, da su u pitanju ankete s čijim se rezultatima može manipulirati te da će se pravo stanje vidjeti tek za vrijeme referenduma (ako ga, s obzirom na demokratske trendove Hrvatske i EU, uopće i bude). Ipak, teško se odati dojmu da se stvarnost opet pokazala mnogo složenijom od teorija temeljenih na jednostavnim zamislima ili jednostavnim potezima na zemljopisnoj karti.

Bolje biti star nego stara

Ono što je svojevremeno izjavio veliki William Goldman – da u Hollywoodu nitko ne zna ništa – odnosno da ne postoje nikakva pravila, još uvijek važi. Ipak, određeni zakoni vjerojatnosti ukazuju na to da je za nečiju glumačku karijeru u pravilu bolje biti mlad nego star, odnosno privlačan nego ružan.

Nastojanje da se sačuva privlačnost i mladost je jedan od razloga zbog čega je Hollywood postao carstvo kozmetike i plastične kirurgije, odnosno 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji pokušavaju izgledati kao tinejdžeri, a ponekad pokazuju i njihovu zrelost. Pa, ipak, zub vremena zna biti neumoljiv, ali i prilično “politički nekorektan”, barem kada su u pitanju razlike među spolovima. Dakle, ukoliko neka holivudska starleta nije uspjela ostvariti nekakvu “bijesnu” karijeru prije 35. ili 40. godina, malo je vjerojatno da će ikada postati superstar. Sa muškarcima, pak, stvari stoje malo drukčije; bez obzira na dominaciju androginih pseudotinejdžera i metroseksualaca kao što su Pattinson i Lautner danas, a Chris Klein i Matt Damon jučer, dramski umjetnik muškog spola se ipak može nadati da će njegovo ime blistati s plakata čak i u 50-im, pa 60-im, a u nekim slučajevima i 70-im godinama života.

Najnoviji prilog toj tvrdnji bi mogli biti komercijalni rezultati vodećih holivudskih hitova ovog vikenda. The Expendables, macho akcijada “stare škole” o grupi opakih mišićavih razbijača koje vodi 64-godišnji Sylvester Stallone je usprkos po box office obično pogubnom R-rejtingu glatko zasjela na prvo mjesto i potukla Eat Pray Love, “topli” i ženski film koga je trebala voditi nekadašnja holivudska kraljica, 43-godišnja Julia Roberts.

Okorjeli fanovi Julije Roberts bi, dakako, mogli naći razloge za ovaj debakl u objektivnim okolnostima, odnosno glumičinoj konverziji na hinduizam koji je filmu dala neočekivano negativan publicitet među skrivenim bigotima. Drugi će, pak, od svega izvući političko-ideološki “spin”, odnosno to shvatiti kao pobjedu konzervativnih reaganovskih militarističkih agresivnih i “muških” 1980-ih (koje najbolje utjelovljuje “Rambo” Stallone) nad liberalnim clintonovskim pacificističkih “politički korektnim” i “ženskim” 1990-ih koje je utjelovljivala Roberts, a koje trenutno u Bijeloj kući utjelovljuje omraženi Obama. Ipak, teško se oteti dojmu da kada na box officu sudare ostarjela muška zvijezda i ostarjela ženska zvijezda, žena uvijek bude ta koja gubi.

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.

Victoria 2 – Prvi dojmovi

Vodstvo švedskog studija Paradox Interactive očigledno nije sujeverno, jer je izlazak svoje najnovije igre – Victoria 2 – namjestila upravo na petak 13. Donositi sudove o tome da li je taj potez bio izazivanje sudbine ili ne nema smisla, jer se u nekoliko sati koliko je igra dostupna teško može dobiti nekakav jasan dojam o tome koliko je ta igra dobra ili loša.

Po onome što sam imao prilike vidjeti, Paradox se još uvijek drži principa da se uvode novotarije novotarija radi, odnosno da se ne mijenja pobjednička formula. Dakle, Victoria 2 je po sadržaju istovjetna originalu iz 2003. godine – cilj je voditi jednu od povijesnih država u razdoblju od 1836. do 1920. godine te, ovisno o početnoj poziciji od nje napraviti jedinu svjetsku supersilu, osigurati “mjesto pod suncem”, modernizirati je ili makar pokušati izbjeći njeno gutanje od strane većih imperijalističkih “igrača”.

Paradox nije previše mijenjao ni detalje same igre – i dalje se svodi na nastojanje da državničko umijeće pokazuje brigom o financijama, razvijanjem proizvodnje, održavanjem pozitivne trgovinske bilance, kao i balansiranjem između raznih etničkih grupa i društvenih klasa kako bi se izbjegle revolucije, ustanci i građanski ratovi. Mikromenadžment, odnosno opcije koje omogućavaju manipuliranjem društvenim grupama koje mogu brojati 100.000, ali i nekoliko desetaka pojedinaca je još uvijek tu. Zapravo, Victoria 2 se ne doima toliko različito od Victorije 1.

Ono što, međutim, ovu igru čini bolju od Victorije 1 jest prije svega mnogo urednije korisničko sučelje, koje ogroman broj podataka čini prijemčivim igraču i bitno olakšava donošenje odluka. Također je ubačena zgodna opcija za brzo pregledavanje rutinskih diplomatskih informacija iz svijeta koje znaju biti tako iritantne u drugim Paradoxovim igrama ovog tipa (Europa Universalis i Hearts of Iron). Originalna glazba se također doima daleko bolja nego u originalu koji je ponekad bio previše depresivan sa svojim klasicima iz 19. stoljeća.

S druge strane, još uvijek je teško dati konačan sud, jer je zemlja koju sam odabrao za igranje – Argentina – zbog svoje relativne zabačenosti, ali i fiksiranog političkog sistema temeljenog na klasičnoj latinoameričkoj diktaturi, nije dala priliku niti za “ozbiljnu” diplomaciju, niti za ratovanje, barem ne u prvih par desetljeća koje sam na brzinu odigrao. Također se još uvijek ne može dati ni sud o kolonizaciji i sistemu imigracije, jer je Argentina još uvijek ispod kriterija “sile” koji u mehanizmu Victorije 2 jedina može osnivati kolonije; to je prilično frustrirajuće s obzirom na prostrane teritorije na krajnjem jugu zemlje.

Možda nakon još nekoliko partija budem u prilici dati nešto opsežniju ocjenu ove igre. Ipak, mogao bih reći da je oni koje originalna Victoria nije impresionirala vjerojatno neće voljeti; stari Paradoxovi grognardi će je vjerojatno konzumirati sa zadovoljstvom. Onima koji još nisu upoznati s Paradoxovim naslovima bi mogla poslužiti kao dobar uvod u takvu vrstu igara.