Kako je republikanski cunami potopio Obamu

Jučer održani kongresni izbori u SAD pokazuju koliko je nezahvalno stvarati dugoročne političke i drugo prognoze, a pogotovo kada se kao temelj koriste jedni jedini izbori, ma koliko na prvi pogled izgledali epohalni i “povijesni”.

Tako je u ovo vrijeme prije dvije godine američka Republikanska stranka bila u stanju potpunog šoka, grogirana onime što je trebalo predstavljati pobjedu, a završilo kao neočekivani poraz. Čak je i jedan iskusni politički “lisac” kao Karl Rove sebi dozvolio da u izbornu večer uđe u studio Fox Newsa potpuno uvjeren da će republikanski kandidat Mitt Romney završiti kao pobjednik, a potom od sebe pravi budalu i svađa se s voditeljima kada su mu pred nos dostavljali službene podatke prema kojima Obama od Romneya pravi mljeveno meso u svim strateški važnim državama. Rove je u svemu tome biožrtva ne prenaglašenog optimizma koji ponekad zna uhvatiti izborne stožere koji ponekad počnu vjerovati vlastitoj propagandi, nego i zaključaka koji su se temeljili na zdravom razumu, iskustvu, pa i nizu predizbornih anketa koji su do posljednjeg trenutka sugerirali ili Romneyevu pobjedu ili daleko tješnji rezultat od onoga koji se na kraju materijalizirao. A na kraju, ne samo da je Obama pobijedio, nego je sa sobom pogurao niz demokratskih kandidata u pobjede, povećao demokratsku većinu u Senatu i stanjio republikansku u Predstavničkom domu (koja bi vjerojatno sasvim iščezla da republikanci dvije godine ranije nisu imali iznadprosječno dobar rezultat, a štetu očuvali gerrymanderingom). Da stvar po republikance, a pogotovo one s desnog, socijalnokonzervativnog krila, bude još bolnija, pobrinuli su se i istovremeno održani referendumi u nekoliko država (uključujući donedavno republikanski, a danas prilično liberalni Colorado), u kojima ne samo da je legalizirana marihuana, nego i po prvi put legaliziran i istospolni brak.

Rezultati od prije dvije godine se nisu mogli protumačiti drukčije nego kao veliki, spektakularni, povijesni zaokret Amerike ulijevo. Ono što je Barack Obama svojim izborom 2008. godine započeo, godine 2012. je nastavio; njegove najvažnije tekovine, od kojih se ističe uvođenje modela obveznog zdravstvenog osiguranja po uzoru na Evropu, su već ranije cementirane odlukama Vrhovnog suda, a postalo je gotovo potpuno sigurno da se nikada više u Kongresu neće stvoriti neka desna, konzervativna većina koja bi sličnim procesima skretanja ulijevo mogla stajati na putu ili ih čak, kao što su republikanci bili namjeravali prije studenog 2012. godine, baciti natrag.

Odmah nakon toga su krenula objašnjenja od strane profesionalnih i onih manje profesionalnih komentatora, koji su republikanski fijasko prikazivali ne samo unaprijed zadan i neizbježan, nego i posljedicu dugoročnih, nezadrživih trendova uglavnom vezanih uz demografiju. Uspjeh Obame i demokrata se prije svega tumačio time da se posljednjih desetljeća u stanovništvu SAD smanjio udio bijelaca, a povećao udio drugih manjina, prije svega Latinosa, a demokrati su u pravilu među takvim manjinama (pogotovo crncima) imali i još dugo će imati nedostižnu prednost u odnosu na republikancima. Svemu tome se dodavala i smjena generacija, odnosno dolazak nove mlade generacije birača (tzv. Millenialsi) kojima je ne samo Obama bio “cool”, nego su bili “cool” evropski model socijalne države, borba protiv globalnog zatopljenja, prava životinja, ateizam i sve ono što vole mladi, i sve ono što ostarjelim i nestajućim WASP-ovskim “konzervama” diže živce.

I, što se onda moglo očekivati na kongresnim izborima koji dolaze za dvije godine? Čak i ako se u obzir uzme tradicionalna sklonost američkih birača da na tzv. “srednjemandantnim” (midterms) izborima kažnjavaju stranku koja drži Bijelu kuću, kao i to da Obama ne može na birališta dovlačiti mase crnaca koji bi inače ostali kod kuće, zdrav razum bi sugerirao ili dobre ili, u najgorem slučaju, ne pretjerano loše rezultate za demokrate. Pogotovo kada se u obzir uzme da se u posljednje dvije godine ekonomska situacija u SAD (za razliku od Europske unije, koja uključuje mizeriju zvanu Hrvatska) po nekakvim tradicionalim kriterijima značajno popravila. Dow Jones Index posljednjih godinu dana leti u rekordne nebeske visine, nezaposlenost je (barem prema službenim podacima) pala na razinu od prije početka Globalne recesije, a pad cijena nafte je taman pred izbore doveo do rekordno niskih cijena benzina. Dakle, demokrati bi prema nekakvim zdravorazumskim očekivanjima, ili barem onome što su nam servirali američki mainstream mediji, na jučer održanim izborima trebali očekivati nagradu od strane birača – osvajanje većine ili barem povećavanje broja kongresnika u Predstavničkom domu i zadržavanje većine u Senatu.

Danas je, pak, jasno da se to nije dogodilo. Naprotiv, Republikanska stranka je uspjela stvoriti ono što se u američkoj izbornoj terminologiji naziva “landslide” ili što su sami nazvali “cunamijem”.

Većina u Senatu – koja je bila glavna nagrada – je postignuta relativno brzo i lako. Usprkos anketa koje su sugerirale suprotno, republikanski kandidati su uspjeli osvojiti senatska mjesta u “swing” državama gdje je to bilo najvažnije (Iowa, Colorado) i obraniti tamo gdje se činilo da su u nevolji (Kansas). Da stvar po demokrate stoji loše, postalo je jasno i kada je iz vedra neba kompetitivnom izbornom utrkom postala i ona za senatsko mjesto u Virginiji, koje već godinama čvrsto drži popularni demokrat Mark Warner i koja se u posljednje vrijeme smatra dobrom za demokrate; u trenutku kada pišem ove redove još nije službeno potvrđeno hoće li Warner uspjeti ostvariti pobjedu na republikancem Edom Gillespiejem od koje ga dijeli manje od 1 posto glasova. Republikanci su tako već prije kraja večeri uspjeli prijeći magični broj od 51 senatora (da su imali 50-50, po američkom Ustavu bi potpredsjednik Biden demokratima donio većinu).

Republikanska dostignuća izgledaju impresivno i u donjem domu Kongresa, iako su tamo već imali većinu. 12 (najmanje u ovom trenutku) koje su osvojili možda ne izgledaju mnogo, ali su tamo prikupljeni “skalpovi” donijeli i lica koja će za republikance imati izuzetan simboličan značaj te im značajno pomoći da sa sebe odbace percepciju stranke bijelih hetereseksualnih muškaraca. Tako je u 21. okrugu države New York pobijedila Elise Stefanik, koja je s nepunih 30 godina najmlađa žena ikada izabrana u Kongres. U državi Utah je 4. izborni okrug osvojila Mia Love, crna mormonka kojoj je zapala čast da postane prva republikanska Afroamerikanka u Kongresu, a kojoj je prije dvije godine mandat pobjegao za nepunih 800 glasova. Rezultati izbora za Predstavnički dom izgledaju još impresivnije ako se stave u povijesni kontekst. Republikanci trenutno imaju 242 mjesta. Posljednji put su takvom većinom raspolagali 1946. godine, odnosno veći broj zastupnika imali 1928. godine, prije početka Velike depresije.

Ugodno iznenađenje za republikance, a neugodno iznenađenje za demokrate su predstavljale i utrke za guvernerska mjesta. Tu su mediji i ankete predviđali svojevrsnu utješnu nagradu za Obaminu stranku. To se, međutim, nije materijaliziralo. U sjeveroistočnim i demokratima tradicionalno naklonjenim državama su republikanci doživjeli očekivane poraze u srazu s demokratskim senatskim kandidatima, ali su zato dobili u utrkama za guvernere, uključujući i turbodemokratska uporišta kao što su Massachusetts i Maryland.

Američki ljevičari se, s druge strane, mogu tješiti rezultatima istovremeno održavanih referenduma koji sugeriraju da stranačka opredijeljenja glasača nisu pratila svjetonazorske parametre koji se vezuju uz dvije vodeće američke stranke. U nizu država su prošli referendumi o legalizaciji marihuane, postroženju pravila o držanju oružja i, što je još najvažnije, minimalnim plaćama.

Ovo posljednje sugerira kako je jučerašnji izborni cunami imao malo veze s time da se američko glasačko tijelo odjednom zaljubilo u Republikansku stranku. Mnogo se uvjerljivijim čini teza da je američko društvo, a prije svega prosječni birač, duboko nezadovoljan ekonomskim stanjem, odnosno da ga brojke s kojima se hvastao Obama i njegovi medijski cheerleaderi nekakvu opipljivu korist donijele tek 1 % (ili 0,01 %) sa Wall Streeta, a nekako zaobišle novčanike i bankovne račune ostatka stanovništva. Nezadovoljstvo takvim stanjem stvari se moralo nekako izraziti, a za to je najlakši, najbrži i najjeftiniji način bilo davanje izbornog palca dolje stranci koja je na vlasti. Demokrati su, upravo zato što su prije dvije godine imali takvog uspjeha, odnosno držali Bijelu kuću i Senat, daleko bolje odgovarali toj ulozi od republikanaca koji su držali tek Predstavnički dom.

Republikanci su, pak, sa svoje strane u izborni ciklus ušli daleko bolje pripremljeni, i to velikim dijelom zahvaljujući tome što ih je poraz prije dvije godine motivirao da osmisle kvalitetniju strategiju i primijene bolju organizaciju kampanje, ali i izbora najboljih mogućih kandidata. S obzirom da je glavni plijen bio Senat – u koji se bira na razini država umjesto pojedinačnih izbornih jedinica gdje je “gerrymandering” stvorio ideološki “nabrijana” glasačka tijela – bilo je bitno osigurati da se demokratima suprotstave ličnosti koje će glasačima biti lako “prodati” kao umjerenjake. To je značilo da “čajankaši” i vjerski konzervativci više ne mogu očekivati potporu najvećih donatora i stranačke centrale u Washingtonu, a ako bi netko od njih i prošao kroz sito preliminarnih izbora, bio je podvrgavan posebnom tretmanu i treningu kako bi se spriječilo, da razliku od prethodnih izbora, u žaru debate izvali neku glupost koja bi ga prikazala kao ekstremista i tako torpedirala njegovu kampanju.

Demokrati su se pred izbore našli u istoj onoj situaciji u kakvoj su se republikanci bili nalazili pred izbore 2006. godine, pred gubitak oba doma Kongresa. Tada je republikancima na vratu sjedio predsjednik Bush, koji se samo dvije godine od trijumfalnog reizbora zbog Katrine i krvoprolića u Iraku pretvorio u izborni kriptonit. Isto onako kao što su republikanci tada bježali od Busha i nisu ga puštali da sudjeluje u kampanji kongresnika i senatora, tako su danas demokrati danas molili Obamu – čiji su postoci podrške u anketama istovjetni Bushevima prije osam godina – da im ne čini medvjeđu uslugu dolazeći na izborne zborove. A to je, naravno, značilo da nema govora o tome da će na birališta doći mase Afroamerikanaca koje su 2008. i 2012. pomogle izboru “svojeg” predsjednika, odnosno da one neće biti tu da pomažu njegovim bijelim stranačkim kolegama.

Dakle, priča od prije osam godina se ponovila, samo s ponovljenim ulogama. Isto onako kao što je 2006. godine izgledalo smiješna tvrdnja da će republikanci nakon Bushovog reizbora u Bijelu kuću uspostaviti trajnu hegemoniju nad američkom politikom (i najave otcjepljenja liberalnih država i masovnog egzodusa u Kanadu i Francusku), tako sada izgledaju smiješne tvrdnje svih onih koji su nakon Obaminog ponovljenog trijumfa republikancima pisali osmrtnicu. Isto kao što postoji ne baš mala vjerojatnost da će za dvije godine jednako smiješnim izgledati svi oni koji su danas čvrsto uvjereni da će Hillary Clinton ušetati u Bijelu kuću, a koje ostvarenje sličnih najava prije izbora 2008. godine nije ništa naučilo.

RECENZIJA: Planet majmuna: Revolucija (2014)

PLANET MAJMUNA: REVOLUCIJA
(DAWN OF THE PLANET OF THE APES)
uloge: Andy Serkis, Jason Clarke, Toby Knebbell,Keri Russell, Gary Oldman, Kirk Acevedo
scenarij: Mark Bomback, Rick Jaffa & Amanda Silver
režija: Matt Reeves
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 131 '

Za filmove žanra znanstvene fantastike se teško može zamisliti da postanu aktualni, barem kada se to dogodi tek nekoliko tjedana ili mjeseci nakon premijere. Još je teže zamisliti da se tako nešto dogodi SF-ostvarenju koje predstavlja remake odnosno drugi nastavak u rebootu nekoć popularne franšize, a još manje da je riječ o ostvarenju koje pripada danas tako popularnom postapokaliptičnom žanru. Ovaj, posljednji, zastrašujući detalj – koga se jednostavno ne može ignorirati nakon vijesti o sve bržem širenju ebole koje najnaprednije i najrazvijenije zemlje svijeta ne mogu adekvatno zaustaviti – će naprosto morati ubosti u oči sve one koji pogledaju početak filma Planet majmuna: Revolucija. Početak radnje drugog filma, naime, prikazuje ono što je kraj prvog filma – Planet majmuna: Postanak – prije tri godine samo sugerirao, te to čini kroz prilično uznemirujuće kombiniranje dokumentarnih snimaka, naracije i animacije koji izgleda poput nečega što u bliskoj budućnosti možemo očekivati na programu CNN-a. Bijeg majmuna kojima je eksperimentiranje s medikamentima za liječenje Alzheimera dovelo do iznenadnog porasta inteligencije je, pak, dovelo do toga da iz laboratorija pobjegne virus koji će kasnije postati poznat kao “majmunska kuga”. On se tako brzo raširio i izazvao ne samo pomor, nego i potpuni kolaps civilizacije, s time da su oni koji su preživjeli samu bolest pali kao žrtve gladi i nasilnih sukoba oko preostalih resursa. Dok je apokalipsa trajala, grupa izbjeglih majmuna na čelu sa Cezarom (Serkis) je utočište našla u šumama sjeverne Kalifornije i tamo u miru izgradila vlastitu utopijsku zajednicu, začetak buduće majmunske civilizacije. Godine su prošle bez traga ljudi, ali jednog dana Cezar i njegovi sljedbenici se konačno susretnu sa malom grupom ljudi koje vodi Malcolm (Clarke), poslan da popravi hidroelektranu kako bi doveo struju nešto većoj grupi preživjelih ljudi u obližnjem San Franciscu. Cezar i Malcolm nekako uspiju nadvladati međusobno nepovjerenje te stvoriti kakvu-takvu osnovu za buduću suradnju, ali svi ne dijele njihove stavove. U samom gradu vođa ljudi Dreyfus (Oldman) majmune smatra ozbiljnom prijetnjom, dok se nekadašnji Cezarov suborac, bonobo po imenu Koba (Kebbell) nikako ne može nadvladati želju za osvetom prema ljudskom rodu koji ga je bio zlostavljao u laboratoriju. Nepovjerenje i zlosretni niz nesporazuma dovodi do krvavog oružanog sukoba, bez obzira na to što ga Cezar i Malcolm očajnički nastoje spriječiti. Apokaliptički uvod u Revoluciju predstavlja možda najveći problem filma, i to zato što je toliko efektan da ono što slijedi – vrli novi majmunski svijet koji se gradi na ruševinama ljudskog – jednostavno ne izgleda toliko zanimljiv. Ili barem ne onako zanimljiv kao što je izgledao u originalnom filmu iz 1968. godine, ili u prvom filmu koji je dao inače prilično domišljat odgovor na pitanje kako su to, zapravo, nastali inteligentni majmuni od kojih potječe majmunska civilizacija. Većina odgovora na pitanje “kako” je već dana, i scenarij Marka Bombacka, Ricka Jaffe i Amande Silver ne može ponuditi ništa pretjerano novo. Osnovni koncept zapleta je, bez previše razmišljanja, “posuđen” od Bitke za Planet majmuna, filma iz 1973. godine koji je predstavljao peti (i posljednji) nastavak originalne serije. I tamo, kao i ovdje, smo imali situaciju u kojoj majmuni grade novi svijet i u tome im na putu stoje preživjeli ostaci čovječanstva. I tamo, kao i ovdje, nastojanja za suradnjom i miroljubivom koegzistencijom priječe predrasude, strah, nepovjerenje, mržnja i spletke (pogotovo na majmunskoj strani). I, naravno, o ishodu sukoba ne treba biti previše pitanja, s obzirom da naslov prvog filma iz 1968. godine (koji će, ako nova serija bude pratila kronologiju originalne serije biti pretposljednji) više nego jasno sugerira tko će na kraju gospodariti Zemljom. S druge strane, neumitne usporedbe s Bitkom ovaj film čini mnogo “ispeglanijim”, realističnijim i mračnijim. Mračne šume Britanske Kolumbije sa impozantnim stablima stvaraju upečatljiv ugođaj, a o specijalnim efektima zahvaljujući kojima Serkis ponovno demonstrira moći CGI-ja nije potrebno ni govoriti. Gluma u filmu je vrhunska, a i karakterizacija uglavnom nastoji izbjeći crno-bijele podjele, pa je tako Oldman kao vođa ljudi prikazan kao netko iskreno uvjeren da opstanak čovječanstva ovisi o nestanku Cezarovih majmuna, te da je to spreman potvrditi na najspektakularniji i najuvjerljiviji način. Revolucija, pred kraj, predstavlja prilično razočaranje, i to prije svega zbog toga što konačni veliki obračun ljudi i majmuna ima spektakularne i gotovo apokaliptičke dimenzije, ali scenaristi – u strahu od cenzorskog rejtinga i komercijalnih obzira – nemaju hrabrosti dosljedno prikazati njegove najvjerojatnije posljedice, pa tako umjesto masovnog pokolja i genocida imamo tek prilično nepraktično i ne previše uvjerljivo masovno zarobljavanje. Još se gorim čini deus ex machina detalj koji je na samom kraju ubačen samo kao “udica” za ono što bi trebao biti još spektakularniji i apokaliptičniji nastavak. Iako je Matt Reeves, režiser koji je zamijenio Ruperta Wyatta iz Postanka, napravio relativno dobar posao i uspio franšizu održati na životu, njegovo je postignuće, pogotovo lišeno ozbiljnih društvenih, političkih i kulturnih konotacija s kraja 1960-ih, daleko ispod letvice koju je postavio slavni original.

OCJENA: 5/10

Pouke škotskog referenduma

Jučer održani referendum o nezavisnosti Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, koji je stjecajem okolnosti koincidirao s aktualnim referendumskim kontroverzama u Hrvatskoj, nije imao rezultat koji bi se trebao nazvati nekakvim posebnim iznenađenjem. Iako su Twitter, Facebook i hrvatski “informativni” mediji navodili jedno, oni malo bolje upućeni u prilike su znali i mogli osnovano pretpostaviti nešto drugo. I tako se na kraju balade veliki Oleg Maštruko se iskazao kao daleko bolji poznavatelj problematike od svih onih čije su neznanje, predrasude i Internetska žuč doveli do toga da mu se tekst briše sa stranica index.hr. Taj događaj zaslužuje da o njemu iznesem nekoliko svojih zapažanja.

Prva stvar koja bi trebala upasti u oči jest nevjerojatno visok odziv birača, koji je, kako javljaju britanski mediji, razbio dosadašnje rekorde u povijesti britanske i škotske demokracije, te koji se može smatrati impozantnim čak i kada se u obzir uzme da je riječ o povijesnom događaju za koga je malo vjerojatno da će se ponoviti u sljedećih nekoliko desetljeća, ili možda čak stoljeća. Građani Škotske su imali pravo da odluče o svojoj sudbini i nitko ne može reći da to pravo nisu iskoristili; za razliku od nekih nama bližih desetinacija, gdje se na referendume ne izlazi ili se o nekim važnim pitanjima (kao što je, na primjer, članstvo u NATO-u) uopće ne održavaju, Škotska je zemlja gdje oni nezadovoljni odlukom svojih sugrađana neće moći osporavati njen legimitet ili odgovornost za njene negativne posljedice svaljivati na “lijenčine koje su ostale kod kuće”.

Drugi važan detalj koji upada u oči jest to što je ishod referenduma u značajnoj mjeri potvrdio jedna, a osporio druga očekivanja. Od samog početka kampanje, koja je trajala gotovo nekoliko godina, su zagovornici ostanka Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu imali prednost pred separatistima u anketama. Ona je, iako se kontinuirano topila, a brojevi pobornika otcjepljenja rasli, zadržana sve do samog kraja, te, ishod, zapravo, nije predstavljao nekakvo preveliko iznenađenje. Jedino iznenađenje bi moglo biti to da je pobjeda unionista nešto malo veća nego što su sugerirale posljednje ankete, odnosno da je na kraju ipak bilo nešto manje drame od one koje su sugerirali britanski i svjetski mediji. A drame je, pak, bilo daleko manje ako se u obzir uzmu društvene mreže koji mnogim kvazinovinarima i kvazianalitičarima danas služe kao zamjena za obavljanje domaćeg rada. Da su rezultati izbora uistinu održavali trendove na Twitteru i Facebooku – gdje su separatisti uživali više nego impozantnu prednost – Ujedinjenog Kraljevstva danas više ne bi bilo. Oni malo ozbiljniji, ili barem oni koji su se sjećali nedavnih hrvatskih referendumskih iskustava i twibbona s natpisom “PROTIV” su mogli pretpostaviti da će škotski referendum završiti kao još jedan primjer toga kako je u doba Interneta “sindrom Pauline Kael” prije pravilo nego izuzetak.

Mnogo važnija pouka škotskog referenduma jest da se politika u sređenim i “kulturnim” zemljama kao Ujedinjeno Kraljevstvo, čak i kada su na dnevnom redu ovako pret-politička pitanja, na kraju krajeva svodi na izreku “It’s the economy, stupid”. Najuspješnije države i entiteti su se u ovakvim prilikama obično više vodili razumom nego osjećajima, pa na kraju ni Škotska u svemu tome nije bila izuzetak. Oni koji malo bolje poznaju škotsku povijest, odnosno predodžbu o njoj nisu stvorili na temelju hollywoodskih fantazija poput Bravehearta, se mogu podsjetiti kako Škotska u uniju s Engleskom 1707. godine ne samo da nije ušla nasilno, nego kroz politički proces i nakon rasprava u kojima je glavni argument bio ekonomske i financijske prirode. Baš kao i njihovi preci prije 307 godina, današnji Škoti su o uniji odlučivali razmišljajući manje o sviranju gajdi, nošenju kiltova i slavljenju bitke kod Bannockburna, a više o tome da li im ulazak u državnopravnu zajednicu s Engleskom donosi više ili manje novaca u džep. Pobornicima nezavisnosti na kraju nije presudio nikakav generacijski jaz, pa čak ni tradicionalne podjele – opcija “protiv” je pobijedila čak u krajevima gdje se umjesto engleskog govori gelski – koliko rasprava o tome da li će nezavisna Škotska zadržati britansku funtu, da li će njeni građani moći očekivati istu razinu zdravstvenih usluga i socijale, i hoće li troškovi stvaranja nove države imati dugoročan ili kratkoročan negativan efekt na životni standard budućih škotskih generacija. Separatisti na sva ta pitanja nisu dali adekvatan odgovor, odnosno ostavili su dovoljno prostora za sumnju i izgovor svima onima koji su, odlazeći na birališta, odlučili igrati “na sigurno”. Iz nekih nama bližih prostornih koordinata takvo razmišljanja mogu izgledati kao kukavičluk, ali Škoti zasad imaju razloga vjerovati da je u njihovom slučaju ono što Kinezi u svojim kletvama vole zvati “zanimljivim vremenima” barem privremeno završilo.

RECENZIJA: Krive su zvijezde (2014)

KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'

Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.

Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.

Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.

OCJENA: 7/10

Slike Jennifer Lawrence – prozor u mračni novi svijet

Internet noćas gori.

Najnoviji skandal – koji je na užas hrvatskih urednika eksplodirao nešto iza 22 sati po domaćem vremenu, dakle u vrijeme kada većina domaćih portala i medija kaže “laku noć” – će bez svake sumnje, barem na nekoliko dana, zagušiti sve rasprave o globalnom zatopljenju, ekonomskoj krizi (zbog koje npr. vladajuća francuska stranka izgleda isto onako disfunkcionalno poput hrvatske), ratu o Ukrajini i bliskoistočnim glavosječama. Kao i kod mnogih sličnih skandala, vjerojatno možemo očekivati uobičajeni ciklus – ispočetka se mediji neće previše razlikovati od internetske rulje te će cijelu priču tretirati kao “manu s neba” koja im donosi klikove, a potom slijedi zgražanje zbog nad tom istom ruljom koja se naslađuje povredom nečije privatnosti, eksploatacijom intime i posredno podržava nešto što je, na kraju balade, ipak aktivnost isto onoliko legalna kao oduzimanje nečije kuće ili života.

Naravno, stavljanje objavljivanja nečijih intimnih slika u istu razinu s pljačkom, silovanjem i ubojstvom – iako nema sumnje da će biti i takvih reakcija – nije opravdano. Mnogi koji budu Jennifer Lawrence, Kirsten Dunst, Kate Upton, Mary Elizabeth Winstead i druge žrtve ovog skandala nazivala žrtvama će to činiti s figom u džepu, odnosno izraz “žrtve” koristiti u navodnicima. Malo je vjerojatno da će glumicama, manekenkama i drugim starletama koje su se našle na meti sladostrasnog hakera cijela priča bitno naškoditi karijeri; to se posebno odnosi na one koje su u njoj već ranije koristili to što imaju privlačna tijela, a može se očekivati da će nečije karijere zbog toga dobiti poticaj, posebno oni “celebrityji” navedeni u hakerskom popisu člja imena ne znače ništa bez prethodnog guglanja i provjeravanja referenci u IMDb.

Ono što možda najviše zabrinjava u ovoj priči nije to što je skandal izbio, odnosno to što se ovo dogodilo čak i najvećim hollywoodskim zvijezdama, dakle onima čiji studiji i PR-ovci ulaže milijuna dolara u kreiranje i održavanje javnog imidža. Sličnih je situacija bilo i ranije (a nema sumnje da će se neki u ovim krajevima svijeta sjetiti izvjesne pjevačice i njenih pustolovina na jahti izvjesnog tajkuna koje su svojevremeno završile na CNN-ovom teletekstu), kao što se može očekivati da će ih biti u budućnosti. Ono što najviše brine jest razmjer cijelog skandala, odnosno to što će ga netko nastojati iskoristiti u svrhe daleko mračnije od zadovoljavanje pohote internetskih voajera.

Naznake toga se vidi u odluci Twittera da se neuobičajeno brzo “očisti” od prljavštine vezane uz ovaj skandal, odnosno suspendira sve račune koji distribuiraju slike. Već su se mogli čuti komentari kako će se njegov primjer slijediti Google, odnosno kako će strah od megamilijunskih tužbi natjerati taj i druge internetske divove da hollywoodskim izađu u susret u onome što su, barem javno, odbijali učiniti za brojne vlade u ime nacionalne sigurnosti. A nema sumnje da će mnogi pravovjernici koji spavaju s Obaminom slikom ispod kreveta više neće biti u tolikoj defenzivi, odnosno morati šutjeti kad god im se spomenu imena Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Veseljak koji je objavio goludžrave selfieje hollywoodskih zvijezda i zvjezdica je dao argument – nategnut, ali s obzirom na intelektualne kapacitete prosječnih twitteraša i internauta sasvim dovoljan – kako od takvih aktivnosti do dječje pornografije i nije tako dug korak, pa će tako dežurni dušobriznici imati izgovor da uvode sve opsežniju i sve strožu cenzuru na Internetu, kao i zadiranje u nečije E-mailove, bankovne račune, privatne komunikacije i “cloudove”. Takve aktivnosti će u svojoj suštini biti iste onakve zahvaljujući kojima se dobilo uvid u izvjesne anatomske detalje Jennifer Lawrence. Uz jednu, bitnu razliku, doduše. Bit će sasvim legalne i o protiv njih se neće govoriti ništa loše, ako se bude govorilo uopće.

In memoriam Lauren Bacall

Među komentarima koje je u filmskom svijetu izazvala vijest o smrti Lauren Bacall se često mogu pronaći oni prema kojima je sa njenim odlaskom sa životne scene “okončana jedna era”, odnosno da je “nestala posljednja ikona zlatnog doba Hollywooda”. Takve tvrdnje, kao što se često zna dogoditi do previše “nabrijanih” pisaca nekrologa, ne odgovara u potpunosti istini. Ne samo što je era Lauren Bacall (ili barem era u kojoj je Bacall predstavljala hollywoodsku ikonu) završila prije barem pola stoljeća, nego su još žive neke njene kolege i kolegice koji se mogu pohvaliti statusom ili čak daleko impresivnijom životnom dobi – na primjer, Kirk Douglas, njen partner iz filma Mladić s trubom, koji će, ako mu se posreći, sljedeće godine proslaviti troznamenkasti rođendan. Njena je smrt, pak, koincidirala s mnogo iznenadnijim nestankom Robina Williamsa, zvijezde generacijski i na druge načine daleko bliže svjetskoj javnosti, te samim time istakla značajne razlike između današnjeg Hollywooda i Hollywooda kakav je nekada bio.

Hollywood u kome je Bacall postala zvijezda u mnogo čemu izgleda superiorniji u odnosu na Hollywood koji je zvijezdom učinio Williamsa. Na takav bi zaključak navodile špekulacije da su zlosretnog komičara na njegovu kobnu odluku natjerale financijske i poslovne nevolje, odnosno potreba da uzima “ponižavajuće” uloge kako bi zadržao kruh za stolom. Bacall, koja je, nasuprot tome, umrla kao proslavljena “velika dama” američkog glumišta, se barem prema onome što tvrde prigodničarske hagiografije, nije doživjela takav sumrak karijere. Međutim, kao što se to često događa kod svih onih koji plaču za “dobrim starim vremenima”, pogled na Hollywood sredine prošlog stoljeća kao nekakvo “zlatno doba” ima manje veze s nekakvim objektivnim činjenicama, a više sa sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale. A kada je u pitanju Hollywood, ta je sklonost još izraženija s obzirom da je upravo Hollywood taj koji je stvorio percepciju vlastite prošlosti.

Karijera Lauren Bacall, pak, u mnogo čemu ilustrira to da je Hollywood čak i u svom “zlatnom dobu” imao stranu, koju je, najblaže rećeno, teško pomiriti sa suvremenim javnim standardima morala i političke korektnosti. Bacall je do hollywoodskog Olimpa, stigla manje zahvaljujući nekakvom glumačkom talentu, a više fizičkom izgledu, kao i spletu sretnih okolnosti i snazi vlastitog karaktera; bez te sretne kombinacije vjerojatno nikakve karijere ne bi bilo ili bi, još gore, bila brutalno iskorištena poput svojih manje sretnih kolegica u tadašnjem Hollywoodu koje su se odavale boci, drogi i činile samoubojstva baš kao što to hollywoodske zvijezde čine i danas. Njena ljepota je privukla pažnju dvojice muškaraca kojima je na kraju dogovala karijeru. Prvi je bio Howard Hawks, režiser i producent koji je mladu njujoršku manekenku “modelirao” kao industrijski proizvod. Potom je slučajni susret sa Humphreyem Bogartom na setu filma Imati i nemati stvorio legendarno i izuzetno plodno partnerstvo na velikom ekranu i privatnom životu. Njih dvoje su postali jedan od prvih velikih “supeparova” tadašnjeg Hollywooda i, usprkos četvrtstoljetnoj razlici u godinama i Bogartovoj sklonosti prema boci, uživali za tadašnje hollywoodske standarde neočekivano sretan i stabilan brak.

S druge strane, upravo je zahvaljujući tome Bacall trajno obilježena kao “gospođa Bogart” te se ni desetljećima nakon muževe smrti nije mogla riješiti njegove sjene. Iako je pokušavala nastaviti karijeru kao Lauren Bacall, u tome nije imala uspjeha kao što je loše završio i njen drugi brak s još jednim velikim glumcem, Jasonom Robardsom. S vremenom se pomirila s time da će njena hollywoodska karijera biti uvijek vezana za prošlost, te svoju kreativnu energiju posvetila kazalištu, kao i pisanju memoara, pri čemu se knjiga By Myself iz 1978. godine ističe kao jedna od rijetkih u kojoj je neka hollywoodska zvijezda uistinu napisala svaku riječ, umjesto da taj posao prepusti profesionalnom ghost writeru. Bacall je nastavila glumiti sve do pred sam kraj života, oplemenjujući svojom pojavom opuse tako raznorodnih filmaša kao što su Altman i Von Trier. Dugo nakon što je prestala biti zvijezdom u klasičnom hollywoodskom smislu riječi, njena pojava je bila podsjetnik na neka druga vremena, koja se, opravdano ili ne, smatraju boljim. Ikonom tih vremena će ostati bez obzira na to što njen odlazak nije bio preuranjen ili tragičan kao kod nekih današnjih komičara.

10 (i kusur) najvećih mitova o Prvom svjetskom ratu

Odlučio sam nastaviti u prigodničarskom tonu, odnosno 100. obljetnicu Prvog svjetskog rata obilježiti s par postova na temu Rata koji je trebao prekinuti sve ratove.

Za prvi od njih sam po formi inspiraciju pronašao u Buzzfeedu i Crackedu (čije tekstove marljivo prepisuju domaći mediji), a po sadržaju u tekstu koji se prije nekoliko mjeseci pojavio na web-stranici BBC-ja, i izazvao toliku pažnju i, naravno, kontroverze, da se autoru, povjesničaru Danu Snowu, prijetilo smrću. Riječ je uglavnom o onome što i na ovim prostorima izaziva ne samo prijetnje smrću, nego i najčešće služi kao katalizator za nova masovna krvoprolića – povijest koja se, što iz intelektualne lijenosti, što iz dnevne politike, tumači kroz prizmu mita, a ne činjenica.

Dakle, da počnemo sa 10 najvećih mitova koje je iznio Dan Snow, pri čemu, dakako, treba uzeti da su to mitovi prvenstveno iz britanske, dakle anglocentrične perspektive.

#1 Mit: Prvi svjetski rat je, po broju žrtava, bio najkrvaviji oružani sukob u dotadašnjoj svjetskoj povijesti.

#1 Stvarnost: Kada je završio 1918. godine, Prvi svjetski rat još uvijek nije po pitanju bodycounta uspio srušiti nekoliko desetljeća stari rekord, postavljen u carskoj Kini za vrijeme Tajpinškog ustanka (1851 – 1864) kada je, prema različitim procjenama, stradalo između 20 i 30 milijuna ljudi. Iako je Tajpinški ustanak nešto duže trajao, i iako u mnogoljudnoj Kini po prirodi stvari građanski ratovi izazivaju daleko veće krvoproliće nego u drugim zemljama, ako se gleda u apsolutnim brojkama, Prvi svjetski rat (u daljem tekstu: WW1) je sa oko 17 milijuna žrtava bio na drugom mjestu. Tajpinški ustanak će biti sa mjesta najkrvavijeg sukoba biti detroniziran tek od strane Drugog svjetskog rata. A kada se gledaju relativne brojke, prije svega broj poginulih u odnosu na broj ukupnog stanovništva, Prvi svjetski rat se čini relativno bezazlenim u usporedbi s nekim ranijim krvoprolićima, kao što je, na primjer, Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj.

#2 Mit: Većina mobiliziranih vojnika je poginula.

#2 Stvarnost: Prosječni francuski vojnik koji je početkom ljeta 1915. godine iz rovova jurišao na njemačka mitraljeska gnijezda u Šampanji je imao daleko veće šanse da se iz te pustolovine vrati živ od svog djeda ili pradjeda koji je kod Waterlooa jurišao na redove britanskih “crvenokaputaša” sa uperenim mušketama. Iako je oružje u WW1 bilo daleko ubojitije, u međuvremenu su značajno napredovali medicina i higijena, kao i, last but not least, taktika. Dan Snow navodi da je za vrijeme rata u UK bilo mobilizirano oko šest milijuna ljudi, a da ih je ukupno poginulo 700.000, odnosno 11,5 %. Snow, nadalje, navodi da su relativne brojke bile daleko gore za britansku vojsku u Krimskom ratu. Pri svemu tome treba uzeti u obzir, da je, za razliku od ranijih ratova, nešto manji dio vojske sudjelovao u neposrednim borbenim operacijama, odnosno da je bilo posve moguće cijeli rat provesti u nekoj pozadinskoj logističkoj postrojbi gdje je najveća opasnost bila porezotina od papira. Možda je najbolji primjer za to američka vojska, gdje najveći broj mobiliziranih vojnika uopće nije ni došao do ratišta, a još manje omirisao barut.

#3 Mit: Vojnici su godine provodili smrzavajući se u blatnjavim rovovima.

#3 Stvarnost: Biti u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata definitivno nije bilo ugodno iskustvo, ali su toga, kao i negativnih učinaka po borbeni moral i vojničke sposobnosti, postali svjesni i u debeloj pozadini, pa su sve vojske, sa više ili manje uspjeha, organizirale sustave rotiranja trupa, tako da bi vojnici u prosjeku rovove “u komadu” obitavali u intervalima od po nekoliko dana ili, ako im se potrefilo da dođe do krize uslijed neprijateljske ofenzive ili akutne nestašice ljudstva, nekoliko tjedana.

#4 Mit: Aristokracija i viša klasa je prošla “lišo” za razliku od radnika, seljaka i druge sirotinje.

#4 Stvarnost: Dan Snow na temelju statistika Britanske vojske tvrdi nešto sasvim suprotno, odnosno da je stradalo daleko više pripadnika nižih društvenih slojeva, ali samo u apsolutnim brojkama. Snow navodi da je u ratu poginulo 12% britanskih običnih vojnika i podoficira – u pravilu regrutiranih iz redova niže klase – dok je, s druge strane, poginulo 17 % oficira. Taj se fenomen možda najbolje vidi u elitnim britanskim školama, koje su u pravilu pohađali djeca plemića i najbogatiijih buržuja; Eton je izgubio 20 % svojih tadašnjih učenika. Pomor pripadnika srednje i više klase, daleko više od stradanja radnika i seljaka na kome se kasnije gradila socijalistička i komunistička propaganda, potakao je popularnost pacifizma u međuratnom razdoblju. Pogibije oficira se, pak, mogu objasniti time što su bili daleko više vezani srednjovjekovnim etosom viteškog “čojstva i junaštva”, romantičnim predodžbama i nužnosti da po načelu “noblesse oblige” pružaju primjer svojim “sirovim” plebejskim potčinjenima, ali i nekim praktičnim detaljima, poput toga da su zahvaljujući kićenim uniformama, pogotovo na početku rata, bili omiljena meta neprijateljskih snajpera.

English: Hand-colored photograph of French Gen... — Ferdinand Foch (izvor: Wikimedia Commons)

#5 Mit: Rat se sveo na “lavove koje vode magarci” (ili u prijevodu “hrabre vojnike čiju su žrtvu stalno upropaštavali kriminalno nesposobni generali koji nisu ništa učili iz vlastitih pogrešaka i ponavljali jednu te istu strategiju i taktiku”)

#5 Stvarnost: Ratnim vođama svih zaraćenih država je, zapravo, postalo brzo jasno da je rat započet 1914. godine drukčiji od onih ranijih, te da moraju koristiti taktike i strategije različite od onih sa kojima se krenulo u rat. Dan Snow se u svojoj analizi prvenstveno bavi Britanskom vojskom koja je od relativno malenih snaga čija se taktika temeljila na kolonijalnim ratovima pretvorila u masovnu instituciju u kojoj su generali isprobavali razne tehničke i druge inovacije, od kojih su možda najpoznatiji tenkovi. U određenoj mjeri se sklonost promjeni taktike i strategije može vidjeti i kod Nijemaca, koji su nakon neuspjeha 1914. godine uklonili svog načelnika Generalštaba Molteka Mlađeg i njegovu strategiju ofenzivnog manevarskog rata zamijenili defenzivnom strategijom iscrpljivanja koje je provodio Erich von Falkenhayn. Možda najveći od svih vojskovođa Prvog svjetskog rata je bio francuski general Ferdinand Foche koji je u veljači 1915. godine svojim nekadašnjim učenicima sa akademije Saint Cyr rekao “Zaboravite sve što sam vas naučio”. Mit o “lavovima i magarcima” je prvenstveno nastao zato što su svi očekivali da će rat biti gotov za nekoliko tjedana, a kada se to nije dogodilo, nešto je moralo biti “trulo u državi Danskoj”.

#6 Mit: Na Galipolju su se protiv Turaka borili jedino Australci i Novozelanđani.

#6 Stvarnost: U Galipoljskoj kampanji (1915 – 1916), kako se zove neuspješni pokušaj Antante da blokiranjem Dardanela iz rata izbace Otomanski Imperij, poginulo je daleko više britanskih, pa i francuskih, nego australskih i novozelandskih vojnika. U relativnim okvirima je, međutim, stradanje masovno sunarodnjaka daleko teže pogodilo tada relativno malene zemlje i značajno pomoglo stvaranju posebnog nacionalnog identiteta u tim mladim državama (kao i pružilo primjer kako ovi prostori nisu jedini gdje izgubljene bitke mogu postati temeljem nacionalnih mitova i ideologija).

Njemački Stosstrupp ili “Jurišna trupa” na Zapadnoj fronti (izvor: Wikimedia Commons)

#7 Mit: Taktika na Zapadnoj fronti je godinama ostala ista usprkos stalnih neuspjeha da se crte bojišnice pomaknu u jednom ili drugom smjeru.

#7 Stvarnost: Prvi svjetski rat, zapravo, pruža jedan od najspektakularnijih primjera kako ratovanje odnosno strategija i taktika mogu brzo evoluirati, odnosno primijeniti i razviti najsuvremenija tehnološka dostignuća. Oružje, oprema i taktika sa kojom su sve strane završile rat su bile bitno drukčije od onih sa kojima se počelo, a za što možda najbolji primjer pruža posljednja saveznička Ofenziva od stotinu dana, prilikom koga se napredovanje trupa Antante odvijalo uz značajnu ulogu nekoliko stotina lakih tenkova tipa “Renault FT17”, stroja koji se 1914. godine smatrao domenom znanstvene fantastike.

#8 Mit: U ratu nitko nije pobijedio.

#8 Stvarnost: Po konvencionalnim vojničkim kriterijima, rat je 11. studenog 1918. godine završio onime što se ne može nazvati drukčije nego njemačka kapitulacija, do koje je došlo zahvaljujući tome što je njemačko vojno vodstvo i vlada zaključilo da od daljeg otpora Antanti nema nikakve vajde. Dakle, u ratu su, čisto vojnički gledano pobijedili Antantini saveznici. U svjetlu kasnijih događaja se, pak, može govoriti o tome da je to bila Pirova pobjeda, odnosno kako su i Britanija i Francuska, dvije preostale sile Antante (nakon što je Rusko Carstvo nestalo u revoluciji) iz rata izašle strahovito ekonomski iscrpljene, odnosno osuđene da dugoročno prestanu biti glavne svjetske sile. S druge strane, njihovo mjesto su u velikoj mjeri preuzele SAD koje su, čak i formalno, bile na strani Antante, pa se tako jednostavno ne može reći da Prvi svjetski rat nije imao pobjednika.

#9 Mit: Versajski mirovni ugovor je bio izuzetno strog i nepovoljan po Njemačku.

#9 Stvarnost: Gubitak oko 10% teritorija, proglašenje jedinim krivcem za rat i višedesetljetne reparacije, velika ograničenja vojnih snaga, namjerno ignoriranje načela o samoopredijeljenju u slučaju njemačke Austrije i sl. su možda izgledali kao veliko poniženje NIjemcima 1919. godine, i takvo raspoloženje je desetljeće kasnije vješto iskoristio Hitler kako bi došao na vlast. Međutim, kada se usporedi s nekim mirovnim ugovorima prije i poslije, Versajski se teško može nazvati pretjerano drastičnom primjenom načela “Jao pobijeđenima”. Tako Versajski mir izgleda prilično blagonaklon u usporedbi s onime što su Nijemci uvalili Francuzima nakon pobjede u francusko-pruskom ratu 1871. godine (višegodišnja okupacija i sl.), a još više u usporedbi sa onime što je Njemačku zadesilo nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka je usprkos svim versajskim nepravdama 1919. godine ostala najmnogoljudnijom i industrijski najrazvijenijom od svih zemalja Evrope, odnosno uspjela sačuvati dovoljno industrijskih i drugih potencijala da samo dva desetljeća kasnije krene u novi rat.

#10 Mit: Rat su svi mrzili.

#10 Stvarnost: Rat je, kao i svaki događaj u povijesti, nekome majka, a nekome maćeha. Dan Snow, pak, navodi da je za prosječnog britanskog vojnika, boravak na Zapadnoj fronti značio svakodnevni obrok mesa, cigarete, čaj i rum – a što sebi nije mogla priuštiti većina civila u pozadini. Ukoliko bi vojnik završio u nekoj mirnoj pozadinskoj postrojbi, bez da iz prve ruke svjedoči masovnim pogibijama, ranjavanjima i sakaćenjima svojih drugova, za vjerovati je da bi mu razdoblje od 1914. do 1918. godine bilo najsretnije u životu. Taj je fenomen možda bio još izraženiji u vojskama siromašnih i zaostalih država ili kod kolonijalnih trupa, gdje je ulazak u vojsku mnogima prvi put u životu donosio obuću na stopala ili siguran kruh na stolu.

Ovdje prestaju mitovi koje je naveo Dan Snow, i počinje dodatak koji se sastoji od ostalih najpoznatijih i najraširenijih mitova o Prvom svjetskom ratu prema skromnom mišljenju autora ovih redova.

#11 Mit: “Nož u leđa” ili “Njemačka vojska je u jesen 1918. godine bila neporažena, ali su je izdajnički židovski, socijalistički i liberalni političari prisilili na kapitulaciju”

#11 Stvarnost: Vjerojatno najpoznatiji mit i vjerojatno najprihvaćeniji kao mit, a ne istina. Na temelju njega su, dakako, njemački nacionalisti i desničari stvorili parolu o “novembarskim izdajnicima” temeljem kojih su potkopavali Weimarsku Republiku a što je najbolje iskoristio Hitler. U stvarnosti je njemačka vojska, i to na Zapadnoj fronti, bila poražena, odnosno bila je neporažena onoliko koliko se neporaženom može smatrati vojska koja je zadnjih stotinjak dana u povlačenju, koja ubrzano gubi teritorije koje je krvavo osvojila i još krvavije branila prethodne četiri godine i čije desetine tisuća vojnika, suočene sa savezničkim napadima na svoje položaje, izlaze iz rovova sa podignutim rukama i bijelim zastavama. Danas je taj mit gotovo posve odbačen, a što ne znači da se neke njegove varijante nisu kasnije primjenjivale na neke druge sukobe (Amerikanci u Vijetnamu, Sovjeti u Afganistanu, kao i neki nama bliži primjeri).

English: "DESTROY THIS MAD BRUTE - Enlist... — Američki propagandni poster koji prikazuje njemačko postupanje prema civilima u Belgiji s natpisom “Uništite ovog mahnitog nasilnika. Prijavite se u američku vojsku”, nastao na temelju ranijeg britanskog postera na istu temu. (izvor: Wikimedia Commons)

#Mit 12: “Silovanje Belgije” ili neopisivo okrutno, barbarsko i izopačeno postupanje njemačke vojske prema civilima u okupiranoj Belgiji

#Stvarnost 12: Ovo po nastanku bio prvi mit o Prvom svjetskom ratu, nastao već za vrijeme samog rata, ali zato i prvi koji je zaboravljen i odbačen. Na žalost, u njemu je bilo određene povijesne utemeljenosti, prije svega u tome što se njemačka carska vojska prema stanovništvu okupirane Belgije uistinu ponašala na način koji bi se prema današnjim kriterijima mogao nazvati ratnim zločinima, pri čemu se uglavnom misli na uzimanje i masovno strijeljanje talaca, odnosno namjerne čine vandalizma uključujući spaljivanje srednjovjekovnih biblioteka. Takvi su postupci izvedeni u prvim tjednima rata, odnosno kao odmazda za djelovanje belgijskih vojnih i paravojnih formacija, čiji su pripadnici djelovali kao “slobodni strijelci”, tj. nisu nosili uniforme te se nakon akcija utapali u civilno stanovništvo. Oni su, međutim, bili karakteristika svih zaraćenih strana, uključujući i Austro-Ugarsku čije su trupe na samom početku “kaznene ekspedicije” protiv Srbije vršile masovna strijeljanja lokalnog stanovništva na okupiranim područjima (i o čemu se tokom Jugoslavije uglavnom šutjelo, u današnjoj Hrvatskoj nema slova, a u današnjoj Srbiji se na 100. obljetnicu tih događaja prigodno vrišti). U slučaju Belgije su, međutim, ti incidenti iskorišteni u propagandne svrhe na izuzetno sirov, ali i “kreativan” način, pri čemu se od strijeljanja došlo do gotovo pornografskih opisa masovnih silovanja, oduzimanja male djece majkama kako bi se ona iz zabave bacala u zrak i dočekivala na bajunete. Nakon završetka rata je svima postalo jasno da su takvi navodi bili obična propaganda pa ih se brzo zaboravilo; takav raskorak između istine i propagande je, između ostalog, bio razlogom zašto su se u Drugom svjetskom ratu njemačke aktivnosti poput Holokausta dugo vremena u savezničkim krugovima smatrali proizvodom previše razigrane mašte nekog propagandista.

#Mit 13: Srbija je poražena u Prvom svjetskom ratu.

#Stvarnost 13: Mit koji u današnjoj Hrvatskoj potječe prije svega od parole “Srbija je izgubila sve ratove u kojima sudjelovala” kojom se hrvatska strana 1991. godine hrabrila na samim počecima Domovinskog rata, a koji se temelji na tome da se Srbija od jeseni 1915. do neposredno pred kraj rata 1918. godine najvećim dijelom nalazila pod austro-ugarskom i bugarskom okupacijom. Parola je, dakako, daleko temeljitije ignorirala ishod Prvog i Drugog balkanskog rata koji su završili neupitnim srpskim vojničkim pobjedama i na njima temeljenim teritorijalnim proširenjima nauštrb Otomanskog Imperija i Bugarske. Osim ako se ne koristi prilično kreativna tumačenja, prema kojima novostvorena Kraljevina SHS nije bila pravna sljednica Kraljevine Srbije, teško je zaključiti da ni Prvi svjetski rat nije završio drukčije. U njemu je Srbija bila pobjednica barem u onoj mjeri kojom je to na kraju Drugog svjetskog rata bila DeGaulleova Francuska. Druga je stvar što je Srbija za svoj uspješan otpor Austro-Ugarskoj na samom početku sukoba (kada su je Antantini saveznici nakon Cerske bitke slavili kao Davida koji je porazio Golijata) i završni trijumf platila izuzetno visoku cijenu, uključujući demografske gubitke od kojih se u nekim mjestima nije oporavila ni do današnjeg dana. Kao što je razumljivo što su to ignorirali stihovi “Četrnaeste Švaba udario, osamnaeste Srbin pobedio”, i što su iz daleke povijesne perspektive pred rat 1991. godine na temelju iskustava Srbije u Prvom svjetskom ratu izvlačili potpuno pogrešni zaključci.

Zaboravljeni svjetski rat

Jučerašnji je dan bio zanimljiv po onome što se nije dogodllo. Dok cijela Evropa i svijet, barem onaj “zapadni” i “civilizirani” kojem se tako uporno nastojalo pripadati, slavi ili s pijetetom obilježava 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, u Hrvatskoj se o tome šuti. Ako domaći mediji nešto i objave, to je samo prepisivačina iz britanskih tabloida koji će, dakako, Prvi svjetski rat svesti na stradanje “Tommyja” u rovovima Flandrije sa svim hollywoodskim i drugim stereotipima koji kroz to dolaze.

A jučer se, eto, obilježila 100. obljetnica od trenutka kada je Austro-Ugarska, reagirajući na odbijanje ultimatuma povodom Sarajevskog atentata, objavila rat Srbiji, i time započela diplomatsko-vojnu lančanu reakciju koja je za samo tjedan dan sve najvažnije evropske zemlje uvalila u rat. I to ne bilo kakav rat, nego rat koji je za Hrvatsku imao možda najdramatičnije i najdalekosežnije posljedice u njenoj povijesti. To što je te posljedice teško svesti na pozitivne i negativne, odnosno prilagoditi parametrima današnjih službenih ideologija – bilo “državotvorne”, bilo eurofederalističke – ne bi trebao biti izgovor da se 100. obljetnica početka rata jednostavno ignorira.

To se još manje može reći, kada se, sa neke povijesne distance koja se, barem na prvi pogled čini sigurnom, događajima 28. srpnja 1914. godine može dati suvremeni ideološki “spin”. Tako se granate koje su tada ispaljene preko granice mogu protumačiti kao početak pohoda u kome su, između ostalih, i hrvatski vojnici u postrojbama i činovima na hrvatskom jeziku, nastojeći braniti civilizacijska dostignuća bratske zajednice kulturno bliskih naroda i zemalja (odnosno svojevrsne preteče EU), krenuli u “vojno-redarstvenu akciju” protiv države koji je poticala terorizam i velikosrpski iredentizam. Priča, doduše, nije završila poput “Oluje”, pa je i razumljivo zašto se u Hrvatskoj jučerašnji dan nije obilježavao kao u Srbiji. Međutim, nespremnost da se obrati pažnja ili buduće generacije upozori na povijesne priče koje nisu završile hepi endom su samo još jedan žalosni primjer kako narodi na ovim prostorima imaju sklonost ignorirati povijesne pouke, dnosno tumačiti prošlost na najdestruktivniji mogući način.

Lisica u svjetskom medijskom kokošinjcu

Ljeto je, i počinje sezona kiselih krastavaca kada hrvatski mediji recikliraju trivijalne gluposti poput nečijih instagrama ili satirične “patke” koje su se u globalnoj igri “gluhih telefona” pretvorile u “ozbiljne vijesti”. Naravno, to ne znači da se u svijetu ništa ne događa, a još manje da se ne događa ništa važno. Međutim, onaj tko zbivanja u današnjem svijetu želi pratiti kroz hrvatske medije bi sebi uštedio napor da se na sljedećih nekoliko mjeseci zatvori u neku špilju.

Tako je, na primjer, posve nezapaženo prošla vijest da je Europski parlament za novog predsjednika Europske komisije izabrao bivšeg luksemburškog premijera i istaknutog eurofederalista Jean-Claudea Junckera, Izabralo ga je isto ono tijelo koje čine zastupnici čiji je nedavni izbor trebao biti hrvatski politički događaj godine, a isto tako su svih 11 hrvatskih zastupnika za dotičnog gospodina disciplinirano, kao vojnici Partije u najboljim danima, digli ruke bez obzira na svoje navodno velike svjetonazorske i stranačke razlike. Još je, pak, bilo manje vjerojatno da se objavi s tim događajem vezana rekonstrukcija britanske vlade, prilikom koje je premijer David Cameron, koji je nedavno javno ponižen prilikom neuspjelog pokušaja da spriječi Junckerovu inauguraciju, svog pro-europski nastrojenog šefa diplomacije Williama Haguea zamijenio sa deklariranim euroskeptikom Phillipom Hammodnom. Naravno, bilo bi nezgodno podsjećati da sve ovo podsjeća na neke ranije priče o “problematičnim” sjeverozapadnim dijelovima višenacionalnih državnopravnih zajednica, odnosno kako su one završile.

A, kako stvari stoje, medijska kretenizacija koja je uzela maha u Hrvatskoj je, kao i kod mnogih drugih patoloških pojava, samo odraz globalnih trendova. Kao što mediji kod nas postaju sve lošiji, tako je i u “civiliziranom” zapadnom svijetu koji bi Hrvatskoj trebao biti uzor. I tamo se mediji koncentriraju kod sve manjeg broja ruku, što pogoduje šačici tajkuna, ali za posljedicu ima sve manje kvalitete i zdrave konkurencije. Na tako nešto bi ukazala priča, koju, ne treba ni podsjećati, hrvatski mediji uopće nisu spomenuli – inicijativa Ruperta Murdocha, australskog medijskog megatajkuna da svojem poslovnom imperiju, kojeg, između ostalog čini hollywoodski studio 20th Century Fox, kao i istoimene TV-mreže, priključi ni manje ni više nego suparnički medijski konglomerat Time Warner.

Mnogi će na ovu vijest reagirati s uobičajenim “a što se to nas tiče”. Dakako, riječ je o kompliciranom i laicima ne baš tako lako objašnjivom procesu, ali, recimo, bilo bi dovoljno podsjetiti da je sve donedavno Murdoch, barem kada se pitalo lijevo-liberalne “hipstere” iz anglosaksonskih zemalja, bio jedan od izvora sveg zla u današnjem svijetu, odnosno upravo su se utjecaju njegovih medija pripisivale izborne pobjede Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, odnosno, u nešto novije vrijeme, Georgea W. Busha. E, sada, ako ova inicijativa prođe (a trebala bi proći, barem ako je suditi po oduševljenim reakcijama na njujorškoj burzi koji ignoriraju demantije vodstva Time Warnera), pod Murdochovu “kapu” bi trebali doći ne samo filmski Warner Bros., kao i popularni kablovski kanal HBO, nego i CNN. Postoje neke procjene da bi Murdoch, ako stvar dođe, mogao posredno ili neposredno kontrolirati 30 % svih medijskih sadržaja u svijetu. To znači da bi 30 % svega što hrvatski medijski konzumenti slušaju preko svojih mobitela, gledaju u kino-dvoranama ili na TV-ekranima, ili na što skakuću u plesnim klubovima, trebalo donositi profit Murdochu i činiti ga još jačim i još utjecajnijim na sva zbivanja u svijetu. Kakve bi dalekosežne posljedice svega toga mogle biti, prilično je nezahvalno predviđati, ali se tog posla, između ostalih, dohvatila Nikki Finke i zaključila da budućnost baš i neće biti dobra po konzumente ali i tvorce medijskih sadržaja.

RECENZIJA: Gospodarica zla (2014)

English: Angelina Jolie at the Cannes film fes... — Angelina Jolie (izvor: Wikimedia Commons)

GOSPODARICA ZLA
(MALEFICENT)
uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Imelda Staunton, Juno Temple, Leslie Manville
scenarij: Linda Woolvertoon
režija: Robert Stromberg
proizvodnja: Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 113'

Posljednjih godina se među pratiteljima filmskih zbivanja počela kristalizirati spoznaja da je vrijeme velikih zvijezda prošlo. Danas je vjerojatnije da će neki glumac postati uspješan zato što je nastupio u nekom uspješnom filmu nego zato da će neki film biti uspješan zato što u njemu nastupa neki uspješan glumac. Jedan od hollywoodskih studija koji se “opekao” zbog ove nove stvarnosti je i Disney, čiji je megaspektakularni blockbuster Usamljeni osvetnik propao usprkos toga što je njegova glavna zvijezda bio Johnny Depp. No, s druge strane, od svakog pravila postoje iznimke, čak i u ovoj novoj stvarnosti. Jedan od najnovijih primjera bi mogao biti igrani remake nepuna pola stoljeća starog Disneyevog animiranog filma o Trnoružici. Film je, usprkos toga što su sasjekli kritičari, postigao izuzetan uspjeh, a većina se slaže da je za to najmanje zaslužna njegova “subverzivna” ideja da se zbivanja iz originalne priče prikažu kroz perspektivu glavne negativke (koja se nekad na ovim prostorima zvala Grdana, a danas je jednostavno Maleficent). Razlog, dakako, nije ni u budžetu potrošenom na specijalne efekte, pa ni u marketingu, koji nije znao spašavati ni daleko kvalitetnije filmove. Jedini adut filma, koga su hrvatski distributeri u tako tipičnom nedostatku inspiracije prekrstili u Gospodarica zla, je njegova glavna zvijezda – Angelina Jolie.

Jolie u filmu tumači naslovnu ulogu, odnosno lik krilate vile koja živi u Močvari, čarobnom kraljevstvu koje graniči s kraljevstvom ljudi. Kao dijete se upoznala i sprijateljila sa ljudskim dječakom po imenu Stefan, a što će je skupo koštati kada oboje odrastu i postanu upetljani u sukob između dva svijeta. U njemu ljudski kralj sa svom svojom vojskom ne može poraziti Maleficent te nudi prijestolje onome tko ubije vilu. Stefan, zaslijepljen ambicijom, odluči iskoristiti staro prijateljstvo kako bi na prevaru ubio Maleficent; u posljednjem trenutku se, međutim, odluči tek da joj odreže krila i podnese ih kao dokaz kralju. Godinama kasnije Stefan stoluje kao kralj, ali se na krštenju svoje kćeri Aurore mora suočiti s time obogaljenom Maleficent, koja nije izgubila svoje magične moći i koja baca kletvu prema kojoj će Aurora u dobi od 16 godina zaspati vječnim snom iz koje će probuditi tek istinska ljubav. Kralj odluči skloniti svoju kći, ali 16-godišnja Aurora (Fanning) ne može pobjeći od svoje sudbine.

Osnovna ideja filma – “ikonoklastičko” obrtanje klasične bajke i njeno pretvaranje u modernu feminističku alegoriju – zapravo i nije previše originalna, a što ne bi trebalo predstavljati posebno iznenađenje. Scenarij za Gospodaricu zla je napisala Linda Woolverton, koja je prije četiri godine sličnu stvar napravila sa Alice, gdje je protagonistica klasične priče za djecu Lewisa Carrolla pretvorena u radikalnu feministicu. Ovdje je feminizam naglašen na još višoj razini, pa ne samo da negativka iz bajke postaje pozitivka, nego je i glavni negativac muškarac. A ključna scena filma prikazuje događaj koji se može protumačiti kao silovanje; a da za takav zaključak ne treba diploma ženskih studija pobrinula se i sama Jolie u intervjuima kojima je promovirala film. Naravno, postavlja se pitanje da li je takva scena primjerena filmu koji bi trebao biti prvenstveno namijenjen najmlađoj publici. Ona je dovoljno uznemirujuća i za odraslu publiku, pogotovo onu koja je dovodi u kontekst privatnog života glumice, odnosno nekih neugodnih medicinskih detalja.

Jolie, koja se, između ostalog, i zbog toga dugo vremena nije pojavljivala na filmu, u Gospodarici zla se prilično trudi svima pokazati kako je glumački talent još nije ostavio. U tome ima prilično uspjeha te lik Maleficent, prilično složen za ekranizaciju dječje bajke, predstavlja jednu od najupečatljivijih uloga njene karijere. Na žalost, uspjeh Jolie je ne samo zasjenio napore svih ostalih, nego i samo naglasio njihove nedostatke. To se prije svega odnosi na scenarij koji, u nastojanju da od negativke načini pozitivku, gledateljima servira teško objašnjive i neuvjerljive promjene njenih motiva i odnosa prema Aurori/Trnoružici. Ostatak glumačke ekipe je, pak, još gore prošao zahvaljujući loše napisanim i nedovoljno definiranim likovima. To se prije svega odnosi na južnoafričkog glumca Sharltoa Copleya kojemu je očigledno u Hollywoodu postala sudbina glumiti iritantne luđake i ubojice. Inače prilično talentirana Elle Fanning je, pak, jedna od najbljedunjavijih i najmanje glamuroznih filmskih princeza koje smo nedavno imali prilike vidjeti na filmu; Lily Collins iz Snjeguljice, sličnog “revizionističkog” filma, u usporedbi s njom izgleda kao “oskarovka”. Nedostatak suvislih ili simpatičnih likova se pokušava nadoknaditi CGI-jem i korištenjem 3D tehnologije, i sve to na prvi trenutak izgleda atraktivno, s vremenom postane zamorno, a gledatelje, pogotovo one starije, će uhvatiti predvidljivi “deja vu”. Režiser Robert Stromberg je, s druge strane, možda bio svjestan tih nedostataka, pa je Gospodaricu zla srezao na nekih 97 minuta, što je skoro sat vremena manje od današnjeg hollywoodskog standarda za ovakvu vrstu filmova. Moglo bi se reći da je, uz Jolie, nešto kraća, a i samim time i manja izloženost hollywoodskom nedostatku inspiracije, jedino ugodno iznenađenje ovog filma.

OCJENA: 3/10

	RECENZIJA: Ubojstvo… o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Te…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…