Ako je prvi krug predsjedničkih izbora išta pokazao, to je da je duboko nezadovoljstvo godinama i godinama nezaustavljive ekonomske krize i propadanja svega onoga što se u Hrvatskoj podrazumijevalo pod izrazom “životni standard” sve teže i teže utišati ili kanalizirati u nekakve “pristojne” i “europske” parametre “lijevog” i “desnog centra”. Jedan od razloga zbog kojih HDZ u ovom trenutku ima daleko bolje šanse da se, usprkos toga što je svemu tome godinama kumovao, jest taj da je bez mnogo skrupula, a nakon ulaska u EU i bez velike brige za nekakvi “europejski” identitet, uspio pod svoje okrilje prevesti one koji to nezadovoljstvo iskazuju ili nastoje iskazati na desnom dijelu političkog spektra.
Problem za Josipovića, a još veći problem za Milanovića za nekoliko mjeseci, jest u tome što ne žele, ne mogu i ne znaju iskoristiti fenomen na lijevoj političkoj hemisferi. Razlog za to je u neprevladanoj paradigmi iz 1990-ih i 2000-ih prema kojoj se cjelokupni politički život u Hrvatskoj trebao svesti upravo na nekakav apstraktni “centar” u kome bi se HDZ i SDP izmjenjivali na vlasti kao “pristojna demokršćanska” i “pristojna socijaldemokratska” stranka, a sve u ime nekakve stabilnosti kojom bi se osigurala sigurnost i blagostanje Hrvatske kroz članstvo u NATO-u i EU. Međutim, jednom kada su ti ciljevi postignuti, razloga za održavanje te paradigme – kojoj je dodatnu podlogu dala i Tuđmanova ideja nacionalnog pomirenja – više nema, a još manje kada se u obzir uzme i “nova normala” ekonomske krize, koja će ne samo radikalizirati osiromašene hrvatske mase, nego i natjerati esdepeovske i hadezeovske krokodile da se malo žešće počnu gristi u sve manjoj bari institucionalne korupcije i pljačke.
Josipović, koji je u predsjedničkoj kampanji njegovao imidž “pristojnog”, odgovornog i, prije svega centrističkog političara, se tome nije prilagodio. Milanović, još manje sa svojom provalom o SDP-u kao “liberalnoj stranci centra”, kojom je budalama proglasio sve one koji su riječ “Socijaldemokratska” u imenu njegove stranke shvaćali ozbiljno. I tako, dok HDZ prilično uspješno može mobilizirati glasačko tijelo utvarama Jugoslavije, Tita i komunizma i tvrditi da svi grijesi HDZ-a proizlaze iz toga što nije proveo ultranacionalističku antikomunističku revoluciju kakva se prošle godine zbila u Ukrajini, dotle SDP ne smije zucnuti ni riječ kako protiv Washingtona, Bruxellesa i stranih banaka koje većina stanovništva smatra “gulikožama”, tako i protiv domaćih tajkuna koji su ih doveli ili održavali na vlasti.
I što je činiti razočaranim ljevičarima ili socijalno ugroženim i poniženim glasačima koji ovakav SDP organski ne mogu smisliti, ali isto tako ne dozvoliti da ga, po dobrom starom običaju, na vlasti zamijeni nešto nezamislivo gore? Prošle godine se kao zanimljiv eksperiment pojavio ORaH, ali se čini da je njegov, najblaže rečeno, nekonvencionalni odnos prema Milanoviću i SDP-u, odnosno Josipoviću, “ohladio” njegove najveće pristalice. Nešto novija alternativa, koju predstavlja Ivan Vilibor Sinčić, je opterećena uobičajenim hrvatskim snoberajem prema “neiskusnim balavcu”, kao i balastom koji njegovoj ideološki neprofiliranoj opciji čine “mangupi iz vlastitih redova”, bilo da je riječ o oportunistima s rubne desnice, bilo ubačenim provokatorima.
Kao nekakva “normalna” i razumna alternativa, odnosno odraz “širih europskih” trendova, bi se u tom slučaju trebala nametnuti Radnička fronta. Ona je zamišljena, odnosno nastoji se predstaviti kao hrvatski ekvivalent drugih radikalno lijevih stranaka koje su nastale, narasle i ozbiljnim faktorom postale na temelju sveopćeg razočaranja tradicionalnom ljevicom, a najviše “socijaldemokratskim” i “trećeputaškim” lijevim centrom. Zamisao je, dakle, da Radnička fronta postane ono što je Podemos u Španjolskoj i Syriza u Grčkoj – lijeve stranke koje vode u anketama, imaju ozbiljnu šansu doći i na vlast ili barem predstavljaju toliku opasnost establishmentu da je prisiljen barem verbalno modificirati “neoliberalnu” paradigmu o rezanju socijale i oštrim mjerama štednje kao jedinoj alternativi izlaska iz krize.
Da bi Radnička fronta to postigla, ili barem zauzela nišu od nekih 5-15 % koliko stranke i blokovi radikalne ljevice mogu računati u “normalnim” evropskim državama (uključujući i Njemačku, po kojoj je desetljećima modeliran moderni hrvatski politički sistem), potrebno je ispuniti brojne preduvjete. Ne samo što Kapović i društvo moraju glasačku bazu proširiti mnogo dalje od zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nego moraju i izgraditi stranačku infrastrukturu koja bi bila u stanju da prebrodi dječje bolesti koje sada pogađaju Sinčića i njegovu ekipu, odnosno vojsku stranačkih aktivista koja se ravnopravno može nositi sa esdepeovskim uhljebima. Sve to zahtijeva ne samo organizacijske i druge sposobnosti bitno različite od onih koje su osnivači Fronte pokazali kao salonski kritičari postojećeg stanja, nego i vremena i novca. A ono Radničkoj fronti baš i ne stoji na raspolaganju, barem u kontekstu izbora krajem ove godine.
Međutim, pravi razlog zbog koga Radnička fronta ima male ili gotovo nikakve šanse da ostvari ono što najavljuju njeni osnivači jest daleko banalniji. Tiče se samog imena stranke. Riječi koje odbijaju birače u Hrvatskoj – barem onaj segment na koji računa Kapovićeva ekipa – nisu ni “Jugoslavija” ni “komunizam”, a još manje “socijalizam”, “fronta” ili “partija”. Riječ je o tome da je Radnička fronta ipak “radnička”. Dakle, riječ je o nečemu što se tiče “plavih ovratnika”, odnosno “šljakera” sa kojima se srednja klasa (ili ono što sebe još uvijek smatra srednjom klasom) nikako neće i ne može poistovjetiti, odnosno tehnologija i mentaliteta kojima je mjesto u povijesnim knjigama, a ne u “cool” 21. stoljeću. Izrazi “rad” i “radnik” su još teže spojivi s konceptom tzv. hrvatskog sna, a prema kome su nečiji životni uspjeh i blagostanje u današnjoj Hrvatskoj obrnuto proporcionalni količni uloženog truda ili elementarnih ljudskih kvaliteta. Većina potencijalnih glasača Fronte, ma koliko bili bijesni na tajkune i uhljebe, nisu toliko bijesni zbog njihovog lopovluka i nesposobnosti koliko zbog toga što nisu bili u prilici biti na njihovom mjestu. Ako Radnička fronta misli nešto napraviti, prva stvar koja mora učiniti jest promjena imena.
