Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Interstellar (2014)

RECENZIJA: Interstellar (2014)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'

Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.

Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.

Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.

Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.

Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.

Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.

No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.

OCJENA: 8/10


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Srpanj 2015
P U S Č P S N
« lip.   kol. »
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  
%d bloggers like this: