Druga sezona Pravog detektiva došla je na polovicu puta. Na toj točci se može početi govoriti da je manje-više izvjesno kako je svojom kvalitetom ispod razine prve, a još je izvjesnije da će je takvom ocijeniti publika i kritika. Jedini način da jedan od najprestižnijih i najhvaljenijih projekata HBO-a izbjegne razočaravajuću reputaciju bi bio da scenarij Nica Pizzolata u sljedeće četiri sezone dostavi nešto uistinu posebno. S obzirom da se takva čuda u Hollywoodu događaju rijetko, ali i da HBO, prvoborac novog zlatnog doba američke televizije, nije imun na “ćorke”, tako dramatična promjena se čini malo vjerojatnim. To, dakako, ne znači da se HBO i Pizzolato neće potruditi, a korak u tom smjeru bi mogao biti krvava završnica četvrte epizode. Za pretpostaviti je da će publika njome biti više šokirana nego što je to bio slučaj s završnicom epizode od prije dva tjedna, kada je natuknuta mogućnost da će na samom početku Pravi detektiv ostati bez jednog od glavnih protagonista.
No, prije nego što se dođe do tog trenutka, scenarij, čije je autorstvo Pizzolato prvi put podijelio s nekim drugim – piscem po imenu Scott Lasser – u prvih trideset minuta kao da želi reciklirati ili barem naglasiti sve ono što je kritičarima i publici išlo na živce u prethodne tri epizode. Tada se, zapravo, ne događa ništa i veliki dio vremena odlazi na kadrove kalifornijskih auto-cesta snimljenih iz zraka ili na mračni, depresivni bar gdje jedna te ista pjevačica izvodi depresivne folk-pjesme kao svojevrsnu glazbenu podlogu za monotone razgovore Franka Semyona s Rayem Velcorom. Istraga, dakako, manje-više stoji na mjestu, a gledatelji stječu uvid u problematične privatne živote protagonista, odnosno doznaju ono što su već ranije znali ili barem imali itekako razloga za pretpostavljati. Moglo bi se reći da je glavni nedostatak druge sezone u tome što se od prve nastojala razlikovati kvantitetom, odnosno što je Pizzolato u format od osam epizoda nasilno pokušao uvaliti previše sadržaja. Ono što je u prvoj sezoni funkcioniralo s dvojcem Cohle-Hart, u drugoj ne može s dvaput više protagonista, a dodatno komplicira i to što je njihov privatni život opterećen s gotovo parodijskom kolićinom problema koji, naravno, stvaraju poduzaplete koji se ne bi mogli razriješiti ni u jednoj prosječnoj telenoveli.
Najdrastičniji primjer “sapunizacije” Pravog detektiva je lik Paula Woodrougha. Na samom početku se budi u društvu svog bivšeg ratnog druga, a što nastoji i kod posljednjeg nevjernog Tome među gledateljima otkloniti sumnju o njegovoj homoseksualnosti. Paul zbog svega toga nije previše sretan, i zapravo se nalazi na rubu živčanog sloma, ali je to tek početak nevolja s kojima će se suočiti do kraja epizode. Prvo mu netko krade motocikl, a na zatim ga na ulici sačeka mala armija novinara s neugodnim pitanjima o ratnim zločinima. Gledatelj baš i nema vremena za upitati se zašto je tako politički delikatna istraga teškog ubojstva povjerena policajcu s tako kontroverznom javnom reputacijom. Scenaristi umjesto toga uvaljuju scenu u kojoj će se Paul sresti s bivšom djevojkom koja mu saopći da je trudna; Paul na to reagira s oduševljenjem odnosno bračnom ponudom, sugerirajući da mu zasnivanje tradicionalne “heteronormativne” obitelji predstavlja jedini put do kakve-takve normalnosti u životu.
U usporedbi s njim, ostatak protagonista za vrijeme trajanja epizode nije dobio previše novih komplikacija u životu. Osim, možda, Ani Bezzerides, koja se mora suočavati s time da ju je bivši momak i kolega tužio za seksualno zlostavljanje, a gledatelji također doznaju da je imala ili ima probleme s kockom, odnosno da je njen policijski kolega i partner zbog nje ostao bez supruge. Njen privatni život, po svemu sudeći, ima i neke veze s istragom koju vodi, s obzirom da se ispostavi da je njen otac – vođa hipijevske New Age komune – prije nekoliko desetljeća bio povezan s klanom Chessanijevih koji upravlja gradom Vinci. U Pravom detektivu jedna tako velika i mnogoljudna državu kao što je Kalifornija sve više počinje sličiti na Peyton ili druge “sapunske” gradiće u kojima svatko svakoga zna i svatko je sa svakim blisko povezan.
Završna scena, kada prazne i dosadne riječi konačno mijenja akcija, pak, sugerira kako je Pizzolato i u tome inzistirao da druga sezona bude što različitija od prve. Dok su Cohle i Hart, čak i kada su kršili zakon i hvatali pogrešne krivce, pokazali kako znaju svoj posao i da su napravili nešto zbog čega se ih se slavi kao heroje. U drugoj sezoni se slična situacija pretvara u krvavi fijasko gotovo nadrealnih razmjera. Istraga konačno ukaže na mogućeg sumnjivca; iako je riječ o okorjelom nasilnom kriminalcu s dosijeom, ignorirana je zdravorazumska sugestija da se prilikom hapšenja angažiraju specijalci. Naravno, kada se krene u rutinsku akciju hvatanja, ispostavi da je adresa na kojoj se nalazi sumnjivac laboratorij za proizvodnju metamfetamina koju čuvaju bezobzirni i do zuba naoružani gangsteri zbog kojih će se ulice kalifornijskog gradića pretvoriti u bojište. I to, naravno, upravo u trenutku kada njima demonstriraju lokalni aktivisti, a što će dovesti do toga da ne samo policajci padaju kao snoplje pod kišom metaka, nego i gomila civila, među kojima neki od metaka koje su u samoobrani ispalili sami policajci. Kriminalci nekako uspijevaju pobjeći, ali samo do trenutka kada im se na putu autobus, čiji će vozač i putnici postati nove žrtve; okršaj završava njihovom likvidacijom, ali i spoznajom protagonista, okruženih hrpom leševa i lokvama krvi, da imaju sve samo ne razloge za trijumf.
Scena sveopćeg pokolja u kome, za razliku od prosječnih hollywoodskih filmova, nedužni prolaznici prođu onako kao što bi u sličnoj situaciji prošli u stvarnom životu, će filmofile vjerojatno podsjetiti na sličnu scenu na početku znamenitog Peckipanhovog antivesterna Divlja horda. Taj je film završio s još impresivnijim krvoprolićem, pa je lako zamisliti da će i finale sezone završiti sa sličnim događajem. No, kako stvari stoje, barem dvije-tri epizode će biti posvećene političkim posljedicama ovog događaja, odnosno time da će detektivskoj trojci njihovi pretpostavljeni “prijateljski sugerirati” da krvavi obračun posluži kao “elegantni” način da se, uz likvidiranog sumnjivca, riješi istraga. Frank Semyon, koji, pak, ima vlastitih razloga da pronađe stvarnog krivca, će vjerojatno služiti kao jedini pravi detektiv.
Promatrajući reakcije na Pravi detektiv nakon četiri epizode, sve se teže oteti dojmu da je dio kritika druge sezone, barem onih u SAD, manje motiviran razlikama u kvaliteti, koliko time da je Pizzolato smještanjem radnje u Kaliforniju i izborom likova prekršio nepisana hollywoodska pravila o”političkoj korektnosti”. Prva sezona je kao mjesto radnje, odnosno leglo Zla koristila u ruralnu, zaostalu Louisianu gdje caruju kršćanski fundamentalizam, bjelački rasizam i glasačko tijelo Repulikanske strane, dakle sve ono protiv čega desetljećima propovijeda progresivni “cool” Hollywood. Pizzolato je, pak, drugu sezonu smjestio u isto tako progresivnu i “cool” Kaliforniju, koja je odjednom i sama postala leglo čistog Zla. Tako je jedan od glavnih elemenata zapleta projekt izgradnje “ekološkog” brzog vlaka, ali koji, umjesto da spašava pingvine na Sjevernom polu, služi kao izvrsna prilika za bogaćenje kleptokratske elite, s kojom na gotovo incestuozan način vezani “progresivni” New Age dušobrižnici; to da jedno od najvećih krvoprolića izazovu Latinosi, a potencijalno gej lik ima ozbiljne psihološke probleme (koji ga čine i potencijalnim sumnjivcem) pak, vjerojatno neće dobro sjesti svima onima koji drže da negativci današnjeg Hollywooda smiju jedino biti bijeli heteroseksualni muškarci. Sve je to razlog možda glavni razlog zašto Pravi detektiv više nije tako “cool” i zašto je malo vjerojatno daće takvim postati za četiri tjedna.
