Sudeći po reakcijama na treću epizodu, može se reći da se s drugom sezonom Pravog detektiva događa suprotno od onog što se događalo s prvom sezonom. Tada je serija bila proglašavana remek-djelom i najboljim mogućim dostignućem televizijskog stvaralaštva, da bi nakon toga slijedili razočaranje i bijes. Druga sezona je, pak, gotovo svima predstavljala razočaranje da bi možda tek treća epizoda dala neke naznake da bi se stvari mogle promijeniti nabolje.
Ono što je sasvim jasno jest da je tvorac serije Nic Pizzolato odlučio stvari učiniti što je moguće više različitim od onih u prvoj sezoni, čak i po cijenu da likovi, zaplet imaju malo smisla, odnosno donosi kadrovske i kreativne odluke koje kritika i “šminkerska” publika smatra upitnim. To će se bez svake sumnje odnositi i na cliffhanger kojim je završila druga epizoda, odnosno ono što je trebalo predstavljati trajnu eliminaciju jednog od četiri protagonista gotovo na samom početku sezone. Iako je bilo onih koji su sumnjali da će Pizzolato neće ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se detektiv Ray Velcoro priključiti galeriji živopisnih i popularnih protagonista Igre prijestolja u HBO-vim vječnim lovištima, lice Colina Farrella na uvodnoj špici se pokazalo kao prevelik imperativ za tako drastičan potez.
Dakle, najvažnije pitanje koje je mučilo poklonike serije je dan odgovor koji, zapravo, i ne predstavlja neko iznenađenje. Ono što je zanimljivo ili je trebalo biti zanimljivo jesu tehnički detalji, odnosno objašnjenje kako se došlo do toga da je Velcoro preživio dva bliska susreta sa salvom sačme iz neposredne blizine. Treća epizoda spominje gumene metke koje policija tradicionalno koristi za suzbijanje nasilnih demonstracija, a što sugerira da je onaj tko je Velcora nakratko sastavio sa zemljom i sam policajac; to će, naravno, moguće objašnjenje cijelog incidenta skrenuti prema njegovim korumpiranim kolegama, a možda i nekim od ostalo dvoje članova istražiteljske trojke.
Danac Janus Meltz, koji je Justina Lina nakon dvije epizode bio zamijenio na mjestu režisera, pak, je pronašao nekakav način da sakrije jeftinoću “fore” s kojom je Velcoro preživio cliffhanger. Njen početak predstavlja snoviđenje detektiva koji, dok leži na podu, u baru promatra imitatora Conwaya Twittyja (za one manje upućene u američku kulturu, country pjevača koji je uživao popularnost 1970-ih kao svojevrsna zamjena za Elvisa Presleya) te vodi razgovor sa vizijom svog oca, bivšeg policajca (koga će kasnije tokom epizode posjetiti na javi). Za mnoge će upravo ta scena predstavljati ključni trenutak prilikom koga se donosi sud hoće ili može ova sezona krenuti nabolje. Nekima će ona predstavljati svojevrsno osvježenje, odnosno mali dašak fantastike i nadrealizma u onome što je dosad predstavljalo prilično banalni kvazirealistični noir. Onima malo starijima će sve to probuditi uspomene na Lynchov Twin Peaks, gdje je jedan gotovo identičan cliffhanger – u kome protagonista pogađaju iz neposredne blizine – razriješen kroz scenu gdje ranjen leži na podu i prima vizije (i gdje je objašnjenje za njegovo preživljavanje bilo nešto malo nategnuto, odnosno zaštitni prsluk umjesto nesmrtonosne municije).
Drugi važan element, odnosno “otkriće” u ovoj epizodi se tiče seksualne orijentacije državnog policajca Paula Woodrougha. Dok su u prethodnoj sezoni postojale tek određene naznake da bi mogao “igrati za pogrešni tim”, u ovoj sugestije u tom smjeru dolaze sa suptilnošću buldožera. Prije svega se to odnosi na scenu u kojoj Woodrough prilikom susreta s bivšim ratnim drugom evocira njemu prilično neugodna sjećanja kada njihov odnos bio nešto bliži od onog prijateljskog. Također se sugerira da bi Woodroughova homoseksualnost mogla imati određen, iako neočekivano pozitivan, utjecaj na dalju istragu; iako mu njegovi kolege eksplicitno sugeriraju da svoj impresivni izgled koristi kako bi šarmirao moguće ženske svjedoke i tako izvukao što korisnije iskaze, on ga na kraju daleko uspješnije koristi kod neočekivano susretljivih muških prostitutki. Te scene također sugeriraju da u poslu kojim se bave ni pogrešna seksualna orijentacija nije zapreka ukoliko se koristi adekvatni farmakološki preparati.
Vizualno najimpresivnije scene su, međutim, one koje se odigravaju u raskošnoj vili gradonačelnika Austina Chessanija, a koje će dati itekako argumenata onima koji tvrde da Pravi detektiv (više) ne treba shvatiti kao ozbiljnu kriminalističku seriju, odnosno da je ona odavno prešla u domenu visokobudžetnog campa. Čelnik kalifornijskog gradića ne samo da je do srži korumpiran, nego ga demonstrira besramno i sa primitivnim skorojevićevskim nedostatkom bilo kakvog ukusa, pri čemu se njegov moralni kolaps dobio dodatne patološke oblike kod članova njegove obitelji, bilo da je riječ o praznoglavoj nadrogiranoj trofejnoj supruzi (čiji lik tumači Agnes Olech) ili sinu koji doslovno glumata “gangstu” (Vinicius Machado). Uvid u takvo impresivan prikaz bogataške patologije daje nenadani posjet dvoje istražitelja, nakon koga gradonačelnik (čiji lik tumači engleski glumac Richie Coster) svoje nezadovoljstvo izrazi na tako “suptilan” način da u usporedbi s njim Željko Kerum izgleda kao Ivo Josipović.
Što se same priče tiče, možda najvažnija stvar je u tome da, kada je već odlučeno da Velcoro ostane na životu, scenaristi ipak nešto pokušavaju načiniti s njegovim likom. To se prije svega odnosi na stvaranje određenih simpatija, te sugestije da je njegov život – gubitak obitelji, časti, moralnih načela, zdravlja – došao na tako nisku točku da stvari mogu krenuti samo nabolje, odnosno u pravcu nekakvog moralnog iskupljenja. Zbog toga se odnos između Velcora i Ani Bezzerides počeo kristalizirati kao nešto najbliže odnosu koji su imali Rust Cohle i Martin Hart. Hoće li taj potencijal biti iskorišten ili ne ostaje za vidjeti. Pravi detektiv ne bi bila prva ni posljednja TV-serija koja bi propustila takvu priliku. S druge strane, čak i ako stvari sa drugom sezonom ostanu loše, s obzirom na njenu relativnu kratkoću šteta i ne bi bila prevelika.
