Kategorija: Znanost

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Ruski obavještajci tvrde da je Hitler ipak kod njih

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Adolf+Hitler&iid=2394353″ src=”3/6/8/2/Last_Hitler_Photo_f90f.jpg?adImageId=8182397&imageId=2394353″ width=”234″ height=”181″ /]

Vasilij Hristoforov, direktor arhiva FSB, ruske obavještajne službe koja je naslijedila KGB, najoštrije je opovrgao tvrdnje američkog znanstvenikla Nicka Bellantonija kako njegova služba nema u svom posjedu komad lubanje, za koga je tvrdila da predstavlja posljednje očuvane ostatke njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Hristoforov tvrdi da “njegova služba nikada nije bila u kontaktu” sa znanstvenikom sa Sveučilišta u Connecticutu niti mu dozvolila da uzme uzorke sa sporne lubanje.

Bellantoni tvrdi da sporna lubanja ne pripada Hitleru, jer je previše tanka da bi pripadala muškarcu, kao i da uzorci ne odgovaraju uzorcima krvi pronađene na naslonjaču u berlinskom bunkeru gdje je Hitler 30. travnja 1945. godine okončao život pucajući si u usta.

Hristoforov, pak, objašnjava da je identifikacija Hitlerovih posmrtnih ostataka bila predmetom zanimanja ruske, odnosno sovjetske obavještajne službe, još od trenutka kada se prvi put čulo da je Hitler mrtav. Sam Staljin je inzistirao da se o tome provede opsežna istraga, kao i da je identifikacija posmrtnih ostataka uspješno obavljena još 1945. godine, kada je lubanja uspoređena sa rendgenskim snimkama koje je Führer dao napraviti godinu dana ranije.

Problem je, međutim, u tome što je Staljin oklijevao da rezultate te istrage podijeli s javnosti, jer je smatrao da će mu neizvjesnost oko Hitlerove sudbine poslužiti kao snažno propagandno oružje protiv bivših saveznika s kojima je upravo ulazio u hladni rat. Implicitne optužbe o tome da imperijalisti kriju njemačkog diktatora odgovornog za najveće svjetsko krvoproliće su se, pak, pretvorile u cijeli niz urbanih legendi o bijegu u Argentinu i stvaranju mini-Trećeg Reicha u podnožju Anda. Te su legende splasnule tek negdje 1960-ih, kada se ipak stvorio konsenzus o tome da je službena verzija o samoubojstvu ipak istinita.

Bellantonovo istraživanje će, naravno, podgrijati špekulacije o bijegu u Argentinu bez obzira što o tome tvrdili svjedoci i povjesničari. A cijela priča daje zlokobne indicije na što će sličiti bivša Jugoslavija ako kojim slučajem priča o Ratko Mladiću završi na sličan način.

Stara i ne tako dobra vremena

Otkriće masovne grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje 500 prastanovnika današnje Njemačke, a koji ukazuju na nasilnu smrt i korištenje trupala u prehrambene svrhe jest događaj koji je izazvao određenu pažnju u hrvatskim medijima, ali ne onako intenzivnu kakvu izazivaju otkrića sličnih, iako nešto novijih grobnica. S jedne strane je to razumljivo – grobnica se nalazi u Njemačkoj, odnosno datira iz vremena kada nije bilo ni ustaša ni partizana, pa ne postoji način da se od svega toga napravi dobar predizborni “spin”.

Međutim, otkriće gomile kanibaliziranih kostiju iz kamenog doba bi se ipak moglo koristiti u političke svrhe, iako ne na hrvatskoj, odnosno parohijalističkoj razini. Naime, ova, kao i neke slične grobnice i artefakti iz tog razdoblja jasno pokazuju kako nostalgija za kamenim dobom – trend koji sve više dominira među ekstremnim, a s vremenom i onim srednjostrujaškim dijelom ekološkog pokreta – ima isto onoliko, ako ne još i bitno manje, opravdanja od onih koja koriste nostalgičari za nekadašnjim komunističkim poretkom.

Nostalgija za tim “dobrim starim” vremenima kada je čovjek uživao u harmonijj s prirodom, nesputan okovima civilizacije i nezagađen otpacima koje stvara tehnologija, zapravo nije nimalo nova. Nju se može prepoznati u nizu mitova o izgubljenom “zlatnom dobu”, pa i starozavjetnoj priči o Edenu. Ono što takve stavove – koji su se u 18. stoljeću iskristalizirali u pokret “povratka prirodi” i mit o “plemenitom divljaku” – danas čini daleko opasnijim nego prije jest taj da s obzirom na trendove urbanizacije sve manje ljudi koji iz vlastitog iskustva imaju prilike vidjeti ili barem naslutiti kako bi taj prirodni i “plemeniti” život izgledao u praksi. O tome koliko je teško pomiriti povijesnu realnost s arkadijskim mitom svjedoči da je čak i najiskusnijim i najprekaljenijim znanstvenicima trebalo nekoliko godina da od artefakata i trupla na znamenitog Otzieja sastave “politički nekorektnu”, ali forenzički besprijekornu priču o ultra-nasilnom krvavom obračunu među neolitskim stanovnicima Evrope.

Upravo zbog toga je pomalo ironično da se vijest o ovakvom otkriću pojavljuje pred početak samita u Kopenhagenu čiji bi željeni rezultat trebao biti masovno i sistematsko odricanje od tehnologije u svrhu dovođenja čovječanstva u harmoniju s prirodom. Ta plemenita zamisao bi, kao i mnoge druge u povijesti, bi kao svoju svoju krajnju posljedicu mogla budućim arheolozima donijeti artefakte nalik na onaj u Njemačkoj.

Hoće li Climategate dovesti do prve ostavke?

Dr. Phil Jones, ravnatelj Jedinice za klimatska istraživanja (CRU) pri Sveučilištu Istočne Anglije je izjavio kako će se privremeno povući sa dužnosti dok traje istraga vezana uz “procurene” E-mailove i dokumente njegove institucije. Dr. Jones će tako imati više vremena da odgovara na pitanja policijskih istražitelja koji nastoje otkriti na koji su način – preko “hakera” ili lokalnog “zviždača” – inkriminirani materijali dospjeli u javnost. Ukoliko dr. Jones ostane van dužnosti, mogao bi biti prva žrtva skandala koji prijeti da ne samo dovede u ozbiljnu sumnju teoriju o globalnom zatopljenju, nego i u paramparčad razbije povjerenje svjetske javnosti u znanstvenike.

Njemu bi se mogao pridružiti dr. Michael Mann sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, poznat po svom grafikonu “hokejaške palice” koji sugerira nagli skok prosječne temperature u svijetu. Njemu matično sveučilište namjerava postaviti nekoliko pitanja vezanih uz E-mailove s kolegama iz CRU, a u kojima se detaljno opisuje “kuhanje” znanstvenih podataka kako bi ih se uskladilo s “politički korektnom” teorijom globalnog zatopljenja.

U Australiji je, pak, skandal vjerojatno omogućio da u Senatu, kojim dominiraju oporbeni liberali, padne zakon koji uvodi novu ambicioznu shemu ograničenja potrošnje fosilnih goriva i trgovine preostalim “karbonskim kreditima”.

Vjerojatno da će se negativne posljedice afere odraziti i na ranije pompozno najavljeni klimatski samit u Kopenhagenu. Danas malo tko misli da će se na njemu donijeti neke dalekosežne odluke. Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici i drugim zemljama u razvoju je afera Climategate došla kao melem na ljutu ranu, odnosno savršeni izgovor da odbiju sugestije bogatih zapadnih zemalja prema kojima bi vlastiti ekonomski razvoj trebali žrtvovati radi “spašavanja planeta od sigurne propasti”.

Wikipedia gubi urednike

Svi korisnici i fanovi Wikipedije su posljednjih dana čuli jednu dobru i jednu lošu vijest.

Dobra vijest je u tome što se popularna on-line enciklopedija nalazi na izvrsnom 5. mjestu najposjećenijih web-stranica na svijetu, odnosno da ju je u proteklom godišnjem razdoblju posjetilo 20 posto više ljudi nego u prethodnom.

Loša je vijest u tome da je urednika – tj. dobrovoljaca bez kojih Wikipedia ne bi imala nikakv sadržaj – sve manje i manje. Statistike na Wikipediji na engleskom jeziku, koja je najveća i najposjećenija od preko 200 različitih jezičnih izdanja, tako govore da je u proteklom godišnjem razdoblju zabilježen gubitak od 49.000 redovnih, odnosno registriranih urednika. To nije prvi takav slučaj – godine 2008. je u istom razdoblju je nestalo 4900 urednika.

Desetorostruki porast urednika Wikipedije koji su odustali od projekta je, naravno, morao doći na naslovnice i postaviti pitanje “što se to događa s Wikipedijom”.

Odmah su ponuđeni određeni odgovori. Najjednostavniji je taj da Wikipedia postoji već osam godina, te da je u tom razdoblju broj i sadržaj članaka narastao do te mjere – englesko izdanje ih trenutno broji oko 3,3 milijuna – da se više jednostavno nema više o čemu pisati.

Drugo objašnjenje, koje se čini uvjerljivijim, temelji se na činjenici da je rast Wikipedije s vremenom sa sobom doveo brojne negativne posljedice, isto kao i pokušaji same Wikipedije da ih otkloni. To se prvenstveno odnosi na to da je Wikipedia istovremeno i megapopularna stranica a istovremeno (s manjim izuzecima) dozvoljava svakome da je uređuje. Naravno, to znači da će na sebe navući gomilu vandala i sličnih destruktivnih net-ličnosti, pa tako veliki dio posla za održavatalje Wikipedije otpada na “čišćenje” članaka od smeća, bilo da je riječ o grafitima, bilo nastojanjima da se legitimni enciklopedijski članci koriste kao besplatne reklame ili politikantski pamfleti. Proteklih godina je, nastojeći da zaustavi ili barem uspori te napade, Wikipedia razvila cijeli niz mehanizama i novih pravila uređivanja. Jedno od njih je, na primjer, zabrana anonimnim korisnicima u članke na engleskoj Wikipediji unose nove podatke o nečijoj smrti, a sa svrhom da se spriječi da Wikipedia objavljuje lažne podatke ili služi kao sredstvo za jeftine internteske psine vezane uz celebrityje. Sva ta pravila, dakako, rad na Wikipediji čine kompliciranijim i napornijim, te postupno isisivaju entuzijazam iz dotada oduševljenih sudionika projekta.

Priča o Wikipediji, prema tome, nije u ničemu bitno različita od onih u kojima neka “cool” ideja prestane biti “cool” čim postane institucija.

Skandal oko “kuhanja” globalnog zatopljenja dobio svoj soundtrack

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=climate+change+snow&iid=1133641″ src=”3/c/8/4/Heavy_Snow_Fall_7d39.jpg?adImageId=7844268&imageId=1133641″ width=”234″ height=”156″ /]

Hakerska provala povjerljive korespondencije među vodećim znanstvenicima Jedinice za proučavanje klime (CRU) Sveučilišta u Istočnoj Angliji je već nakon nekoliko dana, u skladu s višedesetljetnim običajima, dobila nastavak “gate”. Njega su prišili klimatski skeptici koji u njoj vide krunski dokaz za svoje tvrdnje da je globalno zatopljenje mit ili , u najboljem/najgorem slučaju, proces koji je iz dnevnopolitičkih razloga učinjen većim i bržim nego što to u stvarnosti jest. Iz nekih šezdesetak megabajta datoteka su izvađeni greatest hits u kojima se izražava zabrinutost zbog toga što meterološki podaci godinama ne prate prognoze o globalnom porastu temperaturu, izražava radost zbog smrti vodećih klimatskih skeptika ili im se prijeti fizičkim obračunima, te – što je najvažnije – iznose razni prijedlozi da se “kreativnom aritmetikom” i drugim knjigovodstvenim “trikovima” namjerno “podigne” prosječne temperature na Zemlji kako bi globalno zatopljenje izgledalo kao upravo onakva babaroga kakvom mediji plaše svijet.

Skandal, koji je dobio ime “Climategate”, odnosno i vlastiti članak za Wikipediji, s druge strane nije izazvao ama baš nikakvu pažnju među hrvatskim medijima. To, s jedne strane, nije teško razumjeti, s obzirom na njihovu opsjednost Gotovčevima, ustaško-partizanskom sapunicom i predsjedničkim izborima. S druge strane, nedostatak čak i protokolarnog spominjanja cijele afere – uz časni izuzetak Novog lista – se može objasniti i time da “neprikladna istina” Ala Gorea predstavlja maksimum za spoznajne i druge intelektualne sposobnosti većine uredničkih i novinarskih kadrova hrvatske Sedme sile.

Hrvatski medijski djelatnici se, s druge strane, mogu pravdati i time i da njihovi inozemni kolege nisu pokazali pretjerani entuzijazam za priču koja potkopava godine njihovog rada u svrhu “senzibiliziranja” javnosti za klimatski problem, odnosno od njihovog spašavanja svijeta čini iluziju. Tamo gdje se priča probila u medije, može se zapaziti šok, nevjerica i demoralizacija među nekoć prilično glasnim zagovornicima priče o globalnom zatopljenju. George Monbiot tako u Guardianu tvrdi da će otkriće E-mailova – iako oni, po njegovom mišljenju, ne ukazuju na nikakvu globalnu zavjeru ili sistematsko obmanjivanje javnosti, predstavlja “ozbiljan udarac” za sve one koji nastoje zaustaviti globalno zatopljenje jer su makijavelističkim metodima kao “kuhanje” podataka i nastojanje da se suzbiju skeptici kompromitirali svoj, inače, plemeniti cilj.

Zagovornici globalnog zatopljenja ili “alarmisti” – kako ih nazivaju skeptici – su pak na otkriće svog magnum crimena odgovorili vlastitom teorijom zavjere, prema kojoj je cijela priča namjerno “pukla” upravo u trenutku kada se Obama sprema u Kopenhagen na veliki globalni samit gdje bi čelnici svjetskih država trebala ustanoviti nova, oštra i međunarodno obvezujuća ograničenja upotrebe fosilnih goriva.

Bio zavjera ili ne, ovaj skandal je postao “punokrvan” onog trenutka kada je poslužio kao podloga za izuzetno zabavnu video-parodiju koja se ovih dana vrti na YouTubeu, i čiji je glavni junak dr. Michael Mann, klimatolog i “alarmist” poznat po kontroverznoj temperaturnoj krivulji u obliku “hokejaške palice”.

I ovaj “…gate”, kao onaj originalni, koji je Nixona koštao predsjednika, ima istu moralnu pouku. Problem nije u tome što nekoga uhvate s prstima u medu koliko to što on to pokušava zataškati.

Ruski hakeri razotkrili “istinu” o globalnom zatopljenju?

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=global+cooling&iid=1575655″ src=”5/a/c/0/Middle_East_Instability_1fb7.jpg?adImageId=7694707&imageId=1575655″ width=”234″ height=”157″ /]

Znanstveni svijet – koji usprkos svem tehnološkom napretku nema običaj dolaziti na naslovnice novina – ovih je dana potresla vijest o “pothvatu” grupe. navodno ruskih, hakera koji su “provalili” E-mailove vodećih britanskih i američkih klimatologa, a čiji sadržaj u pitanje dovodi općeuvriježene “istine” o globalnom zatopljenju.

E-mailovi su ukradeni sa Sveučilišta Istočne Anglije, sadrže niz povjerljivih znanstvenih podataka, ali i međusobnih diskusija u kojima znanstvenici izražavaju čuđenje zbog toga što se nisu ostvarile prognoze o kontuiniranom porastu globalnih temperatura, ali i sve veću frustraciju zbog skeptika koji drže da je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću ništa drugo do jedan lijepi mit.

Neki od inkriminiranih mailova, kao što je onaj koga je napisao dr. Mann s Državnog sveučilišta Pennsylvanije, svjedoče kako neki znanstvenici koriste “trikove” kako bi podatke o temperaturi uskladili s modelima koji sugeriraju globalno zatopljenje. Takva otkrića se bez svake sumnje osnažiti argumente skeptika koji drže da je teza o globalnom zatopljenju proizvod ekonomskog i političkog pritiska kome su izloženi vodeći znanstvenici.

Hakiranje se, pak, inače zbilo neposredno pred sastanak u Kopenhagenu na kome su svjetski čelnici trebali odrediti novu strategiju borbe protiv globalnog zatopljenja. Međutim, već prije je, čak i iz usta Baracka Obame, rečeno da nekih spektakularnih rezultata na tom skupu neće biti. Razlog je možda u još uvijek nedovoljno objašnjenoj i po zagovornike globalnog zatopljenja nepovoljnoj činjenici da se prosječna globalna temperatura proteklih deset godina nije makla s mjesta.

Dječak za koga su mislili da leti

[picapp src=”e/0/5/9/Tethered_Balloon_Ride_b0ba.jpg?adImageId=5721665&imageId=6295354″ width=”234″ height=”156″ /]

Falcon Heene, 6-godišnji dječak čiji je nestanak i navodni ulazak u balon njegovih roditelja danas izazvao medijsku histeriju, pronađen je živ i zdrav u garaži Heenejevih.

Drama je započela kada su Falconova braća javila šerifu okruga Larimer u američkoj državi Colorado kako se odvezao konopac kojim je za zemlju bio usidren balon od helija koga su Heenejevi držali na svom imanju u gradu Fort Collins, te kako vjeruju da je Falcon u gondoli.

Ono što je uslijedilo jest jedna od najspektakularnijih akcija spašavanja u kojoj se, između ostalih, uključila i Nacionalna garda, te zbog koje su neko vrijeme bili zatvoreni lokalni aerodromi.

Balon je identificiran i praćen sve do trenutka kada se srušio. Na mjestu događaja, na užas spasilačkih ekipa, nije pronađeno dijete.

Da nešto u cijeloj priči nije u redu, neki američki blogeri su počeli sumnjati kada se ispostavilo da su Heenijevi dva puta nastupili u reality showu “Wife Swap”, čiji je koncept gledateljima hrvatskog RTL-a poznat kao “Mijenjam ženu”. Otac Richard Heene i supruga Mayumi su opisani kao “lovci na oluje” i ekscentrični izumitelji koji pokušavaju komunicirati s vanzemaljcima; Richardova sklonost da svoju djecu iz prve ruke upoznaje sa svojim pokusima nauštrb njihove sigurnosti je sablaznila njegovu konzervativnu zamjensku ženu Karen Martel.

Sumnje da je u pitanju bila patka odnosno bizarni nesporazum su se srećom pokazale opravdanima.

Depresija: It’s not a bug, it’s a feature

Depresija, vjerojatno najrašireniji od svih psiholoških i psihijatrijskih poremećaja, zapravo i nije poremećaj nego svojevrsni katalizator analitičkog mišljenja i sredstvo za rješavanje drugih životnih problema. To tvrde psiholog Paul W. Andrews i psihijatar dr. J. Anderson Thomson Jr. u svom članku za časopis Scientific American. Prema njihovim istraživanjima, izolacija od društva, odnosno gubitak užitka u hrani i seksu – neki od tipičnih simptoma depresije – deprimiranog tjeraju da se daleko više usredotoči na vlastiti život i egzistencijalne probleme, odnosno donosi neke teške ali potrebne odluke koje inače ne bi donosio. Autori članka pretpostavljaju kako je depresija, odnosno njena raširenost među ljudskom populacijom, predstavlja jednu od evolucijskih značajki ljudske vrste, s obzirom da su deprimirani homo sapiensi imali više prilike i poticaja za rješavanje problema od homo sapiensa koji su bili sretni i zadovoljni sa svojim životom.

Ovaj bi članak trebao utješiti sve deprimirane osobe, ali sumnjam da će se to dogoditi.

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.