Kategorija: Politika

Francuski regionalni izbori – bura u čaši vode

Jučer održani drugi krug izbora za francuska regionalna vijeća je relativno slabo praćen u svjetskim, a i u hrvatskim medijima. U potonjem slučaju nedostatak entuzijazma bi se čak mogao pokazati opravdanim, odnosno da je u pitanju zdravorazumska procjena da oni uistinu nisu važni, a ne samo posljedica “lokalidiotske” računice prema kojoj je svaka izjava Gotovčevih za prosječnog Hrvata važnija od komentara nobelovca Paula Krugmana koji američkoj vladi preporučuje trgovački rat s Kinom.

Naime, bez obzira na pokoju naslovnicu o teškom porazu predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njegove koalicije desnog centra, jučer se nije dogodilo ništa spektakularno. Ljevica, udružena u blok koji čine Socijalistička stranka (PS), komunisti (PCF), lijevi radikali (PRG) i ekolozi, osvojila je oko 54 posto glasova, dok je Sarkozyjev desni centar, okupljen oko stranke UMP, osvojio oko 36 posto. Ekstremno desna Nacionalnia fronta je osvojila oko 9 posto glasova.

S obzirom da je Sarkozy na predsjedničkim izborima osvojio 53 posto glasova, to izgleda kao veliki pad. Međutim, kada se pogledaju rezultati na regijama, uistinu se nije dogodilo ništa spektakularno. Od 22 francuske metropolitanske regije, ljevica je desnici uspjela preoteti samo jednu (Korzika) a Sarkozyjev UMP je među prekomorskim regijama uspio ljevici preoteti Reunion. Zapravo, UMP sada nije u bitno goroj situaciji nego na izborima 2004. godine kada je držao samo 2 od 22 francuske regije.

Svaki malo ozbiljniji analitičar će tako bez problema zaključiti kako jučerašnji izbori nemaju neko veliko značenje čak ni kao predizborni indikator, s obzirom da je Sarkozyjeva stranka bez obzira na poraz 2004. godine pobijedila na sljedećim redovnim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Globalna recesija i njene još uvijek nepredviđene posljedice, bi, s druge strane, mogle jučerašnji poraz UMP-a uistinu napraviti predznakom onoga što Sarkozyja i njegove saveznike čeka za dvije godine.

Ono što takav scenario čini manje vjerojatnim je, pak, najviše sam Sarkozy. Njegov poraz nije ono što svjetski mediji, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju, predviđaju, a još manje priželjkuju. Iako je Sarkozy po nominalnom ideološkom opredijeljenju desničar, pokazao je kako zna – kada je potrebno – praviti i lijeva skretanja. “Laissez faire, c’est fini” je izjava koja se, na primjer, nije mogla čuti iz Clintonovih ili Blairovih usta. No, mnogo je važnije da Sarkozy zbog svog živopisnog karaktera i još živopisnijeg privatnog života uvijek može računati na naslovnice svjetskih medija. Iz tih razloga se smatra zlatnom kokom za “infotainmentske” medije koje se oni ne žele odreći, čak ni kada urednici i novinari preziru njegovu ideologiju ili politiku.

Tako na izborima 2012. godine rock-zvijezda Sarkozy može očekivati daleko više implicitne medijske podrške nego na izborima 2007. godine, pogotovo ako socijalisti budu kao protukandidata lansirali svoju današnju šeficu Martine Aubry, kojoj definitivno nedostaje šarm i karizma Segolene Royal.

Isti faktor je pomogao političkoj karijeri Silivija Berlusconija koji se unatoč svim ekscesima i bijesu koji izaziva među intelektualnim establishmentom čvrsto drži vlasti. Isti taj faktor bi, pak, u Hrvatskoj mogao doprinijeti političkom preživljavanju Milana Bandića i Željka Keruma.

ACORN na rubu bankrota

Udruženje lokalnih organizacija za reformu sada (ACORN), jedna od donedavno najvećih, najmoćnijih i najutjecajnijih nevladinih organizacija u SAD, a samim time u svijetu, jučer je najavila mogućnost da proglasi stečaj.

Ljevičarska organizacija, koja je donedavno brojala čak 400.000 članova, a čiji su aktivisti predstavljali ključni segment Obaminih terenskih operativaca, u rujnu 2009. godine je teško pogođena skandalom nastalim kada su konzervativni aktivist James O’Keefe i Hannah Giles, glumeći svodnika i prostitutku, video-kamerom uhvatili ACORN-ove djelatnike kako im nude pomoć i financijske savjete za obavljanje ilegalnih aktivnosti. ACORN, koji je ranije bio predmetom optužbi za registraciju lažnih birača pred izbore, zbog svega je ostao bez federalne pomoći. Globalna recesija je, pak, dovela do presušivanja alternativnih izvora financiranja te ACORN dovela pred financijski slom.

Suočeni s financijskim nevoljama i negativnim publicitetom, ACORN je pokušavao preživjeti kroz rezove i “rebranding”. Tako je od 30 regionalnih ureda zatvoreno njih 15. Mnoge regionalne organizacije ACORN-a su prestale s radom, ali su se njihovi aktivisti registrirali pod novim imenima.

Članovi i simpatizeri ACORN-a se, pak, mogu tješiti time da osoba najodgovornija za nestanak njihove organizacije i sama ima problema. O’Keefe trenutno čeka početak suđenja za pokušaj ilegalnog prisluškivanja demokratske senatorice Mary Landrieu.

Slovački predsjednik uložio veto na Zakon o patriotizmu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ivan+Gasparovic&iid=1944355″ src=”2/f/5/5/bd.JPG?adImageId=11465430&imageId=1944355″ width=”234″ height=”308″ /]

Prije nekoliko godina u hrvatskim medijima se dosta govorilo o Ivanu Gašparoviču, predsjedniku Slovačke. Razlog je bio u prozaičnoj činjenici da mu je otac bio Hrvat. Danas se o Gašparoviču a i o Slovačkoj vrlo malo govori, a glavni razlozi su u tome što Gašparovičeva Slovačka, usprkos članstva u EU, nije “na liniji”, odnosno, kao i mnoge države-članice EU ne odgovara viziji “europejstva” kakvu promiče hrvatski politički establishment. Tako je Slovačka, za razliku od Hrvatske, odbila priznati Kosovo, a tu je i vladajuća koalicija koju čine bivši komunisti iz stranke Smer te ekstremno desna ultranacionalistička stranka SNS.

Gašparovič će možda ponovno steći nešto svoje popularnosti u medijima nakon današnje odluke da stavi veto na nedavno izglasani Zakon o patriotizmu. Odredbe zakona, koji je vlada Roberta Fica donijela na prijedlog partnera iz SNS-a, nalažu da od 1. travnja sve slovačke škole radni tjedan počnu intoniranjem slovačke himne, kao i da svaka učionica mora biti ukrašena slovačkim zastavama i grbovima. Zakon je izazvao burne kontroverze, najviše zbog straha da će pokvariti tradicionalno loše odnose između slovačke većine i mađarske manjine, koje nije popravilo ni članstvo njihovih matičnih država u EU.

Gašparovič je, pak, izjavio da podržava zakon, ali da je na njega stavio veto iz čisto tehničkih razloga. Prema njegovom mišljenju u Slovačkoj zbog recesije jednostavno nema financijskih sredstava za nabavku razglasa preko kojih bi se intonirala himna kao i za nove zastave i grbove. Zakon bi sada trebao ići u parlament gdje bi se trebao doraditi s amandmanima u rujnu.

BBC, pak, nudi cinično tumačenje kako je Gašparoviča u tom smislu “pritisnuo” Fico koji se na taj način nastoji indirektno distancirati od kontroverznog zakona koga su mu “skuhali” problematični koalicijski partneri.

U Iraku prebrojavanje glasova dramatičnije od izbora

Parlamentarni izbori u Iraku održani 7. ožujka, kako stvari trenutno izgledaju, nisu bili toliko uzbudljivi koliko njihovo prebrojavanje. Tako su danas, deset dana kasnije, čak dva iračka premijera mogla tvrditi da su pobjednici. U dosadašnjem prebrojavanju je gotovo sve vrijeme vodio trenutni premijer Nouri al-Maliki, odnosno njegova šijitska koalicija zvana “Pravna država”. Kada je prebrojano 80 posto glasova, nakratko je na prvo mjesto izbio njegov prethodnik Iyad Allawi, koji vodi sekularnu koaliciju Iracqiya (a koja svoju podršku najviše duguje manjinskim sunitima). Allawi, koji Malikija optužuje da Irak malo previše približava Iranu, razloga za zadovoljstvo je imao tek dok se nije prebrojalo 83 posto glasova, kada je Maliki ponovno prešao u vodstvo.

Međutim, bez obzira tko od njih dvojice na kraju postao nominalnim pobjednikom, moći će računati tek na između 88 i 90 mjesta od 325 koliko ih ima u iračkom parlamentu. To definitivno nije dovoljno da se sklopi većina, čak ni uz pomoć kurdskih stranaka koje računaju na 38 mjesta. Zato će, slično kao i prošli put, doći do višemjesečnog natezanja u kome će glavnu ulogu igrati trećeplasirana šijitska vjerska koalicija INA. U njoj je, pak, za razliku od prošlih izbora, dominantnom silom postala grupacija vezana uz radikalnog antiameričkog svećenika Muqtadu al-Sadra, dok je smanjen utjecaj nešto umjerenijih šijita vezanih uz proiranski SCIRI.

Mnoge komentatore, pak, brine to što su izbori pokazali kako je u Iraku usprkos svih priča o smirivanju situacije vidljiva politička podjela na vjerskoj liniji – Allawi, iako svoju koaliciju naziva sekularnom, uživa podršku uglavnom kod sunita a ne može prismrditi u šijitska područja gdje se međusobno glože Maliki i INA.

Hoće li Hrvatski laburisti izbjeći ponavljanje povijesti?

Opće stanje hrvatske politike je prilično deprimirajuće, a o čemu možda najbolje svjedoči Rakarov tekst u kome iznosi argumente protiv održavanja prijevremenih izbora. Među tim argumentima su najvažniji i najuvjerljiviji oni koji tvrde da je SDP – jedina trenutno vidljiva alternativa trenutnoj vlasti – toliko slab i neuvjerljiv da na njima ne bi dobro prošao, a i da pobijedi, politika mu se ne bi previše razlikovala od HDZ-ove. Kod autora ovih redova, pak, trenutno stanje HDZ-a i SDP-a izaziva još depresivniji zaključak o tome da se dvostranačje polako ali sigurno pretvara u de facto jednostračje.

Stoga valja pozdraviti kao svojevrsno osvježenje osnivanje nove stranke koja će pokušati, makar djelomično i makar simbolično, promijeniti takvo stanje stvari i predstavljati svojevrsno osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni. Tu ulogu, barem u ovom trenutku, sebi nastoji pribaviti novostvoreni Hrvatski laburisti. Iako je, s obzirom na žalosna iskustva, prilično teško izložiti nekakav originalni program s obzirom da sve stranke u Hrvatskoj u tome sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, Lesar i njegova ekipa su, izgleda to odlučili nadoknaditi svježom prezentacijom. U njoj se ističe dosta moderna  web-stranica a i “soundbite” o SDP-ovom seksualnom životu se čini potezom dostojnim najvećih PR majstora.

Lesaru se, međutim, zvijezde ne čine naklonjenim, barem ako je suditi po nizu spektakularno započetih stranačkih projekata koji su neslavno propadali u posljednja dva desetljeća hrvatske demokracije. Osnovni problem će mu, prije svega, biti nastojanje da mu stranka prestane biti ili se prestane shvaćati kao one man show, odnosno da postane nešto više od stroja za prikupljanje regionalnih glasova koji bi mu trebao osigurati novi saborski mandat.

Ne treba zaboraviti da će Hrvatskim laburistima – čak i ako se istinski budu trudili biti “drukčiji od drugih” – biti teško s obzirom na niz podmetnutih nogu od strane konkurencije i establishmenta. To se već može vidjeti u komentarima u kojima se laburisti nazivaju “još jednom strankom” i/li “oruđem za Lesarovu samopromociju”. Najžešći napadi bi, pak, trebali doći od strane SDP-a kojemu bi Lesar trebao na sljedećim izborima popapati malen – ali s obzirom na izjednačenost s HDZ-om vrlo važan – dio glasova. Nije teško zamisliti situacije u kojoj će SDP nastojati Lesara opisati kao HDZ-ovog trojanskog konja, a HDZ, pak, u takvoj situaciji mudro šutjeti da ničime ne pokvari takav dojam i tako spriječi po vladajuću stranku spasonosni sukob na ljevici.

Čeka li Britaniju repriza hrvatskog izbornog scenarija?

Dragutin Lesar možda ipak nije pokazao lošu prosudbu kada je svoju novu stranku nazvao laburistima. Njena najpoznatija stranka-imenjak bi mogla prirediti veliko iznenađenje, odnosno napisati gotovo holivudsku priču o čupanju pobjede iz ralja poraza. Britanski laburisti, koji su prije nekoliko mjeseci u anketama tonuli na treće mjesto a premijer Gordon Brown bio otpisan, posljednjih nekoliko mjeseci su se toliko približili vodećim konzervativcima da četvrti mandat više ne sliči kao znanstvena fantastika.

S druge strane, čak ni po laburiste najopstimističnije predizborne projekcije ne govore kako će Brownova stranka održati trenutnu većinu u Donjem domu. Trenutno najvjerojatniji scenarij jest da će laburisti osvojiti drugo mjesto, ali da će prvoplasirani konzervativci ostati bez većine.

Što znači da će objema strankama trebati koalicijski partner, a on se nalazi u obliku centrističke stranke Liberalnih demokrata koja je na svim izborima od svog osnivanja početkom 1980-ih osvajala 20-ak posto glasova, ali zbog većinskog izbornog sistema hvatala tek mrvice u Parlamentu. Rezultati ovih izbora bi Liberalnim demokratima omogućili da – postavivši ultimatum stranci kojoj će omogućiti većinu – Britancima konačno donesu “blagodati” proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji sada dosta špekuliraju kojem će se carstvu Nick Clegg i njegovi Liberalni demokrati prikloniti. Na temelju Cleggovih izjava u kojima hvali Margaret Thatcher se zaključilo kako kako razloga za optimizma ima njen nasljednik David Cameron, vođa konzervativaca. Clegg i njegova stranka, pak, odbijaju “bilo kakve špekulacije” i tvrde kako će sastavljanje koalicije biti aktualno tek nakon izbora.

Brownova inicijativa o promjeni izbornog sistema – odnosno uvođenju tzv. alternativnog prijenosnog glasa – koji je daleko od ideala koji propovijedaju Liberalni demokrati, ali koji bi u praksi znatno povećao broj mandata trećoj britanskoj stranci, su pak doveli do špekulacija o tome kako je trenutni premijer uvjeren da na vlasti može ostati uz “Lib Lab” koaliciju, odnosno da će – čak i ako bude na drugom mjestu – sastaviti vladu. U svakom slučaju, takav scenarij nije isključen s obzirom da britanskim medijskim i intelektualnim establishmentom dominira ljevica, kojoj je povratak konzervativaca na vlast sudbina gora od smrti.

Situacija u Britaniji, zapravo, ima dosta sličnosti sa predizbornom situacijom u Hrvatskoj 2007. godini. David Cameron, mladi, poletni i “hip” vođa glavne opozicijske stranke bi mogao dosta toga naučiti od onoga što se dogodilo Zoranu Milanoviću. Nick Clegg bi, pak, mogao napraviti isti onaj manevar kakav je bio napravio Josip Friščić.

Emisije s gay likovima gube subvencije na Floridi?

Florida je dugo vremena jedna od najzahvalnijih mjesta za radnju holivudskih filmova i TV-serija, ali već duže vremena je prestala biti najatraktivnijom lokacijom za njihovo snimanje. Nekada je po broju filmova i TV-emisija snimanih svake godine bila treća među američkim državama – iza Kalifornije i New Yorka – ali danas nije ni među deset. A, kako stvari stoje, mogla bi pasti još i niže ako slučajno u državnoj skupštini prođe zakonski prijedlog republikanskog zastupnika Stephena Procourta.

Florida, naime, subvencije filmskim i TV-kompanijama koje se odluče snimati svoj materijal na tamošnjim lokacijama, obično u iznosu do 2 posto troškova. “Caka” zbog kojeg dotična sredstva ne mogu koristiti producenti video-filmova “Girls Gone Wild” je u tome što se on ne odnosi na ostvarenja koja sadržavaju scene pušenja, seksa, golotinje ili prostačkog rječnika.

Precourtov prijedlog bi, pak, povećao stopu subvencija na 5 posto – a što bi iznosilo oko 75 milijuna dolara godišnje – ali i ograničenja povećao na emisije sa scenama koje “prikazuju ili impliciraju akte protivne obiteljskim vrijednostima” odnosno “prekomjernog nasilja”.

Kada je Precourt od strane Palm Beach Posta upitan da li se njegov prijedlog odnosi na filmove i TV-emisije s homoseksualnim likovima, on je odgovorio potvrdno, rekavši da mu je cilj da se u Floridi prije svega snimaju filmovi za djecu i obitelj kakve je nekada snimao Disney.

Nije potrebno govoriti kako se Precourtov prijedlog digla kuka i motika u Hollywoodu, gdje ga uspoređuju sa zloglasnim Haysovim kodom koji je od 1930-ih do 1960-ih nemilosrdno čistio klasične filmove od problematičnih sadržaja poput “sugestivnog plesa” i “strasnih poljubaca”.

Gadahn još uvijek na slobodi, “pao” drugi Amerikanac u Al Qaedi

Vijesti o tome da je Adam Gadahn, američko-židovski preobraćenik na islam koji je postao al-Qaedin glasnogovornik, uhapšen u Pakistanu je obišla svijet. Ali, kao što su se to ovi prostori imali bezbroj prilika uvjeriti u slučaju Ratka Mladića, treba biti malo oprezan prije nego što se na naslovnice portala stavljaju oznake “prijelomna vijest”. U ovom konkretnom slučaju, oprez je bio opravdan. U Pakistanu je uistinu “pao” visoki funkcionar al-Qaede rodom iz SAD, ali je riječ o čovjeku po imenu Abu Yahya Mujahdeen Al-Adam koji je rodom iz Pennsylvanije. Zbog sličnosti imena je, s druge strane, razumljivo što je došlo do zabune i što su mediji u potrazi za senzacijama ovaj put istrčali pred rudo.

Islanđani na referendumu odbili plaćanje duga

Island, koji je do prije dvije godine bio proglašavan oličenjem svega najboljeg što zapadna civilizacija može pružiti, postupno se pretvara u “crnu rupu” Atlantika ili “ujaka o kome se ne govori”. Naime, ta mala država – koja je zbog svoje odanosti kapitalizmu zapala u neproprorcionalno velike probleme – sada je, barem u očima zagovornika euroatlanstke dogme, kompromitirala i demokraciju.

93 % svih glasača se na jučerašnjem referendumu odbacilo vladin plan o tome da Island isplati 5,2 milijardi dolara (3,88 milijardi eura) vladama Britanije i Nizozemske kako bi se obeštetili tamošnji klijenti islandskih banaka propalih uslijed kolapsa izazvanih globalnom recesijom.

Nevoljkost islandskih glasača da poslušaju vladu je razumljiva, s obzirom da bi svaki od njih, prema odredbama plana, trebao sljedećih osam godina plaćati 726 kuna. Mnogi od njih se osjećaju već dovoljno kažnjenim zbog toga što je nezaposlenost na Islandu porasla na 9 %, kao i inflacijom od 7 % te smatraju kako ne bi trebali kao porezni obveznici sanirati posljedice nečije, a pogotovo strane, pohlepe.

Takvo ne-atlanstko i ne-solidarno razmišljanje je vlada premijerke Johanne Sigurdadottir pokušala ušutkati tvrdnjom da bi referendumsko odbijanje plaćanja duga moglo ugroziti ne samo spasonosne kredite MMF-a, nego i eventualni pristup Islanda u EU. Ovo potonje je, međutim, izgubilo dosta svojih argumenata nakon što je kriza u Grčkoj pokazalo kako članstvo u toj organizaciji ne predstavlja ničiji spas.

S druge strane, referenduma vjerojatno ne bi bilo da predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, poznat po svojim ljevičarskim stavovima, nije odbio potpisati vladin plan i umjesto toga ga stavio na referendum.

Nekako mi je teško zamisliti da bi Josipović u sličnoj situaciji proizveo Jadranki Kosor takve neugodnosti, odnosno sebi dozvolio da bude “slobodni strijelac” umjesto “timski igrač”.

A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.