Kategorija: Politika

U Rusiji pao avion s poljskim predsjednikom

BBC i drugi mediji, pozivajući se na ruske izvore, javljaju kako je jutros kraj grada Smolenska u Rusiji pao avion s poljskim predsjednikom Lechom Kaczynskim. Prvi izvještaji govore da je pri tome poginulo 87 ljudi.

Kaczynski, koji je za predsjednika izabran 2005. godine, bio je poznat kao vatreni poljski nacionalist kao i po nesklonosti prema Rusiji i njenoj politici. Nesklonost Rusiji je bila najizraženija za vrijeme kada je njegov brat Jaroslaw vodio desničarsku vladu, prilikom čijeg mandata je Poljska vetom blokirala trgovinske sporazume s EU te pozvala Amerikance da na njenom teritoriju postavljaju proturaketne baze. Kaczynski je za vrijeme rusko-gruzijskog rata 2008. godine odletio u Tbilisi kako bi Saakašviliju pružio podršku.

Za pretpostaviti je da je Kaczynski stradao zbog posjeta Katinskoj šumi, koja se nalazi u blizini Smolenska, a gdje su godine 1940. sovjetske vlasti ubile nekoliko tisuća poljskih zarobljenika. Ruski premijer Putin je na svečanost povodom 70. obljetnice pokolja pozvao poljskog premijera Donalda Tuska, čija liberalna vlada prema Rusiji ima daleko bolje odnose nego Kaczynski. Poljski predsjednik je, pak, prema pisanju ruskog tiska, u Katyn došao bez da ga je itko pozvao.

Laburistički kandidat odstupio zbog psovki na Twitteru

Ako britanska Laburistička stranka kojim slučajem ostane na vlasti, izvjesno je da njenu većinu u Parlamentu neće tvoriti 24-godišnji odvjetnik Stuart MacLennan, koji se do danas kao laburistički kandidat natjecao za zastupnika izbornog okruga Moray u Škotskoj. MacLennan je, naime, morao odstupiti nakon što je sebi dozvolio malo previše ležernosti na Twitteru, odnosno u svojim postovima svoje protukandidate ali i stranačke drugove nazivao imenima koja se možda čine primjerenima nakon nekoliko rundi piva u obližnjem pubu, ali definitivno nisu za tisak. MacLennan je, shvativši posljedice svog čina, pokušao izbrisati račun na Twitteru, ali je šteta bila učinjena. Laburistička stranka je objavila kako MacLennana skida s kandidatske liste te da će ga zamijeniti s drugim kandidatom, a sam MacLennan se prije toga ispričao.

MacLennanovo izbacivanje iz utrke neće bitno promijeniti odnos snaga u samom izbornom okrugu, koji se prema rejtingu web-stranice http://www.voterpower.org.uk smatra “prilično sigurnim” za Škotsku nacionalnu stranku (SNP). Međutim, ako se po jutru dan poznaje, ostatak kampanje neće proteći s nekim naročito povoljnim publicitetom za vladajuću stranku.

Što će dalje biti s MacLennanovom karijerom nije poznato, ali joj neće pomoći ni otkriće blogera Guida Fawkesa da je kao fanatični navijač Glasgow Rangersa pjevao anti-katoličke pjesme.

Michael Caine podržava konzervativce

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=Michael+Caine&iid=8142407″ src=”c/b/c/0/The_Princes_Trust_42e1.jpg?adImageId=12223278&imageId=8142407″ width=”234″ height=”348″ /]

Ugledni britanski glumac Sir Michael Caine je na današnjoj pres-konferenciji rame uz rame s Davidom Cameronom objavio kako će na ovim izborima podržati Konzervativnu stranku. Kao jedan od razloga je naveo i Cameronove planove za uvođenje tzv. nacionalne službe – odnosno britanski ekvivalent nekadašnjeg civilnog služenja vojnog roka u evropskim državama. Caine, koji je odrastao u sirotinjskoj državi i kao dječak bio član ulične bande tvrdi da ga je upravo obavezna vojna služba uspjela odvesti “na pravi put”, odnosno da bi Cameronov prijedlog za nešto slično – iako na dobrovoljnog bazi – mogao pomoći Britaniji da pokuša riješiti sve ozbiljniji problem maloljetničkog kriminala.

Caine, inače, uživa reputaciju “kameleona” kada su u pitanju politička uvjerenja. 1970-ih je javno iskazao podršku konzervativcima Margaret Thatcher, a kao glavni razlog je naveo prevelike poreze koje je nametala tadašnja laburistička vlada. 1990-ih je pak počeo podržavati laburiste, a kao razlog naveo to da su “konzervativci predugo na vlasti”.

Caine je podršku Cameronu obrazložio i “očajem”, odnosno zaključkom da je stanje u Britaniji nakon 13 godina laburističke vladavine tako loše da se jednostavno mora riskirati i “nekom drugom dati prilika”.

Caineova podrška konzervativcima će biti dobra vijest za Camerona, ali će bez svake sumnje u medijskom smislu biti brzo “pokopana” zahvaljujući njegovim kolegama, odnosno pjevačima, TV-voditeljima i drugim ličnostima iz svijeta zabave koji bi se trebali izjasniti za laburiste i liberalne demokrate.

Kladionice predviđaju pobjedu konzervativaca

Drugi dan izborne kampanje u Ujedinjenom Kraljevstvu je obilježilo posljednje odgovaranje Gordona Browna na pitanja od strane parlamentarnih zastupnika. Britanski mediji javljaju kako je atmosfera bila “nalik na školu na posljednji dan prije raspusta”.

Konzervativcima je dobra vijest da je čak 68 vodećih poslovnih ljudi u Britaniji podržalo njihovu inicijativu da se odbaci kontroverzni plan povećanja premija Nacionalnog osiguranja na kojima inzistira Brown. Istovremeno, Brownu dolaze dobre vijesti u obliku procjene OECD-a da će britanska ekonomija u šest mjeseci rasti brže od prosjeka zemalja G7. Loša vijest za Browna jest da stopa nezaposlenosti u tzv. marginalnim izbornim okruzima – onima koji za razliku od “sigurnih” mogu ići i jednoj i drugoj stranci – premašuje opći britanski prosjek.

Ankete, pak, i dalje sugeriraju da se konzervativci trebaju više potruditi žele li apsolutnu, a ne samo relativnu većinu u Parlamentu. Najnovija YuGov anketa koju citira SkyNews sugerira 318 umjesto 326 potrebnih mjesta. Kladionice su nešto blagonaklonije od anketa – Betfair pretpostavlja da su šanse za konzervativnu pobjedu 62,1 % (koef 1,61), za “obješeni parlament” 31, 2 % (koef 3,2), laburističku većinu 7 % (koef 14) i svi ostali rezultati 0,1 %.

Još jedan festival demokracije počinje

Nakon višemjesečnog iščekivanja, današnjom objavom je britanski premijer Gordon Brown započeo kampanju za izbore u uvjetno rečeno najstarijoj modernoj demokraciji. Otpočinje izborna borba koju mnogi opisuju kao najuzbudljiviju u suvremenoj povijesti ne samo kada je u pitanju Velika Britanija, nego i većina modernih zapadnih država.

Razlog je za to u specifičnostima britanskog ustavnog i izbornog sistema. Sva vlast proizlazi iz Parlamenta, koji se bira svakih pet godina – što znači da ima godinu dana duži mandat od većine suvremenih parlamenata (uključujući hrvatski). Nadalje, 650 zastupnika će se birati po večinskom sistemu koji se ne koristi gotovo nigdje na kontinentu.

Većinski sistem u pravilu dovodi do dvostranačkog sistema, odnosno do toga da su ishodi izbora prilično jasni, s obzirom da biračko tijelo ima mnogo jednostavniji izbor između stranke koja je na vlasti i stranke koja u opoziciji. U Britaniji to znači da se, s obzirom na ankete, ishod izbora može relativno lako pretpostaviti, a što je bio slučaj s prethodna tri izbora. Godine 1997. se znalo da će omraženi konzervativci biti smlavljeni, isto kao što se 2001. i 2005. godine znalo da su Britanci previše zadovoljni s Blairovim laburistima, i još uvijek uplašeni od konzervativaca da bi eksperimentirali s promjenom vlasti. Jedini neizvjesni izbori su bili 1992. godine kada su Majorovi konzervativci u posljednji trenutak, usprkos anketama, sebi uspjeli iščupati pobjedu iz ralja poraza.

Mnogi drže da će i ovi izbori biti neizvjesni, i to zato što konzervativci vode u anketama, ali ne dovoljno da bi osvojili mjesta za solidnu većinu. Zbog toga se dosta govori o tzv. “neodlučnom parlamentu” zbog koga će se morati ili sklapati koalicije s trećeplasiranom strankom Liberalnih demokrata ili gurati manjinska vlada. Nešto slično se posljednji put dogodilo 1974. godine, a sudeći po entuzijazmu s kojim BBC podsjeća gledatelje na te događaje čini se da se upravo takav rezultat priželjkuje od velikog dijela medijskog establishmenta.

Najidealnija opcija za britansku ljevicu bi bila “Lib Lab” koalicija koja bi dovela do uvođenja proporcionalnog sistema, koji bi tu istu koaliciju cementirao, s obzirom da je teško pretpostaviti da će konzervativci ikada uspjeti dohvatiti 50 % glasova nužnih za njeno ukidanje. Međutim, čini se da će najveći broj mjesta u Parlamentu ipak imati konzervativci, a i većina birača Liberalnih demokrata ne voli laburiste. U svakom slučaju, sljedećih mjesec dana će biti prilično zanimljivi.

U Kaliforniji više “domaćih” nego imigranata?

Ove godine se u SAD održava popis stanovništva. Njegovi rezultati još nisu poznati, ali to nije spriječilo Los Angeles Times da, na temelju demografske studije USC-a, već počne špekulirati o mogućim statistikama. Najnoviji tekst tako govori da će u Kaliforniji 2010. godine – po prvi put nakon dugo vremena – većinu stanovnika činiti domoroci, odnosno osobe rođene u samoj Kaliforniji, dok će imigranti činiti manjinu.

Brojke koje citira LAT, doduše, na prvi pogled ne izgledaju tako spektakularno. Prema njima je Kalifornija najveći udio stranih imigranata imala 2007. godine kada su činili 27,4 posto stanovništva. Tri godine kasnije se on smanjio na tek 26,6 posto. Udio rođenih Kalifornijaca u stanovništvu, koji je 1980. godine iznosio 40,8 posto, trideset godina kasnije iznosi 54 posto.

Članak USC-ove brojke prije svega tumači ekonomskom recesijom kao i za vrijeme Busha pojačanim naporima da se zatvore granice, ali i sve manjim prirastom stanovništva u Meksiku. Tvrdi se kako mase meksičkih “ilegalaca” koji uspiju prijeći granicu nakon otprilike mjesec dana zaključe kako u današnjoj Kaliforniji ne mogu pronaći posao, pa se vraćaju kući ili pokušavaju pronaći koricu kruha u nekoj od drugih američkih država.

Ako je takvo stanje u najkulerskijoj, najprosperitetnijoj i najpropulzivnijoj državi 20. stoljeća, pitanje je što tek čeka ostatak zapadnog svijeta.

Neuništivi Berlusconi pobijedio na regionalnim izborima

Henry Kissinger je rekao da je talijanska politika nepredljiva još od vremena Rimskog Carstva. Regionalni izbori održani u nedjelju i ponedjeljak su to još jednom potvrdili. Usprkos najgoroj recesiji koja je pogodila Italiju od drugog svjetskog rata i usprkos seriji korupcijskih i seks-skandala, Silvio Berlusconi je sa svojom desničarskom koalicijom nanio težak poraz talijanskoj ljevici okupljenoj oko Demokratske stranke. Da slast Berlusconijeve pobjede bude još veća, ona je ostvarena usprkos niskog odziva koji je trebao pogodovati opoziciji i usprkos predviđanja svih analitičara da će se Talijani konačno okrenuti protiv svog “živopisnog” premijera koji im zemlju izvrgava ruglu.

Rezultati tako pokazuju da je u Italiji desnica umjesto da izgubi iz ruku ljevice preotela dvije, a možda i tri regije. Ovakav rezultat bi talijanske ljevičare trebao dovesti na rub očaja. Mnogi će od njih zaključiti da ako u ovakvim uvjetima nisu uspjeli iščupati vlast od Berlusconija, da to neće nikada.

A zapravo, za tako “šokantan” rezultat postoji i racionalno objašnjenje koje će, bez svake sumnje, uskoro iskopati dobri poznavatelji talijanskih prilika. Prije svega se to odnosi na trajnu grogiranost i nesposobnost Demokratske stranke koja ne samo da nije u stanju iskoristiti novi početak koji joj je dao “rebranding” iz stranke bivših komunista, nego je i sama pogođena “sočnim” seks i drugim skandalima. A tu je, dakako, i ono čega je svijet postao bolno svjestan 1920-ih i 1930-ih – u uvjetima velike ekonomske krize opće nezadovoljstvo naroda znaju koristiti ne samo lijevi, nego i desni populisti. U slučaju Italije je to ovaj put Sjeverna liga koja je osvojila Pijemont i Veneto sa svojim anti-imigrantskim programom.

Ove rezultate će, dakako, ignorirati hrvatski mediji kojima bi svake usporedbe s hrvatskom situacijom kod čitatelja izazvale previše depresivne zakljućke o bijednoj vlasti i još bijednijoj opoziciji.

I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

ACORN-ovom bauku “srezana” federalna optužnica

James O’Keefe, 25-godišnji konzervativni aktivist i tvorac “gerilskih” dokumentarnih filmova, bit će optužen za prekršaj a ne za kazneno djelo. On i njegovi kolege Joseph Basel (24), Stan Dai (24) i Robert Flanagan (24) će na sudu odgovarati za “ulazak u federalne prostorije pod lažnom izlikom”. Federalni tužitelj je na kraju tako odlučio opisati O’Keefeov pokušaj, da koristeći svoje prijatelje kao lažne radnike telekomunikacijske kompanije, pokuša ustanoviti je li Mary Landrieu, demokratska senatorica iz Louisiane, uistinu imala pokvarene telefone te zbog toga nije primala pozive birača bijesnih zbog njene podrške Obaminom planu zdravstvene reforme.

O’Keefe i društvo su to učinili 25. siječnja ove godine, ali su smjesta “provaljeni” i uhapšeni, a istragu je vodio FBI. Hapšenje je oduševilo liberalni dio američke javnosti, koji O’Keefea mrzi zbog gerilskih video-snimaka na kojima je, lažno se predstavljajući kao svodnik, uhvatio članove ljevičarske, ali utjecajne nevladine organizacije ACORN, kako mu pokušavaju pomoći u organizaciji lanca prostitucije i drugim nezakonitim djelatnostima. ACORN je zbog skandala ostao bez federalne pomoći, a prije par dana je bankrotirao.

“Watergate 2”, kako su neki komentatori nazvali O’Keefeov pohod na senatoričin ured, tako je završio kao “ćorak”. Međutim, njemu i drugovima ipak prijeti mogućnost da bude kažnjen s 250.000 dolara globe i maksimalno 6 mjeseci zatvora. Većina komentatora, pak, misli da to neće biti slučaj, odnosno da će O’Keefe . koji je u par intervjua rekao da “bi cijelu stvar, s onim što sada zna, izveo drukčije” – priznati krivicu u zamjenu za blažu kaznu.

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.