Kategorija: Politika

Cameron tijesno pobijedio na drugoj britanskoj predizbornoj debati

Večeras je u Bristolu održana druga po redu “predsjednička” debata vođa triju najvećih britanskih stranaka pred izbore 6. svibnja. Mnogi su za nju govorili da je “biti ili ne biti” za Davida Camerona i konzervativce, odnosno da je upravo tokom nje morao zaustaviti “cleggmaniju”, odnosno neočekivani uspon Liberalnih demokrata u anketama izazvan trijumfalnim nastupom liberalnog vođe Nicka Clegga na debati održanoj prije osam dana.

Lekcije su se naučile i Cameron je uradio ono što je morao uraditi. Barem to sugerira anketa agencije YouGov napravljena neposredno nakon debate u kojoj je Cameron pobijedio s 36 posto. Iza njega je Clegg s 32 posto, dok je premijer i vođa vladajućih laburista Gordon Brown treći s 29 posto (i 3 posto neodlučnih). To je dobra vijest za Camerona i između ostalog zato što je Clegg u istoj anketi prije osam dana imao 51 posto.

Anketa agencije ComRes, pak, sugerira da je Clegg i ovaj put pobijedio – ali tek s 33 posto. Cameron i Brown su po toj anketi izjednačeni s 30 posto.

Većina analitičara se čini skeptičnim prema anketama, te je uvjerena da je Clegg i ovaj put napravio dobar posao, iako ne tako uvjerljivo da spriječi po mnogima neumitni silazak podrške u anketama na “normalnu” razinu.

Camerona pogodilo jaje, laburisti potonuli na treće mjesto

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Cameron&iid=8572977″ src=”a/2/7/5/CONSERVATIVE_LEADER_DAVID_15b5.JPG?adImageId=12599151&imageId=8572977″ width=”234″ height=”156″ /]

David Cameron, vođa britanskih konzervativaca, danas je pogođen jajetom u rame dok je vodio izbornu kampanju u Cornwallu. Političar za koga je donedavno bilo “sigurno” da će biti sljedeći britanski premijer, tu neugodnost – koja se smatra prihvatljivim rizikom za političare u razvijenim demokracijama – shvatio je kao priliku za ekstra publicitet koji bi mu dobro došao u trenutku kada je umjesto za vlast prisiljen boriti se za dugoročni opstanak svoje stranke.

Cameronu je, naime, problem u tome što su ankete pokazale nevjerojatni skok podrške prethodnim autsajderima Liberalnim demokratima. Nekoliko anketa pokazuje da Liberalni demokrati vode ispred konzervativaca. Gotovo sve pokazuju da će trenutno vladajuća Laburistička stranka premijera Gordona Browna na ovim izborima završiti na trećem mjestu.

Međutim, specifičnost britanskog izbornog sistema jest u neravnomjernoj raspodjeli pojedinačnih izbornih jedinica, odnosno “gerrymanderingu” koji je tradicionalno pogodovao upravo laburistima. Teoretski je moguće da laburisti završe na trećem mjestu, ali da svejedno imaju najviše mjesta u Parlamentu i da upravo na temelju toga – kao u sličnoj situaciji 1974. godine – dobiju mandat za još pet godina vlasti. Dakako, prije toga bi se trebali udružiti s Liberalnim demokratima, a Brown je današnjim intervjuom u Independentu i eksplicitnim pozivom na “progresivnu koaliciju” protiv konzervativaca jasno naznačio da je upravo to sada temelj laburističke strategije.

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata čijim nastupom na “predsjedničkoj” TV-debati mnogi tumače iznenadni skok te stranke, odbija bilo kakvu pomisao na takvu koaliciju, barem ne do samih izbora. Mnogi će u tome vidjeti ziheraštvo nalik na ono Josipa Friščića u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno nastojanje da se od Browna izmuzu maksimalni ustupci – od ukidanja osobnih iskaznica za Britance, masovnog puštanja kriminalaca iz zatvora, potpune amnestije za ilegalne imigrante i, naravno, uvođenja proporcionalnog izbornog sistema koji bi “Lib Lab” koaliciji trebao cementirati vlast za sljedećih nekoliko desetljeća.

Međutim, Clegg prije toga mora proći kroz prilično tešku borbu za prvo mjesto s konzervativcima, odnosno paziti da laburiste ne ošteti toliko da bi ih bacio na drugo mjesto po broju parlamentarnih mjesta. Ako Cameron uspije iščupati prvo mjesto, nije isključen ni žuto-plavi aranžman. U međuvremenu su britanski mediji otkrili i da je Clegg – koji sebe prikazuje kao “osvježenje” i političara neuprljanog standardnom korupcijom dvije vodeće stranke – “mutio” s troškovima obavljanja parlamentarnog posla. Još je zanimljivije Sunovo otkriće tajnog plana, odnosno “šalabahtera” za prvu TV-debatu koje je Cleggu ostalo u taksiju.

Jedna od anketa, pak, pokazuje da su se konzervativci ipak uspjeli malo oporaviti te da liberalnim demokratima bježe za nekih 9 posto. Većina britanskih političkih analitičara vjeruje da će izbori biti rješeni tek u sljedeća dva tjedna, odnosno nakon dvije TV-debate u kojima postoji daleko veća vjerojatnost da će Clegg “zglajzati”.

Kal “Kumar” Penn opljačkan na ulici

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Kal+Penn&iid=3598813″ src=”2/5/6/d/c0.jpg?adImageId=12585799&imageId=3598813″ width=”234″ height=”309″ /]

Kal Penn, američki glumac indijskog porijekla, najpoznatiji po ulozi Kumara u filmovima o Haroldu i Kumaru, danas je na naslovnice došao iz razloga koji najvjerojatnije nije želio. Ista vijest neće biti previše draga ni njegovom trenutnom poslodavcu Baracku Obami, ali ni turističkoj industriji američke prijestolnice.

Penn, koji je prije godinu dana izazvao mini-senzaciju napuštanjem glumačke karijere kako bi postao pomoćnik direktora Ureda za javni angažman u Bijeloj kući, je jutros oko 1:20 po lokalnom (7:20 po hrvatskom) vremenu opljačkan na washingtonskoj ulici. Nepoznati počinitelj ga je zaustavio s pištoljem i natjerao da preda novčanik i još nekoliko predmeta.

Washington ima izuzetno visoku stopu kriminala, ali se ona obično nije odražavala na pripadnike američkog političkog establishmenta. To je trebalo očekivati i pripadnike Obamine administracije, iako se Penna – koji je sadašnjeg predsjednika zadužio kao njegov prvi i najfanatičniji pristaša u Hollywoodu 2008. godine – nije smatralo kao “pravog” političara. Penn je radi početka političke karijere uzeo svoje pravo ime – Kalpen Suresh Modi – i napustio TV-seriju House gdje je tumačio lik Lawrencea Kutnera. Međutim, nakon nešto više od godinu dana je objavio kako će se povući sa svog položaja i vratiti glumi. Očigledno ne dovoljno brzo da svom poslodavcu stvori sitne propagandne probleme.

Ciparski Turci zapjevali “Putuj Evropo”

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eroglu&iid=8561512″ src=”7/4/7/f/Turkish_Cypriot_presidential_3ede.jpg?adImageId=12551691&imageId=8561512″ width=”234″ height=”321″ /]

Dok se predsjednik Josipović i premijer Kosor natječu “tko ima većeg”, odnosno da li je po pitanju dolaska na pogreb poljskog predsjednika Hrvatska trebala slijediti primjer SAD ili Rusije, razumljivo je kako domaći mediji baš previše i ne “šmekaju” neke naizgled beznačajne vijesti s periferije “tamo neke” Evropske Unije.

Jedna od tih periferija je i Sjeverni Cipar, teritorij koji većina država u svijetu po defaultu smatra dijelom Cipra, odnosno – samim time – i Evropske Unije. Problem s tim teritorijem jest što na njemu živi turska manjina kojoj je 1974. godine uspjelo ono što u jednoj sličnoj situaciji nije Karadžiću i Martiću – da se uz pomoć majke-domovine otcijepe od Cipra, etnički počiste svoje područje i formiraju samoproglašenu republiku.

Problem za Sjeverni Cipar jest u tome što je EU, koja priznaje samo južni dio, jasno stavila do znanja da se ciparski Turci neće “omastiti” svim onim pristupnim fondovima i drugim beneficijama članstva u Uniji ako se prethodno ne dogovore sa svojim grčkim susjedima/sunarodnjacima odnosno da Cipar iz dva dijela postane jedinstvena država. Ciparskim Turcima je dodatni poticaj trebala dati i majka domovina, s obzirom da je Ankari sugerirano da od članstva Turske u EU nema ništa prije nego što se problematični Sjeverni Cipar “dovede u red”.

Kada je Cipar 2004. primljen u EU, činilo se da su i Ankara i ciparski Turci shvatili poruku, te se počelo ozbiljno raditi na nekakvom otvaranju granica i pregovorima o ponovno ujedinjenju u jedinstvenu državu. Međutim, za nekoliko godina je došlo do ustavne krize, pobune samih Evropljana protiv EU i sve manje raspoloženja za nekakvo ekspresno proširenje EU na istok. Za ulazak Turske u EU više nema raspoloženja, a i u uvjetima ekonomske krize ni članstvo u Uniji za prosječnog turskog glasača više ne izgleda kao rješenje svih tih problema.

To se odrazilo i na Sjeverni Cipar gdje je jučer u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio Dervis Eroglu, tvrdi turski nacionalist koji se zalaže za prekid pregovora o ujedinjenju, odnosno za trajno razbijanje otoka na dvije nezavisne države koje bi spajale tek nekakve simbolične konfederalne veze. Nije teško pretpostaviti kako će ta vijest “ugodno” zvučati hrvatskom establishmentu koji “Jer To Od Nas Traži Europa” koristi kao čarobnu riječ koja skida odgovornost za sve nepopularne poteze, odnosno vlastitu kriminalnu nesposobnost da se izbori za interese svojih građana.

Britanski liberalni demokrati izbijaju na prvo mjesto u predizbornim anketama?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nick+Clegg&iid=8538560″ src=”d/d/3/c/Leader_of_Britains_2018.jpg?adImageId=12517429&imageId=8538560″ width=”234″ height=”160″ /]

Iskustvo nas uči da kada mediji neki događaji najave kao “povijesni” i “epohalni”, javnost ima razloga biti skeptična. Međutim, jedan takav povijesni događaj koji se tiče britanskih izbora – prva TV-debata između vođa triju najvećih parlamentarnih stranaka – bi možda mogao imati povijesni rezultat. Naime, u srazu između laburističkog premijera Gordona Browna, vođe konzervativaca Davida Camerona i vođe Liberalnih demokrata Nicka Clegga uvjerljivo je – prema mišljenju svih relevantnih komentatora i po anketama – pobijedio Clegg.

Što možda i ne bi bilo tako važno da Clegg i njegova stranka tradicionalno predstavljaju tek ukras dvostranački orijentiranog britanskog političkog sistema. Međutim, uspjeh Clegga u debati se odrazio i na ankete od kojih jedna, koju će sutra objaviti Mail on Sunday po prvi put nakon nekoliko desetljeća pokazuje da su Liberalni demokrati s 32 posto glasova prva stranka, a što dosad nitko nije mogao zamisliti. Na drugom mjestu su konzervativci s 31 posto, a na trećem laburisti s 28 posto.

Ne treba govoriti kako ova anketa predstavlja nevjerojatan skok od čak 12 posto u prvih tjedan dana kampanje, odnosno kako je cijela britanska javnost lijevo od centra pala u ekstazu. Naime, povratak konzervativaca na vlast – noćna mora kojom britanski intelektualni i veliki dio medijskog establishmenta plaši birače već punih 13 godina – neće se dogoditi. Ako Liberalni demokrati ovakve rezultate ostvare na biralištima, dobit će se najpovoljniji mogući rezultat za britansku ljevicu – velika Lib-Lab koalicija koja će, između ostalog, uvesti proporcionalni izborni sistem i tako cementirati vlast dvije stranke koje zajedno uvijek mogu računati na preko 50 posto glasova. Time će Britanija postati “normalna” “europska” zemlja gdje su vlast može postojati jedinu u obliku bezličnih tehnobirokratskih koalicijskih vlada čvrsto usidrenih uz centar.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da stvari krenu sasvim drukčijim smjerom, kako u kampanji tako i u dugoročnim posljedicama koje bi po Britaniju izazvala Lib-Lab koalicija. Naime, lako je pretpostaviti da će spektakularna Cleggova prednost ispariti, odnosno da će specifičnost britanskog izbornog sistema, odnosno lokalne okolnosti u pojedinačnim izbornim jedinicama biti daleko važnije od televizijskog  “spina”.

Ali, mnogo gore posljedice bi bile u slučaju da Lib-Lab koalicija zbilja dođe na vlast, promijeni izborni sistem, a ekonomska kriza koja traje sada potraje sljedećih pet godina. U tom slučaju Liberalni demokrati više ne bi bili “svježa neokaljana” alternativa kakvom se sada predstavljaju, nego krivci za kaos. A većinskog sistema, koji je priječio da u Parlament ulazi ekstremna desnica poput BNP-a, više neće biti.

Vulkan natjerao norveškog premijera da državu vodi iPadom

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Stoltenberg&iid=1632272″ src=”b/7/6/b/Bill_Gates_World_9dd5.jpg?adImageId=12499067&imageId=1632272″ width=”234″ height=”156″ /]

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ta bi se izreka mogla mirne duše ovih dana primijeniti na Stevea Jobsa i Apple nakon što se ispostavilo da ono što predstavlja veliku nesreću za cijeli jedan kontinent predstavlja sjajnu poslovnu priliku za njegovu tvrtku.

Naime, kaos u zračnom prometu koji izaziva vulkan Eyjafjallajoekull je doveo do nekih izvanrednih, a samim time i neugodnih situacija i za neke VIP-ove kojima su transatlantska zračna putovanja banalna svakodnevnica. Među njih spada i norveški premijer Jens Stoltenberg koga je erupcija vulkana zatekla u New Yorku te natjerala da kao ozebli sunce čeka da se nebo iznad Evrope rašćisti kako bi se mogao vratiti kući. Srećom po Stoltenberga i Norvešku, vikinška nacija ipak nije paralizirana i to prije svega zahvaljujući najnovijem Jobsovom gadgetu. Kako izvještava New York Daily News, Stoltenberg bez ikakvih problema vodi redovne državne poslove na njujorškom aerodromu koristeći svoj iPad.

Koliko će kriza trajati ovisi prije svega o tome koliko će dugo trajati erupcija. Članak u New York Timesu sugerira da na to pitanje današnja znanost – za razliku od pitanja kolika će biti prosječna temperatura Zemlje za 100 godina ako se potpišu nekakvi sporazumi – nema odgovora.

Zaželjeli drumovi Turaka

Talibanizacija hrvatske turističke propagande, trpanje blogera u pritvor, potpuno zaustavljanje svih političkih, upravnih reformi, a o ekonomskima ne govorimo – to je samo dio razloga zbog kojih se Jadranka Kosor tako brzo od donedavne spasiteljice Hrvatske pretvorila u Zlu vješticu od Zapada. Taj proces, na žalost, teško da može ikoga iznenaditi jer se ova zemlja nagledala situacija koje pokazuju kako nema vlasti koja je toliko loša da sljedeća ne bi bila još gora.

Izgleda da se sličan dojam stječe i u SAD, barem ako je vjerovati prema rezultatima ove ankete prema kojoj bi u hipotetskom izbornom srazu 48 posto Amerikanaca podržalo Baracka Obamu, a 46 posto njegovog prethodnika Georgea W. Busha.  S obzirom da je potonji opisivan kao najgore zlo koje je moglo zadesiti Ameriku i što su skoro svi odahnuli što je otišao, mora se priznati da je ovo prilično dojmljiv rezultat. Naravno, isto se tako može uzeti u obzir da je anketa “naštelana”, odnosno sklonost ljudskog uma da prošlost – čak i onu udaljenu nekih godinu dana – gleda ružičastim očima. Ipak, u svjetlu ovoga se čini kako Sanaderovo odstupanje odnosno pokušaj povratka i nije bio tako nesmotren i samoubilački nepromišljen potez kao što se čini na prvi pogled.

A Coupable Country

Bijedu današnjih hrvatskih medija možda najbolje ilustrira njihovo reaktivni i “generali poslije bitke” odnos prema određenim društvenim problemima. Tako se zaštitom od šumskih požara i sustavom za izvanredna stanja bave tek kada izgori četa vatrogasaca; kvaliteta gradnje u Hrvatskoj postaje zanimljiva tek kada dođe vijest o stotinama tisuća mrtvih na Haitiju.

Nešto slično je i s temom s kojom bi u nekoj “zdravoj” i “normalnoj” državi  “na ti” trebala biti svaka osoba koja završi osnovnu ili barem srednju školu – redom sukcesije najvažnijih državnih dužnosnika. Tu temu, kao uostalom ništa što se tiče bezvrijedne hrpe papira zvane Ustav, hrvatski mediji ne bi dotakli ni “štapom na daljinski” da je odjednom aktualnom nije učinio pad poljskog aviona i pomor vodećih kadrova poljske države. Da bi pokazali kako Hrvatska ipak živi u najboljem od svih svjetova te da se takve neugodnosti njenim građanima ne bi trebale dogoditi, objavljen je sljedeći članak u Jutarnjem listu.

Jedina je stvar u tome što su ga morali učiniti malo dramatičnim, pa je tako kao zanimljiva koincidencija spomenuto to da će sutra trojka najvažnijih državnih dužnosnika – predsjednik Josipović, premijerka Kosor i predsjednik Sabora Bebić – biti u službenim posjetima različitim zemljama, odnosno da van Hrvatske. Njih bi, da ne bude zime, trebali mijenjati njihovi ustavni zamjenici Darko Milinović i Vladimir Šeks. Dakle, sve je u redu, osim…

…Osim što sve to ne bi izazivalo neku pažnju u “normalnim” vremenima. Članak, pak, postaje daleko zanimljiviji ako se uzme u obzir da Hrvatska, zahvaljujući galopirajućoj ekonomskoj krizi koja tek treba pokazati svoje prave zube, ulazi u “zanimljiva” vremena. Novinski članak koji sugerira da će Hrvatska, makar privremeno, ostati bez državnog vodstva u “zanimljivim” vremenima se može protumačiti kao poruka “Izvršite državni udar!”

Gotovo većina državnih udara izvršenih u posljednje vrijeme se u pravilu događala kada bi legitimni šefovi država i vlada odlazili na nekakve protokolarne posjete u inozemstvo, omogućivši kojekakvim generalima, pukovnicima i narednicima, odnosno raznim sivim eminencijama koje stoje iza njih, da na miru izvedu svoje prljave rabote. Državni udar u ovom trenutku još izgleda kao prilično malo vjerojatna metoda rješavanja hrvatskih političkih problema, ali je nešto malo vjerojatnija nego, recimo, prije godinu dana. Ako se ovakva kriza nastavi za kojih pet godina, malo je vjerojatno da će se itko usuditi objaviti naslove ovakvih članaka u novinama. Predostrožnosti radi.

Poljska TV-serija prorekla smrt predsjednika u avio-nesreći

Poljska je još jedan primjer kako neke zemlje mogu doći na naslovnicu svjetskih medija jedino u slučajevima zaslužnim za kletvu “Dabogda ti Christianne Amanpour izvještavala iz dvorišta”. Tragedija koja je zadesila poljsku državu je također donijela svjetski publicitet i poljskoj TV-seriji koja bi inače bila potpuno nepoznata izvan poljskih granica.

Riječ je o TV-seriji Ekipa (koju je u pokušaju prodaje anglosaksonskom tržištu prevedena kao Prime Minister),  a koja se u jesen 2007. godine emitirala na programu privatne TV-kuće Polsat. Emitirano je 14 epizoda, a Margolzata Halaba je u svom članku za Wall Street Journal opisuje kao poljski ekvivalent Zapadnog krila, svojevrsnu političku fantaziju u kojoj, poput svojih američkih ekvivalenata, poljski vlastodršci izgledaju onakvima kakvi bi trebali biti umjesto onakvima kakvi jesu. Serija, koja je, po mišljenju Halabe poljskim liberalima služila kao svojevrstan eskapistički odušak u vremenu vladavine konzervativaca braće Kaczynski, zbog lošeg rejtinga gledanosti je završila nakon tek jedne sezone.

Kraj serije je, međutim, nakon događaja u Smolensku dobio jednu sasvim novu dimenziju. Protagonist serije je  liberalni idealistički premijer Konstantin Turski – u kome su mnogi vidjeli preteču/model za današnjeg premijera Donalda Tuska. Jedan od njegovih glavnih neprijatelja je konzervativni desničarski predsjednik Julian Szczeszny, u kome prije tri godine nije bilo teško prepoznati Lecha Kaczynskog. U posljednjoj epizodi serije, pak, predsjednik Szcezsny gine u padu aviona prilikom posjeta poljskim trupama u Afganistanu.

Najrazumniji odgovor bi bio da je u pitanju samo morbidna slučajnost.  Ljudi s malo boljim pamćenjem će se tako sjetiti da je i napad na WTC nekoliko mjeseci prije samog događaja bio zapletom danas zaboravljene TV-serije Lone Gunmen. Ali, činjenica da je smrt predsjednika bila predviđena na TV-ekranima prije tri godine će bez svake sumnje izazvati kojekakva naklapanja o kletvama, ali i dati dodatno gorivo kojekakvim teorijama zavjere.

Jobbik ipak na trećem mjestu

Katastrofične prognoze o tome da će ekstremno desna stranka Jobbik na danas održanim izborima za mađarski Parlament završiti na drugom mjestu nisu se ostvarile, ako je suditi po prvim izlaznim anketama. Jobbik je sa 15 posto osvojenih glasova završio na trećem mjestu, ostavši iza dosada vladajuće Mađarske socijalističke partije (MSZP), koja je osvojila oko 19 posto glasova.

MSZP se, međutim, nema razloga tješiti svojom pobjedom nad Jobbikom,  s obzirom da je na izborima 2006. godine osvojila 43 posto glasova. Najveći dio njih je sada otišao njihovim tradicionalnim suparnicima iz Fidesza, stranke desnog centra koja je osvojila čak 56 posto glasova te će bez ikakvih problema steći dvotrećinsku većinu. U parlament se s 5 posto glasova uspjela prošvercati i ekološka stranka Politika može biti drukčija (LMP). Sa 4 posto, pak, iz Parlamenta nakon 20 godina odlaze konzervativni MDF i liberalna stranka Slobodnih demokrata, od kojih je potonja bila donedavni partner socijalista.

Fidesz na čelu s Viktorom Orbanom svoj uspjeh ima zahvaliti prije svega ekonomskoj krizi koja je teško pogodila Mađarsku, ali i politikom bivšeg socijalističkog premijera Ferenca Gyurczanyja – koji je, BTW, svojevremeno navođen kao veliki uzor za hrvatske socijaldemokrate od strane Zorana Milanovića.

To što je Jobbik, pak, završio na trećem mjestu, neće primiriti sve one koje je užasnula pomisao da u parlament jedne zemlje članice EU i NATO ulazi ekstremno desna stranka čiji se političari previše ne trude kriti svoje antisemitske stavove i koja je donedavno imala čak i vlastitu paravojnu formaciju u obliku Mađarske garde.

Sastav mađarskog Parlamenta će, inače, biti u potpunosti poznat tek kada se održi drugi krug 25. travnja (te popune mjesta predviđena u pojedinačnim izbornim jedinicama). Međutim, bez obzira što se tada dogodilo, Jobbikov uspjeh jasno pokazuje kako je evropska liberalna demokracija u uvjetima globalne krize daleko krhkije stvorenje nego što je to itko to pretpostavljao.