Kome bi Gandhi trebao predstavljati uzor

Jedan od zanimljivijih detalja u protekloj predsjedničkoj kampanji je bilo televizijsko sučeljavanje četvoro predsjedničkih kandidata na kojima im je postavljeno pitanje tko im predstavlja najveći uzor u političkom djelovanju. Ivan Vilibor Sinčić, kandidat “Živog zida” i, po mnogim kriterijima, svojevrsni moralni pobjednik izbora, je rekao kako su mu uzor Gandhi i Putin. Nije bilo teško pretpostaviti kako će ta izjava biti dočekana u određenim krugovima, pogotovo onim bliskim hrvatskom kulturnom i političkom establishmentu, koji na trećeplasiranog predsjedničkog kandidata gledaju sa sve izraženijim i intenzivnijim neprijateljstvom. Upravo je stavljanje dviju po teoriji i praksi tako različitih, odnosno nespojivih ličnosti tumačeno kao dokaz Sinčićeve nezrelosti i nesuvislosti, odnosno gluposti svakog onog tko se usudio razmisliti o tome da mladom kandidatu da glas.

Sinčić bi u svemu tome malo bolje prošao da je za uzore spomenuo ili jednog ili drugog, ali ne obojicu. Da je za uzor naveo Putina, na sebe bi, iz perspektive hrvatskog establishmenta i u kontekstu Hladnog rata 2.0, navukao reputaciju ruske pete kolone ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota”, ali bi, s druge strane, sebe učinio autentičnim predstavnikom anti-establishmentski nastrojenih Hrvata. Vojske Putinoljubaca koja se pojavljuju na komentarima hrvatskih portala i internteskim mrežama, uglavnom nisu motivirane nekakvom posebnom rusofilijom, komunizmom ili panslavizmom; za njih je Putin tek simbol svojevrsnog otpora “kraju povijesti” ili paroli “nema alternative”, pogotovo kada je ta alternativa sve omraženiji “Zapad”. Jedna od velikih ironija vezana uz novopronađene simpatije prema ruskom vođi jest i ta da se među njegovim pobornicima mogu pronaći i alter-globalisti, pacifisti i slična družina sa salonske i druge ljevice koja ga prije deset godina razapinjala kao ubojicu čečenske dječice i, što je još veći grijeh, saveznika zlog Georgea W. Busha u “ratu protiv terorizma”.

Uzimanje Mahatme Gandhija kao uzor se na prvi pogled čini manje problematičnim, ali, ono bi, zapravo Sinčića daleko više diskvalificiralo kao nekakvog ozbiljnog političara. Veliki borac za indijsku nezavisnost i otac nacije dan-danas uživa reputaciju moralne vertikale i uzora koga bi se trebalo slijediti. Ukoliko se Sinčićeve ambicije ograničavaju na nekakav društveni aktivizam, odnosno ako mu je isključivi cilj podizanje društvene svijesti i “senzibiliziranje” javnosti na probleme ljudi i obitelji pod ovrhom, onda uzimanje Gandhija kao uzor nije problem. Gandhi je, naime, u onom čisto formalnom smislu ispunio glavnu misiju svog pokreta – završetak britanske vlasti nad Indijom odnosno njenu nezavisnost.

Problem, međutim, nastaju kada se Matahma Gandhi uzima kao uzor od strane osobe koja se namjerava baviti “ozbiljnom” ili “visokom” politikom, odnosno koja se kandidirala na javnu funkciju koja po definiciji zahtijeva određene državničke vještine. Na tom je ispitu Gandhi – ukoliko ste spremni svoj sud o povijesnim ličnostima donositi na osnovu činjenica, a ne hollywoodskih filmova ili nacionalističke propagande – pao, i to prilično loše. Posljednje desetljeće njegovog političkog djelovanja su obilježila dva ključna događaja – Drugi svjetski rat i završetak britanske vlasti nad Indijom – u kojima se, najblaže rečeno, nije najbolje snašao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je njegovo inzistiranje na pacifizmu i nenasilju, čak i ako je to značilo kapitulaciju pred nacističkim i fašističkim osvajačima, kompromitiralo pokret za indijsku nezavisnost, učinivši ga Hitlerovim “korisnim idiotima”. A Gandhi čak i u čisto praktičkom smislu nije bio u stanju iskoristiti nimalo zavidnu situaciju u kojoj su se 1940-ih našli britanski kolonijalni gospodari da bi okončao njihovu vlast ili barem uspio ishoditi neke ozbiljne ustupke.

A kada je, nakon završetka rata, nezavisnost konačno došla na dnevni red, Gandhi je doživio još gori i sudbonosniji neuspjeh. Njegov pokušaj da svoju domovinu sačuva u jednom komadu se izjalovio; umjesto toga su stvorene dvije države na bazi vjerske podjele, i to na način koji ne samo da je doveo do milijunskih žrtava, nego i stvorio povod za nekoliko krvavih, ali još uvijek nedovršenih ratova, koji dan-danas mogu poslužiti kao povod za nuklearnu apokalipsu. I, dakako, ne treba govoriti kako je njegov romantično-idealistička vizija Indije kao zemlje seljaka i tradicionalnih obrtnika bila u potpunoj opreci sa vizijom Indije kao moderne, industrijske i ekonomske velesile; da Gandhijevi suborci i nasljednici nisu imali mudrosti odbaciti njegove ideje, za vjerovati je da bi danas milijardu ljudi živjeli u nečemu sličnijem Somaliji nego članici BRICS-a.

Čak i ako uzmemo u obzir da su kulturne, geografske, političke okolnosti sasvim drukčije, nije isključeno kako bi inzistiranje na Gandhijevoj ili gandhijevskoj politici za rješavanje hrvatskih problema moglo i na ovim prostorima dovesti do istih onih problema koji dan-danas more Južnu Aziju. Zato je možda i bolje da je Sinčić još uvijek samo vođa Živog zida, a ne predsjednik Republike Hrvatske.

Oglasi

Kolinda Derangement Syndrome

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

Zašto Radnička fronta nema šanse

Ako je prvi krug predsjedničkih izbora išta pokazao, to je da je duboko nezadovoljstvo godinama i godinama nezaustavljive ekonomske krize i propadanja svega onoga što se u Hrvatskoj podrazumijevalo pod izrazom “životni standard” sve teže i teže utišati ili kanalizirati u nekakve “pristojne” i “europske” parametre “lijevog” i “desnog centra”. Jedan od razloga zbog kojih HDZ u ovom trenutku ima daleko bolje šanse da se, usprkos toga što je svemu tome godinama kumovao, jest taj da je bez mnogo skrupula, a nakon ulaska u EU i bez velike brige za nekakvi “europejski” identitet, uspio pod svoje okrilje prevesti one koji to nezadovoljstvo iskazuju ili nastoje iskazati na desnom dijelu političkog spektra.

Problem za Josipovića, a još veći problem za Milanovića za nekoliko mjeseci, jest u tome što ne žele, ne mogu i ne znaju iskoristiti fenomen na lijevoj političkoj hemisferi. Razlog za to je u neprevladanoj paradigmi iz 1990-ih i 2000-ih prema kojoj se cjelokupni politički život u Hrvatskoj trebao svesti upravo na nekakav apstraktni “centar” u kome bi se HDZ i SDP izmjenjivali na vlasti kao “pristojna demokršćanska” i “pristojna socijaldemokratska” stranka, a sve u ime nekakve stabilnosti kojom bi se osigurala sigurnost i blagostanje Hrvatske kroz članstvo u NATO-u i EU. Međutim, jednom kada su ti ciljevi postignuti, razloga za održavanje te paradigme – kojoj je dodatnu podlogu dala i Tuđmanova ideja nacionalnog pomirenja – više nema, a još manje kada se u obzir uzme i “nova normala” ekonomske krize, koja će ne samo radikalizirati osiromašene hrvatske mase, nego i natjerati esdepeovske i hadezeovske krokodile da se malo žešće počnu gristi u sve manjoj bari institucionalne korupcije i pljačke.

Josipović, koji je u predsjedničkoj kampanji njegovao imidž “pristojnog”, odgovornog i, prije svega centrističkog političara, se tome nije prilagodio. Milanović, još manje sa svojom provalom o SDP-u kao “liberalnoj stranci centra”, kojom je budalama proglasio sve one koji su riječ “Socijaldemokratska” u imenu njegove stranke shvaćali ozbiljno. I tako, dok HDZ prilično uspješno može mobilizirati glasačko tijelo utvarama Jugoslavije, Tita i komunizma i tvrditi da svi grijesi HDZ-a proizlaze iz toga što nije proveo ultranacionalističku antikomunističku revoluciju kakva se prošle godine zbila u Ukrajini, dotle SDP ne smije zucnuti ni riječ kako protiv Washingtona, Bruxellesa i stranih banaka koje većina stanovništva smatra “gulikožama”, tako i protiv domaćih tajkuna koji su ih doveli ili održavali na vlasti.

I što je činiti razočaranim ljevičarima ili socijalno ugroženim i poniženim glasačima koji ovakav SDP organski ne mogu smisliti, ali isto tako ne dozvoliti da ga, po dobrom starom običaju, na vlasti zamijeni nešto nezamislivo gore? Prošle godine se kao zanimljiv eksperiment pojavio ORaH, ali se čini da je njegov, najblaže rečeno, nekonvencionalni odnos prema Milanoviću i SDP-u, odnosno Josipoviću, “ohladio” njegove najveće pristalice. Nešto novija alternativa, koju predstavlja Ivan Vilibor Sinčić, je opterećena uobičajenim hrvatskim snoberajem prema “neiskusnim balavcu”, kao i balastom koji njegovoj ideološki neprofiliranoj opciji čine “mangupi iz vlastitih redova”, bilo da je riječ o oportunistima s rubne desnice, bilo ubačenim provokatorima.

Kao nekakva “normalna” i razumna alternativa, odnosno odraz “širih europskih” trendova, bi se u tom slučaju trebala nametnuti Radnička fronta. Ona je zamišljena, odnosno nastoji se predstaviti kao hrvatski ekvivalent drugih radikalno lijevih stranaka koje su nastale, narasle i ozbiljnim faktorom postale na temelju sveopćeg razočaranja tradicionalnom ljevicom, a najviše “socijaldemokratskim” i “trećeputaškim” lijevim centrom. Zamisao je, dakle, da Radnička fronta postane ono što je Podemos u Španjolskoj i Syriza u Grčkoj – lijeve stranke koje vode u anketama, imaju ozbiljnu šansu doći i na vlast ili barem predstavljaju toliku opasnost establishmentu da je prisiljen barem verbalno modificirati “neoliberalnu” paradigmu o rezanju socijale i oštrim mjerama štednje kao jedinoj alternativi izlaska iz krize.

Da bi Radnička fronta to postigla, ili barem zauzela nišu od nekih 5-15 % koliko stranke i blokovi radikalne ljevice mogu računati u “normalnim” evropskim državama (uključujući i Njemačku, po kojoj je desetljećima modeliran moderni hrvatski politički sistem), potrebno je ispuniti brojne preduvjete. Ne samo što Kapović i društvo moraju glasačku bazu proširiti mnogo dalje od zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nego moraju i izgraditi stranačku infrastrukturu koja bi bila u stanju da prebrodi dječje bolesti koje sada pogađaju Sinčića i njegovu ekipu, odnosno vojsku stranačkih aktivista koja se ravnopravno može nositi sa esdepeovskim uhljebima. Sve to zahtijeva ne samo organizacijske i druge sposobnosti bitno različite od onih koje su osnivači Fronte pokazali kao salonski kritičari postojećeg stanja, nego i vremena i novca. A ono Radničkoj fronti baš i ne stoji na raspolaganju, barem u kontekstu izbora krajem ove godine.

Međutim, pravi razlog zbog koga Radnička fronta ima male ili gotovo nikakve šanse da ostvari ono što najavljuju njeni osnivači jest daleko banalniji. Tiče se samog imena stranke. Riječi koje odbijaju birače u Hrvatskoj – barem onaj segment na koji računa Kapovićeva ekipa – nisu ni “Jugoslavija” ni “komunizam”, a još manje “socijalizam”, “fronta” ili “partija”. Riječ je o tome da je Radnička fronta ipak “radnička”. Dakle, riječ je o nečemu što se tiče “plavih ovratnika”, odnosno “šljakera” sa kojima se srednja klasa (ili ono što sebe još uvijek smatra srednjom klasom) nikako neće i ne može poistovjetiti, odnosno tehnologija i mentaliteta kojima je mjesto u povijesnim knjigama, a ne u “cool” 21. stoljeću. Izrazi “rad” i “radnik” su još teže spojivi s konceptom tzv. hrvatskog sna, a prema kome su nečiji životni uspjeh i blagostanje u današnjoj Hrvatskoj obrnuto proporcionalni količni uloženog truda ili elementarnih ljudskih kvaliteta. Većina potencijalnih glasača Fronte, ma koliko bili bijesni na tajkune i uhljebe, nisu toliko bijesni zbog njihovog lopovluka i nesposobnosti koliko zbog toga što nisu bili u prilici biti na njihovom mjestu. Ako Radnička fronta misli nešto napraviti, prva stvar koja mora učiniti jest  promjena imena.

Treba li (B)DP-irati hrvatske birače?

O tome koliko je duboka kriza u današnjoj Hrvatskoj je gotovo izlišno govoriti. Jedan od najboljih indikatora za to jesu prijedlozi za promjene hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog sustava koja su donedavno bila nezamislivi bilo zbog svoje učestalosti, bilo zbog radikalizma, bilo zbog toga što više ne dolaze samo s krajnjih rubova hrvatske društvene scene. Kao što je to u Hrvatskoj običaj, Murphyjev i Sturgeonov zakon će se pobrinuti da samo zanemarivi postotak takvih prijedloga budu ozbiljno shvaćeni i(li) dobiju šansu za realizaciju, a od njih će, dakako, uvjerljiva većina biti oni koji čine više štete nego koristi. Jedan od njih je ideja koju je na naslovnici T-portala iznijela kolumnistica Helena Puljiz.

U tekstu pod naslovom Birali ste lošu vlast? Treba vas opaliti po džepu! se postavlja teza o kojoj postoji manje-više čvrsti konsenzus u Hrvatskoj – ekonomska kriza koja godinama nagriza hrvatsko društvo svoj korijen ima u disfunkcionalnosti hrvatskog političkog sistema. Točnije, ona je dobila tako virulentni oblik prije svega zahvaljujući tome da se u četvrt stoljeća postojanja višestranačke demokracije izbor hrvatskih birača sveo na dvije stranke koje, ako netko malo zagrebe ispod površine i ignorira ustaško-partizanski i slični politički folklor, u ključnim pitanjima vanjske i ekonomske politike, te, a što je to najvažnije, metodama upravljanja i sposobnosti, izgledaju isto onako kao Peđa Grbin kada se slika zajedno s Vladimirom Šeksom. Puljiz je, pak, među onim, relativno rijetkim hrvatskim kolumnistima koje razlog za to žalosno stanje stvari ne vidi u protuhrvatskoj i antidemokratskoj zavjeri pripadnika hrvatskog dvopartijskog establishmenta, nego u tome da je takav establishment, svidjelo se to nekome ili ne, odraz volje hrvatskih birača. Barem onih koji se svakih par godina nekako dovuku do birališta i pobrinu da više od polovice ukupnih glasova pripadnu jednoj od te dvije stranke, te tako garantiraju da će jedna od njih po prirodi stvari biti vladajuća, a druga glavna opozicijska stranka.

I kako riješiti taj problem, kada birači već godinama i desetljećima prkose vlastitom iskustvu i zdravom razumu te uporno zaokružuju kandidate HDZ-a i SDP-a? Puljiz je, dakako, inspiraciju pronašla u susjednoj zemlji, gdje se sličan fenomen odrazio kroz znameniti grafit Glasali ste – gladujte! Njegov anonimni autor, očigledno frustriran time da birači dan-danas glasove daju strankama i političarima zaslužnima za krvoproliće 1990-ih i kasnije siromaštvo i besperspektivnost, došao je do istog zaključka kao i Puljiz – ako su tako bedasti, za to trebaju snositi posljedice. Odnosno, kao što to govori još jedna starija politička poslovica – “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

T-portalova kolumnistica, pak, vjeruje da u Hrvatskoj to nije slučaj, ili barem ne u takvoj mjeri da bi birače njihova iskustva s vlašću koju biraju, poput kriminalnog recividista, izvela na “pravi put”. Zbog toga treba primijeniti načela slična onima iz “tvrdokuhane” škole kaznenog prava ili narodne poslovice “Batina je iz raja izašla”. Točnije, birače koje se lijepim i pametnim riječima ne može spriječiti da rade protiv svoje štete valja kazniti, i to drastično, sa mnogo surovijim lupanjem po džepu nego što su to u stanju uraditi ili se usude današnji hrvatski “usrećitelji”. Puljiz iznosi i konkretne prijedloge, temeljene na nekakvim okvirnim procjenama da godišnji porast hrvatskog BDP-a tokom sljedećih nekoliko godina i desetljeća ne smije biti manji od 5 % ukoliko netko uistinu želi da Hrvatska postane onako “uredna”, “normalna” i “zdrava” srednjoeuropska država kakvom su je zamišljali zagovornici njene EU-budućnosti. Ako to neka vlast nije voljna ili sposobna učiniti, za to ne treba kazniti samo nju rušenjem na izborima, nego i tako da se iste one kretenske birače koji su je doveli na vlast opali s dodatnim porezom od 5 ili više posto, i da se ista stvar ponavlja svaki put prije nego što konačno uspiju izabrati nekoga tko je u stanju ekonomiju i financije dovesti u red. Autor teksta, doduše, priznaje da batina najčešće slabo funkcionira bez nekakve mrkve, te također predlaže i suprotno načelo – da se birači, ukoliko uspiju izabrati vlast koja će nadmašiti pet posto, nagrade s poreznim olakšicama ili odgovarajućim snižavanjem porezne stope. Vlast bi, s druge strane, bila dodatno motivirana za poticanje rasta BDP-a tako što bi se odredilo da vlada pada svaki put kada godišnji rast bude ispod 3 posto, te se ide na prijevremene izbore.

Na prvi pogled, prijedlog izgleda razuman, odnosno da se primijeni, Hrvatska bi bila upravo onakva odgovorna višestranačka demokracija kakvom treba biti. Birači bi imali razloga dva puta razmisliti prije nego što zaokruže neki broj na listiću, a vlastodršci, suočeni s opcijom da ih se nakon jedva godinu dana šutira iz tople fotelje, imali daleko snažniji poticaj da bolje rade svoj posao.

Međutim, kao i mnoge druge ideje u povijesti koje su na papiru izgledale previše dobro da bi bile praktične u stvarnom životu, i ona o hrvatskoj vlasti i biračima temeljenoj na godišnjoj stopi BDP-a u sebi krije brojne nedostatke. I to u onakvoj mjeri da daje osnovanu sumnju kako bi pokušaj njene primjene izazvao daleko više štete nego koristi.

Možemo, na primjer, početi sa onime što se odnedavno u američkoj akademskoj praksi naziva trigger warning, ili, slikovito rečeno, riječima koje bi kod dosljednih zagovornika liberalne demokracije trebali izazvati isti onaj efekt koju je kod Göringa izazivalo spominjanje riječi “kultura”. Prijedlog na naslovnici T-portala, naime, nastoji cjelokupnu hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo svesti na matematičke, financijske i ekonomske pokazatelje na isti onakav način na koji su takve brojke zagovornici tzv. znanstvenog socijalizma u praksi koristili kao temelje izgradnje jednog novog društva. Pri čemu su sloboda poduzetništva, sloboda izražavanja i sve druge slobode, mic po mic, postale daleka uspomena.

Pretpostavimo, doduše, da to ovdje neće biti slučaj, ili barem ne na početku. Isto tako zamislimo neku hrvatsku vlast koja je ovaj prijedlog shvatila ozbiljno, kao i da njenu ozbiljnost dijele njeni birači. Nekako su na izborima uspjeli izabrati stranku ili koaliciju na čijem čelu je netko tko zna svoj posao, ili barem zna svoju u vladu dovesti i zadržati ekipu vrhunskih stručnjaka. Ta vlast čini sve što bi trebala, ali… Onda se dogodi neka neočekivana stvar koja s Hrvatskom ili sa njenim radom nema ama baš nikave veze. Ne mora u pitanju biti udar asteroida o Zemlju ili zombi apokalipsa; dovoljno je, na primjer, da neka od značajnijih ekonomija u Regionu ili, što je vjerojatnije, nekoj od bratskih zemalja EU, pod vodstvom ekipe koja nije dovoljno ozbiljno shvatila ovaj prijedlog. U svakom slučaju, dovoljno je da netko tamo žestoko zabrlja i izazove jedan malo žešći kolaps burzi, valutnih tečaja, banaka i izazove lančanu reakciju zbog koje će, s obzirom da je hrvatska ekonomija pupčanom vrpcom vezana sa svima ostalima, hrvatska vlast ni kriva ni dužna gledati kako sljedećih par godina njen BDP ponovno odlazi na jug. I onda bi njeni birači ni krvi ni dužni zbog toga morali plaćati nekakve ekstra poreze? I tako još nekoliko puta? Sve dok im ne postane apsolutno svejedno da li biraju “prave” ili “krive”?

Na gore navedene primjedbe bi se moglo odgovoriti tvrdnjom da će, tko god pokušao ovakav prijedlog sročiti u Ustav ili zakone, uz njega uvesti i odredbe o izvanrednim prilikama. Dakle, pretpostavimo da će sljedećih nekoliko godina i desetljeća svijet biti mirno i dosadno mjesto gdje se ne događa ništa nepredviđeno ili spektakularno loše. Hrvatski BDP, kao i BDP svih relevantnih država, raste kao što bi trebao rasti. Ili, da li je doista tako? Eh, tu dolazimo do još jednog, mnogo ozbiljnijeg i, na žalost, mnogo aktualnijeg problema vezanog uz BDP, a koji se najbolje može ilustrirati Churchillovom izrekom da postoji “laž, prokleta laž i vladine statistike”. To jest, vlast čiji opstanak doslovno ovisi o godišnjim stopama BDP-a će učiniti sve ta stopa ostane što viša, te će, ukoliko to nije u stanju učiniti u stvarnosti, kao nadomjestak iskoristiti različite metode kreativne aritmetike, računovodstva i tumačenja objektivnih podataka. Riječ je o praksi bogate povijesti i tradicije, posebno u ovom dijelu svijeta, a koja je karakteristična čak i za neke naoko moderne, prosvijećene i odgovorne članice EU, kao što svjedoči nedavni slučaj Grčke. Koliko statistike vezane uz BDP znaju biti pouzdane, ili barem općeprihvaćene, može se vidjeti i iz skepse koju je upravo sada izazvala tvrdnja da je po veličini BDP-a Kina prešišala SAD, odnosno postala najveća svjetska ekonomija.

Ako nekako uspijemo zamisliti i to da će statistike voditi, objavljivati i kontrolirati netko sa strane, netko koga se ne može korumpirati ili tko zbog nekakvih geostrateških ili drugih interesa nije spreman “lošim momcima” progledati kroz prste, to svejedno ne jamči da će primjena sistema koji se predlaže u T-portalovoj kolumni dovesti do željenog efekta. On se, između ostalog, može zloupotrebljavati čak i na način da se dosljedno provodi. I to iz nečijeg kratkoročnog i sebičnog interesa. Zamislimo situaciju da neka vlada namjerno uvede carine, zabrane i slične mjere, odnosno donese nekakve restriktivne zakone s isključivim ciljem da BDP sruši ispod 5 posto godišnje. Zašto bi to učinila? Pa, na primjer, zato da bi biračima koji su je izabrali uvali ekstra i nepopularne poreze, a da se pri tome uz “spin” i propagandu navede neke dovoljno “dobre” razloge (bivša vlast, UDBA, Orjuna, bitka na Kosovu i sl.) te tako prikupljena sredstva iskoristi za zbrinjavanje dodatnih par desetaka tisuća uhljeba, bojanje tunela, rukometne dvorane ili jednostavno dodatno punjenje računa na Kajmanskim Otocima. Ili, na primjer, da vodeći birokrati u državnoj upravi, organiziranih preko sindikata ili na neke druge načine, namjerno sabotiraju hrvatsku ekonomiju kako bi BDP srušila ispod 3 posto te tako ishodila prijevremene izbore, i spriječila nekakvog reformatorski nastrojenog Eliotta Nessa u Banskim dvorima da ih počisti kroz nekakvu racionalizaciju ili kriminalističke istrage.

Konačno, u svemu ovome se ne smije iz računa izostaviti ni tvrdoglavost i konzervativnost hrvatskih birača, koja će, s obzirom na demografske i druge trendove, s godinama i desetljećima postati sve izraženija. I odraziti se, naravno, kroz sve učestalije i upornije biranje upravo onih političara i stranaka koji će se truditi pronaći što domišljatije načine da se omrse i naslade na račun svojih mazohističkih i autodestruktivnih birača. Ideja koju je Helena Puljiz iznijela u svom članku će im pri tome samo olakšati posao.

Kako je republikanski cunami potopio Obamu

Jučer održani kongresni izbori u SAD pokazuju koliko je nezahvalno stvarati dugoročne političke i drugo prognoze, a pogotovo kada se kao temelj koriste jedni jedini izbori, ma koliko na prvi pogled izgledali epohalni i “povijesni”.

Tako je u ovo vrijeme prije dvije godine američka Republikanska stranka bila u stanju potpunog šoka, grogirana onime što je trebalo predstavljati pobjedu, a završilo kao neočekivani poraz. Čak je i jedan iskusni politički “lisac” kao Karl Rove sebi dozvolio da u izbornu večer uđe u studio Fox Newsa potpuno uvjeren da će republikanski kandidat Mitt Romney završiti kao pobjednik, a potom od sebe pravi budalu i svađa se s voditeljima kada su mu pred nos dostavljali službene podatke prema kojima Obama od Romneya pravi mljeveno meso u svim strateški važnim državama. Rove je u svemu tome biožrtva ne prenaglašenog optimizma koji ponekad zna uhvatiti izborne stožere koji ponekad počnu vjerovati vlastitoj propagandi, nego i zaključaka koji su se temeljili na zdravom razumu, iskustvu, pa i nizu predizbornih anketa koji su do posljednjeg trenutka sugerirali ili Romneyevu pobjedu ili daleko tješnji rezultat od onoga koji se na kraju materijalizirao. A na kraju, ne samo da je Obama pobijedio, nego je sa sobom pogurao niz demokratskih kandidata u pobjede, povećao demokratsku većinu u Senatu i stanjio republikansku u Predstavničkom domu (koja bi vjerojatno sasvim iščezla da republikanci dvije godine ranije nisu imali iznadprosječno dobar rezultat, a štetu očuvali gerrymanderingom). Da stvar po republikance, a pogotovo one s desnog, socijalnokonzervativnog krila, bude još bolnija, pobrinuli su se i istovremeno održani referendumi u nekoliko država (uključujući donedavno republikanski, a danas prilično liberalni Colorado), u kojima ne samo da je legalizirana marihuana, nego i po prvi put legaliziran i istospolni brak.

Rezultati od prije dvije godine se nisu mogli protumačiti drukčije nego kao veliki, spektakularni, povijesni zaokret Amerike ulijevo. Ono što je Barack Obama svojim izborom 2008. godine započeo, godine 2012. je nastavio; njegove najvažnije tekovine, od kojih se ističe uvođenje modela obveznog zdravstvenog osiguranja po uzoru na Evropu, su već ranije cementirane odlukama Vrhovnog suda, a postalo je gotovo potpuno sigurno da se nikada više u Kongresu neće stvoriti neka desna, konzervativna većina koja bi sličnim procesima skretanja ulijevo mogla stajati na putu ili ih čak, kao što su republikanci bili namjeravali prije studenog 2012. godine, baciti natrag.

Odmah nakon toga su krenula objašnjenja od strane profesionalnih i onih manje profesionalnih komentatora, koji su republikanski fijasko prikazivali ne samo unaprijed zadan i neizbježan, nego i posljedicu dugoročnih, nezadrživih trendova uglavnom vezanih uz demografiju. Uspjeh Obame i demokrata se prije svega tumačio time da se posljednjih desetljeća u stanovništvu SAD smanjio udio bijelaca, a povećao udio drugih manjina, prije svega Latinosa, a demokrati su u pravilu među takvim manjinama (pogotovo crncima) imali i još dugo će imati nedostižnu prednost u odnosu na republikancima. Svemu tome se dodavala i smjena generacija, odnosno dolazak nove mlade generacije birača (tzv. Millenialsi) kojima je ne samo Obama bio “cool”, nego su bili “cool” evropski model socijalne države, borba protiv globalnog zatopljenja, prava životinja, ateizam i sve ono što vole mladi, i sve ono što ostarjelim i nestajućim WASP-ovskim “konzervama” diže živce.

I, što se onda moglo očekivati na kongresnim izborima koji dolaze za dvije godine? Čak i ako se u obzir uzme tradicionalna sklonost američkih birača da na tzv. “srednjemandantnim” (midterms) izborima kažnjavaju stranku koja drži Bijelu kuću, kao i to da Obama ne može na birališta dovlačiti mase crnaca koji bi inače ostali kod kuće, zdrav razum bi sugerirao ili dobre ili, u najgorem slučaju, ne pretjerano loše rezultate za demokrate. Pogotovo kada se u obzir uzme da se u posljednje dvije godine ekonomska situacija u SAD (za razliku od Europske unije, koja uključuje mizeriju zvanu Hrvatska) po nekakvim tradicionalim kriterijima značajno popravila. Dow Jones Index posljednjih godinu dana leti u rekordne nebeske visine, nezaposlenost je (barem prema službenim podacima) pala na razinu od prije početka Globalne recesije, a pad cijena nafte je taman pred izbore doveo do rekordno niskih cijena benzina. Dakle, demokrati bi prema nekakvim zdravorazumskim očekivanjima, ili barem onome što su nam servirali američki mainstream mediji, na jučer održanim izborima trebali očekivati nagradu od strane birača – osvajanje većine ili barem povećavanje broja kongresnika u Predstavničkom domu i zadržavanje većine u Senatu.

Danas je, pak, jasno da se to nije dogodilo. Naprotiv, Republikanska stranka je uspjela stvoriti ono što se u američkoj izbornoj terminologiji naziva “landslide” ili što su sami nazvali “cunamijem”.

Većina u Senatu – koja je bila glavna nagrada – je postignuta relativno brzo i lako. Usprkos anketa koje su sugerirale suprotno, republikanski kandidati su uspjeli osvojiti senatska mjesta u “swing” državama gdje je to bilo najvažnije (Iowa, Colorado) i obraniti tamo gdje se činilo da su u nevolji (Kansas). Da stvar po demokrate stoji loše, postalo je jasno i kada je iz vedra neba kompetitivnom izbornom utrkom postala i ona za senatsko mjesto u Virginiji, koje već godinama čvrsto drži popularni demokrat Mark Warner i koja se u posljednje vrijeme smatra dobrom za demokrate; u trenutku kada pišem ove redove još nije službeno potvrđeno hoće li Warner uspjeti ostvariti pobjedu na republikancem Edom Gillespiejem od koje ga dijeli manje od 1 posto glasova. Republikanci su tako već prije kraja večeri uspjeli prijeći magični broj od 51 senatora (da su imali 50-50, po američkom Ustavu bi potpredsjednik Biden demokratima donio većinu).

Republikanska dostignuća izgledaju impresivno i u donjem domu Kongresa, iako su tamo već imali većinu. 12 (najmanje u ovom trenutku) koje su osvojili možda ne izgledaju mnogo, ali su tamo prikupljeni “skalpovi” donijeli i lica koja će za republikance imati izuzetan simboličan značaj te im značajno pomoći da sa sebe odbace percepciju stranke bijelih hetereseksualnih muškaraca. Tako je u 21. okrugu države New York pobijedila Elise Stefanik, koja je s nepunih 30 godina najmlađa žena ikada izabrana u Kongres. U državi Utah je 4. izborni okrug osvojila Mia Love, crna mormonka kojoj je zapala čast da postane prva republikanska Afroamerikanka u Kongresu, a kojoj je prije dvije godine mandat pobjegao za nepunih 800 glasova. Rezultati izbora za Predstavnički dom izgledaju još impresivnije ako se stave u povijesni kontekst. Republikanci trenutno imaju 242 mjesta. Posljednji put su takvom većinom raspolagali 1946. godine, odnosno veći broj zastupnika imali 1928. godine, prije početka Velike depresije.

Ugodno iznenađenje za republikance, a neugodno iznenađenje za demokrate su predstavljale i utrke za guvernerska mjesta. Tu su mediji i ankete predviđali svojevrsnu utješnu nagradu za Obaminu stranku. To se, međutim, nije materijaliziralo. U sjeveroistočnim i demokratima tradicionalno naklonjenim državama su republikanci doživjeli očekivane poraze u srazu s demokratskim senatskim kandidatima, ali su zato dobili u utrkama za guvernere, uključujući i turbodemokratska uporišta kao što su Massachusetts i Maryland.

Američki ljevičari se, s druge strane, mogu tješiti rezultatima istovremeno održavanih referenduma koji sugeriraju da stranačka opredijeljenja glasača nisu pratila svjetonazorske parametre koji se vezuju uz dvije vodeće američke stranke. U nizu država su prošli referendumi o legalizaciji marihuane, postroženju pravila o držanju oružja i, što je još najvažnije, minimalnim plaćama.

Ovo posljednje sugerira kako je jučerašnji izborni cunami imao malo veze s time da se američko glasačko tijelo odjednom zaljubilo u Republikansku stranku. Mnogo se uvjerljivijim čini teza da je američko društvo, a prije svega prosječni birač, duboko nezadovoljan ekonomskim stanjem, odnosno da ga brojke s kojima se hvastao Obama i njegovi medijski cheerleaderi nekakvu opipljivu korist donijele tek 1 % (ili 0,01 %) sa Wall Streeta, a nekako zaobišle novčanike i bankovne račune ostatka stanovništva. Nezadovoljstvo takvim stanjem stvari se moralo nekako izraziti, a za to je najlakši, najbrži i najjeftiniji način bilo davanje izbornog palca dolje stranci koja je na vlasti. Demokrati su, upravo zato što su prije dvije godine imali takvog uspjeha, odnosno držali Bijelu kuću i Senat, daleko bolje odgovarali toj ulozi od republikanaca koji su držali tek Predstavnički dom.

Republikanci su, pak, sa svoje strane u izborni ciklus ušli daleko bolje pripremljeni, i to velikim dijelom zahvaljujući tome što ih je poraz prije dvije godine motivirao da osmisle kvalitetniju strategiju i primijene bolju organizaciju kampanje, ali i izbora najboljih mogućih kandidata. S obzirom da je glavni plijen bio Senat – u koji se bira na razini država umjesto pojedinačnih izbornih jedinica gdje je “gerrymandering” stvorio ideološki “nabrijana” glasačka tijela – bilo je bitno osigurati da se demokratima suprotstave ličnosti koje će glasačima biti lako “prodati” kao umjerenjake. To je značilo da “čajankaši” i vjerski konzervativci više ne mogu očekivati potporu najvećih donatora i stranačke centrale u Washingtonu, a ako bi netko od njih i prošao kroz sito preliminarnih izbora, bio je podvrgavan posebnom tretmanu i treningu kako bi se spriječilo, da razliku od prethodnih izbora, u žaru debate izvali neku glupost koja bi ga prikazala kao ekstremista i tako torpedirala njegovu kampanju.

Demokrati su se pred izbore našli u istoj onoj situaciji u kakvoj su se republikanci bili nalazili pred izbore 2006. godine, pred gubitak oba doma Kongresa. Tada je republikancima na vratu sjedio predsjednik Bush, koji se samo dvije godine od trijumfalnog reizbora zbog Katrine i krvoprolića u Iraku pretvorio u izborni kriptonit. Isto onako kao što su republikanci tada bježali od Busha i nisu ga puštali da sudjeluje u kampanji kongresnika i senatora, tako su danas demokrati danas molili Obamu – čiji su postoci podrške u anketama istovjetni Bushevima prije osam godina – da im ne čini medvjeđu uslugu dolazeći na izborne zborove. A to je, naravno, značilo da nema govora o tome da će na birališta doći mase Afroamerikanaca koje su 2008. i 2012. pomogle izboru “svojeg” predsjednika, odnosno da one neće biti tu da pomažu njegovim bijelim stranačkim kolegama.

Dakle, priča od prije osam godina se ponovila, samo s ponovljenim ulogama. Isto onako kao što je 2006. godine izgledalo smiješna tvrdnja da će republikanci nakon Bushovog reizbora u Bijelu kuću uspostaviti trajnu hegemoniju nad američkom politikom (i najave otcjepljenja liberalnih država i masovnog egzodusa u Kanadu i Francusku), tako sada izgledaju smiješne tvrdnje svih onih koji su nakon Obaminog ponovljenog trijumfa republikancima pisali osmrtnicu. Isto kao što postoji ne baš mala vjerojatnost da će za dvije godine jednako smiješnim izgledati svi oni koji su danas čvrsto uvjereni da će Hillary Clinton ušetati u Bijelu kuću, a koje ostvarenje sličnih najava prije izbora 2008. godine nije ništa naučilo.

 

Pouke škotskog referenduma

Jučer održani referendum o nezavisnosti Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, koji je stjecajem okolnosti koincidirao s aktualnim referendumskim kontroverzama u Hrvatskoj, nije imao rezultat koji bi se trebao nazvati nekakvim posebnim iznenađenjem. Iako su Twitter, Facebook i hrvatski “informativni” mediji navodili jedno, oni malo bolje upućeni u prilike su znali i mogli osnovano pretpostaviti nešto drugo. I tako se na kraju balade veliki Oleg Maštruko se iskazao kao daleko bolji poznavatelj problematike od svih onih čije su neznanje, predrasude i Internetska žuč doveli do toga da mu se tekst briše sa stranica index.hr. Taj događaj zaslužuje da o njemu iznesem nekoliko svojih zapažanja.

Prva stvar koja bi trebala upasti u oči jest nevjerojatno visok odziv birača, koji je, kako javljaju britanski mediji, razbio dosadašnje rekorde u povijesti britanske i škotske demokracije, te koji se može smatrati impozantnim čak i kada se u obzir uzme da je riječ o povijesnom događaju za koga je malo vjerojatno da će se ponoviti u sljedećih nekoliko desetljeća, ili možda čak stoljeća. Građani Škotske su imali pravo da odluče o svojoj sudbini i nitko ne može reći da to pravo nisu iskoristili; za razliku od nekih nama bližih desetinacija, gdje se na referendume ne izlazi ili se o nekim važnim pitanjima (kao što je, na primjer, članstvo u NATO-u) uopće ne održavaju, Škotska je zemlja gdje oni nezadovoljni odlukom svojih sugrađana neće moći osporavati njen legimitet ili odgovornost za njene negativne posljedice svaljivati na “lijenčine koje su ostale kod kuće”.

Drugi važan detalj koji upada u oči jest to što je ishod referenduma u značajnoj mjeri potvrdio jedna, a osporio druga očekivanja. Od samog početka kampanje, koja je trajala gotovo nekoliko godina, su zagovornici ostanka Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu imali prednost pred separatistima u anketama. Ona je, iako se kontinuirano topila, a brojevi pobornika otcjepljenja rasli,  zadržana sve do samog kraja, te, ishod, zapravo, nije predstavljao nekakvo preveliko iznenađenje. Jedino iznenađenje bi moglo biti to da je pobjeda unionista nešto malo veća nego što su sugerirale posljednje ankete, odnosno da je na kraju ipak bilo nešto manje drame od one koje su sugerirali britanski i svjetski mediji.  A drame je, pak, bilo daleko manje ako se u obzir uzmu društvene mreže koji mnogim kvazinovinarima i kvazianalitičarima danas služe kao zamjena za obavljanje domaćeg rada. Da su rezultati izbora uistinu održavali trendove na Twitteru i Facebooku – gdje su separatisti uživali više nego impozantnu prednost – Ujedinjenog Kraljevstva danas više ne bi bilo. Oni malo ozbiljniji, ili barem oni koji su se sjećali nedavnih hrvatskih referendumskih iskustava i twibbona s natpisom “PROTIV” su mogli pretpostaviti da će škotski referendum završiti kao još jedan primjer toga kako je u doba Interneta  “sindrom Pauline Kael” prije pravilo nego izuzetak.

Mnogo važnija pouka škotskog referenduma jest da se politika u sređenim i “kulturnim” zemljama kao Ujedinjeno Kraljevstvo, čak i kada su na dnevnom redu ovako pret-politička pitanja, na kraju krajeva svodi na izreku “It’s the economy, stupid”. Najuspješnije države i entiteti su se u ovakvim prilikama obično više vodili razumom nego osjećajima, pa na kraju ni Škotska u svemu tome nije bila izuzetak. Oni koji malo bolje poznaju škotsku povijest, odnosno predodžbu o njoj nisu stvorili na temelju hollywoodskih fantazija poput Bravehearta, se mogu podsjetiti kako Škotska u uniju s Engleskom 1707. godine ne samo da nije ušla nasilno, nego kroz politički proces i nakon rasprava u kojima je  glavni argument bio ekonomske i financijske prirode. Baš kao i njihovi preci prije 307 godina, današnji Škoti su o uniji odlučivali razmišljajući manje o sviranju gajdi, nošenju kiltova i slavljenju bitke kod Bannockburna, a više o tome da li im ulazak u državnopravnu zajednicu s Engleskom donosi više ili manje novaca u džep. Pobornicima nezavisnosti na kraju nije presudio nikakav generacijski jaz, pa čak ni tradicionalne podjele – opcija “protiv” je pobijedila čak u krajevima gdje se umjesto engleskog govori gelski – koliko rasprava o tome da li će nezavisna Škotska zadržati britansku funtu, da li će njeni građani moći očekivati istu razinu zdravstvenih usluga i socijale, i hoće li  troškovi stvaranja nove države  imati dugoročan ili kratkoročan negativan efekt na životni standard budućih škotskih generacija. Separatisti na sva ta pitanja nisu dali adekvatan odgovor, odnosno ostavili su dovoljno prostora za sumnju i izgovor svima onima koji su, odlazeći na birališta,  odlučili igrati “na sigurno”. Iz nekih nama bližih prostornih koordinata takvo razmišljanja mogu izgledati kao kukavičluk, ali Škoti  zasad imaju razloga vjerovati da je u njihovom slučaju ono što Kinezi u svojim kletvama vole zvati “zanimljivim vremenima” barem privremeno završilo.

 

 

 

Neodgojeno građanstvo

Šime Đodan je u hrvatsku povijest ušao po svojim, najblaže rečeno, živopisnim i u predratno vrijeme ne baš najsretnijim izjavama o šiljatim glavama i barjaku na Romaniji, ali i po tome što je, nekako u ovo vrijeme prije 23 godine, postao ministar obrane ne znajući da će se na tom mjestu zadržati tek mjesec dana i tako postaviti rekord po kratkoći ministarskog mandata. Taj rekord bi, barem ako bi se poslušala kampanja u dijelu hrvatskih medija i na društvenim mrežama, trebao srušiti Vedran Mornar, novopostavljeni ministar znanosti, obrazovanja i sporta.

Mornar, naime, kao što se to, između ostalog, navodi i u uvodu njegovog intervjua za index.hr, nije  stigao ni pošteno raspakirati kofere u svom novom uredu, a već se pokreću peticije za njegovom smjenom. Razlog zbog koga se traži njegova glava jest odluka, suprotna onoj koju je donio njegov zlosretni prethodnik Željko Jovanović, da se za sljedeću školsku godinu odustane od uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Kada se tome doda da je neposredno prije toga otišao na savjetovanje na Kaptol, lako je shvatiti zašto su mnogi zagovornici Hrvatske kao moderne, liberalne i sekularne države to shvatili kao izdaju i kapitulaciju pred “katotalibanima”.

Kampanja kojom “građani” nastoje ukloniti “domaćeg izdajnika”, najvjerojatnije neće uroditi plodom, barem ne tako brzo kao što oni žele. Razlog je prije svega u izuzetno nepovoljnom tajmingu. Javnost je sada previše zabavljena nogometnim Svjetskim prvenstvom, čak i nakon ispadanja “Vatrenih”, a većina pripadnika zagrebačkog političkog establishmenta previše zaokupljena pripremama za odlazak za nezaslužene godišnje odmore da bi dozvolila da ih poremeti još jedan u nizu “bisera” kadrovske politike kojom je Hrvatsku usrećila trenutna vlada. Zato je malo vjerojatno da će halabuka proizvesti bilo kakav učinak, osim što će Mornar pokušati objasniti da zapravo nema ništa protiv građanskog odgoja, te da njegova odluka nije ono što javnost ili najglasniji opinion makeri   tvrde da jest.

Mornar je već počeo “sanirati štetu”, ali i pokazao kako  nije profesionalni političar, odnosno da mu, za razliku od većine njegovih novih kolega, nedostaje sposobnost da svoju odluku smjesti u nekakve ideološke ili svjetonazorske parametre na temelju kojih se ovdje kupe politički bodovi. Svoju je odluku, sa za hrvatske prilike neuobičajenom količinom brutalne iskrenosti, objasnio time da se uvođenju građanskog odgoja protivi Katolička crkva, odnosno implicitno priznao da iza toga stoji licemjerna, ali u ovom slučaju prilično razumljiva politička računica. Guranjem takvog projekta, pogotovo nakon što je njegov nesposobni prethodnik Željko Jovanović u svemu tome prikazao suptilnost slona u staklarskoj radnji,  vjerojatno se neće postići ništa osim dodatnog potpirivanja “kulturnih ratova” u kojima trenutno vladajuća stranka – a to je nakon prošlogodišnjeg ustavnog referenduma i nedavnih euroizbora valjda jasno i Zoranu Milanoviću – sigurno gubi. Zato je bolje dići ruke od “ćorava posla”, prestati lupati glavom o zid te tako, povećati već sada prilično malene izglede da se za godinu dana na novim izborima  uspije zadržati vlast.

Iako ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji zaokret ili neugodno iznenađenje koje Milanovićeva vlada pruža svojim (sve malobrojnijim) pristašama, ono je kod dijela njih izazvalo najviše gorčine jer se tiče upravo one stvari  koja – uz ustaško-partizanski “evergrin” – trenutnu vladajuću garnituru čini različitom od HDZ-a. U svim ostalim, i dakako, bitnijim oblastima politike dvije vodeće hrvatske stranke (i njihovi stranački prirepci) izgledaju poput blizanaca, isto kao što ne postoji nikakva razlika u njihovoj sposobnosti da život hrvatskih građana okrenu nabolje. Međutim, “građanima” koji se prvenstveno na temelju odnosa prema  građanskom odgoju opredijeljuju za trenutno vladajuću opciju je odustajanje od tog projekta neoprostivi grijeh. A za njega, dakako, svojom glavom mora platiti Mornar. I to bez obzira što bi se time Hrvatska bacila u još jednu rundu kadrovskog i organizacijskog kaosa na najvišoj razini vlasti, a  Mornar i njegovim eventualnim nasljednicima dodatno smanjili izgledi da pokušaju riješiti daleko akutnije probleme, poput generacija nepismenih i nesposobnih kretena koji svakog proljeća izlaze iz hrvatskih škola.

Da su “građani” uistinu dosljedni, odnosno da je pitanje građanskog odgoja uistinu onako važno kao što bi trebala sugerirati žestina njihove reakcije, odgovornost za ovakav “skandal” se ne bi smjela zaustaviti na zlosretnom Mornaru. Jedini način da se slične situacije spriječe u budućnosti jest da se račun ispostavi onome tko je u ovom slučaju imao krajnju političku odgovornost. Dakle, umjesto da se traži glava neiskusnog ministra koji očigledno služi kao nečiji “gromobran”, trebala bi se tražiti glava “genija” koji je takvu situaciju omogućio. A to ne može biti nitko drugi do premijer Zoran Milanović.

Naravno, tako radikalno rješenje “građani” neće tražiti, jer i za njih važi dobro staro hrvatsko načelo o kretanju linijom najmanjeg otpora. Isto kao što je na Golom otoku bilo  lakše kroz “topli zec” provoditi neiskusnog novajliju  nego vođu zatvorske bande, tako je lakše cipelariti ministra bez stranačke baze, nego alfa mužjaka Kukuriku koalicije. A pogotovo kada bi zahtjev za njegovom ostavkom doveo do prijevremenih izbora, a sa njime i prijevremeno napuštanje toplih saborskih, briselskih i drugih sinekura vezanih uz “građansku” opciju. Tim više ako se u obzir uzme ne tako neizgledna opcija da će  Milanović mnogim “građanima” biti posljednji ne-hadezeovski premijer koga će imati prilike vidjeti do kraja svojih života.

Možda najvažniji, ali sasvim sigurno najmanje spominjani razlog zbog koga je haranga protiv Mornara besmislena jest i ta što se njen povod, slično kao i kod drugih “kulturnih ratova”, tiče stvari koja je, zapravo, prilično nevažna u “velikoj shemi stvari” današnje Hrvatske, odnosno bavi se nečim što ima malenog ili nikakvog efekta na građane Hrvatske. Postojanje ili nepostojanje građanskog odgoja u hrvatskim školama jednostavno ne može izazvati ikakve značajne ili dugoročne posljedice. Vjeronauka u školama bivše Jugoslavije nije bilo, a to svejedno nije spriječilo da odrastu generacije novih vjernika, isto kao što uvođenje vjeronauka nije spriječilo mnoge  katolike da se kao takvi izjašnjavaju na pokretanjima brakorazvodnih parnica. Iskustvo i zdrav razum govore da bez građanskog odgoja budući građani Hrvatske neće odjednom postati zadrti “katotalibani”, isto kao što ih ni građanski odgoj neće poput čarobnog štapića pretvoriti u ultraliberalnu “cool ekipu”. Hrvatska će možda jednog dana postati onako sekularna i demokratska država za kojom žude danas tako glasni “građani”, ali su današnje učionice posljednje mjesto gdje se tako nešto može stvoriti.

Referendumom na referendum ili “Na ljutu ranu ljuta trava”

LEGAL Colorado Marijuana Grow
(izvor: Brett Levin Photography)

Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.

Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj   prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.

Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.

A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.

Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali  nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno  objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.

Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.

Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.

Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.

Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.

Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.

Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.

U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti  isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji  je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da  plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.

U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.

Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.

SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.

Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.

U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo  žestoko protivljenje Katoličke crkve  i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).

Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.

 

 

 

Enhanced by Zemanta

Referendumi imaju posljedice

Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.

Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.

Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je  neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.

Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.

Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.

Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.

Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija  – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija –  previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi  formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.

A i neposredno nakon referenduma  je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.

Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice –  pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.

Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada  takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.

Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.

 

 

 

Zemljo (Indijo) otvori se…

English: Narendra Modi in Press Conference
Narendra Modi (izvor: Wikimedia Commons)

Jučerašnji dan je bio prilično zanimljiv (i ne baš ugodan) za sve one koji zbivanja na hrvatskog medijskoj sceni prate iz nekog šireg konteksta. Ono što je svuda u svijetu predstavljalo glavnu ili barem jednu od glavnih vijesti je gotovo u potpunosti (uz nekoliko časnih izuzetaka kao što su HRT i Nova TV) ignorirano od vodećih hrvatskih novina i internetskih portala.

Ovo, dakako, nije prvi takav slučaj. Međutim, gotovo je zapanjujuće da gotovo nitko tko radi ili vodi hrvatske medije nije obratio pažnju na to da se promijenila vlast u najmnogoljudnijoj svjetskoj demokraciji, ekonomskoj i nuklearnoj velesili. Ili se potrudio da joj da makar protokolarni tretman kada se već nije smatrala dostojnom naslovnica koje mame prosječnog čitatelja hrvatskih webova.

Za to, doduše, postoje određena objašnjenja, makar u obliku hipoteza različite razine uvjerljivosti. Ovdje ću navesti nekoliko njih:

1) Samocenzura izazvana unutarnjopolitičkim imperativima, prije svega vezanim uz predstojeće europske izbore. Većina hrvatskih etabliranih medija je, što iz ekonomskih, što iz ideoloških, što iz kadrovskih razloga, orijentirana prema političkoj opciji lijevog centra koja se obično vezuje uz trenutnog premijera. Sada, u trenutku kada toj opciji prijeti ne baš ugodni izborni debakl, nije zgodno podsjećati da se slične stvari događaju i kvantitativno i kvalitativno “jačim” igračima, a što indijska Kongresna stranka i Rahul Gandhi definitivno jesu u odnosu na SDP i Zorana Milanovića.

2)Samocenzura izazvana vanjskopolitičkim imperativima, ovaj put vezanim uz eskalaciju  novog Hladnog rata. Hrvatski mediji moraju pokazati kako Hrvatska čvrsto stoji uz svoje zapadne saveznike te da nema nikakve primisli da će itko iz Hrvatske u sukobu koji predstavlja svojevrsni globalni remake Domovinskog rata, dati podršku istočnim zlikovcima, odnosno izraziti sumnju da će njegov ishod biti drukčiji nego onaj u Hrvatskoj 1990-ih. A takve bi sumnje, na primjer, moglo izazvati objavljivanje vijesti da je Indijom zavladao tip kome su, između ostalog, i zbog svojih antiameričkih izjava godinama službeno priječili pristup na američko tlo i koji nije štedio hvale prema Putinu i njegovoj politici.

3)U većini hrvatskih redakcija sjede, odnosno novinarske i uredničke poslove obavljaju potpuno neobrazovani i nesposobni kadrovi, kojima čak ni dostignuća moderne civilizacije kao što su Google i Wikipedija nisu od nekakve pomoći pri pokušaju da napišu čak i najjednostavniju vijest. A njihovim kolegama koji raspolažu tim elementarnim novinarskim vještinama je, pak, prethodnih desetljeća oprao mozak Hollywood sa svojom romantičnom hipi-vizijom Indije kao zemlje “produhovljenih” pacifističkih vegetarijanaca koje ne zanimaju neke tako prizemne stvari kao što su politika, a da o stvarima kao što su vjerski sukobi, terorizam i ratovi sa susjedima i ne govorimo. S obzirom da se ono što se u proteklih mjesec dana događalo u Indiji (da, izbori u Indiji traju preko mjesec dana) ne može pomiriti s takvom slikom, oni na nju poput kompjutera u nekadašnjim trash SF-filmovima, odnosno s riječima “Does not compute”.

Primjena Hanlonove britve na ovu situaciju treće objašnjenje čini nekako najuvjerljivijim. Ali ono je isto tako i najdepresivnije. Prethodna dva – koja ovaj fenomen pripisuju nekakvim vanjskim faktorima – daju određenu nadu da bi relativno jednostavna promjena okolnosti ili nečije politike mogla riješiti taj problem i spriječiti da se slične gluposti ponavljaju u budućnosti. Posljednje objašnjenje, koje pretpostavlja da je uzrok problema u samim medijima, ukazuje na kroničnu bolest za koju teško da će se, čak i u nekim povoljnijim situacijama, mogao pronaći adekvatni lijek.

Enhanced by Zemanta