Pravi detektiv je u svojoj prvoj sezoni, zahvaljujući blagoglagoljivom Rustu Cohleu, osvojio srca mnogih gledatelja kojima su bile nedostajale ozbiljne filozofske rasprave u filmovima i TV-serijama. Lako je zamisliti da je jedan od ključnih razloga neuspjeha druge sezone u tome što takvih sadržaja nije bilo. Šesta epizoda bi, pak, mogla potaći sličnu aktivnost, iako prilično zaobilaznim putem i to kod dijela publike koji se smatraju najzagriženijim filmofilima. Naime, njen sadržaj bi mogao poslužiti kao povod nastavka vječne debate o tome postoji li slobodna volja ili je sve predodređeno. Ili, da budemo precizniji, postavlja se pitanje da li ju je Nic Pizzolato pisao potaknut vlastitom inspiracijom ili time da je termin za njeno prikazivanje bio 26. srpanj – datum koji se u filmofilskim krugovima slavi kao 88. rođendan Stanleya Kubricka. Ako je odgovor ovo potonje, onda bi to trebalo objasniti zbog čega se Church in Ruins može shvatiti kao jedan prilično eksplicitan homage Kubrickovom posljednjem filmu Oči širom zatvorene, odnosno njegovoj ključnoj sekvenci u kojoj protagonist, potaknut znatiželjom, posjećuje orgije gradske elite.

Međutim, prije nego što epizoda dođe to te točke – koja je, u skladu s hollywoodskim pravilima predeterminirana za njen završetak – gledatelji moraju barem prvu polovicu gledati što se zbiva s životima glavnih protagonista, odnosno kako (i da li uopće) napreduje istraga. Tu je, dakako, i nedovršeni posao iz prethodne epizode, odnosno cliffhanger koji se mora nekako razriješiti. Pizzolato ovaj put ne koristi nikakva “morska” rješenja, nego situaciju razrješava na najelegantniji i, barem u kontekstu ove serije, najrealističniji način. Bivši detektiv Ray Velcoro je bijesan zbog toga što je, zahvaljujući pogrešnoj dojavi Franka Semyona o silovatelju vlastite supruge, ubio pogrešnog čovjeka i što je desetogodišnji koruptivni odnos bio temeljen na laži. Međutim, ispostavlja se kako je Ray dovoljno racionalan da shvati kako bi osveta nad Frankom donijela više štete nego koristi, te oba muškarca nakon prilično napetog razgovora za kuhinjskim stolom (gdje obojica, za svaki slučaj, kriju pištolje uperene jedni u drugog) dolaze do zaključka kako im je u obostranom interesu da nastave međusobnu suradnju.

Ray će, međutim, relativno kratko vrijeme ostati odgovorna odrasla osoba. Obiteljski problemi, odnosno spoznaja da je njegov odnos sa sinom Chadom, bez obzira kako se razriješila situacija sa suprugom, nepovratno uništen, ga ponovno tjera preko ruba odnosno završava razdoblje trezvenosti. To će Pravi detektiv učiniti na nimalo suptilan način, kroz scene manijakalnog opijanja, pušenja i šmrkanja kokaina, a tokom i  nakon koje Colin Farrell patetično preglumljuje stvarajući isto loš dojam na način na koji je njegova gluma stvarala dobar dojam u prethodnoj epizodi.

Ova je epizoda bila loša za Colina Farrella, ali je zato bila izuzetno dobra za Vincea Vaughna, koji je konačno lišen “morskih” dijaloga i više ne mora izgovarati riječi koje u rječnicima guglaju magistri filozofije. Njegov lik gangstera ne samo da se doima mnogo uvjerljivijim, nego čak i postaje nešto najbliže pozitivcu, odnosno “dobrom momku” u cijeloj seriji. Pizzolato to naglašava scenom u kojoj Frank očinski tješi malog sina jednog od svojih ubijenih suradnika, a koja usprkos svega, ne skreće u sentimentalnu “ljigu”. A još je zanimljivije vidjeti njegovo iskreno gađenje kada shvati da su njegovi novi  meksički gangsterski partneri likvidirali djevojku samo zato što je izlanula par riječi policiji.

U epizodi se nije našlo previše mjesta ni vremena za lik Woodrougha, ali je zato ključna uloga pripala detektivki Ani Bezzerides. Ona, zajedno sa svojim kolegama, smišlja izuzetno smjeli (ili, preciznije, luđački) plan da ključne dokaze za nastavak istrage prikupi na seks-zabavi koja okuplja pripadnike kalifornijske političke i ekonomske elite, a kako bi se na nju infiltirirala preuzima identitet svoje “problematične” sestre (čiji lik tumači Leven Ramblin, jedna od negativki u Igrama gladi), koja joj, pak, prije cijelog pothvata pruži par praktičnih savjeta. HBO je, naravno, cijelu scenu mjesecima prije prikazivanja maksimalno iskoristio u promotivne svrhe, spominjujući kako je, da bi orgije izgledale što uvjerljivije, angažirao nekoliko stvarnih porno-glumica.

Kada se gledatelj konačno suoči s orgijom, vidjet će se da se Pravi detektiv u ovom konkretnom slučaju teško može nazvati pornografijom. Naime, Annie prilikom dolaska na destinaciju prima obaveznu dozu “ecstasyja” koji bi je trebao opustiti, a to znači da će ono što se događa promatra iz ne baš jasne perspektive. Tako, umjesto da scena izazove voajerski užitak kod muške publike, izaziva jezu, jer Annie nije potpuno jasno da li je ono što vidi stvarnost ili noćna mora; svemu tome nimalo ne odmažu ni flashbackovi u djetinjstvo u očevoj New Age komuni, gdje je, po svemu sudeći, bila žrtvom seksualnog zlostavljanja od strane hipija. Usprkos svega, Annie među svojim “kolegicama” uspijeva pronaći Veru Machiado (koju glumi Miranda Rae Mayo), djevojku čiji je nestanak bila istraživala, te je odluči izvući kao eventualnog svjedoka. Sve to dovodi do predvidljivog fizičkog sukoba sa arogantnim “klijentom” (koga glumi Brett Rice), i čiji dijalozi u kojima se hvali svojim naftnim bogatstvom i proizvodnjom oružja podsjećaju na srž svega što je Hollywood smatrao lošim u Bushovo doba. On potom eskalira u sukob s tjelohraniteljem gdje Annie pokaže vještinu sa nožem, te spektakularnog bijega u kojoj joj pomažu Woodrough i Velcoro.

Starije gledatelje će scena seks-zabave podsjetiti ne samo na Kubrickov film, nego i na epizodu Twin Peaksa u kojoj se Audrey Horne kao amaterska detetkivka pod krinkom prostitutke inflitirirala u bordel. Srećom, Pizzolato u svemu tome nije kopirao Lynchovu i Frostovu melodramu, pa je ona izgledala dovoljno originalna da bi se moglo zaključiti kako je Church in Ruins najbolja od svih dosadašnjih epizoda sezone. Velika zasluga za to ide režiseru Miguelu Sapochniku, poznatom pod Hardhome, najboljoj epizodi posljednje sezone Igre prijestolja. On je završnu scenu režirao na prilično efektan, zanimljiv i originalan način, a posebno treba pohvaliti to što je kao glazbenu podlogu koristio klasičnu glazbu, odnosno soundtrack koji se komotno mogao koristiti u film noirima 1940-ih i 1950-ih. Zbog svega toga je Church in Ruins izgledala i zvučala dostojno imena serije. Stvari su se pokrenule nabolje; vjerojatno ne dovoljno da u sljedeće dvije epizode spase opći dojam, ali svejedno nabolje.

 

 

Pravi detektiv je, barem što se druge sezone tiče, prešao točku iza koje više nema povratka. Oni kojima se svidjela će je odgledati do kraja. Oni koji su je zamrzili ili s njom bili razočarani, mrzit će je i tokom sljedeće tri epizode. Krvavi obračun s kojim je okončana četvrta epizoda je tu, bez obzira na svu svoju spektakularnost i šokantnost, tu promijenio malo stvari. Sudeći po kritikama i ruljom koja se na Twitteru natječe na što dovitljivijom blaćenju, Pravi detektiv se u postojećoj inkarnaciji ne može nadati Emmyjima niti statusu remek-djela kakvim je bila proglašena prva sezona. Naravno, kao i u mnogim sličnim slučajevima, pljuvanje Pizzolatove serije je isto tako neopravdano kao što je bilo uzdizanje prve sezone u nebesa. S druge strane, to ne znači da druga sezona ima itekakve probleme za koje je malo vjerojatno da će biti razriješeni u sljedeća tri tjedna.

Za one koji traže nešto posebno novo, peta sezona na svom početku čini razočaravajućom, odnosno stvari manje-više vraća na početak. Uzbudljivu akciju s kojom je okončana prethodna epizoda smjenjuju daleko mirnije (i mnogima dosadnije) scene gdje se kroz dijaloge nastoji prikazati posljedice krvoprolića po protagoniste i njihove karijere. Kao što se moglo pretpostaviti, ulično krvoproliće u kome je stradalo par meksičkih gangstera je šefovima detektivske trojke pružilo savršen izgovor da, zahvaljujući leševima koji služe kao prikladni počinitelji, prekinu istragu ubojstva. Državni tužitelj Geldof koji je preko istrage nastojao “iščeprkati” podatke o korupciji u gradu Vinci je, pak, taj događaj iskoristio da se kandidira za guvernera, odnosno prihvatio je liniju manjeg otpora i slučaj proglasio riješenim. Državni policajac Paul Woodrough je, pak, proglašen detektivom, ali zapravo smijenjen unaprijeđenjem na istražitelja prijevara, odnosno uredski posao koji mrzi.  Ani Bezzerides je, pak, degradirana na posao čuvarice policijskih dokaza i prisiljena odlaziti na terapijske grupe policajaca optuženih za sekualno zlostavljanje, a gdje će prirediti jednu od rijetko smiješnih i zabavnih scena u seriji koju muči ozbiljan nedostatak humora. Detektiv Ray Velcoro je, pak, napravio par drastičnih poteza u životu – obrijao je brkove i dao otkaz u policiji, postavši privatni istražitelj Franka Semyona s punim radnim vremenom.

Detektivska trojka, dakako, nije sretna kako su se stvari rasplele, a i gledateljima je jasno da se istraga mora nekako nastaviti, pri čemu Rayovo traženje novca koji je ukraden prilikom Caspereovog ubojstva jednostavno nije dovoljno. Kao rješenje tog problema, i svojevrsni deus ex machina, se pojavljuje zamjenica državne tužiteljice Davis (koju tumači crna britanska glumica Michael Hyatt), koja, zahvaljujući otkriću plavih dijamanata koji ukazuju da Meksikanci možda nisu pravi ubojice, odlučuje započeti vlastitu, mnogo diskretniju istragu, kojoj je ponovno cilj razotkriti korupciju, ali za razliku od Geldofa, ne namjerava stati kada se to učini politički oportunim.

Ponovno okupljeni tim, pak, tokom epizode ne otkriva ništa što publika u prethodnim epizodama nije mogla pretpostaviti. Ray otkriva da je Blake, jedan od Frankovih pomoćnika, povezan ruskim gangsterom Osipom, ali i sinom gradonačelnika Chessanija koji organizira seks-zabave za pripadnike kalifornijske političke elite. Gledateljima scenarij sugerira kako je Caspere bio povezan s tom prljavom rabotom, ali i vjerojatno i pravljenjem snimaka orgija kojom se političare ucjenjivalo; tkogod ustrijelio Ray gumenim mecima je vjerojatno ista ona osoba koja je likvidirala Casperea. Istraga, pak, Ani i Paula vodi u šumsku zabit Sjeverne Kalifornije gdje pronalaze kolibu s tragovima krvi i mučenja.

Jedino iznenađenje u epizodi se tiče događaja koji je vezan uz privatne živote protagonista, a ne samu istragu. Ray, naime, nakon što je prisiljen sudski se naganjati sa suprugom oko skrbništva nad sinom, na svoj veliki užas otkriva da je ona ostvarila svoju prijetnju da će testirati njegovo očinstvo. Kasnije sa još većim užasom, nakon što mu tužiteljica Davis javi kako je silovatelj njegove supruge bio uhvaćen prije nekoliko tjedana, shvaća da je ubio pogrešnog čovjeka. S još većim bijesom, pak, shvaća kako mu je Frank bio podmetnuo pogrešnog čovjeka kako bi od njega napravio svoj “resurs” u policiji. Sve to kulminira s obveznim cliffhangerom na kraju epizode gdje će se Ray suočiti s Frankom; da li če taj susret završiti s nasiljem i da li će ga netko od njih dvojice, odnosno troje (uključujući Frankovu suprugu Jordan koja se stjecajem okolnosti našla na poprištu) preživjeti će se doznati tek za sedam dana. Može se reći da je cliffhanger s kojim završava ova epizoda daleko bolji od onoga s kojim je završila druga epizoda, barem zbog toga što sa sobom ostavlja daleko više slobode za razrješenje i manje potrebe za nekakvim “morskim” rješenjima poput gumenih metaka.

Peta epizoda, koju je, kao i sve prije nje, Pizzolato opteretio “morskim” dijalozima, poput rečenice kojom gangster Frank sebe opisuje kao “regruta u pogrešnoj strani klasnog rata”, usprkos toga zaslužuje određene pohvale. To se najviše odnosi na Colina Farrella koji se pokazao kao najbolji glumac, a koji je, prije svega u scenama u kojima mora na “hladan” način reagirati na otkrića koju su preokrenula život njegovog lika, pokazao izuzetan talent. Zbilja je šteta što Pizzolato takve obrate nije iskoristio malo ranije. No, to možda znači da će takvih, a možda još kvalitetnijih obrata, biti i u sljedeća tri tjedna.

 

 

Druga sezona Pravog detektiva došla je na polovicu puta. Na toj točci se može početi govoriti da je manje-više izvjesno kako je svojom kvalitetom ispod razine prve, a još je izvjesnije da će je takvom ocijeniti publika i kritika. Jedini način da jedan od najprestižnijih i najhvaljenijih projekata HBO-a izbjegne razočaravajuću reputaciju bi bio da scenarij Nica Pizzolata u sljedeće četiri sezone dostavi nešto uistinu posebno. S obzirom da se takva čuda u Hollywoodu događaju rijetko, ali i da HBO, prvoborac novog zlatnog doba američke televizije, nije imun na “ćorke”, tako dramatična promjena se čini malo vjerojatnim. To, dakako, ne znači da se HBO i Pizzolato neće potruditi, a korak u tom smjeru bi mogao biti krvava završnica četvrte epizode. Za pretpostaviti je da će publika njome biti više šokirana nego što je to bio slučaj s završnicom epizode od prije dva tjedna, kada je natuknuta mogućnost da će na samom početku Pravi detektiv ostati bez jednog od glavnih protagonista.

No, prije nego što se dođe do tog trenutka, scenarij, čije je autorstvo Pizzolato prvi put podijelio s nekim drugim – piscem po imenu Scott Lasser – u prvih trideset minuta kao da želi reciklirati ili barem naglasiti sve ono što je kritičarima i publici išlo na živce u prethodne tri epizode. Tada se, zapravo, ne događa ništa i veliki dio vremena odlazi na kadrove kalifornijskih auto-cesta snimljenih iz zraka ili na mračni, depresivni bar gdje jedna te ista pjevačica izvodi depresivne folk-pjesme kao svojevrsnu glazbenu podlogu za monotone razgovore Franka Semyona s Rayem Velcorom. Istraga, dakako, manje-više stoji na mjestu, a gledatelji stječu uvid u problematične privatne živote protagonista, odnosno doznaju ono što su već ranije znali ili barem imali itekako razloga za pretpostavljati. Moglo bi se reći da je glavni nedostatak druge sezone u tome što se od prve nastojala razlikovati kvantitetom, odnosno što je Pizzolato u format od osam epizoda nasilno pokušao uvaliti previše sadržaja. Ono što je u prvoj sezoni funkcioniralo s dvojcem Cohle-Hart, u drugoj ne može s dvaput više protagonista, a dodatno komplicira i to što je njihov privatni život opterećen s gotovo parodijskom kolićinom problema koji, naravno, stvaraju poduzaplete koji se ne bi mogli razriješiti ni u jednoj prosječnoj telenoveli.

Najdrastičniji primjer “sapunizacije” Pravog detektiva je lik Paula Woodrougha. Na samom početku se budi u društvu svog bivšeg ratnog druga, a što nastoji i kod posljednjeg nevjernog Tome među gledateljima otkloniti sumnju o njegovoj homoseksualnosti. Paul zbog svega toga nije previše sretan, i zapravo se nalazi na rubu živčanog sloma, ali je to tek početak nevolja s kojima će se suočiti do kraja epizode. Prvo mu netko krade motocikl, a na zatim ga na ulici sačeka mala armija novinara s neugodnim pitanjima o ratnim zločinima. Gledatelj baš i nema vremena za upitati se zašto je tako politički delikatna istraga teškog ubojstva povjerena policajcu s tako kontroverznom javnom reputacijom. Scenaristi umjesto toga uvaljuju scenu u kojoj će se Paul sresti s bivšom djevojkom koja mu saopći da je trudna; Paul na to reagira s oduševljenjem odnosno bračnom ponudom, sugerirajući da mu zasnivanje tradicionalne “heteronormativne” obitelji predstavlja jedini put do kakve-takve normalnosti u životu.

U usporedbi s njim, ostatak protagonista za vrijeme trajanja epizode nije dobio previše novih komplikacija u životu. Osim, možda, Ani Bezzerides, koja se mora suočavati s time da ju je bivši momak i kolega tužio za seksualno zlostavljanje, a gledatelji također doznaju da je imala ili ima probleme s kockom, odnosno da je njen policijski kolega i partner zbog nje ostao bez supruge. Njen privatni život, po svemu sudeći, ima i neke veze s istragom koju vodi, s obzirom da se ispostavi da je njen otac – vođa hipijevske New Age komune – prije nekoliko desetljeća bio povezan s klanom Chessanijevih koji upravlja gradom Vinci. U Pravom detektivu jedna tako velika i mnogoljudna državu kao što je Kalifornija sve više počinje sličiti na Peyton ili druge “sapunske” gradiće u kojima svatko svakoga zna i svatko je sa svakim blisko povezan.

Završna scena, kada prazne i dosadne riječi konačno mijenja akcija, pak, sugerira kako je Pizzolato i u tome inzistirao da druga sezona bude što različitija od prve. Dok su Cohle i Hart, čak i kada su kršili zakon i hvatali pogrešne krivce, pokazali kako znaju svoj posao i da su napravili nešto zbog čega se ih se slavi kao heroje. U drugoj sezoni se slična situacija pretvara u krvavi fijasko gotovo nadrealnih razmjera. Istraga konačno ukaže na mogućeg sumnjivca; iako je riječ o okorjelom nasilnom kriminalcu s dosijeom, ignorirana je zdravorazumska sugestija da se prilikom hapšenja angažiraju specijalci. Naravno, kada se krene u rutinsku akciju hvatanja, ispostavi da je adresa na kojoj se nalazi sumnjivac laboratorij za proizvodnju metamfetamina koju čuvaju bezobzirni i do zuba naoružani gangsteri zbog kojih će se ulice kalifornijskog gradića pretvoriti u bojište. I to, naravno, upravo u trenutku kada njima demonstriraju lokalni aktivisti, a što će dovesti do toga da ne samo policajci padaju kao snoplje pod kišom metaka, nego i gomila civila, među kojima neki od metaka koje su u samoobrani ispalili sami policajci. Kriminalci nekako uspijevaju pobjeći, ali samo do trenutka kada im se na putu autobus, čiji će vozač i putnici postati nove žrtve; okršaj završava njihovom likvidacijom, ali i spoznajom protagonista, okruženih hrpom leševa i lokvama krvi, da imaju sve samo ne razloge za trijumf.

Scena sveopćeg pokolja u kome, za razliku od prosječnih hollywoodskih filmova, nedužni prolaznici prođu onako kao što bi u sličnoj situaciji prošli u stvarnom životu, će filmofile vjerojatno podsjetiti na sličnu scenu na početku znamenitog Peckipanhovog antivesterna Divlja horda. Taj je film završio s još impresivnijim krvoprolićem, pa je lako zamisliti da će i finale sezone završiti sa sličnim događajem. No, kako stvari stoje, barem dvije-tri epizode će biti posvećene političkim posljedicama ovog događaja, odnosno time da će detektivskoj trojci njihovi pretpostavljeni “prijateljski sugerirati” da krvavi obračun posluži kao “elegantni” način da se, uz likvidiranog sumnjivca, riješi istraga. Frank Semyon, koji, pak, ima vlastitih razloga da pronađe stvarnog krivca, će vjerojatno služiti kao jedini pravi detektiv.

Promatrajući reakcije na Pravi detektiv nakon četiri epizode, sve se teže oteti dojmu da je dio kritika druge sezone, barem onih u SAD, manje motiviran razlikama u kvaliteti, koliko time da je Pizzolato smještanjem radnje u Kaliforniju i izborom likova prekršio nepisana hollywoodska pravila o”političkoj korektnosti”. Prva sezona je kao mjesto radnje, odnosno leglo Zla koristila u ruralnu, zaostalu Louisianu gdje caruju kršćanski fundamentalizam, bjelački rasizam i glasačko tijelo Repulikanske strane, dakle sve ono protiv čega desetljećima propovijeda progresivni “cool” Hollywood. Pizzolato je, pak, drugu sezonu smjestio u isto tako progresivnu i “cool” Kaliforniju, koja je odjednom i sama postala leglo čistog Zla. Tako je jedan od glavnih elemenata zapleta projekt izgradnje “ekološkog” brzog vlaka, ali koji, umjesto da spašava pingvine na Sjevernom polu, služi kao izvrsna prilika za bogaćenje kleptokratske elite, s kojom na gotovo incestuozan način vezani “progresivni” New Age dušobrižnici; to da jedno od najvećih krvoprolića izazovu Latinosi, a potencijalno gej lik ima ozbiljne psihološke probleme (koji ga čine i potencijalnim sumnjivcem)  pak, vjerojatno neće dobro sjesti svima onima koji drže da negativci današnjeg Hollywooda smiju jedino biti bijeli heteroseksualni muškarci. Sve je to razlog možda glavni razlog zašto Pravi detektiv više nije tako “cool” i zašto je malo vjerojatno daće takvim postati za četiri tjedna.

 

Sudeći po reakcijama na treću epizodu, može se reći da se s drugom sezonom Pravog detektiva događa suprotno od onog što se događalo s prvom sezonom. Tada je serija bila proglašavana remek-djelom i najboljim mogućim dostignućem televizijskog stvaralaštva, da bi nakon toga slijedili razočaranje i bijes. Druga sezona je, pak, gotovo svima predstavljala razočaranje da bi možda tek treća epizoda dala neke naznake da bi se stvari mogle promijeniti nabolje.

Ono što je sasvim jasno jest da je tvorac serije Nic Pizzolato odlučio stvari učiniti što je moguće više različitim od onih u prvoj sezoni, čak i po cijenu da likovi, zaplet imaju malo smisla, odnosno donosi kadrovske i kreativne odluke koje kritika i “šminkerska” publika smatra upitnim. To će se bez svake sumnje odnositi i na cliffhanger kojim je završila druga epizoda, odnosno ono što je trebalo predstavljati trajnu eliminaciju jednog od četiri protagonista gotovo na samom početku sezone. Iako je bilo onih koji su sumnjali da će Pizzolato neće ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se detektiv Ray Velcoro priključiti galeriji živopisnih i popularnih protagonista Igre prijestolja u HBO-vim vječnim lovištima, lice Colina Farrella na uvodnoj špici se pokazalo kao prevelik imperativ za tako drastičan potez.

Dakle, najvažnije pitanje koje je mučilo poklonike serije je dan odgovor koji, zapravo, i ne predstavlja neko iznenađenje. Ono što je zanimljivo ili je trebalo biti zanimljivo jesu tehnički detalji, odnosno objašnjenje kako se došlo do toga da je Velcoro preživio dva bliska susreta sa salvom sačme iz neposredne blizine. Treća epizoda spominje gumene metke koje policija tradicionalno koristi za suzbijanje nasilnih demonstracija, a što sugerira da je onaj tko je Velcora nakratko sastavio sa zemljom i sam policajac; to će, naravno, moguće objašnjenje cijelog incidenta skrenuti prema njegovim korumpiranim kolegama, a možda i nekim od ostalo dvoje članova istražiteljske trojke.

Danac Janus Meltz, koji je Justina Lina nakon dvije epizode bio zamijenio na mjestu režisera, pak, je pronašao nekakav način da sakrije jeftinoću “fore” s kojom je Velcoro preživio cliffhanger. Njen početak predstavlja snoviđenje detektiva koji, dok leži na podu, u baru promatra imitatora Conwaya Twittyja (za one manje upućene u američku kulturu, country pjevača koji je uživao popularnost 1970-ih kao svojevrsna zamjena za Elvisa Presleya) te vodi razgovor sa vizijom svog oca, bivšeg policajca (koga će kasnije tokom epizode posjetiti na javi). Za mnoge će upravo ta scena predstavljati ključni trenutak prilikom koga se donosi sud hoće ili može ova sezona krenuti nabolje. Nekima će ona predstavljati svojevrsno osvježenje, odnosno mali dašak fantastike i nadrealizma u onome što je dosad predstavljalo prilično banalni kvazirealistični noir. Onima malo starijima će sve to probuditi uspomene na Lynchov Twin Peaks, gdje je jedan gotovo identičan cliffhanger – u kome protagonista pogađaju iz neposredne blizine – razriješen kroz scenu gdje ranjen leži na podu i prima vizije (i gdje je objašnjenje za njegovo preživljavanje bilo nešto malo nategnuto, odnosno zaštitni prsluk umjesto nesmrtonosne municije).

Drugi važan element, odnosno “otkriće” u ovoj epizodi se tiče seksualne orijentacije državnog policajca Paula Woodrougha. Dok su u prethodnoj sezoni postojale tek određene naznake da bi mogao “igrati za pogrešni tim”, u ovoj sugestije u tom smjeru dolaze sa suptilnošću buldožera. Prije svega se to odnosi na scenu u kojoj Woodrough prilikom susreta s bivšim ratnim drugom evocira njemu prilično neugodna sjećanja kada njihov odnos bio nešto bliži od onog prijateljskog. Također se sugerira da bi Woodroughova homoseksualnost mogla imati određen, iako neočekivano pozitivan, utjecaj na dalju istragu; iako mu njegovi kolege eksplicitno sugeriraju da svoj impresivni izgled koristi kako bi šarmirao moguće ženske svjedoke i tako izvukao što korisnije iskaze, on ga na kraju daleko uspješnije koristi kod neočekivano susretljivih muških prostitutki. Te scene također sugeriraju da u poslu kojim se bave ni pogrešna seksualna orijentacija nije zapreka ukoliko se koristi adekvatni farmakološki preparati.

Vizualno najimpresivnije scene su, međutim, one koje se odigravaju u raskošnoj vili gradonačelnika Austina Chessanija, a koje će dati itekako argumenata onima koji tvrde da Pravi detektiv (više) ne treba shvatiti kao ozbiljnu kriminalističku seriju, odnosno da je ona odavno prešla u domenu visokobudžetnog campa. Čelnik kalifornijskog gradića ne samo da je do srži korumpiran, nego ga demonstrira besramno i sa primitivnim skorojevićevskim nedostatkom bilo kakvog ukusa, pri čemu se njegov moralni kolaps dobio dodatne patološke oblike kod članova njegove obitelji, bilo da je riječ o praznoglavoj nadrogiranoj trofejnoj supruzi (čiji lik tumači Agnes Olech) ili sinu koji doslovno glumata “gangstu” (Vinicius Machado).  Uvid u takvo impresivan prikaz bogataške patologije daje nenadani posjet dvoje istražitelja, nakon koga gradonačelnik (čiji lik tumači engleski glumac Richie Coster) svoje nezadovoljstvo izrazi na tako “suptilan” način da u usporedbi s njim Željko Kerum izgleda kao Ivo Josipović.

Što se same priče tiče, možda najvažnija stvar je u tome da, kada je već odlučeno da Velcoro ostane na životu, scenaristi ipak nešto pokušavaju načiniti s njegovim likom. To se prije svega odnosi na stvaranje određenih simpatija, te sugestije da je njegov život – gubitak obitelji, časti, moralnih načela, zdravlja – došao na tako nisku točku da stvari mogu krenuti samo nabolje, odnosno u pravcu nekakvog moralnog iskupljenja. Zbog toga se odnos između Velcora i Ani Bezzerides počeo kristalizirati kao nešto najbliže odnosu koji su imali Rust Cohle i Martin Hart. Hoće li taj potencijal biti iskorišten ili ne ostaje za vidjeti. Pravi detektiv ne bi bila prva ni posljednja TV-serija koja bi propustila takvu priliku. S druge strane, čak i ako stvari sa drugom sezonom ostanu loše, s obzirom na njenu relativnu kratkoću šteta i ne bi bila prevelika.

Prije nego što nastavim s recenzijom nove epizode TV-serije Pravi detektiv, čitateljima sam dužan jednu napomenu. Naime, s obzirom na narativne tehnike koje koriste njeni autori, svako nastojanje da se recenzira pojedinačna epizoda sa sobom sadrži ozbiljan rizik da eventualni čitatelj iskusi “spoiler”, odnosno da dozna neki ključni detalj radnje danima, tjednima ili godinama prije nego što bude u prilici pogledati samu epizodu. Stoga se svi oni koji slučajno nabasaju na ovaj post, a nisu u mogućnosti ili nemaju namjeru pogledati Pravi detektiv u bliskoj budućnosti mole da smjesta prekinu s čitanjem. To, dakako, važi i za sljedeće recenzije koje će imati oznaku “spoiler” u naslovu.

Ono što najviše upada u oči u drugoj epizodi Night Finds You (“Noć te nađe”) jest to, da više od svega, pokazuje “formulu”, odnosno glavni “štos” koji koristi autor serije Nic Pizzolato. Naime, bilo da je riječ o seriji/sezoni ili pojedinačnoj epizodi, Pravi detektiv preko odabira likova, zapleta i niza drugih detalja u pravilu sugerira jedno, dok rasplet na kraju sugerira nešto sasvim drugo. Ono što se dogodilo na kraju epizode bi možda mogao biti jedan od najdrastičnijih primjera takve tehnike.

Sve što su nam dosada govorili promotivni traileri, izbor glumaca, pa i najavna špica, sugerira da će “Pravi detektiv” iz naslova biti tim koji se sastoji od tri protagonista ili, barem, s jednim značajnim antagonistom. Osim ako na početku treće epizode netko ne izvuče nekakav “sapunski” deus ex machina zec iz šešira (kao “to je bio samo san” u znamenitoj epizodi Dallasa) – prilično je jasno da će sljedećih nekoliko epizoda protagoniste činiti trio, a ne kvartet. Jedan od najvažnijih likova se tako priključio legijama protagonista jedne druge HBO-ve serije – Igra prijestolja – čije preživljavanje do početka sljedeće epizode postaje sve manje i manje izvjesno.

Drugo veliko iznenađenje jest to da “pravi detektiv”, barem u ovoj epizodi, uopće nisu oni koji bi to trebali biti po službenoj dužnosti ili slovu zakona. Scenarij je jasno stavio do znanja da istraga ubojstva koja je okupila trojicu policajaca iz tri različite agencije nijednom od njih nije prioritet – zamjenici okružnog šerifa Ani i državnom policajcu Frank je ona samo izgovor da prikupe materijal o korupciji u gradu Vinci, dok je gradskom policajcu Rayu jasno stavljeno do znanja da svoje kolege mora u tome spriječiti. Jedini koga iskreno zanima da dozna tko je ubio gradskog menadžera Bena Casperea jest “ugledni poslovni čovjek” Frank Semyon; on je jedini koji će nešto ozbiljno i poduzeti po tom pitanju, iako motivi za to, dakako, nije istjerivanje pravde nego banalni financijski interes, s obzirom da je pokojnik u trenutku ubojstva sa sobom imao Semyonov novac.

Zanimljiv detalj druge epizode jest i sve veća eksplicitnost sadržaja, odnosno sklonost HBO da maksimalno iskoriste ionako blage cenzorske standarde kablovske televizije. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Caspereovo truplo na obdukcijskom stolu, odnosno prilično jasno im je stavljeno do znanja da je pokojnik prije smrti bio žrtva genitalnog sakaćenja. Ani, pak, zbog istrage pregledava web-stranice koje oglašavaju usluge “seksualnih radnica” i koje, između ostalog, sadrže video-snimke hardcore pornografskog sadržaja, odnosno eksplicitni seks koji gledateljima nije eksplicitan jedino zbog što je prikazan izvan fokusa.

Osim razmišljanja da li će i kako Ray pronaći način da se u sljedećoj epizodi pojavi živ, gledateljima će dodatni materijal za špekulacije o raspletu dati i scene s Paulom. One sugeriraju da bi on vrlo lako mogao biti prikriveni homoseksualac, ali i da je njegov odnos s majkom (koju sjajno tumači Lolita Davidovich) imao uznemirujuće incestuoznu dimenziju; to, kao i spominjanje nekih “stvari koje je činio u pustinji” za “privatnu vojnu kompaniju” čini Paula, a ne ultranasilnog i korumpiranog Raya, “najproblematičnijim” u kvartetu likova, pa čak otvara i mogućnost da bi on mogao biti dio problema koje detektivski tim treba riješiti. Druga epizoda sa svojim spektakularnim cliffhangerom u mnogo čemu tjera gledatelje da čekaju treću, ali sama po sebi još uvijek ne popravlja značajno dojam o drugoj sezoni ili izgleda dobro u usporedbi sa standardima prve sezone.

 

Danas živimo u onome što se zove zlatnim dobom televizije. Ono što je na raspolaganju gledateljima malih ekrana, barem kada su u pitanju igrani sadržaji, je svojom kvalitetom odavno nadmašilo sve što se može vidjeti na velikim ekranima. Zapravo, kvaliteta televizijskih serija, barem kada su u pitanju one napravljene u SAD, je danas došla do takve razine da bi i ono što se danas smatra škartom bez problema pomelo pod s 99,99 % televizijske produkcije prije 30, 20 ili možda čak prije 10 godina.gov

Takvo stanje stvari se, pak, odrazilo i na publiku, i to tako da je kod nje, ili barem njenih “najhipsterskijih” segmenata, podiglo letvicu očekivanja, ponekad i do smiješno nerealnih razina. Možda je najbolji primjer za taj fenomen TV-serija Pravi detektiv čija je prva sezona bila predmetom donedavno nezamislivih oscilacija u raspoloženju publike. Nakon prvih nekoliko epizoda je bila proglašavana remek-djelom na čiji spomen svatko mora pasti na koljena; prije posljednje epizode je, međutim, bila proglašena potpunim razočaranjem, i to samo zato što se njen autor Nic Pizzolato nije pokušao nekakvim “cool” trikovima učiniti finale isto onako intrigantnim kao početak serije.

Međutim, čak i takvo razočaranje nije bilo toliko da bi spriječilo HBO da od toga stvori novu kravu muzaru, odnosno nove nastavke. Druga sezona Pravog detektiva, međutim, nije nastavak u klasičnom smislu riječi. S likovima i zapletima prve sezone nema nikakve čvrste veze, odnosno druga sezona (kao i sve druge sezone koje i ako budu snimljene) funkcionira poput epizode u televizijskoj antologiji ili zasebne priče u omnibus-filmu. To, s druge strane, barem djelomično otklanja po novu sezonu potencijalno pogubne usporedbe s prvom sezonom, ali i tvorcima daje daleko više kreativne slobode.

Od starog tima je tako u drugoj sezoni preostao jedino Nic Pizzolato kao tvorac i izvršni producent (koji taj status dijeli s Matthewom McConaugheyjem i Woodyjem Harrelsonom koji su bili tumačili glavne likove u prvoj sezone). Radnja je iz mračne, močvarne, ustajale i ruralne Louisiane premještena u sunčanu, progresivnu i naizgled “cool” Kaliforniju. Narativna struktura je također bitno drukčija – umjesto dvojice glavnih likova i partnera koje upoznajemo kroz jedan od najdužih i najefektnijih flashbackova u povijesti televizije, ovdje se zbivanja prikazuju iz perspektive njih četiri, od kojih mnogi, barem ispočetka, nemaju naročite veze jedni s drugima, pa se čak i nalaze na suprotnim stranama zakona. Režisera Caryja Joa Fukunagu je, pak, ovdje zamijenio Justin Lin, poznat po Brzima i žestokima, pa se može zamijetiti da uz različito mjesto radnje i ugođaj ide i različit stil; ali isto tako, na žalost, i manje talenta da se složena zbivanja i likovi bogati unutarnjim problemima prikažu na prosječnom gledatelju razumljiv način.

Što se likova tiče, novi Pravi detektiv se na samom početku doima inferiornim u odnosu na prvu sezonu. Prije godinu dana serija je od samog početka imala dva vrlo dobro napisana, osmišljena lika koje su tumačili izvrsni glumci i čiji je odnos predstavljao čvrst temelj za inače ne baš previše originalan ili najbolje osmišljen zaplet. Prva epizoda druge sezone sugerira sasvim drukčiji pristup, odnosno gledatelji tek posredno shvaćaju tko su likovi, što ih muči i koji su im motivi. A može se isto tako reći da Colin Farrell, Vince Vaughn, Rachel McAdams, a pogotovo Taylor Kitsch (koji je strahovito antipatičan u gotovo parodijskoj ulozi prometnog policajca “na rubu”), jednostavno nisu u istoj ligi s McConaugheyem i Harrelsonom. Završna scena, pak, sugerira da će istraga bizarnog zločina razotkriti neke intrigantnije motive i zanimljivije podzaplete od onih u prvoj sezoni. Za seriju/sezonu koja po prirodi stvari ne može odmah ispuniti visoka očekivanja temeljena na svojoj prethodnici, i to je više nego dovoljno.