Kategorija: Televizija

“Pravi detektiv”: “After You’ve Gone” (ep. 7) (recenzija)

 

True Detective
True Detective (izvor: MattBritt00)

Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi  sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.

 

Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.

 

Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.

 

Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.

 

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

“Pravi detektiv”: “The Secret Fate of All Life” (recenzija)

Tvorci TV-serije “Pravi detektiv” su sa spektakularnom završnicom četvrte epizode pred sebe postavili ozbiljan zahtjev. Sadržaj pete epizode je, naime, morao biti ili još spektakularniji ili gledatelje impresionirati na još efektniji način. A pri svemu tome su se morali izbjegavati jeftini trikovi, a pogotovo raznorazne sapuničarske komplikacije s podzapletima za koje u jednoj mini-seriji, čisto iz ekonomskih razloga, baš i nema previše mjesta.

Može se reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga taj zahtjev uspješno savladali. Peta epizoda predstavlja upravo onakvu prekretnicu kakva se očekivala i čiji je nedostatak na trenutke mogao frustrirati gledatelje manje naviknute na nekonvencionalne primjere policijskog žanra. Prije svega se to odnosi na ono što bi u formalnom smislu trebalo predstavljati glavni zaplet – istragu ubojstva. Detektivi Marty Hart i Rusty Cohle ovdje upravo obavljaju isti onaj posao zbog koji su se pojavili u seriji – pronalaze ubojicu i privode ga pravdi.

Ono što je najfascinantnije u epizodi nije u tome što rade, nego kako to rade. Prošla je epizoda pokazala kako su, nakon što ih je istraga prisilila da odu u kriminalno “srce tame”, i sami otišli s drugu stranu zakona, “posuđujući” drogu iz skladišta s dokazima, zlostavljajući doušnike i, na kraju, u nastojanju da steknu povjerenje ološa, sudjeluju u oružanim pljačkama. U novoj epizodi detektivski dvojac vlastito kršenje zakona i policijskih pravilnika dovodi na novu razinu, u kratkoj, ali uznemirujuće efektnoj akciji koja će za njih dvojicu ispostaviti kao profesionalni i osobni trijumf.

Ono što tu scenu čini efektnom jest i to što je Fukunaga pokazuje na tri načina – onako kako se stvarno dogodila, te onako kako je istražiteljima 2012. godine prepričavaju Hart i Cohle. Gledatelji će vrlo brzo shvatiti kako se ono što dva detektiva pričaju sedamnaest godina kasnije bitno razlikuje od onoga što se stvarno dogodilo, ali da su priče dvojice detektiva gotovo istovjetne. To sve sugerira da se dogodilo nešto zbog čega su Hart i Cohle kasnije nastojali zataškati, odnosno nešto što ih je potaklo da odbace vlastitu policijsku zakletvu i slovo zakona. Fukunaga to prikazuje brzo i ekonomično, ali efektno, koristeći prije svega izvrsne glumačke sposobnosti Harrelsona i McConaugheya.

Na kraju, to što su dva detektiva lagala u službenim izvješćima nema ama baš nikakve važnosti. Rezultat njihove akcije je takav da ih se smatra herojima, a dio gledateljima će ih herojima smatrati upravo zbog onog što su zataškali. Uspjeh na profesionalnom planu se, pak, odražava i na privatne živote, te doživljaju sreću kao preporođeni obiteljski ljudi ili, barem, koliko-toliko “normalni” građani.

Međutim, ovo je tek peta od osam epizoda te će čak i oni manje iskusni gledatelji da je priča previše komplicirana da bi bila tako jednostavno riješena. Drugi dio epizode radnju premješta sedam godina kasnije – jedan od detektiva se hrva s gubitkom kose i “problematičnom” kćeri, dok drugi, na svoj veliki užas, prilikom rutinskog ispitivanja otkriva da možda slučaj ubojstva uopće nije bio riješen, odnosno da ubojica još uvijek djeluje.

Onima kojima takva mogućnost nije dovoljno intrigantna scenarij je još eksplicitnije mogućnost da je i jedan od detektiva ubojica, odnosno da je cijela istraga bila proizvod njegove manipulacije. Kao i da je nihilistička filozofija kojom je bombardirao svojeg zlosretnog kolegu bila ništa drugo do podmukla metoda psihološke manipulacije. Ostavljajući sve te opcije otvorenim, nova epizoda “Pravog detektiva” završava scenom koja možda postavlja prava pitanja, ali to čini na ne baš najodmjereniji način. No, ukoliko sljedeće tri epizode donesu neke suvisle odgovore, povremene nesavršenosti “The Secret of All Life” se mogu itekako oprostiti.

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Who Goes There” (recenzija)

Na četvrtu epizodu TV-serije Pravi detektiv  se moralo čekati dodatnih tjedan dana, jer je HBO, čiji je raspored prilagođen prije svega američkoj publici (i gdje se  epizode emitiraju dan prije nego kod nas), morao u obzir uzeti Superbowl. To znači da će gledatelji biti nestrpljiviji nego inače, odnosno da su im tvorci morali dostaviti ono čega u seriji dosad nije bilo, ili barem označiti nekakvu značajnu promjenu.

Prethodna je epizoda, tako, identificirala glavnog sumnjivca, a što znači da se istraga ubojstva – koja nominalno predstavlja  glavni zaplet – mora pokrenuti s mrtvog mjesta, odnosno da scenarist Nic Pizzolato više nema izgovor da glavninu sadržaja posvećuje privatnim životima dvojice detektiva. Za novu je epizodu također karakteristično i to da segmenta iz 2012. godine ima manje nego segmenta iz 1995. godine, odnosno svodi se tek na nekoliko kadrova u kojima dvojica detektiva daju (auto)ironični komentar ili par dodatnih objašnjenja za svoje postupke iz 1995. godine.

Ljubitelji Alexandre Daddario je, tako imaju prilike, po svemu sudeći, vidjeti posljednji  put u seriji te također (ako je riječ o muškim gledateljima) mogu izgubiti svaku nadu da će uživati u nekim njenim ne-glumačkim adutima (koje je HBO uvijek znao iskoristiti kod brojnih dramskih umjetnica). Okončanje podzapleta vezanog uz nju, pak, izaziva prilično spektakularne posljedice po privatni život jednog do protagonista; ta se spektakularnost, međutim, kao što je to u ovoj seriji običaj, nije predočila kroz jeftine klišeje. Pizzolato, a i njegov režiser Cary Joji Fukunaga, ih serviraju implicitno – kroz reakcije jednog od likova na pisma, telefonske razgovore, kao i scene u kojima, pak, drugi dio detektivskog dvojca prilikom pokušaja da se pospremi tuđi nered pokazuje brutalni nedostatak empatije i diplomatskih sposobnosti.

Nakon što se radnja odmakne od privatnih komplikacija za detektive, pokazuje se kako ni na profesionalnom planu nisu potpuno “čisti” kao što su se predstavljali ili sebe gledali u ogledalu. Odlučni da pronađu ubojicu, za koga se sugerira da je njegov zločin dio nečega možda još većeg i monstruoznijeg, Rusty Cohle i Marty Hart  se odlučuju infiltrirati u podzemlje, a za jednog od tih likova, koji je u prošlosti radio kao prikriveni agent, je to izvrsna prilika da se vrati neodgovornom “kaubojskom” životu u kojem je, zapravo, uživao bez obzira na svu svoju vanjsku “urednost”. Pri tome se, dakako, krše svi mogući zakoni i policijski pravilnici, pa postaje jasno zašto protagonisti, kada su stjecajem okolnosti nakon sedamnaest godina prisiljeni svoju istragu prepričavati mlađim kolegama, “ekonomični s istinom”. Njihovo putovanje u kriminalno “srce tame” se odvija na spektakularan način, a što je možda još najvažnije, nije prikazano implicitno. Naprotiv, završna scena, u kojoj se naizgled rutinska  “undercover” operacija izrodi u naizgled rutinsku pljačku koja, naravno, završi s pucnjavom i impresivnim bodycountom, je prikazana na najspektakularniji mogući način. Fukunaga, možda upravo zato što je tokom prethodne tri epizode bio “druga violina” u odnosu na scenarista Pizzolata, koristi priliku da pokaže sve svoje vještine, i to kroz spektakularni kontinuirani višeminutni kadar u kome se kaotična i nasilna zbivanja vide prvenstveno iz perspektive jednog od likova. Ta scena u mnogo čemu značajno spašava dojam o onome što je prethodno bila ne baš najbolje složena epizoda, ali i postavlja ljestvicu naviše, što znači da će se Pizzolato, Fukunaga i HBO u drugoj polovici serije morati itekako potruditi ne bi li je preskočili.

“Pravi detektiv”: “The Locked Room” (prvi dojmovi)

Treća epizoda TV-serije Pravi detektiv pokazuje nedostatke njenog koncepta, otpriliko isto onako kao što je taj koncept iskazivao vlastitu svježinu i originalnost u prethodne dvije. To se prije svega odnosi na to da radnja – rastegnuta na dva sasvim različita vremenska razdoblja – ima problema kada u jednom od njih treba prikazivati malo duže skokove. To se dakako odnosi na segment koji prikazuje 1995. godinu, gdje je  potrebno prikazati kako istraga traje danima, tjednima ili mjesecima. Scenariste, dakako, manje zanima istraga kao takva, koliko dva glavna lika i njihov međusobni odnos. I tu je možda malo previše prilike, odnosno iskušenja da Pravi detektiv postane sapunica.

Sadržaj epizode, naime, sugerira da je prošlo već neko vrijeme kako su Martin Hart i Rust Cohle partneri, te da se to partnerstvo već počelo odražavati i na njihov ne-profesionalni, odnosno privatni život stvarajući “sapuničarske” podzaplete odnosno ostavljajući publici da ih, u nedostatku eksplicitnog prikaza, stvara u vlastitoj glavi u pomoć klišeja. Hart i Cohle su tako već toliko bliski da je gospođi Hart (koju tumači vrlo dobra Michelle Monaghan) sasvim normalno da muževog partnera (koji, inače, i nije trebao ostaviti nekakav naročiti dojam priliko prve zajedničkog susreta) poziva da joj pomogne pokositi travu. I, dakako da to tek naknadno dozne Martin, a što je prilika da Woody Harrelson pokazuje glumačko umijeće u sceni u kojoj ljubomorni muž mora suspregnuti svoje emocije radi profesionalne karijere.

Cohle i Hart su, usprkos tog incidenta, toliko “cool” da sebi mogu dozvoliti “dvostruki izlazak” (double date) na kojoj Hartovi pokušavaju Cohleu “namjestiti” jednu svoju poznanicu. Ta scena, pak, služi kao izgovor kojim bi se putem “slučajnog susreta” sugeriralo kako je Hartova vanbračna veza došla do svog kraja, odnosno kako se muški gledatelji više ne mogu nadati tome da će vidjeti neke od aduta kojima raspolaže Alexandra Daddario. Naravno, takav razvoj događaja ne može bez toga da Hart na tu spoznaju reagira onako kako bi reagirao ljubomorni muž, odnosno da se još jednom iskaže kao neuravnotežena i licemjerna osoba.

Protok vremena, s druge strane, ne mora uvijek rezultirati s klišejima. Korištenje religijskih motiva, odnosno scena u kojoj dva detektiva posjećuju propovjednika pod šatorom (koga glumi sjajni epizodist Shea Whigham, poznat kao Nuckyjev brat u Carstvu poroka) je prilika ne samo da Cohle nastavi publici iznositi svoj anti-teistički nihilistički svjetonazor, nego i prikazivati kako se Martin njemu prilagodio, odnosno kako je tjednima slušajući te priče u autu naučio kako da im kontrira.

Završnica epizode, u kojoj su Cohle i Hart uspjeli identificirati ubojicu, odnosno briljantni završni kadar u kome se pojavljuje njegova maskirana vizija, je, pak izvor najvećih frustracija, ali su za to tvorci serije najmanje krivi. HBO se, naime, prilagodio Superbowlu, pa će četvrta epizoda biti emitirana tek za dva tjedna. Tako stvorena napetost, ali i najave o eksplozivnoj akciji, bi morala biti opravdana nekim zbilja atraktivnim sadržajem i obratima, odnosno nečemu čega  u trećoj epizodi, ali želimo biti iskreni,  nije baš dostajalo.

“Pravi detektiv”: “Seeing Things” (prvi dojmovi)

Druga epizoda neke TV-serije je obično onaj trenutak kada nastupi razočaranje, odnosno kada autori, uvjereni da su gledatelje uspjeli “upecati” vrhunskom prvom epizodom, ne pokazuju sklonost da u nastavke ulažu prevelike količine kreativne energije. Čini se da je Pravi detektiv uspjela izbjeći tu sudbinu, ali o prije svega zbog toga što je ona zamišljena na konceptualno drukčiji način. Putovanje koje je ona otpočela s epizodom The Long Bright Dark će, barem ako je suditi po epizodi Seeing Things, biti izuzetno dugo i sporo. Kriminalistička istraga, koja je nominalno glavni element zapleta, se ne pokreće s mjesta, sve do scene koja je, po dobrim televizijskim običajima, ostavljena za završnu scenu.

To je, s druge strane, omogućilo da se još više naglaska stavi na likove, odnosno sa daleko više detalja opiše svijet u kojem žive. Ako je netko u seriji tražio neka posebna iznenađenja ili obrate, njih nema u samoj istrazi, ali su zato već u prošloj epizodi fascinantni likovi dvojice istražitelja postali još fascinantniji. U slučaju Rustyja Cohlea tako imamo dobiti kakvo-takve takve odgovore na pitanja kako je postao takva olupina od čovjeka; ono što je prilično zanimljivo jest što su oni dani na implicitni, nenametljiv, ali efektan način. Cohle jednostavno prepričava ono što mu se dogodilo, a čak i halucinacije i vizije izazvane traumama izgledaju prilično nenametljivo i nimalo “cool”. Što god mislili o seriji, teško da će je neki moralist na osnovu ove dvije epizode moći optužiti da potiče konzumaciju opojnih sredstava.

Martin Hart je, s druge strane, nešto kompleksniji lik nego što je izgledao u prethodnoj epizodi. Iza fasade normalnog obiteljskog čovjeka i staloženog državnog službenika se, zapravo, krije kratki fitilj koji svaki čas može eksplodirati na isto onako destruktivan način kao u slučaju Cohlea, a i njegov privatni život ne izgleda kao kod nekoga tko bi trebao biti moralna vertikala. Možda je najbriljantnije to što je sam Hart toga svjestan, ali je našao i savršen izgovor da neke svoje “slobodne aktivnosti” – koje dijeli s jednim američkim predsjednikom čije je ime kao oličenje svega lošeg u modernoj Americi naveo njegov konzervativni tast – opravda pred sobom i drugima kao najbolji mogući način da pomiri vlastiti obiteljski i profesionalni život.

Bez obzira da li će ga gledatelji nakon toga smatrali ljigavim licemjerom ili smatrati da ga te slabosti čine običnim čovjekom, taj je detalj savršeno došao kao prilika studiju HBO da na ekran konačno postavi što je zaštitni znak te kuće, odnosno što veliki broj HBO-ve muške publike očekuje. U slučaju Seeing Things to je ono što se u neka dobra stara vremena zvalo “slobodnom scenom”, a u kojoj Alexandra Daddario, dosad poznata prije svega po nastupu u omladinskim filmovima o Percyju Jacksonu, gledateljima na uvid stavlja nešto više od svog glumačkog talenta.

Taj detalj će možda dijelu publike izgledati suvišan, odnosno kao znak da će, kao u slučaju nekih drugih razvikanih serija, nedostatak kreativne energije ili pravog sadržaja biti nadoknađivan jeftinim trikovima i “sapuničarskim” obratima. Opasnost od ovog potonjeg najviše prijeti zbog toga što se u dvije epizode nije iskristalizirao nijedan sumnjivac ili bilo tko bi mogao služiti kao negativac. A jednom kada se pojavi u sljedećih šest epizoda, i kada istraga završi onakvim trijumfom kakav sugeriraju likovi u svojim verzijama iz 2012. godine, možda bude bio razočaranje. No, scenarist Pizzolato i režiser Fukunaga su ostavili još prilično dugih šest epizoda da otklone te moguće nedostatke.

“Pravi detektiv” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu  Pravog detektiva (u originalu True Detective), još jedne televizijske serije u produkciji HBO-a. Za razliku od mnogih razvikanih projekata najpoznatije kablovske televizije na svijetu, ovaj se doima kao da je zalutao od njene konkurencije, odnosno izgleda kao pokušaj da se za američko tržište i u američko podneblje preseli neki od onih mračnih, depresivnih, ali danas tako popularnih nordijskih  krimića, kao što je, na primjer, danski Forbydelsen (Ubojstvo, koji je, dakako, dobio svoju američku verziju). S druge strane, ono što Pravog detektiva razlikuje od tih projekata jest njegova neobična struktura, odnosno to što se radnja ne prikazuje linearno, nego preko flashbacka i naracije zajedno s likovima svako malo skače iz 2012. u 1995. godinu.

Korištenje Louisiane kao mjesta radnje se, s druge strane, ne doima previše originalno. Netko zloban bi mogao reći kako je u pitanju ništa drugo nego to da HBO, kao i hollywoodski studiji, voli tamo smještati radnje zato što je upravo ta država najizdašnija kod subvencija i poreznih olakšica za snimanje. Možda je uistinu tako, ali, s druge strane, autor serije Nic Pizzolato je rodom iz Louisiane, pa se Pravom detektivu ne bi trebalo, barem zasad, previše zamjerati zbog nedostatka autentičnosti.

Ono što se od zapleta vidjelo u epizodi – istraga ritualnog ubojstva koja će dovesti do lova na serijskog ubojicu – ne izgleda nešto naročito originalno, iako iskustvo govori kako se serije ovakvog  tipa ne bi trebale suditi po prvoj epizodi. U sedam epizoda koje su preostale, vjerojatno će se naći mjesta za nove podzaplete i zanimljive dramske obrate.

Od zapleta su, međutim, daleko zanimljivija dva glavna lika, a još više glumci koji ih tumače. Woody Harrelson i Matthew McConaughey su se ne tako davno smatrali velikim filmskim zvijezdama, a sada su, kao i mnoge njihove kolege, sasvim “cool” s time da nastupaju na nekoć u Hollywoodu prezrenim malim ekranima. I još je intrigantnije to da im serija zahvaljujući svojoj strukturi – koju bi bilo prilično teško ugurati u cjelovečernji film – omogućava da sa tim likovima učine daleko više, odnosno daju im više sadržaja. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima Harrelson i McConaughey glume dvije različite verzije likova – iz 1995. godine i 2012. godine – odnosno pružaju priliku gledateljima da razmisle što ih je to promijenilo u sedamnaest godina.

A nije da im Pezzolato ne pruža materijala za te hipoteze. Na prvi pogled se doima kako je u pitanju još jedan buddy buddy kliše o policajcima s dva sasvim različita karaktera. Harrelson, koji je prije dvadeset godina glumio poremećene tipove, je u ovom slučaju onaj koji je normalan. Na početku je detektiv Martin Hart prikazan kao savjestan policajac, brižni otac i suprug; njegov partner Rustin “Rust” Cohle, koga glumi nekadašnji ljepotan McConaughey, je sklon svoje obiteljske traume liječiti alkoholom, drogom, ali povremenim ispadima nasilja ili nihilističke filozofije s kojom užasava sirotog Harta. Još je zanimljivije vidjeti kako su ta dva karaktera evoluirala kroz godine, odnosno kako 2012. godine, kada dva nova detektiva rješavaju slučaj koji je možda povezan s njihovima, izgledaju upravo onako kako bi završio netko tko je neuravnoteženi luzer, odnosno netko tko se sve vrijeme držao pravila. Bit će prilično zanimljivo gledati kako su ta dva lika došla do tih točaka. Kod ovakvih serija, kao i u mnogim drugim stvarima u životu, putovanje zna biti mnogo zanimljivije od samog odredišta.

Kad politička korektnost zaglibi u močvari

Duck Dynasty
Duck Dynasty (izvor: Rick Payette)

Hrvatski mediji sada mogu mirno spavati. Priča koju su hrvatski mediji ignorirali u stilu Orwellovog Ministarstva istine (uz časni izuzetak index.hr gdje se “double plus ungood” sadržaj najvjerojatnije prošvercao zbog naglaska na u toj sagi  prilično nevažnog Charlieja Sheena) je završena. Nema više potrebe da se u ovo blagdansko vrijeme ponovno otvaraju rane zadobivene na referendumu 1. prosinca, a još manje ukazivanje na mnogima neugodnu činjenice da se bitke poput nje znaju gubiti i u naoko “prosvijećenim”, “hip” i “cool” zemljama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor.

Najviše, međutim, u cijeloj priči može odahnuti RTL Televizija, koja sada na svom portalu može bez nekakve naročite brige zadržati stranicu posvećenu popularnom reality showu Duck Dynasty, ili, “na hrvatskom” Milijunaši iz močvare. Kontroverza koja je tu TV-seriju dovela na naslovnice američkih (i dijela svjetskih) medija je, završena. I to manje-više upravo onako kao što se na ovom blogu predviđalo.

Američki kablovski kanal A&E se, samo nekoliko dana nakon što je zbog par nezgodnih riječi na račun “alternativnih životnih stilova” uz veliki publicitet “na neodređeno vrijeme suspendirao” Phila Robertsona, 67-godišnjeg patrijarha obitelji trgovaca lovačkom opremom i najveću zvijezdu svoje najpopularnije TV-serije, posula pepelom i promijenila odluku, suočena sa bijesom armije poklonika redneck obitelji. GLAAD, američka organizacija za borbu protiv homofobije, koja se odnedavno u svojim priopćenjima otvoreno hvali kako je upravo zahvaljujući njenim aktivnostima u razotkrivanju zadrtosti cijelom nizu pjevača, glumaca i drugih celebrityja prekinuta karijera, također je prisiljena priznati da je, barem zasad, ostala bez svog najvećeg skalpa.

A sve to, zapravo, ne bi trebalo previše iznenađivati. Čak i dok je kontroverza trajala, i dok je još bilo neizvjesno hoće li se stari Robertson vratiti na velike ekrane, u američkim medijima su se mogli pojavljivati komentari poput ovoga, koji je nakon završene bitke objavljen  u Varietyju, a u kojima se preispitivala PR i uopće poslovna strategija A&E u cijeloj aferi. Američka medijska kuća je, naime, bila svjesna da su im glavne zvijezde i “zlatna koka” konzervativni redneci iz močvarne zabiti Louisiane, a čiji je  svjetonazor, temeljen na istom onom “tvrdom” protestantskom fundamentalizmu koga se toliko voli ismijavati u hollywoodskim filmovima i TV-serijama, prilično teško spojiti sa progresivnim društvenim liberalizmom karakterističnim za urbane sredine američke Zapadne i Istočne obale. Njeno vodstvo, međutim, nije bilo svjesno ili nije bilo dobro pripremljeno za situacije kada bi sudar ta dva svjetonazora mogao prouzročiti još jednu eskalaciju permanentnog kulturnog rata između “hipstera” i “krkana”, a još manje kada bi je doveo do toga da mora birati između striktne primjene vlastitih načela “političke korektnosti” i par dolara više u vlastitom džepu. A&E, koja je na kraju balade ništa drugo do poslovni pothvat, se, suočena s prijetnjama bojkotom, bez mnogo razmišljanja odlučila za ovo drugo. Poznajući efekt suvremenih medija na pamćenje publike, može se pretpostaviti da će sramota koju je ta kuća sebi priredila biti kratkog vijeka, za razliku od sačuvane “zlatne koke”. A kada se sljedeći put bude nastojalo od nekog živopisnog “rednecka” praviti zvijezda, vjerojatno će se malo više pripaziti da ne bude incidentnih situacija.

Pouke iz cijele priče bi na kraju mogli izvući i domaće televizijske kuće, s obzirom da ni na ovim prostorima nije nedostajalo sličnih skandala, uključujući i gore spomenutu RTL Televiziju. Kada se prave “reality” emisije kojima se nastoji snoberajski i selektivno ignorirati “političke nekorektne” ili neugodne elemente ekonomskog, političkog ili kulturnog realiteta, to na duži rok ne može biti dobra ideja.

Phil Robertson za močvaru spreman

Usprkos svih priča o globalizaciji i američkom kulturnom imperijalizmu, postoje neke teme s američkih naslovnica, čija je trivijalnost svojevremeno bila garant masovnog klikanja, a koje se hrvatski mediji u posljednje vrijeme sve više ustručavaju doticati. Pratitelji kulturnih i medijskih trendova će vjerojatno za taj fenomen pronaći sijaset različitih objašnjenja, ali među njima se najuvjerljivijim čine zasićenost osiromašene i frustrirane domaće publike, kao i nesposobnost tih domaće medija da te “globalne” ili američke priče uspiju ugurati u tematske parametre oko kojih se danas vrti, odnosno jedino smiju vrtiti sve javne rasprave i komentari. Možda najdrastičniji primjer jest kontroverza vezana uz najpopularniju američku reality seriju Duck Dynasty (u Hrvatskoj prikazivanoj pod naslovom Milijunaši iz močvare), a na koju hrvatski portali, barem u ovom trenutku, nisu potrošili na slova.

U seriji se prikazuje svakodnevni život obitelji Robertson, živopisnih rednecka iz močvara Lousiane koji su u jednoj šupi počeli izrađivati opremu za lov na patke prije nego što su s vremenom od svega toga izgradili poslovni imperij. Priča o ostvarenju američkog sna, a pogotovo ona smještena u ruralni milje, doimala se egzotičnom, a samim time i neodoljivom za “profinjenu” publiku kablovskog kanala A&E, te je Duck Dynasty vrlo brzo razbio sve rekorde gledanosti u povijesti američke kablovske televizije. I sve bi bilo lijepo i krasno da nije bilo jednog “nezgodnog” detalja. Robertsonovi su autentični rednecksi ne samo po svom izgledu, nego i po svjetonazoru koji je sve samo ne “hip” i “cool”, a, kao što se ispostavilo u slučaju njihovoj partrijarha Phila Robertsona, nije ni previše politički korektan.

Robertson je, naime, nikada nije krio to da je gorljivi kršćanin, a u javnost su već dolazile vijesti o svađama s producentima koji su, nastojeći seriju uskladiti sa sentimentima ne-kršćanske publike, iz nje nastojali izbaciti sve reference na Krista. Sam Robertson je proljetos u intervjuu optužio producente da su “problematične” religijske riječi pokušali cenzurirati korištenjem “bleepa” koji se koristi za “pokrivanje” psovki. Usprkos tih oštrih neslaganja, komercijalno unosni brak između kršćanske obitelji i sekularnog studija se održao. Sve do trenutka kada Robertson u intervjuu za časopis GQ nije izjavio nešto što u današnjim SAD izgleda kao neoprostiv verbalni delikt, uspređujući homoseksualnost sa zoofilijom.

Na reakciju nije trebalo dugo čekati. A&E je izdala službeno priopćenje kojim se Robertson “suspendira do daljneg”, odnosno da se njegov lik više neće pojavljivati u budućim epizodama serije. Skandal je, pak, doveo do očekivanih podjela u javnosti, odnosno izjašnjavanja javnih ličnosti i političara po uobičajenim stranačkim i svjetonazorskim razdjelnicama – liberali i ljevičari aplaudiraju A&E što je “kaznio zadrtog homofoba”, dok desničari i konzervativci bjesne zbog “ugrožavanja slobode govora”.

Ostatak Robertsonovih se pobrinuo da priča postane još zanimljivija, odnosno održi se na američkim naslovnicama još neko vrijeme. Svojim priopćenjem su dali do znanja da stoje iza svog patrijarha, odnosno najavili dali ultimatum A&E-u prema kome će odbiti nastupiti u Duck Dynastyju ukoliko u njemu ne nastupi Tata Robertson. Što će stvoriti nekoliko medijskih ciklusa drame oko toga hoće li uprava  A&E biti dosljedna u iskorjenjivanju “problematičnih” svjetonazora ili će se povinovati volji dioničara koji zbog sitnijih prekršaja nisu skloni izgubiti zlatnu koku. Najvjerojatniji epilog priče, ako je suditi po ranijoj praksi, jest nekakav truli kompromis u kome će se stari Robertson ispričati ili izjaviti da je bio “citiran van konteksta”, te tako stvoriti izgovor A&E-u da  čista obraza nastavi sa unosnom serijom.

Ako se ova priča probije do hrvatskih medija i, što je manje vjerojatno, bude predmetom nekakvog ozbiljnog komentara, moglo bi se pretpostaviti kako će je netko pokušati usporediti s jednim drugim verbalnim deliktom, odnosno s aferom Joea Šimunića. U oba slučaja su popularne ličnosti “problematičnog” svjetonazora taj isti svjetonazor izrazile na prilično eksplicitan način, izazivajući reakciju koju su njihovi fanovi i poklonici proglasili brutalnom, te u pitanje doveli izuzetno spektakularan i prilično unosan projekt industrije zabave. I u oba slučaja se javnost prema cijelom slučaju odredila u skladu s unaprijed određenim svjetonazorskim parametrima, odnosno linijama bojišnice u kulturnim ratovima koji traju desetljećima. Isto kao što je u oba slučaja nečije pravo na izražavanje vlastitih stavova, koliko god ti stavovi bili odvratni, dovedeno u pitanje.

Usporedbe Phila Robertsona sa Joeom Šimunićem, međutim, ukazuju na to kako je riječ o kruškama i jabukama. Za razliku od Šimunića, u slučaju Milijunaša iz močvare je cijeli skandal ostao unutar američkih granica i, što je, možda najvažnije, u njemu nije sudjelovao državni aparat. Prvi, i vjerojatno najvrijedniji, amandman američkog Ustava, je u ovom slučaju djelovao poput švicarske urice. Nikome nije palo na pamet da starom Robertsonu odvaljuje prekršajne i druge kazne, vucara ga po sudovima ili njegove stavove sankcionira zatvorom. Isto kao što su i razbješnjeni Robertsonovi fanovi u krivu kada tražeći povratak voljenog Phila zazivaju Prvi amandman. A&E je privatna korporacija koja je odluku o suspenziji svoje najveće zvijezde donijela samostalno i za to neće polagati račune nikome osim svojim dioničarima; ako je zbog toga treba kazniti, to će učiniti gledatelji, sponzori i oglašivači.

Sa Šimunićem, HNS-om i FIFA-om, to, na žalost, nije slučaj. Iako nogomet u svojoj suštini ne predstavlja ništo drugo do zabavu za plebejske mase, te nije toliko različit od reality serija, zbog svoje kolektivne prirode, u kojoj se potpaljuju tribalizam, nacionalizam i slične niske  strasti, predstavlja previše vrijedan alat u rukama beskrupuloznih političara koji su ga, eksplicitno ili implicitno, trajno vezali uz javni sektor i kao takvom svaki nogometni eksces učinili političkim problemom na koga se ne mogu primjenjivati normalna pravila. Zato će se odnos prema Šimuniću  služiti kao lakmus-papir kojim se utvrđuje da li je netko veći ili manji, odnosno “pravi Hrvat”, odnosno veći ili manji “odgovorni građanin”. A čak i oni koji o svemu mogu imati vlastito mišljenje su ga prisiljeni žrtvovati radi “državnog razloga” i “višeg interesa”.

Zamislimo, na primjer, da članovi hrvatske nogometne reprezentacije odluče slijediti primjer Robertsona iz Louisiane i izjave kako će u Brazil ići zajedno sa Šimunićem ili neće ići nikako. Ne? Razlozi nisu isti, ali vjerojatno imaju veze s onima zbog kojih Iskorak i Kontra neće demonstrirati ispred sjedišta RTL Televizije kada sutra bude emitirala epizodu Milijunaša iz močvare.

Netflix prvi put prestigao HBO

Netflix
Netflix (izvor: Wikipedia)

Netflix, američki servis za distribuciju DVD-ova koji već duže vrijeme distribuira filmove i slični sadržaj streamingom preko Interneta, objavio je svoje poslovne rezultate za posljednje tromjesečje, i zahvaljujući njima došao na američke naslovnice. Netflix, naime, danas ima 29,9 milijuna pretplatnika u SAD, odnosno više od 28,7 milijuna koliko ih trenutno ima HBO, vodeća američka kablovska televizija specijalizirana za istu kategoriju sadržaja. Time je Netflix potvrdio višegodišnja predviđanja da je upravo on tvrtka koja će postati “HBO umjesto HBO-a”, odnosno model za nove oblike proizvodnje i distribucije filmskog i televizijskog sadržaja.

Netflixov uspjeh izgleda utoliko veći, s obzirom da je riječ o tvrtki koja je rad započela u sasvim drugoj djelatnosti, odnosno na streaming se preorijentirala tek prije nekoliko godina, dok je dotada kao glavnu djelatnost imala posuđivanje DVD-ova po flat rateu. Netflix je, međutim, sličnim poslovnim modelom izgradio veliku bazu korisnika, a s vremenom počeo, slično kao i HBO, stvarati originalni sadržaj, pa je tako web-serija House of Cards postala prva web-serija s nominacijom za najbolju dramu.

HBO, doduše, barem neko vrijeme ne mora strahovati da će ga njegov nasljednik potpuno skinuti s trona, jer izvan američkih granica HBO još uvijek ima 114 milijuna pretplatnika, dok se Netlfix mora zadovoljiti tek sa njih 9,2 milijuna. Reed Hastings, Netflixov suosnivač, je toga potpuno svjestan i spreman je priznati da je HBO, koga otvoreno naziva svojim uzorom, “tu već  mnogo godina” i da će morati prilično raditi kako bi dosegao standarde kuće koja je svijetu dala Igru prijestolja i Carstvo poroka.

Relativno spora globalna ekspanzija Netflixa (koji je trenutno u Europi dostupan jedino u Skandinaviji i na Britanskom Otočju, a u Nizozemsku će doći krajem godine) ovu vijest čini zasad ne previše značajnom za ovdašnju publiku. Ali, s druge strane, također pokazuje kako se uporan rad,strpljivost (za razliku od mnogih drugih “dot com” tvrtki koje su izgorjele srljajući za brzom zaradom) i izgradnja korisničke baze kao temelja filmske i televizijske djelatnosti zna itekako isplatiti.