Kategorija: Televizija

Jesen bez Big Brothera

Not with a bang but a whimper.  Tim je riječima T.S. Elliott opisivao kraj svijeta, a takva če najvjerojatnije biti i reakcija na “šokantnu” vijest kako po prvi put u pet godina ove jeseni hrvatski gledatelji neće biti u prilici gledati domaći Big Brother.

Ono što je prije pet godina predstavljalo novi fenomen popularne kulture u Hrvatskoj, a za kritičare Sodoma i Gomora, odnosno oličenje svega negativnog što donose suvremeni mediji, više nije u stanju izazvati nikakve reakcije. Formula je potrošena, uzbuđenja su nestala, morski pas je odavno preskočen i treća hrvatska TV-mreža više nije mogla pronaći nikakav suvisli razlog da na životu održava lešinu. A, da stvar bude još tužnija, teško da će Big Brother ikome nedostajati – fanovi takvog sadržaja se mogu nadati Farmi, Trenutku istine i sličnim sadržajima, isto kao i kritičari koji će na sličnim projektima oštriti koplja. Big Brother odlazi tiho, sasvim drukčije od načina na koji je došao, podsjećajući pri tome na početak 1998. godine kada je isto tako neprimjetno s programa HRT-a nestala Santa Barbara.

Pitanje je, međutim, da li bi se agonija nastavila da ju kojim slučajem nije izbila globalna ekonomska kriza i svoje efekte iskazala na privatnim hrvatskim TV-mrežama koje su na nju ranjivije od monopolističkog i novcem poreznih obveznika financiranog HRT-a. Da stvari nisu kao prije moglo se vidjeti još prošle godine kada je Zakon ljubavi ušao u povijest kao prva hrvatska sapunica ukinuta zbog slabe gledanosti. Gledateljima glamour – pogotovo kada je lažan i kada je neprofesionalno napravljen – se više ne može tako lako prodati. Kada nema kruha, ni igre nisu tako zabavne.

Ryan Jenkins – reality, riječi i djela

Ryan Jenkins, 32-godišnji kanadski investicijski bankar i zvijezda nekoliko reality emisija, pronađen je obješen u motelskoj sobi te se pretpostavlja kako je počinio samoubojstvo. To je priopćio narednik Duncan Pound iz Kraljevske kanadske konjičke policije (RCMP). Jenkinsov život je okončan u motelu Thunderbid kraj mjesta Hope u provinciji Britanska Kolumbija, a koga jedan od žitelja opisuje kao “mjesto gdje se okupljaju narkomani i ljudi kojima je nešto krivo prošlo u životu”.

Jenkinsovo samoubojstvo je tako prekinulo spektakularnu međunarodnu policijsku akciju koja je započela nakon što je prije nepunih tjedan dana u mjesto Buena Park kraj San Diega pronađeno raskomadano žensko truplo za koje se tek kasnije ispostavilo da pripada 28-godišnjem foto-modelu i zabavljačici Yasmine Fiore, s kojom je Jenkins bio u ljubavnoj vezi koja je uključivala brzinski i naknadno poništeni brak u Las Vegasu. Jenkins je izbjegao policiju zahvaljujući tome što su Fiore odrezani prsti i izvađeni zubi, zbog čega je usporena identifikacija sve do trenutka kada jedan domišljati forenzičar nije krenuo provjeravati serijske brojeve na silikonskim umecima njenih grudi. Jenkins, koji je nedugo nakon toga nestao, je proglašen glavnim sumnjivcem, a nemogućnost američkiuh i kanadskih vlasti da ga uhvate je bila povodom raznih teorija zavjere o brojnim jatacima među rodbinom i prijateljima.

Na kraju se ispostavilo da će ova bizarna priča imati daleko prozaičniji završetak. Međutim, prije tog završnog čina je izronila video-snimka koja bi Jenkinsu poslužila kao svojevrsni ironični epitaf. Postavljena na MySpace, pokazuje Fiore kako u bikiniju izazovno pleše na hotelskom bazenu te oduševljenog Jenkinsa koji to komentira s riječima “Volim svoj život. Volim svoju suprugu”. Njegova djela, pak, pokazuju kako ni u jednom ni u drugom nije bio baš previše dosljedan.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.

Voditelj TV-emisije naručio ubojstva radi povećanja rejtinga?

Televizijske kuće, pogotovo u ova recesijska vremena, pokazuju sve manje i manje skrupula kada je u pitanju privlačenje i – što je još važnije – zadržavanje gledatelja. Međutim, malo je njih koje su spremne ići tako daleko kao Wallace Souza, voditelj popularne kriminalističko-dokumentarne TV-emisije koju je emitirala Canal Livre, TV-postaja  iz Manausa u brazilskoj državi Amazonas, a koja se nalazi u njegovom vlasništvu.

Souzu je, naime, državna policija optužila da je, ni manje ni više, nego naručio ubojstva najmanje pet ljudi – uglavnom vezanih uz trgovinu drogom – kako bi na mjesta zločina poslao svoje repoterske ekipe, pretekao konkurenciju i očuvao gledanost zahvaljujući snimkama svježe ubijenih leševa.

Da stvar bude još bizarnija, Souza se zbog ovakvih optužbi neće naći u zatvoru, s obzirom da je već tri puta izabran za zastupnika u državnom parlamentu, te ga štiti imunitet. Njegov sin Rafael, međutim, nije bio te sreće te je optužen za ubojstva, posjedovanje droge i ilegalnog oružja. Thomaz Vasconselos, šef policije, za Associated Press tvrdi kako su optužbe protiv oca i sina Souze temeljene na izjavama njihovih najbližih suradnika – bivših policajaca i zaštitara – koji su obavljali ubojstva. Motiv je navodno osim većeg rejtinga bilo i nastojanje da se eliminira konkurencija.

I sam Souza je, inače, bio bivši policajac koji je nizao uspjehe i stjecao popularnost sve dok ga početkom 1990-ih nisu izbacili iz službe zbog “kemijanja” s mirovinama i troškovima za gorivo. Souza se nakon toga preorijentirao na novinarstvo te postao jedna od najpopularnijih brazilskih medijskih ličnosti. Njegova emisija je opisivana kao prikaz “gole i sirove stvarnosti” čiji je cilj bio “privući pažnju vlasti na društvene probleme”.

Souza je, pak, preko svog odvjetnika Francisca Balieira porekao bilo kakvu upetljanost u zločine i rekao kako su za sve odgovorni njegovi politički neprijatelji koji ga žele ocrniti.

Bilo kako bilo, možemo biti sretni što true crime emisija u Hrvatskoj zasad nema, jer bi, s obzirom na medijske, ekonomske i druge trendove, ovakvi slučajevi ili barem optužbe ovakvog tipa, vrlo brzo mogli postati svakodnevnica.

Stana postala svjetska TV-zvijezda

Nedavno sam pogledao prve dvije epizode “Castlea”, kriminalističke TV-serije koja se ovog proljeća emitirala u SAD, a čija bi druga sezona trebala krenuti najesen. Mogu reći da me se nije baš previše dojmila – koncept joj predstavlja varijaciju na odavno prežvakane teme, a i “dramedijski” ton na kome se inzistira vrlo često zna skrivati nedostatak smisla za humor kod scenarista. S druge strane, vrlo bi se lako moglo dogoditi da, uz malo sreće, to postanu “Slučajni partneri” (ili “Moonlighting”) našeg doba.

Ako se to dogodi, najveća zasluga za to bi trebala pripasti glavnim glumcima. Naslovnog protagonista – Ricka Castlea, plejbojevskog autora krimi-romana koji mučen besparicom i kreativnom blokadom pristaje raditi kao savjetnik za njujoršku policiju – tumači Nathan Fillon, kanadski glumac koji je našoj publici relativno nepoznat, ali je SF-geekovima poznat kao junak nikad prežaljene SF-serije “Firefly”.

Mnogo više pažnje bi u našoj javnosti trebala izazvati njegova partnerica Stana Katić, kanadska glumica kojoj su roditelji Srbi iz Dalmacije, a navodi se kako joj je jedan od rođaka splitski kazališni glumac Simo Katić.  Publici je poznata po nastupima u TV-seriji “Heroji” te kao kanadska agentica Corinne Verneau koja se pojavljuje na kraju “Zrna utjehe”. Po onome što se moglo vidjeti u ovoj seriji, gdje tumači njujoršku policijsku detektivku Kate Backett, čini se da je čeka dobra budućnost, s obzirom da je pokazala kako ima komičarskog talenta.

Preminuo Walter Cronkite, novinarska legenda

Jučer je od posljedica cerebrovaskularne demencije u 93. godini života preminuo Walter Cronkite, američki novinar koji je više nego ijedan drugi utjelovljavao izraz “Sedma sila”, odnosno najugledniji i najutjecajniji pripadnik te profesije u 20. stoljeću.

Cronkite je rođen 1916. godine u Missouriju. Novinarstvom se počeo baviti u dobi od 19 godina, napustivši koledž. Godine 1935. je dobio posao na radio-postaji u Oklahoma Cityju, a potom se pridružio agenciji UPI i kao dopisnik pokrivao drugi svjetski rat. Godine 1950. se zaposlio na TV-mreži CBS, te tamo radio kao reporter, postavši jedna od zvijezda novog medija. Međutim, tek ga je dolazak na mjesto voditelja i urednika večernjih vijesti 16. travnja 1962. godine učinio ikonom. Na tom je mjestu ostao do 20. siječnja 1981. godine, a to je razdoblje bilo jedno od najburnijih u američkoj povijesti. Cronkite je tako “pokrio” kubansku raketnu krizu, rasne i studentske nerede, atentate na Kennedyjeve i Martina Luthera Kinga, vijetnamski rat te aferu Watergate. Kroz sve to vrijeme je ostao jedna od rijetkih osoba koju su svi Amerikanci poštovali i čijim su riječima vjerovali. Istovremeno je postao idealom koje – uglavnom bez mnogo uspjeha – nastoje ispuniti današnje generacije novinara, ne samo u SAD, nego i u ostatku svijeta.

Najpoznatiji trenutak Cronkiteovog života i karijere jest bio i najtraumatičniji. 22. studenog 1963. je svojim sugrađanima morao priopćiti vijest koja je i za njega i za ostatak svijeta predstavljala šok od koga se nikada neće oporaviti.

Međutim, trenutak koji je daleko važniji u Cronkiteovoj karijeri zbio se nekoliko godina kasnije. Tada je Cronkite pokazao kako je ne samo ugledan nego i utjecajan novinar. 27. veljače 1968. je u svom uredničkom komentaru iznio mišljenje da se SAD iz kaljuže zvane Vijetnam ne može izvući vojnim putem, te je tako pokret – dotle vezan uz ekstremnu ljevicu, romantične idealiste i razmaženu studentariju – učinio dijelom američkog mainstreama, omogućivši mu da pridobije većinu stanovništva.

S odlaskom Cronkitea nestaje jedna era. Takve veličine je teško zamisliti u doba infotainmenta, odnosno 24/7 medija koji zaglupljuju stanovništvo daleko efikasnije nego što ih informiraju.

Ipak, lijepa je pomisao da bi jednog dana Zoran Šprajc ili neki njegov kolega mogao biti hrvatski Walter Cronkite.

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.

V – još jedan proročanski science fiction?

U ova cinična vremena malo koji pisac – pogotovo među onima iz mrskog angloameričkog svijeta – je među mladim Hrvatima intelektualnijeg usmjerenja tako popularan i utjecajan kao David Icke. Njegove teorije zavjera tako pružaju jedan jednostavan i zaokružen sustav u koji se bez problema može ugurati svaki, pa i najapsurdniji detalj svakidašnjice. O Ickeovim tezama – pogotovo onima koji se tiču toga da današnjom Zemljom vlada elita sastavljena od ljudi-gmazova – se još može raspravljati, ali ne i o njihovoj originalnosti.

Naime, tu je tezu je Icke, po svemu sudeći, svjesno ili nesvjesno preuzeo iz osnovne postavke američke TV-serije po imenu V iz 1980-ih koja je opisivala dolazak naoko prijateljski nastrojenih i humanoidnih vanzemaljaca koji su čovječanstvu – u zamjenu za neograničeno povjerenje – ponudili rješenje svih planetarnih problema. Naravno, kao i u svakoj SF-utopiji, ispostavilo se da dotični vanzemaljci nemaju plemenite motive niti su ono za što se predstavljaju. Serija – odnosno prve dvije mini-serije, emitirane 1983. i 1984. godine – je bila prilično dobra, pogotovo uzimajući u obzir tadašnja budžetska, tehnološka i sadržajna ograničenja američke televizije. Nešto kasnije je neke od motiva serije iskoristio John Carpenter u svom sjajnom, ali zaboravljenoj i neopravdanoj zapostavljenoj SF-akcijadi Oni žive, koja je također dala ideje za Ickea.

V je autoru ovih redova ostavila dobar dojam – između ostalog i zbog Faye Grant, jedne od onih tragično neiskorištenih holivudskih glumica. Zbog toga sam se pitao kada će se bezidejni Hollywood, koji ima običaj praviti film i od najbezveznije i najopskurnije TV-serije koja se nekoć našla na američkom TV-programu, baciti na remake ove serije.

E, pa, izgleda da se čekanje isplatilo, iako je ovaj put u pitanju remake u obliku nove TV-serije. To je daleko bolja varijanta od igranog filma koji bi, s obzirom na razlike između dva medija, najvjerojatnije ispao kao bezvezni krpež. Iskustva sa novom verzijom Battlestar Galactica također pokazuju da remake ne mora uvijek biti lošiji od originala.

Kenneth Johnson, autor originalne serije, u planu je imao snimiti nastavak čija bi se radnja događala dvadeset godina nakon originala, a u kome bi, naravno nastupila i Faye Grant. Međutim, sve je ostalo na romanu. TV-serija bi se trebala početi prikazivati 2009. godine.

Još je rano – i uvijek nezahvalno – praviti predviđanja na osnovu trailera, ali sam uvjeren da bi ta serija mogla dobiti dnevno-političke konotacije, a možda čak biti i svojevrsno alegorijsko proročanstvo. Vanzemaljci koji iznenada dolaze  i opčaravaju svijet svojom karizmom, savršenim izgledom, govorom o nadi i promjeni bi se mogli shvatiti kao svojevrsni ekvivalent donedavno anonimnog političara po imenu Barack Obama.

A nije da u povijesti science fictiona nije bilo proročanstava. Možda je najbolji primjer Verhoevenov Starship Troopers iz 1997. godine – film koji je propao na kino-blagajnama i koji su svi popljuvali, ali koji se iz perspektive 2000-ih čini nevjerojatno preciznim prikazom svijeta nakon 11. rujna. Problem s tim filmom, kao i s drevnim Kasandrama i Jeremijama, jest u tome da proročanstva ne bi bila proročanstva da se nisu ispunila, odnosno da su ih suvremenici shvatili ozbiljno.