Da je predizborna obećanja lakše davati nego ispunjavati svjedoči i prvi potez američkog predsjednika Baracka Obame, koji je usprkos svoje globalne popularnosti, od danas prilično daleko od realizacije. Obama je, naime, kao svoju prvu odluku po dolasku u Bijelu kuću potpisao ukaz kojim se do siječnja sljedeće godine ima zatvoriti kontroverzni zarobljenički logor u Guantanamu, koji je za mnoge u svijetu simbol nepravde, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i svega najgoreg što je “resilo” režim Obaminog prethodnika.
Međutim, zahtjevi da se Guantanamo zatvori, i to smjesta, u pravilu nisu davali odgovor na jedno zaboravljeno, ali važno pitanje – što sa zatvorenicima. Naime, iako je među njima nesumnjivo bilo nedužnih ljudi koji su iza rešetaka Guanatanama zaglavili greškom, bilo je i onih koji svojim likom i terorističkim (ne)djelom savršeno odgovaraju razlozima zbog kojih je ta institucija i osnovana. Statistike, uostalom, govore kako je otprilike između četvrtine i petine svih zatvorenika puštenih iz Guantanama – najčešće zbog nedostatka dokaza – poslije ubijena ili uhvaćena prilikom pokušaja izvođenja terorističkih akcija.
A čak i pod pretpostavkom da su zarobljenici “naučili lekciju”, ostaje pitanje gdje ih smjestiti nakon zatvaranja Guantanama. Puštanje na slobodu, odnosno slanje u matične države, u nekim slučajevima jednostavno ne dolazi u obzir. Naime, u nekim državama – kao što su Kina ili Sirija – tretman dotičnih ljudi od strane vlasti je daleko gori od svega što se moglo zamisliti u Bushovim kazamatima, pa isti oni humani principi zbog kojih se Guanatanamo zatvara nalaže da SAD za dotične ljude pronađe alternativni smještaj.
E, tu se onda manifestirao fenomen koji je od 1970-ih u svijetu poznat po skraćenici NIMBY, što se može grubo prevesti kao refren nekoć popularnog eksjugoslavenskog sitcoma “I ja volim pozorište… Ali ne u svojoj kući”. Naime, nijedna od evropskih država, koja je bacala drvlje i kamenje na Busha zbog nehumanog tretmana zatvorenika, nije našla za shodno da guantanamskim “anđelčićima” pruži gostoprimstvo. Jedina je to pristala, i to s debelim financijskim poticajem, Albanija – u slučaju šest ujgurskih muslimanskih separatista koje bi u NR Kini čekao streljački stroj pred zidom.
Za ostatak guantanamskih uznika – kojih je oko 240 – ne postoje nimalo veće oduševljenje u samim SAD. Gotovo da nema političara koji je spreman svojim biračima objasniti zašto su zatvorenici koje se smatra najopasnijim na svijetu morali pronaći utočište u njihovom izbornom okrugu ili državi. I tu uopće nije važno je li riječ o članovima Bushove Republikanske ili Obamine Demokratske stranke.
O tome možda najbolje svjedoči rezultat današnjeg glasanja u Senatu gdje više nego komotnu većinu imaju demokrati i to oni koji, poput Obame, pripadaju lijevoj i liberalnoj frakciji. Od 100 senatora je samo njih 6 dalo podršku zakonu kojim bi se financiralo zatvaranje Guantanama. Čak 90 se tome usprotivilo.
Protivljenje je izrazio i Robert Muller, direktor FBI, rekavši kako bi dolazak osumnjičenih terorista na matični američki teritorij izazvao sigurnosne probleme. Nešto kasnije je i Obamin glasnogovornik Robert Gibbs rekao kako je odluka o zatvaranju Guantanama bila “ishitrena”.
