Autor: Dragan Antulov

CIA u Afganistanu “obogaljena” samoubilačkim napadom

Jedna od prvih vijesti koje su objavili hrvatski mediji u Novoj godini nije bila baš dobra. Hrvatski vojnik, pripadnik snaga ISAF-a u Afganistanu, je ranjen. Sreća u nesreći jest da su ozljede opisane kao “lakše”, te da je, po svemu sudeći, bila u pitanju nesreća izazvana nespretnim rukovanjem oružjem, a ne teroristički napad.

To, pak, definitivno nije bio slučaj s veseljakom koji se ušetao u američku vojnu bazu u provinciji Khost te digao u zrak sebe i još najmanje 7 Amerikanaca, od kojih su svi bili agenti CIA-e, uključujući i voditeljicu ureda.

Današnji Wall Street Journal, pak, piše da je u pitanju udarac koji je “obogaljio” agenciju, s obzirom da je u prethodnih osam godina u Afganistanu poginulo samo četvoro agenata CIA-e, ali i da su žrtve posljednjeg napada jedni od rijetkih koji imaju terenskog iskustva – nešto što definitivno nedostaje ljudstvu agencije čijih 90 % agenata cijelu karijeru provede sjedeći u toplim washingtonskim foteljama.

Dodatni problem za Amerikance će predstavljati i okolnosti samog napada. Bombaš-samoubojica se uspio probiti u unutrašnjost same baze, odnosno slobodno kretati među civilima. Eksplozija se, prema nekim navodima, zbila u gimnastičkoj dvorani, odnosno kafiću gdje se agenti CIA-e rekreiraju. Pretpostavlja se da je atentator uspio ući nezamijećen tako što je ili imao uniformu Afganistanske nacionalne armije (ANA) ili je otprije služio kao doušnik te tako stekao povjerenje svojih budućih žrtava.

U svakom slučaju, Hrvatska može biti sretna što se njenom osoblju u Afganistanu ovo još nije dogodilo. Zasad.

Iza napada na danskog karikaturista stoji al-Qaida?

Američki časopis Newsweek je među svojim predviđanjima najizglednijih vanjskopolitičkih događaja i trendova za 2010. godinu naveo i “ reakciju na evropski rasizam“, odnosno pobunu muslimanskih imigranata protiv rastuće ksenofobije, koju simboliziraju ličnosti kao Sarkozy ili Švicarci koji su zabranili minarete. Jedan mladi Somalac je, po svemu sudeći, odlučio odmah ostvariti proročanstvo i to tako što je sjekirom pokušao zatući Kurta Westergaarda, 75-godišnjeg danskog crtača karikatura čiji su radovi na temu Muhameda izazvali demonstracije i bojkote širom islamskog svijeta.

Pitanje je, međutim, koliko će se ovakva “propaganda djelom” shvatiti kao razumljivi (a u nekim slučajevima i opravdani) izraz revolta potlačene manjine – na čemu će inzistirati “politički korektna” ljevica kojoj, po svemu sudeći, pripada autor Newsweekovog članka – a koliko kao potvrda svih negativnih stereotipa koji su omogućili rast ksenofobne desnice u Evropi.

Ovom potonjem bi mogla pripomoći vijest koja je “procurila” od pripadnika danske obavještajne službe PET čiji su članovi istraživali napadača. Oni tvrde kako je 23-godišnji mladić bio azilant, ali i “povezan s al-Qaidom“, odnosno s al-Shahabom, njenim ogrankom koji djeluje u Somaliji i drugim zemljama Istočne Afrike.

S druge strane, sami detalji napada, kao i to da je, po Westergaardovim riječima, napadač govorio “lošim danskim”, bi mogli ukazati na scenarij o “usamljenom luđaku”, odnosno da je teško pretpostaviti da bi al-Qaida atentat poduzela na tako jednostavan i naoko amaterski način. Iskustva iz Nizozemske, gdje je kontroverzni filmaš Theo van Gogh ustrijeljen i izboden nožem na ulici od strane pripadnika radikalne islamističke ćelije, pak, sugeriraju da “jednostavnost” metoda ne bi trebala ništa govoriti o “organiziranosti” i “podmazanosti” počinitelja.

Ne vjerujte baš svemu što čitate na Wikipediji

Wikipedija je jedna krasna stvar, koja u pravilu služi kao prilično brz i kvalitetan izvor informacija. Međutim, ponekad se dogode situacije u kojoj njena pouzdanost baš i nije na nekoj visini. One se obično tiču živih ljudi koje se iz raznih razloga – ponekad i iz wishful thinkinga – na njenim stranicama pretvara u mrtvace.

Wikipedia se tome nastojala oduprijeti uvevši pravilo – koje se, zasada, koristi samo na njenom engleskom izdanju – da anonimni korisnici ne smiju uređivati biografske članke o nekoj osobi na način da navode da je ona umrla. Zahvaljujući tome je prije par dana dogodilo da na engleskom izdanju Wikipedije članak o Brittany Murphy glumicu n tretira kao živu i zdravu bez obzira na to što su prije par sati sve svjetske agencije donosile vijest o njenoj smrti.

Međutim, pravila se očito nisu poštovala kada je u pitanju bio američki konzervativni radio-voditelj i utjecajni komentator Rush Limbaugh. Nakon što je Limbaugh za vrijeme odmora na Havajima osjetio bolove u grudima i bio odvezen u bolnicu u “teškom stanju”, Wikipedijin članak je nakon par sati objavio datum njegove navodne smrti (link na verziju članka s datumom smrti ovdje). Urednici se, doduše, mogu braniti s time da je za tu vijest postojala referenca, ali se ona odnosila na jedan pro-demokratski stranački “nabrijani” blog čija je autorica očito dozvolila da joj zla sudbina liberalima omraženog radio-voditelja pomuti granicu između onog što jest i što bi trebalo biti.

Wikipedija je, doduše, za manje od sat vremena ispravila svoju pogrešku. Ipak, ostaje pouka svim njenim čitateljima da njenim podacima pristupaju s oprezom, pogotovo kada su u pitanju materijali koji se tiču kontroverznih tema i pojedinaca.

To, dakako, važi i za ovaj blog. Uz savjet, s kojim ću zaključiti aktivnosti na Draxblogu VI za 2009. godinu, vjernim čitateljima želim sve najbolje u Novoj 2010.

Rusi planiraju srediti opasni asteroid

Anatolij Perminov, direktor ruske svemirske agencije Roskosmos, je u intervjuu za Glas Rusije objavio kako njegova agencija priprema svemirsku misiju čiji je cilj neutralizirati eventualnu prijetnju koju predstavlja Apophis, asteroid veličine par nogometnih igrališta otkriven 2004. godine, a za koga su tabloidi tvrdili kako bi mogao udariti u Zemlju. Perminov, pak, smatra da se čini “sigurnim” da bi se to moglo dogoditi 2030-ih. Stoga se njegova agencija namjerava pripremiti za taj slučaj, odnosno razviti metode skretanje Apophisove putanje, koje – za razliku od holivudskih filmova – ne bi uključivale korištenje nuklearnog oružja nego “običnih zakona fizike”.

NASA, pak, tvrdi da su šanse da Apophis uistinu udari u Zemlju iznose 1:250.000, što je daleko manje od 1:45.000 što su bile početne procjene.

Bez obzira koliko se ta vjerojatnost činila malom, dobro je da netko – pa makar i Rusi – razmišlja o lansiranju misije takvog tipa. Do eventualno problematičnog susreta s Apophisom ima dosta vremena, što bi se moglo iskoristiti za razvijanje novih tehnologija i metoda za  razbijanje ili skretanje potencijalno opasnih asteroida. Čak i ako se ispostavi da Apophis ne predstavlja nikakvu opasnost, misija koju planiraju Rusi ima itekakvo opravdanje. Sredstva i tehniku za borbu protiv asteroida su među stvarima koje je bolje imati kada ti ne trebaju nego nemati kada ti trebaju.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Hrvatski establishment se opredijelio za Josipovića

Do 10. siječnja ima još dosta vremena, a povijesna iskustva govore kako se dotada svašta može dogoditi. Uzimajući to u obzir, ipak se na temelju prvih reakcija može zaključiti kako je “smart money” na strani pobjede Josipovića.

Razlozi za to su samo djelomično matematičke prirode, odnosno činjenice da je razlika između sadašnjeg i bivšeg SDP-ovca tolika da će Bandić morati uložiti daleko više truda i novaca da je nadoknadi nego što je to bio slučaj u dosadašnjoj kampanji. Stvar je mnogo jednostavnija – iza Josipovića se, sudeći po najavama HSLS-ovog čelnika Darinka Kosora, kao i špekulacijama o Vidoševićevoj potpori koje objavljuje Jutarnji list – počinje svrstavati hrvatski politički establishment. To znači da će se Bandić morati boriti ne samo protiv matematike, nego i protiv nimalo prijateljski nastrojenih medija.

Dijelom je to zato što bi Bandić van Pantovčaka, poput Sanadera van Banskih dvora, mogao biti savršeni Pedro koji visi za sve što je loše u Hrvatskoj. Dijelom je to zato što neobrazovani i “sirovi” populist Bandić nikada, zapravo, nije bio dio “pravog” hrvatskog establishmenta koji se temelji na elitizmu. A najvažnije je to što je Josipović jednostavnije, “elegantnije” rješenje, odnosno što bi njegova pobjeda na Pantovčak dovela ekscesima i “soliranju” nesklonog političara koji se neće miješati tamo gdje mu nije mjesto, odnosno kvariti nečije interese.  Dakle, establishment će ići na sigurnu opciju, odnosno – sasvim u skladu s današnjim hrvatskim običajima – linijom manjeg otpora.

Prvi rezultati i prvi dojmovi

Kako stvari stoje – po onome što su rekle izlazne ankete, a i dosad “procureni” neslužbeni i djelomični rezultati DIP-a – na predsjedničkim izborima nije bilo nekih velikih iznenađenja. Nizak odziv, a na kraju i ne baš previše dobra kampanja, su se pobrinuli da sve bude po unaprijed utvrđenom scenariju. Dakle, u prvi krug je bez problema ušao Ivo Josipović, a iza njega Milan Bandić.

Sada će tek postati zanimljivo. Hoće li se ponoviti scenarij iz 2000. i 2005. godine u Hrvatskoj gdje pobjednik prvog kruga ima konačnu pobjedu u džepu? Ili će se ponoviti scenarij iz Rumunjske prije par tjedana gdje je ljevičarskog kandidata – pobjednika prvog kruga – u drugom krugu satrala udružena desnica?

Sve će ovisiti o tome hoće li Milanović pokazati da nije ništa naučio od 2007. godine i ponovno sebi dozvoliti da iščupa poraz iz ralja pobjede. Josipovićev uspjeh mnogi tumače time da u njegovoj kampanji nije bilo puno Milanovića. Uspjeh Bandića se, pak, tumači time da nije ulazio u polemiku i sučeljavanja s protukandidatima.

Njih dvojica će se, pak, morati suočiti na televiziji, i tu bi Josipović trebao imati prednost. S druge strane, prije pet godina je Mesić sebi dozvolio da bude u jednoj od tri debate bude poražen od Kosor, pa ništa nije isključeno.

U svakom slučaju, sljedeća dva tjedna će biti prilično zanimljiva.

Snimka seksa s 3 žene presudila 86-godišnjem guverneru

Jedna topla ljudska priča, kao stvorena da razgali srca u ovim hladnim i bešćutnim vremenima, ovih dana dolazi iz daleke Indije. Točnije, iz države Andhra Pradesh na čelu čijih 78 milijuna stanovnika je donedavno bio guverner Narayan Dutt Tiwari. On to od danas to više nije, a razlog za to je snimka na kojoj dotični, unatoč poodmakle dobi od 86 godina, uživa u krevetskim aktivnostima s tri mlade dame.

S te tri dame, rodom iz države Uttrakhand, je guvernera upoznala njihova zemljakinja, koja je također imala seksualne odnose sa časnim starinom. Međutim, njihov odnos nije najbolje završio jer je dotična u zamjenu za seksualne tražile neke druge usluge, konkretno rudarsku koncesiju za svoju tvrtku. Kada Tiwari nije pokazao sluha za takve oblike slobodnog poduzetništva, dotična mu se osvetila namjestivši mu tri zavodnice, ali i video-kameru, čiji je sadržaj proslijedila televizijskoj kući ABN Andhra Joyti News. 10-minutna snimka je emitirana prije nego što ju je guverner uspio zaustaviti sudskom privremenom mjerom.

Danas je Tiwari – jedan od posljednjih indijskih političara koji se može pohvaliti da je, boreći se za nezavisnost, boravio u britanskom zatvoru –  indijskoj vladi poslao ostavku, navodeći kao razlog “zdravstvene razloge”. Dio indijskih komentatora, pak, smatra da su guvernerovi nestašluci – sličnim “eksperimentima” koje je nad 15-godišnjim sljedbenicama pred kraj svog života provodio Mahatma Ghandi – pomogli vladajućoj Kongresnoj stranci da pažnju javnosti skrene s potencijalno katastrofalnog zastoja napora da se na području Andhra Pradesha stvori Telengana, nova savezna država Indije.

Vesela astronomija

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=stonehenge&iid=7421357″ src=”4/a/c/1/Druids_Celebrate_The_a66a.jpg?adImageId=8650913&imageId=7421357″ width=”234″ height=”165″ /]

Britanski tisak, čiji standardi crnog humora i smisao za ironiju predstavljaju jedan od najpotcjenjenijih doprinosa anglosaksonske kulture suvremenoj civilizaciji, božićne je blagdane svojim čitateljima uveselio s pričom o 300-njak pagana koji su došli na Stonehenge slaviti zimski solsticij. S obzirom da se te New Age svečanosti održavaju svake godine, to i ne bi bila vijest, da nije jednog sitnog detalja. Pagani koji su 21. prosinca došli slaviti su, naime, zaboravili na to da zimski solsticij ne pada svake godine u isto vrijeme, a nekada se astronomske okolnosti znaju urotiti na način da solsticij padne u neki drugi dan. Tako je 2009. godine zimski solsticij u Stonehengu pao 22. prosinca – dan ranije prije dolaska slavljenika. English Heritage, organizacija koja upravlja Stonehengeom, im se ipak, kako kaže njihov glasnogovornik, “smilovala” i dozvolila im da održe ceremonije i “dobar provod”.

Sitni astronomski detalji nekada mogu imati daleko spektakularnije posljedice od 300-ak vjernika kojima se smije nacija. Najbolji primjer jest razlika između kalendarske i astronomske godine, a koja je nakon nekoliko stoljeća nagnala papu Grgura XIII da 1582. godine ustanovi novi kalendar i tako nadomjesti dotadašnji julijanski. Koliko je stvar ozbiljna, svjedoči da pravoslavne crkve, koje se još drže julijanskog kalendara, za gregorijanskim kalendarom kasne 13 dana, a od 2100. godine će ta razlika iznositi puna dva tjedna.

Fleksibilnost u slavljenju datuma, pak, ponekad može biti uzrokovana ne astronomskim, nego određenim političkim detaljima. 22. prosinac – dan koji su pagani na Stonehenegeu trebali slaviti ove godine, u bivšoj Jugoslaviji se obilježavao kao Dan Jugoslavenske narodne armije. Službeno objašnjenje zašto je odabran taj datum se ticalo Prve proleterske brigade koja je krajem 1941. godine osnovana u mjestu Rudo u današnjoj BiH, a koja je predstavljala prvu, uvjetno rečeno, “redovnu” jedinicu Titovih partizanskih snaga, koja je, za razliku od tadašnjih lokalno organiziranih partizanskih odreda, trebala operirati po cijelom teritoriju bivše Jugoslavije. Prva proleterska brigada je na isti datum – 22. prosinca 1941. godine – imala svoju prvu akciju protiv talijanskih snaga kod sela Gaočića i Mioča.

Međutim, taj datum nije datum kada je brigada osnovana. To se dogodilo dan ranije u mjestu Rudo. Pitanje – jedno od onih “nezgodnih” za tadašnji režim – je bilo zašto se slavi 22. umjesto 21. prosinca kao Dan JNA. Odgovor je, pak, bio vrlo prozaičan. Da se to dogodilo, rođendan bi dijelila s jednim bivšim gruzijskim sjemeništarcem po imenu Josif Visarinonovič Džugašvili, široj javnosti poznat kao Staljin. To u prvim godinama komunističke Jugoslavije nije bio problem, kao što nije bio problem istaknuti da je brigada osnovana 21. prosinca, a ne na neki drugi dan, upravo zato da se oda počast velikom vođi proleterske revolucije i neupitnom uzoru tadašnjih jugoslavenskih komunista. Čak štoviše, JNA, odnosno JA, kako se tada službeno zvala, je svoj rođendan obilježavala 21. prosinca. Međutim, 1948. godine je došla Rezolucija Informbiroa i Staljin je odjednom prestao biti good guy, a sve vezano uz njega se moralo “prilagoditi” novim okolnostima, uključujući i službenu povijest oružanih snaga Titove Jugoslavije.

Slične “prilagodbe”, dakako, nisu specijalnost modernih vremena ili totalitarnih sistema 20. stoljeća. Kao najbolji primjer se navodi i praznik obično vezan uz zimski solsticij – Božić. Tako u specijalnoj božićnoj epizodi TV-serije Kosti glavna junakinja, dr. Temperance “Bones” Brennan svom suradniku i prijatelju, FBI-jevom agentu Boothu, koji ne krije svoja katolička vjerovanja, na nos nabija tvrdnju kako je Božić sve nego kršćanski praznik, obrazlažući to tvrdnjom da se Krist zapravo rodio na proljeće, a da su rani kršćani bili prisiljeni preuzeti pagansko slavljenje zimskog solsticija kako bi izbjegli progone carskih vlasti. Neke od protestantskih denominacija (npr. prezbiterijanci) su toga svjesni, pa uopće ne slave Božić. U svakom slučaju, to Brennanino objašnjenje bi dobro došlo svima onima koji ne organski ne podnose Božić, ali ga moraju slaviti iz straha da ih se ne proglasi “bezbožnicima”, “sotonama” i “antikristima”.

Obama danas popularan kao Bush na kraju mandata

Američka anketarska agencija Rasmussen je u svom redovnom istraživanju raspoloženja američkog biračkog tijela prije dva dana ustanovila kako 43 % Amerikanaca “snažno ne odobrava” način na koji Barack Obama vodi SAD. Nasuprot tome, samo 27 % Amerikanaca “snažno odobrava” trenutnu Obaminu politiku.

Ti podaci, s obzirom na višemjesečne trendove, nisu toliko iznenađenje. Ono što upada u oči jest da je postotak onih koji “snažno ne odobravaju” Obamu identičan postotku koji “snažno nisu odobravali” Georgea W. Busha na kraju njegovog mandata.

To je samo još jedan pokazatelj kako politika zna biti okrutna i nepredvidljiva. Prije godinu dana je bilo razumno pretpostaviti da će izborna euforija i uz nju vezana stratosferska popularnost Baracka Obame prije ili kasnije splasnuti. Ono što se nije moglo očekivati jest to da će se to dogoditi tako brzo i u tolikoj mjeri, odnosno da će veliki spasitelj svijeta za samo godinu dana doći do točke na koju je Bush došao za osam godina.

To bi bila vrlo dobra poruka našim predsjedničkim kandidatima. Posljednja stvar koju mogu uzeti zdravo za gotovo jest podrška birača. Dovoljno je samo nekoliko pogrešnih poteza, nepredviđenih događaja ili kombinacija istih, pa da se naizgled nepobjedivi titani iznenada stropoštaju s političkog Olimpa. Za pretpostaviti je da će na predsjedničkim izborima 2015. godine biti vrlo malo kandidata koji će za sebe govoriti da su hrvatski ekvivalent Obame.