RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10