Oznaka: Margot Robbie

RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Marija kraljica Škotske (Mary Queen of Scots, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Američki kulturni imperijalizam se, između ostalog, ogleda i u tome da, na primjer, prosječni stanovnik Hrvatske vjerojatno nema pojma tko je vladao njegovom zemljom u drugoj polovici 16. stoljeća, ali će zato vjerojatno imati nekakvu predodžbu da je na Britanskom Otočju u isto vrijeme vladala kraljica Elizabeta. Razlog je prije svega u tome što je Hollywood od svoje nekadašnje kolonijalne matice preuzeo ne samo glumačke, scenarističke i druge talente nego i povijest kao prilično zahvalan izvor materijala za komercijalno ili umjetnički ambiciozne kostimirane drame. A rijetko tko je bio tako zahvalna ličnost kao Elizabeta, vjerojatno najveća od svih vladarica u povijesti Otočja, i koja je prilikom svoje gotovo polustoljetne vladavine, često proglašavane svojevrsnim “zlatnim dobom”, akumulirala ne samo brojna politička, vojna, ekonomska i kulturna dostignuća, nego i brojne neprijatelje. Među njima se vjerojatno najviše ističe Mary, odnosno Marija, kraljica susjedne Škotske čija je biografija bila prilično živopisna, a u nekim detaljima možda čak i živopisnija od Djevičanske kraljice. To su bili prepoznali brojni umjetnici, književnici, a na kraju i filmaši, uključujući Josie Rourke, pod čijom se redateljskom palicom napravio biografski film Marija kraljica Škotske koji se odnedavno prikazuje u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1561. godine kada 19-godišnja Marija (Ronan), koja je kao mala beba bila naslijedila škotsko prijestolje, dolazi u Škotsku iz Francuske gdje je bila odrasla, obrazovana i neko vrijeme udana za francuskog kralja Franju II. Mladu njeni sunarodnjaci dočekuju s malo oduševljenja, a što uključuje kako njenog polubrata i regenta lorda Moraya (McArdle), tako i propovjednika Johna Knoxa (Tennant) koji je u Škotskoj u međuvremenu proveo protestantsku reformaciju i ne može smisliti da državu preuzme kraljica koja je ostala vjerna Katoličkoj crkvi. Osim unutarnjih sukoba Mariji prijetnju predstavlja i njena daleka rođaka, 29-godišnja engleska kraljica Elizabeta (Robbie), koja je neudana i nema djece te ozbiljno zabrinuta da bi nakon njene smrti prijestolje protestantske Engleske mogla naslijediti upravo katolkinja Marija. Taj problem pokušava riješiti “namještajući” Mariji vlastitog ljubavnika lorda Dudleya (Lowden) za budućeg muža, ali su i Marija i Dudley tim planom nisu oduševljeni, pa Marija, na Dudleyevo veliko olakšanje za budućeg muža uzima Dudleyevog sunarodnjaka Lorda Darnleya (Alwyn). No, za brak se ispostavi da će biti sve samo ne sretan; iako joj Darnley napravi dugo željeno dijete koje bi trebalo ujediniti prijestolja dvije zemlje, on joj je isto tako nevjeran, kako na ljubavnom, tako i na političkom planu, pa Marijino prijestolje i život dolaze u opasnost.

Marija kraljica Škotske se u američkim kino-dvoranama pojavila krajem godine, što ne ostavlja nikakve sumnje da je glavna svrha ove britansko-američke produkcije bila pokušati osvojiti što je moguće više “Oscara” i drugih prestižnih nagrada. I, kao i mnogi takvi projekti, vrlo često se tom cilju žrtvovala briga o nekim temeljnijim stvarima kao što su suvisli scenarij ili neka čvrsta priča. Tako je Mariji karakter “ozbiljnog”, odnosno “art” filma trebala dati njegova režiserka Rourke, koja je prije toga cijelu karijeru bila napravila u kazalištu i nije imala ama baš nikakvih iskustava iza filmskih ili televizijskih kamera. To se, međutim, na prvi pogled ne vidi, jer se Roarke snalazi u nekoliko scena koja se događaju u eksterijerima i u kojima se vrlo dobro koriste škotski pejzaži. Kada se, međutim, radnja preusmjeri u interijere, onda daleko vidljivijom postaje izvještačenost i “teatralnost” ovog filma. Dojam koliko-toliko spašava raznovrsna i prilično raspoložena glumačka postava. To se prije svega odnosi na uvijek pouzdanu Saoirse Ronan koja bi i mnogo složenije uloge od ove odigrala zavezanih očiju i koja bez velikih problema nadigrava Margot Robbie, koja se kao Elizabeta loše nosi s nezahvalnom ulogom, tonama šminke i još nezahvalnijim usporedbama s Kate Blanchet koja je prije dva desetljeća u Kapoorovoj Elizabeti isti lik tumačila daleko uspješnije.

Međutim, čak ni glumci nisu u stanju u potpunosti nadvladati scenaristička ograničenja, prije svega nedostatak mašte i inspiracije zbog kojih Marija praktički završava prije posljednje epizode u životu lika, odnosno ignorira spletke i zavjere protiv Elizabete koje će na kraju dovesti do njenog spektakularnog pogubljenja. Tamo gdje scenaristi pokušavaju učiniti nešto originalno to čine na štetu povijesne autentičnosti, a što možda i ne bi trebalo biti problem da ta “originalnost” nije predvidljivo tumačenje povijesti u skladu s kanonima današnjeg salonskog ljevičarstva, a koji su u najnovijoj SJW eri podignuti na n-tu potenciju. Tako se Marija pokušava prodati kao ultrafeministički film, pa se odnos škotske i engleske kraljice prikazuje kao duboko prijateljstvo i poštovanje dviju žena kojima je zajedničko bilo to što kao vladarice vode muški posao, okružene hrpom zlonamjernih patrijarhalnih muških šovinističkih svinja. Marija, dakako, u toj priči mora biti pozitivka, pa se to mora naznačiti i tako što, suočena sa ženskastim životnim stilom svojeg dvorjanina Davida Rizzija (kojeg tumači Ismael Cruz Cordova) eksplicitno iskazuje stav prema trasnrodnosti koji se čini primjerenijim tweetovima Titanije McGrath nego konzervativnoj katoličkoj vladarici iz sredine 16. stoljeća. Međutim, ni to nije dovoljno da ovaj film bude u potpunosti “woke”, pa se Rourke pobrinula da nekoliko povijesnih ličnosti iz renesansne Engleske tumače crnci i Azijati, pri čemu je, prema riječima same filmašice, glavni motiv bilo to što nije mogla smisliti da snima film gdje bi svi glumci morali biti bijelci. Koliko je inzistiranje na različitosti u ovom slučaju bilo opravdano može se diskutirati, ali će publici zbog tog izbora biti daleko teže shvatiti Mariju kao ozbiljan povijesni film umjesto kao lov na “Oscare” preko ispravljanja krivih Drina engleske i hollywoodske povijesti.

MARIJA KRALJICA ŠKOTSKE

(MARY QUEEN OF SCOTS)

uloge: Saoirse Ronan, Margot Robbie, Jack Lowden, Joe Alwyn, David Tennant, James McArdle

scenarij: Beau Willimon

režija: Josie Rourke

proizvodnja: Focus Features/Universal, UK/SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ja, Tonya (I, Tonya, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
JA, TONYA
 (I, TONYA)
 uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney,
 Julianne Nicholson, Bobby Canavale
 scenarij: Steven Rogers
 režija: Craig Gillespie
 proizvodnja: Neon, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Prilično je zanimljivo da se izraz “zlatno doba” u pravilu koristi za razdoblja povijesti koja ljudi u trenutku kada su u njima živjeli nisu smatrali takvima. Nostalgija, odnosno usporedbe s godinama, desetljećima i stoljećima kada su stvari bile gore, su glavni razlog zašto se izraz “zlatni” koristi za neke vremensko-prostorne koordinate. Jedan od malo svježijih primjera bi mogla predstavljati Clintonova Amerika, čiji se stanovnici iz raznih razloga nisu osjećali previše sretni, iako su im zemlju mučili problemi koji se u usporedbi s beskrajnim bliskoistočnim ratovima, ekonomskim krizama, živopisnim likovima u Bijeloj kući i primicanjem nuklearne apokalipse doimaju u najmanju ruku trivijalnima. Što ne znači da te probleme, koji se danas posprdno nazivaju “problemima Prvog svijeta”, nisu nemilosrdno eksploatirali tadašnji mediji, uspijevajući često napraviti vrhunske skandale od priča koji to, u najboljem slučaju, ne zaslužuju. Jedna od tih priča je bio slučaj Tonye Harding, umjetničke klizačice koja je iz pogrešnih razloga zavladala američkim, a i svjetskim naslovnicima, zasjenivši djecu tada ubijanu granatama u Sarajevu ili genocid koji se pripremao u Ruandi. Niti nekoliko mjeseci nakon događaja koji su je tamo doveli, njen lik je glumila Alexandra Powers u na brzinu, ali profesionalno urađenom TV-filmu Tonya & Nancy: The Inside Story. Cijela je priča relativno isto tako brzo nestala sa naslovnica, i vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da četvrt stoljeća kasnije scenaristu Stevenu Rogersu nije pala na pamet ideja da o njoj snimi “dajte mi Oscar” biografski film. Ta je ideja ostvarena 2017. godine filmom Ja, Tonya koji se okitio s jednim od tih kipića – Oscarom za najbolju sporednu glumicu koji je osvojila Allison Janey.

Ja, Tonya je po žanru mješavina klasičnog biografskog filma i pseudosatirične crne komedije, a njegova relativno neobična narativna struktura sadrži pseudokumentarne scene koje služe kao okvir, i u kojem sada vidno ostarjeli likovi komentiraju prošle događaje, dajući bitno različita tumačenja. Film potom počinje 1970-ih kada Tonya Harding, trogodišnje dijete portlandskog mehaničara i konobarice LaVone Golden (Janey), dolazi prvi put na klizalište kako bi je Diane Rawlinson (Nicholson) počela trenirati umjetničkom klizanju. Mala je Tonya neosporni talent, ali joj je odrastanje obilježeno siromaštvom, ali i brutalnim zlostavljanjem od strane disfunkcionalne majke, koja u svojoj kćeri vidi prije svega zlatnu koku. 15-godišnja Tonya (Robbie) će spas pokušati pronaći u ljubavnoj vezi, a potom i braku s mladim Jeffom Gilloollyjem (Stan), ali će i on biti obilježen zlostavljanjem. U međuvremenu njena sportska karijera napreduje, te 1991. godine ulazi u povijest kao prva američka klizačica kojoj je uspjelo napraviti trostruki aksl. Međutim, sve vrijeme je sputava ne samo njen problematični privatni život, nego i predrasude koje kod sudaca i klizačkog establišmenta izaziva kako njeno skromno porijeklo, tako i muškobanjasto ponašanje i buntovni “nerafinirani” karakter tako različit od ideala koje utjelovljuje njena glavna suparnica, popularna “ledena princeza” Nancy Kerrigan (Caitlin Carver). Pred kvalifikacije za Zimsku olimpijadu 1994. godine će to suparništvo eskalirati u dotada nezamisliv nasilan čin koji će od Tonye Harding učiniti najpoznatiju ali i najkontroverzniju sportašicu svijeta.

Ja, Tonya je na prvi pogled izgledala kao savršen “oskarovski” film, i s time se složila danas prilično popualrna australska glumica Margot Robbie koja je, navodno, nakon što je primila Rogersov scenarij, bila uvjerena da je riječ o fikciji, a ne stvarnim događajima. Robbie je film producirala, a i ispred kamere je uložila izuzetan trud, nastojeći uvjerljivo tumačiti lik Tonye Harding i kao 15-godišnje klinke i nimalo glamurozne sredovječne žene, a posebno je radila na tome da savlada klizačke vještine. Robbie i njen trud, međutim, ne mogu riješiti dva ozbiljna problema ovog filma. Prvi je nedostatak budžeta koji, s obzirom da se većina filma odvija u nimalo glamuroznom “white trash” miljeu, i ne upada toliko u oči, ali koji film ozbiljno sabotira na samom kraju, kada se u sceni posljednjeg dramatičnog olimpijskog nastupa Tonye Harding umjesto glazbe Johna Williamsa iz filma Jurski park (koju pamte svi koji su gledali tadašnji TV-prijenos) koristi klasična glazba (koja nije sa sobom povlačila potrebu da se iskesa novac za autorska prava). Drugi, mnogo ozbiljniji, problem je u tome što Ja, Tonya ne donosi ništa naročito novo niti duboko, odnosno da samo prepričava ono što su, s daleko manje ambicija, prikazale brojne druge knjige, dokumentarne emisije, pa i Tonya & Nancy prije nepunih četvrt stoljeća. A moglo se i drukčije. To se najbolje vidi u sceni u kojoj Bobby Canavale tumači lik Martina Maddoxa, producenta, kako on sam kaže, “odvratne tabloidne TV-emisije” Hard Copy, a koja “sada izgleda kao sve ostale emisije TV-vijesti”. Taj se lik prekratko pojavljuje u filmu, iako bi priča o tome kako i zašto je Tonya Harding postala tako važna vijest mogla poslužiti za jedan daleko bolji i danas aktualniji film. No, i ovako nesavršena Ja, Tonya bi vrlo lako mogla izgledati kao remek-djelo u usporedbi s filmovima koji će “Oscare” osvajati za nekih dvadesetak ili tridesetak godina.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

~ Dragan Antulov ~ 4 komentara

Red Granite Pictures
(izvor: god visual communication systems)

VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Richard Curtis in London, 1999 My own picture....
Richard Curtis (izvor: Wikimedia Commons)

PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta