Oznaka: Bill Nighy

RECENZIJA: Ja, Frankenstein (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
JA, FRANKENSTEIN
(I, FRANKENSTEIN)
uloge: Aaron Eckhart, Yvonne Strachovski, Bill Nighy, Miranda Otto, Socratis Otto, Jai Courtney, Kevin Grevioux
scenarij: Stuart Beattie
režija: Stuart Beattie
proizvodnja: Lionsgate, SAD/Australija, 2014.
trajanje: 92'

Dojam o nekom filmu vrlo često ovisi o okolnostima koje imaju malo veze s njegovom objektivnom vrijednošću ili kvalitetama. Često se tako dogodi da neki film publika i kritika ne odbaci zato što je loš, nego zato što su im imena na špici ili atraktivni trailer sugerirali nešto daleko bolje od onoga što su imali prilike vidjeti. Ponekad, iako prilično rijetko, se zna dogoditi i nešto sasvim suprotno – da neki film ostavi dobar dojam jednostavno zato što nije bio onoliko grozan kao što su se mnogi imali razloga pribojavati. Posljednji takav primjer je fantastično-akcijski spektakl Ja, Frankenstein. Davno prije nego što se pojavio u kino-dvoranama mnogi njegovi detalji, pogotovo u kontekstu gorkog iskustva onih prekaljenijih filmofila, su sugerirali filmsko smeće. Prije svega je to činjenica da je, umjesto u nekom “normalnijem” terminu, na tržište izbačen u siječanj, kada studiji u pravilu gledateljima serviraju ono što i sami znaju prepoznati kao škart. Potom je tu 3D, koji se sve češće tumači kao “jeftini” trik da neki jeftini film učini skupljim, “većim” i boljim nego što to uistinu jest. Na kraju je to grafički roman kao predložak, što, s obzirom na iskustva s ekranizacijama te umjetničke forme, obično sugerira nedostatak inspiracije, plošne likove i potpuno oslanjanje na “pulp” nasilje i spec-efekte kao jedinu atrakciju filma.

Scenarij se temelji na grafičkom romanu Kevina Greviouxa, čovjeka čije ime je itekako dobro poznato poklonicima filmske serije Underworld, s obzirom da ju je upravo on osmislio te se u njoj pojavio u maloj ulozi. Grevioux  se također pojavljuje i ovdje, ali je naslovna uloga povjerena Aaronu Eckhartu. Ono “naslovna” se, doduše, mora shvatiti uvjetno, jer – za slučaj da niste upoznati sa književnim predloškom Mary Shelley – Frankenstein nije ime čudovišta sastavljenog od dijelova leševa, nego švicarskog baruna koji ga je stvorio. Na samom početku, smještenom u 1795. godinu, se čudovište riješi svog tvorca koga krivi za svoje patnje i “neprirodno” stvaranje,  ali se poslije suoči s mnogo ozbiljnijim problemima – demonima iz Pakla s kojima će sukobiti i potom ući u kratkotrajno savezništvo s nebeskim vodorigama koje štite čovječanstvo. Čudovište, koje je dobilo nadimak “Adam”,  taj rat previše i ne zanima te se na nekoliko stoljeća povuče u divljinu. U suvremenom svijetu se, pak, “zakači” s demonima koje vodi demonski princ Naberius pod krinkom tajkuna Charlesa Wessexa (Nighy) koji financira projekt oživljavanja leševa na čelu sa znanstvenicom Terrom Wade (Strahovski). Ispostavlja se da je “Adam” kao umjetno stvoreno biće bez prave duše prilično zanimljiv Naberiusu jer bi oživljavanje leševa omogućilo demonima da stvore nezaustavljivu armiju i unište svijet.

Iskoristiti zaplet prvog SF-romana u povijesti kao prilično tanašnu podlogu za rutinersku fantastičnu pseudoreligijsku priču o borbi anđela i demona nije izgledalo kao dobra ideja. S druge strane, kao dobra ideja nije izgledalo ni “miksanje” vukodlaka i vampira u Underworldu, pa su rezultati ipak bili bolji nego ono što je izvjesna mormonska spisateljica napravila sa Serijom Omladinskih Romana Koja Se Ne Smije Imenovati. Iako ovdje nema Kate Beckinsale u kožnatom kostimu, Ja, Frankenstein nije daleko od te razine. Beattie, koji je kao scenarist radio na nekim od ne previše impresivnih hollywoodskih ostvarenja u prethodnih desetak i više godina, previše se ne opterećuje s gradnjom nekog fiktivnog univerzuma; likovi su napisani prilično ekonomično, bez previše izmotavanja oko toga je li netko dobar ili loš momak, niti pronalaženja glupih izgovora za to da vrhunsku znanstvenicu tumači zanosna Yvonne Strahovski. Beattieja je, slično kao i publiku, najviše zanimala akcija, odnosno spektakularno obračunavanje vodoriga sa demonima koje često ima komponentu zračnih dvoboja, a što je prilično zahvalno za 3D tehnologiju. Bill Nighy i Miranda Otto (koja tumači kraljicu vodoriga) su, savršeno dobro svjesni ograničenosti ovog projekta, kao i teško prepoznatljivi Eckhart; to ih svejedno nije spriječilo da uloge igraju prilično opušteno, ne postavljajući previše opterećenja za gledatelje. Ipak, najvažnije od svega jest to da je Ja, Frankenstein sa svojih 90-ak minuta iznenađujuće kratak za današnje hollywoodske standrade; to se može protumačiti i tako da je Beattie znao odabrati pravi trenutak kada ga prekinuti, odnosno spriječiti publiku da dužim gledanjem otkrije njegove nedostatke. Možda je to i jedino ugodno iznenađenje ovog filma, ali za gledatelje koji od njega nisu očekivali ništa dobrog, više nego dovoljno.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Richard Curtis in London, 1999 My own picture....
Richard Curtis (izvor: Wikimedia Commons)
PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta