Oznaka: Domhnall Gleeson

RECENZIJA: American Made (2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
AMERICAN MADE
 uloge: Tom Cruise, Sarah Wright, Domhnall Gleeson, Jayma Mays, Jesse Plemmons
 scenarij: Gary Spinelli
 režija: Doug Liman
 proizvodnja: Universal, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Iako je to danas sve teže zamisliti, ne tako davno hollywoodski pseudoljevičarski bien pensanti na CIA-u nisu gledali kao na plemenite branitelje zapadne civilizacije čija se svaka u medije “procurena” glasina mora slušati kao Sveto pismo, i čije se širenje demokracije po svijetu mora podržati čak i ako uključuje šurovanje s mračnim tipovima sklonim isporuci terorizma i droge na ulice zapadnih gradova. Jedan od filmaša koji očigledno nije stigao pročitati partijsku direktivu u hollywoodskim kancelarijama je Doug Liman, koji se, doduše, CIA-nim “nestašlucima” bavio i ranije u karijeri, a od čega je najpoznatiji Bourneov identitet. Njegov najnoviji film American Made, pak, obrađuje jednu od najkontroverznijih epizoda u povijesti te obavještajne organizacije, odnosno to da je njena kampanja protiv prosovjetskih ljevičara u Centralnoj Americi 1980-ih koincidirala s epidemijom jeftinog kokaina i s njom vezanom eksplozijom krvoprolića po američkim gradovima, postavši podlogom za brojne popularne teorije zavjere.

Scenarij Garyja Spinellija se temelji na stvarnim događajima, a protagonist, koga tumači Tom Cruise, je Barry Seal, pilot koji se stjecajem okolnosti našao do grla upetljan u cijelu aferu. Film počinje 1978. godine kada se Amerika nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, koja nije zaobišla ni avio-industriju, te Seal kao pilot avio-prijevoznika TWA mora pronaći dodatni izvor prihoda za svoju suprugu Lucy (Wright) i buduću obitelj. Kao rješenje se pronalazi relativno bezazleno švercanje cigara s embargom pogođene komunističke Kube, ali ono privuče pažnju tajanstvenog CIA-inog agenta Schafera (Gleeson) koji Sealu nudi unosan angažman za diskretno špijuniranje ljevičarske gerile po Centralnoj Americi. Seal prihvaća, a kada ga put stjecajem okolnosti dovede u Kolumbiju, tamo se spoji s grupom poslovnih ljudi poznatih kao Medellinski kartel te pristane prevoziti njihovu robu na američko tržište. Njegova aktivnost postaje još unosnija, kada CIA, potaknuta dolaskom prosovjetskih sandinista na vlast u Nikaragvi, odluči koristiti Sealov talent za program “diskretne” vojne pomoći antisandinističkim “kontrašima” koji ih nastoje svrgnuti. Sealu posao tako postaje još unosniji, jer CIA ne samo što zatvara oči na njegove narkokrijumčarske aktivnosti nego financira izgradnju aerodroma u zabiti Arkansasa, kao i nabavku male avio-flote kojom će tone i tone bijelog praha neometano stizati u srce Amerike. Za Seala problema nema sve dok količina tako zarađenog novca postane tolika da ju je nemoguće skrivati od lokalnih i dijela federalnih vlasti koje konačno pokreću istragu zbog koje će mu život, s obzirom na sklonost “igrača” s obje strane granice da zataškaju cijeli slučaj, postati prilično jeftin.

Limanu se mora odati priznanje što je jednu prilično mračnu temu, od koje bi neki njegove kolege poput Olivera Stonea iskoristili za bijesnu propovijed, imao hrabrosti prikazati kroz žanr crne komedije. Protagonist je istovremeno narator koji gledateljima, pogotovo onima koji su se rodili davno poslije 1980-ih, pruža ekonomski i politički kontekst zbivanja, ali i brojne ironične komentare. Taj će stil neke podsjetiti na Scorsesejeve Dobre momke, ali svemu tome Liman pokušava dati nešto malo više originalnosti tako da Sealove flashbackove organizira oko svjedočanstva koje Seal pruža snimajući sebe video-kamerom. Ta tehnika će u mnogo čemu podsjećati na iritantno kulerske lažne dokumentarce i predstavljati strano tijelo u ostvarenju kojemu daleko bolje stoje klasične narativne tehnike. Cruise je poslovično dobar u ulozi, čak i kada tumači ljigavog antiheroja koji, zapravo, osim sjajnog pilotskog talenta i nedostatka par skrupula nije bitno drukčiji od prosječnog tipa koji nastoji ostvariti američki san. Za to je najviše kriv scenarij Garyja Spinellija, koji, doduše, povremeno iskazuje kreativnost, poput scena u kojima se aktivnosti “kontraša” povezuju s danas aktualnim pitanjem ilegalne imigracije, ali pokazuje malo suptilnosti u izlaganju osnovne teze filma. To se možda najbolje vidi u tome što se u film uspjelo utrpati povijesne ličnosti kao što su Pablo Escobar i George W. Bush. Oni se tu pojavljuju manje kao likovi, a više kao jeftine ikone, isto kao što manekenka Sarah Wright kao Sealova supruga uglavnom služi kao ukras. Daleko bolji dojam ostavlja Gleeson kao nadobudna “špija” koja kroz isijava sve što je najgore u američkoj Dubokoj državi – to što raspolaže sa zastrašujućom moći, ali je isto tako čine zastrašujuće beskrupulozni, ali i zastrašujuće nesposobni ljudi. Iako se na prvi pogled čini da je American Made podgrijavanje tri desetljeća stare hladnoratovske juhe, njegova tema je, na žalost, daleko aktualnija za današnji svijet.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Richard Curtis in London, 1999 My own picture....
Richard Curtis (izvor: Wikimedia Commons)
PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Dredd (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Dredd
Dredd (izvor: CKSR)
DREDD
uloge: Karl Urban, Olivia Thirlby, Lean Headey, Wood Harris, Domhnall Gleeson
scenarij: Alex Garland
režija: Pete Travis
proizvodnja: DNA Films, V. Britanija/Južna Afrika, 2012.
trajanje: 98 '

Tvrditi da je hollywoodski remake uvijek lošiji od originala danas zvuči isto kao i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. Međutim, u nekim prilično rijetkim slučajevima se znaju prošvercati primjeri koji i takve neupitne istine dovode u pitanje. Jedan od njih je i Dredd, iako u najužem smislu riječi ne predstavlja remake nego tek drugu po redu ekranizaciju popularnog britanskog SF-stripa Sudac Dredd. Tvorcima ovog ostvarenja (koji, zapravo, i ne pripadaju hollywoodskom mainstreamu), taj zadatak i nije bio naročito težak, s obzirom da je prethodna filmska inkarnacija Dredda iz 1995. godine u obliku Sylvestera Stallonea i Disneyevoj produkciji uglavnom opravdano pala u zaborav.

Radnja je smještena u 22. stoljeće kada je Zemlja opustošena nuklearnim ratom, a preživjelo stanovništvo prisiljeno živjeti u prenapučenim mega-gradovima kojima caruju siromaštvo, droga, nasilje i kriminal. Jedinu metodu održavanja kakvog takvog zakona i reda predstavljaju Suci – institucija koja u sebi objedinjava policiju i pravosuđe, odnosno čiji pripadnici imaju zakonske ovlasti pogubiti prijestupnike na licu mjesta. Jedan od Sudaca je Dredd (Urban), kome pretpostavljeni daju zadatak terenske procjene novakinje po imenu Anderson (Thirlby). Naizgled rutinski posao istrage trostrukog ubojstva u orijaškom neboderu se zakomplicira kada se ispostavi da je povezano sa “Slo-Moom”, drogom koja kod korisnika usporava doživljaj stvarnosti i čiju proizvodnju i distribuciju kontrolira krvoločna i beskrupulozna Ma-Ma (Headey). Dredd i njegova neiskusna partnerica zbog toga umjesto lovaca postaju lovina, progonjeni od horde kriminalaca sposobne da desetke tisuća stanara drži u strahu.

Novi Dredd, čiji je scenarij napisao Alex Garland, hvaljeni suradnik Dannyja Boylea, predstavlja trijumf jednostavnosti. Za razliku od gotovo svih filmova o stripovskim superherojima, on radnju nije opteretio s pričom o njegovom podrijetlu, a za uvođenje futurističkog svijeta je bilo dovoljno par rečenica u početnoj naraciji. Umjesto toga je prikazan tek jedan dan u Dreddovom životu, a nije bilo potrebe ni za ljubavnim podzapletima ili komedijaškim pomoćnicima koji bi samo odužili film.

Garlandov koncept funkcionira bez obzira na to što se Garland tijekom snimanja često svađao s režiserom Peteom Travisom, poznatom po potcijenjenom trileru Točka prednosti. Vjerojatnije je da su se svađe ticale sadržaja, a ne stila, jer Travisova režija odgovara Garlandovoj minimalističkoj viziji. Budući megalopolis uopće ne izgleda futuristički, ali to film zapravo čini uvjerljivijim, s obzirom da je u distopiji koju prikazuje teško očekivati neki naročiti tehnološki progres. Radnja je manje-više ograničena na jednu lokaciju (zbog čega su neumitne usporedbe s Umri muški i indonežanskom Racijom), a jedina vizualna atrakcija jest korištenje 3D tehnologije. Ona najviše dolazi iz izražaja kada se akcijske i scene nasilja prikazuju iz perspektive osoba pod utjecajem “Slo-Moa”, te gledatelji imaju prilike vidjeti fascinantne detalje krvoprolića i destrukcije.

Jednostavnost koncepta se odrazila i na jednostavnost karakterizacije, pa se glumačka postava baš i nije morala pretjerano truditi. Olivia Thirlby, čiji je lik najbliži “normalnom” gledatelju, je tu napravila dobar posao, isto kao i Lena Headey, koju je očito zabavljalo tumačiti lik negativke potpuno različite od Cersei Lannister. Karlu Urbanu, čije je lice sve vrijeme pokriveno kacigom, preostalo je tek da imitira glas Clinta Eastwooda. Tu kao svojevrsno “strano tijelo” i naznaka “nedotjeranosti” filma odskače tek nedovoljno oblikovani lik teroriziranog hakera koga tumači Domhnall Gleeson.

Usprkos toga, moglo bi se reći da Dredd, barem u kontekstu svog žanra predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja današnjeg kino-repertoara.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)