RECENZIJA: Lijevi kroše (2015)

LIJEVI KROŠE
(SOUTHPAW)
uloge: Jake Gyllenhaal, Forest Whitaker, Naomie Harris, Curtis "50 Cent" Jackson, Oona Laurence, Rachel McAdams
scenarij: Kurt Sutter
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD/Kina, 2015.
trajanje: 123 min.

U povijesti dodjela “Oscara” su brojni slučajevi koje su suvremenici ili kasnije generacije proglašavali nepravdama. Među nekim od najpoznatijima su i dva kojima je zajedničko to da su povezani s Martinom Scorsesejem i boksom. Godine 1981. je Razjareni bik, Scorsejeva biografija znamenitog boksača Jakea LaMotte, u utrci za najprestižnije priznanje američke kinematografije izgubila od danas potpuno zaboravljenih Redfordovih Običnih ljudi. Pet godina ranije je Scorsesejev Taksist, također jedno od djela koje se smatra neupitnim klasikom, izgubio, ali od Rockyja, danas vjerojatno najuspješnijeg boksačkog filma svih vremena. Time je uspostavljen presedan prema kome “plemenita vještina” može poslužiti kao put za osvajanje zlatnih kipića. Lijevi kroše, film iza koga je stao producent Harvey Weinstein, jedan od specijalista za osvajanje (zlobnici bi rekli nezasluženih) “Oscara”, se doima kao da je napravljen, barem dijelom, upravo u tu svrhu.

Lijevi kroše sa zapletom počinje tamo gdje filmovi poput Rockyja završavaju. Protagonist je Billy Hope (Gyllenhaal), izuzetno talentirani i uspješni boksač kome je izuzetno dojmljiva serija pobjeda donijela ne samo titulu prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji, nego i slavu, bogatstvo, prelijepu suprugu Maureen (McAdams) i dražesnu kćerkicu Leilu (Laurence). Takvo je dostignuće još impresivnije, s obzirom da je Billy počeo sa samog dna, odrastajući u sirotištu i provodivši rane godine u sukobu sa zakonom prije nego što ga je upravo Maureen odvela na pravi put. Ona to pokušava činiti i sada kada je Billy na vrhu, zabrinute da godine čine svoje te da će jednom nastradati u borbama koje mu ugovara njegov slatkorječivi i pohlepni menadžer Jordan Mains (Jackson). Billy odbije poslušati Maureen upravo u trenutku kada će to pokrenuti tragični slijed događaja u, kome, dodatno opterećen alkoholom, drogom i destruktivnim samosažaljenjem, ostaje bez voljene supruge, kćeri, novca, ugleda i karijere i na kraju doslovno završava na ulici. Jedini izlaz predstavlja teretana koju vodi ostarjeli bivši boksač Till Weeks (Whitaker). On nevoljko pristane trenirati propalu zvijezdu te mu tako pomoći da se riješi ovisnosti i drugih problema, odnosno vrati u ring gdje će pokušati vratiti izgubljeno dostojanstvo i obitelj.

Lijevi kroše je nastao kao projekt inspiriran životnom pričom repera Eminema, a čiji su zdravstveni, poslovni i obiteljski problemi bili prilično slični problemima protagonista. Sam Eminem je, pak, trebao tumačiti glavni lik, ali se na kraju zadovoljio samo pisanjem dijela soundtracka. Glavna je uloga umjesto toga pripala Gyllenhaalu, koji je, slično kao i u hvaljenom Nightcrawleru, to shvatio kao priliku za impresivnu glumačku transformaciju. Gyllenhaal ne samo da se podvrgnuo rigoroznom režimu vježbanja koje mu je omogućilo da izgleda kao netko tko za život može zarađivati mlaćenjem u ringu, nego je ulozi i prilagodio govor i manire, koji prilično uvjerljivo odaju dojam osobe koja je možda ipak dobila koji udarac u glavu previše. Možda je u tome malo i pretjerao, s obzirom da intenzivnost nastupa zasjenio i ostatak prilično raznorodne, ali talentirane glumačke ekipe, koji uključuje i Foresta Whitakera, koji je svog “Oscara” već bio dobio, pa se ne mora previše truditi. S druge strane, scene borbi u filmu su isto tako dojmljive, što možda i ne iznenađuje s obzirom da je režiser Antoine Fuqua veliki poklonik “plemenite vještine”, te da je inspiraciju pokušavao pronaći u nekim od najslavnijih mečeva zabilježenih kamerama.

Svi ti talenti, međutim, nisu dobili adekvatan scenaristički predložak. Kurt Sutter, koji je, inače, reputaciju bio stvorio TV-serijama kao što su Na rubu zakona i Sinovi anarhije, nastojao je napraviti “drukčiji” boksački film, ali je na kraju od svega ispala serija klišeja. Jedini izuzetak predstavlja neobični incident na početku koji pokreće Billyjevu autodestrukciju, ali koji se, s druge strane, doima ne baš previše uvjerljivim, odnosno elementom hollywoodske fikcije u onome što bi trebalo biti naturalistički prikaz tamne strane suvremenog boksa. Problem je u tome da je boks, uključujući njegovu tamnu stranu, već desetljećima predmet zanimanja hollywoodskih scenarista, od kojih su se mnogi pokazali daleko domišljatijima od Suttera. Njegov nedostatak originalnosti se, između ostalog, odražava i kroz priličnu aljkavost, odnosno jeftinu “simboliku” u izboru imena pojedinih likova, pa tako protagonistovo prezime na engleskom jeziku označava “nadu”, kao što “Angela” u imenu socijalne radnice jasno označava kako od nje protagonist može očekivati jedino dobro. Neki od podzapleta i likova, kao što je slučaj s narkomankom koju tumači pjevačica Rita Ora, uopće nisu razrađeni, pa se film u tim segmentima čini predugim. Međutim, ako se zanemare ti nedostaci, Lijevi kroše ipak predstavlja pogodak za ljubitelje žanra. Na boksački film koji će osvojiti “Oscar” i zadovoljiti buduće filmske povjesničare se još mora čekati.

 

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

Richard Curtis in London, 1999 My own picture....

Richard Curtis (izvor: Wikimedia Commons)

PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Ponoć u Parizu (2011)

Midnight in Paris Photo Call

(izvor: PanARMENIAN_Photo)

PONOĆ U PARIZU
(MIDNIGHT IN PARIS)
uloge: Owen Wilson, Marion Cotillard, Rachel McAdams, Corey Stoll
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja: MediaPro/Gravier, SAD/Španjolska, 2011.
trajanje: 100'

Ono što se nekada govorilo za jazz – da je to glazba koja pruža više užitka onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju – moglo bi se isto tako reći i za najveći dio opusa Woodyja Allena. Ili bi barem takav dojam mogla dati filmografija koja se ističe količinom i brzinom stvaranja novih naslova, kao i na osnovu toga prilično predvidljivim oscilacijama u kvaliteti. Ipak, ma koliko Allenovi filmovi imali reputaciju da neugodno sliče jedan na drugi, čini se da je posljednjih nekoliko godina njegov opus nešto drukčiji nego ranije, makar i zbog banalne činjenice da je mjesto radnje svojih ostvarenja premjestio iz New Yorka na Stari kontinent, odnosno ostao iza kamere, prepustivši mnogo darovitijim glumcima da tumače njegove alter egoe. Posljednje takvo ostvarenje je Ponoć u Parizu, kojem je dodatni publicitet dao angažman francuske Prve dame u jednoj od sporednih uloga, a koji je Allenu pružio i najveći komercijalni uspjeh u cijeloj karijeri.

Allenov alter ego u ovom slučaju je Gil (Wilson), relativno uspješni holivudski scenarist koji se zajedno sa zaručnicom Inez (McAdams) pridružio njenim roditeljima na poslovnom putovanju u Parizu. Dok Inez na boravak u francuskoj prijestolnici gleda kao na rutinu, Gil, koji sanjari o tome da napiše veliki roman, oduševljen je boravkom u romantičnom gradu u kojem su 1920-ih živjeli i stvarali slavni američki književnici iz Izgubljene generacije. I dok se Inez sve više udaljava od Gila, pronašavši srodnu dušu u svom starom prijatelju i površnom pseudo-intelektualcu Paulu (Sheen), dotle Gil nastoji proživjeti potpuno iskustvo Pariza te tako jedne večeri zaglavi u pariškoj ulici u ponoć. Tamo ga putnici u jednom  oldtajmeru pozovu da im se pridruži u vožnji. On to čini i započinje magično putovanje tijekom koga će Gil, između ostalog, upoznati i Adrianu (Cotillard), studenticu modnog dizajna u koju se strasno zaljubi.

O tome koliko Allen voli ono što radi možda najbolje svjedoči uvodna sekvenca, koja se sastoji isključivo od prizora ulica Pariza, uključujući najpoznatije turističke atrakcije, a čija duljina itekako upada u oči kada se uzme da je Ponoć u Parizu zapravo prilično kratak film. Iz nje se također može vidjeti kako njujorški filmaš sa svojim protagonistom dijeli i opčinjenost francuskim glavnim gradom, pa ne iznenađuje što je Pariz sveden na idealiziranu viziju u kojoj nema mjesta za “problematične” detalje poput banlieua i automobila u plamenu. Narativni okvir za tu filmsku razglednicu Allen nije najbolje napravio, te su likovi površni, pogotovo kada je riječ o Inez, vjerojatno jednoj od najnezahvalnijih uloga u karijeri Rachel McAdams. Allen također koristi priliku i za nekoliko jeftinih štoseva na račun američke desnice – praksa koja mu čuva fanove među antiameričkim snobovima s ove strane Velike bare, ali koja više odaje nedostatak kreativnosti.

Allen je mnogo kreativniji kada je u pitanju glavni “štos” koji bi Ponoć u Parizu trebao učiniti drukčijim u odnosu na njegovije ranije filmove. Usprkos toga što i nije baš previše originalan i što će gledatelj vrlo brzo otkriti kojim pravcem kreće radnja, on vrlo dobro služi filmu. Gledatelji, barem oni malo obrazovaniji, bit će impresionirani načinom na koji oduševljeni Allen stvara jedan stari/novi svijet i u tu svrhu koristi hrpu poznatih i manje poznatih glumaca, među kojima se najviše ističe relativno nepoznati Corey Stoll u “skidanju” jednog poznatog književnog celebrityja. On također filmu daje i temu, odnosno priliku za Allena da kroz svoje junake raspravlja o fenomenu nostalgije i vječnim nezadovoljstvom postojećom situacijom. Allen taj svoj pristup kompromitira pomalo previše banalnom završnicom, kada glavnom junaku, koji je naučio svoju lekciju, daje možda ipak nezasluženu nagradu. Ipak, lucidnosti i “pozitivnih vibracija” koje tome prethode ima dovoljno da gledatelji takav hepi end neće previše zamjeriti.

OCJENA: 6/10