Oznaka: Rachel McAdams

RECENZIJA: Spotlight (2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywood sebe voli vidjeti kao savjest Amerike, odnosno kao instituciju koja nastoji na svoj način ispraviti nepravde ili ukazivati na probleme o kojima drugi šute. Povijest američke filmske industrije, međutim, govore drukčije, pa tako radnja nedavnog filma Trumbo pokazuje kako su američki filmaši, kada je to bilo oportuno, znali držati usta zatvorena. Isto kao što se cenzura ili autocenzura u Hollywoodu, na ovaj ili onaj način, znala očuvati do današnjih dana. Tako je sve donedavno Katolička crkva uživala status svojevrsne “svete krave” u hollywoodskim filmovima, odnosno njene svećenike se, za razliku od protestantskih, desetljećima nakon ukidanja zloglasnog Haysovog kodeksa pokazivalo u skladu s odredbama koje su izričito priječile bilo kakav negativan tretman. Ma koji razlozi bili iza toga, to je također značilo da će Hollywood ignorirati ili barem nastojati maksimalno izbjegavati motiv seksualnog zlostavljanja djece od strane predstavnika Katoličke crkve; zato takvih sadržaja gotovo da nije bilo u mainstream ostvarenjima, odnosno posao ukazivanja na te probleme je ostavljen ili stranim filmašima poput onih iz Kanade i Irske ili kablovskoj televiziji. Stvari su se počele na tom planu mijenjati tek kada je 2002. godine u Bostonu eksplodirao skandal čije se razmjere više jednostavno nije moglo ignorirati. Događaje vezane uz njegovo razotkrivanje prikazuje Spotlight, filmska drama u režiji Toma McCarthyja.

Film započinje prologom smještenim u 1970-e, kada mladi i neiskusni policajac svjedoči kako privođenje katoličkog svećenika po imenu John Geoghan završava njegovim puštanjem, nakon što su roditelji djece koju je zlostavljao primili sugestiju od strane gradskih i crkvenih vlasti da cijelu priču zaborave. U srpnju 2001. godine, pak, u Boston iz Miamija dolazi Marty Baron (Schreiber) koji će preuzeti uredničko mjesto u uglednim lokalnim novinama Boston Globe, odnosno “Spotlight”, elitnu grupu istraživačkih novinara koja je spremna pojedinu priču obrađivati mjesecima, pa i godinama prije nego što je objave. Baron kao novu metu određuje slučaj svećenika ranije osuđenog za zlostavljanje djece, te se “Spotlight” baca na posao i polako otkriva da nije, kao što to ponavljaju crkveni velikodostojnici, riječ o izoliranom incidentu, nego da je riječ o zastrašujućem broju kako zlostavljane djece, tako i svećenika-zlostavljača. Još neugodnije otkriće je da je o svemu tome vodstvo Crkve bilo izuzetno dobro upoznato, ali i izuzetno uporno u zataškavanju skandala, pri čemu su se svećenici bez ikakvih zakonskih sankcija premještali u druge župe gdje su nastavljali sa vrebanjem na djecu. Prilikom istrage se novinari suočavaju s problemima, kako vezanim uz dileme oko toga kako će na ta otkrića reagirati pretplatnici lista u gradu gdje su većina stanovnika katolici, odnosno kako je Crkva izuzetno dobro umrežena s lokalnim policijskim i sudskim vlastima, zbog čega je pronalaženje kompromitirajućih dokumenata izuzetno težak zadatak.

Za Spotlight bi se moglo reći da predstavlja “staru školu”, barem kada je riječ o žanru dokudrame. U ovom filmu se jedna prilično ozbiljna tema, odnosno istiniti događaji, nastoje prikazati na maksimalno ozbiljan način. Dakle, u njemu nema “začinjavanja” radnje nekakvim umjetnim podzapletima, niti scena s nekom suvišnom patetikom ili emocionalnim manipulacijama. Umjesto toga se pedofilski skandal nastoji prikazati autentično, a najautentičniji način je iz perspektive samih novinara koji ga istražuju. I pri tome je prilično dobro to što je riječ o novinarima i mediju koji je i sam “stara škola”, dakle tiskanom mediju u vrijeme kada Internet tek načinje prihode od oglašavanja, a reporteri svoju misiju shvaćaju ozbilnije od prepisivanja ili provlačenja tuđih članaka kroz Google Translate. Proces pronalaženja i procesuiranja vijesti na početku izgleda nimalo atraktivan, ali su neki od klasičnih filmova pokazali da se i od tog materijala može napraviti vrhunsko ostvarenje. Pri tome će, barem u slučaju Spotlighta, neumitne usporedbe biti s Pakulinim filmom Svi predsjednikovi ljudi, a one, dakako i neće biti baš i slučajne, s obzirom da je urednik Bill Bradley Jr. (čiji lik tumači John Slattery) nitko drugi do sin Billa Bradleya, legendarnog urednika Washington Posta koji je razbio aferu Watergate i u kome je njegov lik tumačio Jason Robards. McCarthy veliki dijelom posuđuje tehnike od Pakule, odnosno gradi zanimljivu sliku, od malih i ispočetka nevezanih, ali zanimljivih detalja.

Pri tome je McCarthyju od velike pomoći i dobar scenarij koji je napisao zajedno s Joshom Singerom, zaslužnim za tematski slične, ali daleko lošije Tajne petog staleža. Još više se, međutim, ističe i izuzetno raspoložena, ali raznovrsna glumačka ekipa koja se ističe u ne baš uvijek uglednim, a ponekad i nezahvalnim ulogama. Stanley Tucci je tako prilično dobar kao živopisni odvjetnik žrtava zlostavljanja koji reporterima bez mnogo ustručavanja priznaje da je slučaj mogao preuzeti jedino zato što je Armenac, odnosno ne-katolik koji nije izložen pritscima Crkve. Michael Keaton je, pak, prilično dobar kao vođa novinarskog tima, a zanimljiv je i Paul Guilfoyle, jedan od poslovično dobrih karakternih glumaca (Brass u CSI: Las Vegas), ovaj put kao predstavnik establishmenta koji novinarima prijateljski sugerira da se okanu ćorava posla. Jedini koji u svemu tome predstavlja razočaranje je Mark Ruffalo čiji lik u jednom trenutku izgubi dio svog profesionalizma, odnosno frustriran svojim otkrićima i nedostatkom napredovanja istrage “pukne” na način koji malo previše izgleda kao “dajte mi Oscar” trenutak. Usprkos toga, film sve vrijeme čuva svoj ozbiljni ton; zlostavljanje nije prikazano neposredno, nego tek kroz svjedočenja sada već odraslih, ali još uvijek vidno traumatiziranih žrtava, kao i samog zlostavljača koji, u možda najuznemirujućoj sceni filma, u razgovoru s novinarima odaje dojam da ne vidi ništa loše u tome što je radio djeci. Iako će malo ciničniji gledatelji reći da je film poput Spotlighta snimljen možda i nekoliko desetljeća prekasno, kao i da kvalitetnog novinarstva koje slavi danas u svijetu ima sve manje, itekako će poslužiti svojoj svrsi, makar i kao upozorenje na neke neugodne stvari koje se, kao što govori i obavijest prije odjavne špice, znaju događati i u Hrvatskoj.

SPOTLIGHT

uloge: Mark Ruffalo, Michael Keaton, Rachel McAdams, John Slattery, Stanley Tucci

scenarij: Tom McCarthy & Josh Singer

režija: Tom McCarthy

proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2015.

trajanje: 129 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Najtraženiji čovjek (A Most Wanted Man, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Na život i djelo Johna le Carréa su snažan utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kim Philbyja koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti su pola stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizaciji njegovog romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman je umro od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile su bile, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz Hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu su značajno utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljana rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan, izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana Hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost ts sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, će ostaviti snažan dojam ukoliko se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju prilično raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Homayouna Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju je utoliko veći pri spoznaji da Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

NAJTRAŽENIJI ČOVJEK

(A MOST WANTED MAN)

uloge: Philip Seymour Hoffman, Rachel McAdams, Willem Dafoe, Daniel Brühl, Nina Hoss, Robin Wright, Grigorij Dobrigin, Homayoun Ershadi

scenarij: Andrew Bovell

režija: Anton Corbijn

proizvodnja: Demarest Films, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Doktor Strange (Doctor Strange, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Svi koji su sanjali o svijetu gdje će se iznad svega cijeniti znanost su konačno došli na svoje. Barem se takav dojam može steći na temelju toga da grupa ljudi sa zvučnim akademskim titulama temeljem vlastitog tumačenja neporecivih znanstvenih činjenica ima moć da milijarde ljudi drži u kućnom pritvoru. I, naravno, svatko onaj tko sumnja u tumačenje tih činjenica zbog kojekakvih predrasuda, sebičnih interesa, lažnih vijesti ili teorije zavjere se protivi znanosti i predstavlja subverzivni element koji, ako ga se već ne može objesiti o najbližu banderu, treba barem poslati u logor za preodgoj. Stoga je zamisliti da bi i pojedini filmovi zbog sličnih heretičkih stavova trebali biti spaljeni ili barem strpani u višedesetljetni “bunker”. Takvu bi sudbinu lako mogli dobiti čak i neki prilično popularni i uspješni filmovi, uključujući i one iz Marvelovog filmskog univerzuma. U svojem antiscijentizmu se malo koji od njih toliko istakao kao Doktor Strange iz 2016. godine.

Protagonist filma je dr. Stephen Strange (Cumberbatch), iznimno daroviti njujorški neurokirurg kojeg su spektakularni uspjesi za operacijskim stolom učinili uspješnim bogatim, ali i izuzetno arogantnim. Sve se, međutim, u potpunosti promijeni kada jedne noći doživi strahovitu prometnu nesreću u kojoj će mu biti trajno oštećene ruke. Nastojeći po svaku cijenu ponovno započeti karijeru, Strange troši sve vrijeme i novac u uzaludnim pokušajima izliječenja i na kraju se, kao i mnogi očajnici u sličnim prigodama, okreće alternativnoj medicini. Put ga dovede u Nepal gdje je čuo da se čudesni preporodi bogalja događaju u mjestu zvanom Kamar-Taj. Strange otkriva da mjesto vodi tajanstvena žena po imenu Drevna (Swinton) za koju se ispostavi da je čarobnjak u stanju ne samo putovati kroz različite univerzume, nego i svoje magične vještine prenositi svojim učenicima. Motiviran željom da stekne vještine kojima bi se izliječio, Strange je ispočetka skeptičan prema misticizmu ili magiji, ali je na kraju prihvaća. Ubrzo se ispostavi da je to ispravna odluka jer se planet nalazi u opasnosti od Kaeciliusa (Mikkelsen), bivšeg učenika Drevne koji nastoji otvoriti portal za Zemlju za račun Dormammua, božanstva iz Tamne dimenzije.

Doktor Strange je napravljen u vrijeme kada su Marvel i Disney već znali da imaju kokoš koja nese zlatna jaja, pa je korištena ista ona formula koja je donijela uspjeh prethodnim filmovima iz serije. Dakle, ponovno imamo priču o nastanku koja će zauzeti prvu polovicu zapleta i biti daleko zanimljivija od druge, u kojoj je glavni junak svoje nadljudske moći prisiljen koristiti u borbi protiv ne tako originalnog ili zanimljivog negativca. Scenarij je prilično slabašan i ne dozvoljava previše originalnosti ili skretanja od formule, iako se to u potpunosti ne bi moglo reći za završni boss obračun. Ono što spašava film je prije svega izvrsna tehnička izvedba, s što uključuje ne baš pretjeranog razvikanog režisera Derricksona koji je uspio financijske i tehničke resurse iskoristiti na vrlo dobar način, a što posebno dolazi do izražaja u scenama borbi koje se istovremeno odvijaju u nekoliko svjetova, te uključuju astralne projekcije i izvrtanje dimenzija u scenama koje odaju jasan utjecaj Nolanovog Inceptiona. Isto bi se moglo reći i za glumačku postavu, pri čemu je poslovično pouzdani Benedict Cumberbatch zasjenjen od strane Tilde Swinton, čija je maestralna izvedba u ulozi tajanstvene i karizmatične čarobnice jedan od glavnih aduta filma, ali i izvor kontroverzi vezanih uz navodni rasistički “whitewashing”, odnosno angažman bijele glumice za lik koji je u originalnom stripu bio Tibetanac. Chiwetel Ejiofor je vrlo dobar u ulozi Cumberbatcheovog suborca Mordoa, dok se Mikkelsen istinski trudi izvući maksimum iz onoga što su mu u liku negativca ostavili ne pretjerano nadahnuti scenaristi. Uvijek šarmantna Rachel McAdams je, s druge strane, loše prošla tumačeći klišejizirani lik Strangeove kolegice i bivše djevojke. Usprkos toga, Doktor Strange u svoja nepuna dva sata ipak pruža dovoljno kvalitene eskapističke zabave i može se preporučiti za gledanje. Dok je još to moguće.

DOKTOR STRANGE

(DOCTOR STRANGE)

uloge: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton, Benedict Wong, Rachel McAdams, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins

scenarij: John Spaiths, Scott Derrickson & C. Robert Cargill

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2016.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Lijevi kroše (2015)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
LIJEVI KROŠE
(SOUTHPAW)
uloge: Jake Gyllenhaal, Forest Whitaker, Naomie Harris, Curtis "50 Cent" Jackson, Oona Laurence, Rachel McAdams
scenarij: Kurt Sutter
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD/Kina, 2015.
trajanje: 123 min.

U povijesti dodjela “Oscara” su brojni slučajevi koje su suvremenici ili kasnije generacije proglašavali nepravdama. Među nekim od najpoznatijima su i dva kojima je zajedničko to da su povezani s Martinom Scorsesejem i boksom. Godine 1981. je Razjareni bik, Scorsejeva biografija znamenitog boksača Jakea LaMotte, u utrci za najprestižnije priznanje američke kinematografije izgubila od danas potpuno zaboravljenih Redfordovih Običnih ljudi. Pet godina ranije je Scorsesejev Taksist, također jedno od djela koje se smatra neupitnim klasikom, izgubio, ali od Rockyja, danas vjerojatno najuspješnijeg boksačkog filma svih vremena. Time je uspostavljen presedan prema kome “plemenita vještina” može poslužiti kao put za osvajanje zlatnih kipića. Lijevi kroše, film iza koga je stao producent Harvey Weinstein, jedan od specijalista za osvajanje (zlobnici bi rekli nezasluženih) “Oscara”, se doima kao da je napravljen, barem dijelom, upravo u tu svrhu.

Lijevi kroše sa zapletom počinje tamo gdje filmovi poput Rockyja završavaju. Protagonist je Billy Hope (Gyllenhaal), izuzetno talentirani i uspješni boksač kome je izuzetno dojmljiva serija pobjeda donijela ne samo titulu prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji, nego i slavu, bogatstvo, prelijepu suprugu Maureen (McAdams) i dražesnu kćerkicu Leilu (Laurence). Takvo je dostignuće još impresivnije, s obzirom da je Billy počeo sa samog dna, odrastajući u sirotištu i provodivši rane godine u sukobu sa zakonom prije nego što ga je upravo Maureen odvela na pravi put. Ona to pokušava činiti i sada kada je Billy na vrhu, zabrinute da godine čine svoje te da će jednom nastradati u borbama koje mu ugovara njegov slatkorječivi i pohlepni menadžer Jordan Mains (Jackson). Billy odbije poslušati Maureen upravo u trenutku kada će to pokrenuti tragični slijed događaja u, kome, dodatno opterećen alkoholom, drogom i destruktivnim samosažaljenjem, ostaje bez voljene supruge, kćeri, novca, ugleda i karijere i na kraju doslovno završava na ulici. Jedini izlaz predstavlja teretana koju vodi ostarjeli bivši boksač Till Weeks (Whitaker). On nevoljko pristane trenirati propalu zvijezdu te mu tako pomoći da se riješi ovisnosti i drugih problema, odnosno vrati u ring gdje će pokušati vratiti izgubljeno dostojanstvo i obitelj.

Lijevi kroše je nastao kao projekt inspiriran životnom pričom repera Eminema, a čiji su zdravstveni, poslovni i obiteljski problemi bili prilično slični problemima protagonista. Sam Eminem je, pak, trebao tumačiti glavni lik, ali se na kraju zadovoljio samo pisanjem dijela soundtracka. Glavna je uloga umjesto toga pripala Gyllenhaalu, koji je, slično kao i u hvaljenom Nightcrawleru, to shvatio kao priliku za impresivnu glumačku transformaciju. Gyllenhaal ne samo da se podvrgnuo rigoroznom režimu vježbanja koje mu je omogućilo da izgleda kao netko tko za život može zarađivati mlaćenjem u ringu, nego je ulozi i prilagodio govor i manire, koji prilično uvjerljivo odaju dojam osobe koja je možda ipak dobila koji udarac u glavu previše. Možda je u tome malo i pretjerao, s obzirom da intenzivnost nastupa zasjenio i ostatak prilično raznorodne, ali talentirane glumačke ekipe, koji uključuje i Foresta Whitakera, koji je svog “Oscara” već bio dobio, pa se ne mora previše truditi. S druge strane, scene borbi u filmu su isto tako dojmljive, što možda i ne iznenađuje s obzirom da je režiser Antoine Fuqua veliki poklonik “plemenite vještine”, te da je inspiraciju pokušavao pronaći u nekim od najslavnijih mečeva zabilježenih kamerama.

Svi ti talenti, međutim, nisu dobili adekvatan scenaristički predložak. Kurt Sutter, koji je, inače, reputaciju bio stvorio TV-serijama kao što su Na rubu zakona i Sinovi anarhije, nastojao je napraviti “drukčiji” boksački film, ali je na kraju od svega ispala serija klišeja. Jedini izuzetak predstavlja neobični incident na početku koji pokreće Billyjevu autodestrukciju, ali koji se, s druge strane, doima ne baš previše uvjerljivim, odnosno elementom hollywoodske fikcije u onome što bi trebalo biti naturalistički prikaz tamne strane suvremenog boksa. Problem je u tome da je boks, uključujući njegovu tamnu stranu, već desetljećima predmet zanimanja hollywoodskih scenarista, od kojih su se mnogi pokazali daleko domišljatijima od Suttera. Njegov nedostatak originalnosti se, između ostalog, odražava i kroz priličnu aljkavost, odnosno jeftinu “simboliku” u izboru imena pojedinih likova, pa tako protagonistovo prezime na engleskom jeziku označava “nadu”, kao što “Angela” u imenu socijalne radnice jasno označava kako od nje protagonist može očekivati jedino dobro. Neki od podzapleta i likova, kao što je slučaj s narkomankom koju tumači pjevačica Rita Ora, uopće nisu razrađeni, pa se film u tim segmentima čini predugim. Međutim, ako se zanemare ti nedostaci, Lijevi kroše ipak predstavlja pogodak za ljubitelje žanra. Na boksački film koji će osvojiti “Oscar” i zadovoljiti buduće filmske povjesničare se još mora čekati.

 

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Richard Curtis in London, 1999 My own picture....
Richard Curtis (izvor: Wikimedia Commons)

PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Ponoć u Parizu (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Midnight in Paris Photo Call
(izvor: PanARMENIAN_Photo)

PONOĆ U PARIZU
(MIDNIGHT IN PARIS)
uloge: Owen Wilson, Marion Cotillard, Rachel McAdams, Corey Stoll
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja: MediaPro/Gravier, SAD/Španjolska, 2011.
trajanje: 100'

Ono što se nekada govorilo za jazz – da je to glazba koja pruža više užitka onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju – moglo bi se isto tako reći i za najveći dio opusa Woodyja Allena. Ili bi barem takav dojam mogla dati filmografija koja se ističe količinom i brzinom stvaranja novih naslova, kao i na osnovu toga prilično predvidljivim oscilacijama u kvaliteti. Ipak, ma koliko Allenovi filmovi imali reputaciju da neugodno sliče jedan na drugi, čini se da je posljednjih nekoliko godina njegov opus nešto drukčiji nego ranije, makar i zbog banalne činjenice da je mjesto radnje svojih ostvarenja premjestio iz New Yorka na Stari kontinent, odnosno ostao iza kamere, prepustivši mnogo darovitijim glumcima da tumače njegove alter egoe. Posljednje takvo ostvarenje je Ponoć u Parizu, kojem je dodatni publicitet dao angažman francuske Prve dame u jednoj od sporednih uloga, a koji je Allenu pružio i najveći komercijalni uspjeh u cijeloj karijeri.

Allenov alter ego u ovom slučaju je Gil (Wilson), relativno uspješni holivudski scenarist koji se zajedno sa zaručnicom Inez (McAdams) pridružio njenim roditeljima na poslovnom putovanju u Parizu. Dok Inez na boravak u francuskoj prijestolnici gleda kao na rutinu, Gil, koji sanjari o tome da napiše veliki roman, oduševljen je boravkom u romantičnom gradu u kojem su 1920-ih živjeli i stvarali slavni američki književnici iz Izgubljene generacije. I dok se Inez sve više udaljava od Gila, pronašavši srodnu dušu u svom starom prijatelju i površnom pseudo-intelektualcu Paulu (Sheen), dotle Gil nastoji proživjeti potpuno iskustvo Pariza te tako jedne večeri zaglavi u pariškoj ulici u ponoć. Tamo ga putnici u jednom  oldtajmeru pozovu da im se pridruži u vožnji. On to čini i započinje magično putovanje tijekom koga će Gil, između ostalog, upoznati i Adrianu (Cotillard), studenticu modnog dizajna u koju se strasno zaljubi.

O tome koliko Allen voli ono što radi možda najbolje svjedoči uvodna sekvenca, koja se sastoji isključivo od prizora ulica Pariza, uključujući najpoznatije turističke atrakcije, a čija duljina itekako upada u oči kada se uzme da je Ponoć u Parizu zapravo prilično kratak film. Iz nje se također može vidjeti kako njujorški filmaš sa svojim protagonistom dijeli i opčinjenost francuskim glavnim gradom, pa ne iznenađuje što je Pariz sveden na idealiziranu viziju u kojoj nema mjesta za “problematične” detalje poput banlieua i automobila u plamenu. Narativni okvir za tu filmsku razglednicu Allen nije najbolje napravio, te su likovi površni, pogotovo kada je riječ o Inez, vjerojatno jednoj od najnezahvalnijih uloga u karijeri Rachel McAdams. Allen također koristi priliku i za nekoliko jeftinih štoseva na račun američke desnice – praksa koja mu čuva fanove među antiameričkim snobovima s ove strane Velike bare, ali koja više odaje nedostatak kreativnosti.

Allen je mnogo kreativniji kada je u pitanju glavni “štos” koji bi Ponoć u Parizu trebao učiniti drukčijim u odnosu na njegovije ranije filmove. Usprkos toga što i nije baš previše originalan i što će gledatelj vrlo brzo otkriti kojim pravcem kreće radnja, on vrlo dobro služi filmu. Gledatelji, barem oni malo obrazovaniji, bit će impresionirani načinom na koji oduševljeni Allen stvara jedan stari/novi svijet i u tu svrhu koristi hrpu poznatih i manje poznatih glumaca, među kojima se najviše ističe relativno nepoznati Corey Stoll u “skidanju” jednog poznatog književnog celebrityja. On također filmu daje i temu, odnosno priliku za Allena da kroz svoje junake raspravlja o fenomenu nostalgije i vječnim nezadovoljstvom postojećom situacijom. Allen taj svoj pristup kompromitira pomalo previše banalnom završnicom, kada glavnom junaku, koji je naučio svoju lekciju, daje možda ipak nezasluženu nagradu. Ipak, lucidnosti i “pozitivnih vibracija” koje tome prethode ima dovoljno da gledatelji takav hepi end neće previše zamjeriti.

OCJENA: 6/10