RECENZIJA: Prometej (2012)

PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)