RECENZIJA: Alien: Savez (Alien: Covenant, 2017)

ALIEN: SAVEZ
 (ALIEN: COVENANT)
 uloge: Michael Fassbender, Katherine Waterston,
 Billy Crudup, Danny McBride, Demian Bichir
 scenarij: John Logan & Dante Harper
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/UK 2017.
 trajanje: 134 min.

Malo kojem se filmašu posrećilo da mu početnu fazu karijere obilježe klasična ostvarenja kao što je slučaj s Ridleyem Scottom, autorom kultnih SF-filmova Alien i Blade Runner. Iako je u komercijalnom smislu bio uspješan, te se kao producent nametnuo kao jedan od najutjecajnijih hollywoodskih “igrača”, Scott je posljednjih godina imao problema da publici i kritici dostavi filmove istog kalibra. Zbog toga je pomalo razumljivo da se nastojao vratiti korijenima, te je tako, stjecajem okolnosti, prošle godine u kino-dvorane, bilo kao režiser, bilo kao producent, lansirao dva filma temeljena na njegova dva najveća uspjeha – Blade Runner 2049 i Alien: Savez.

Potonji je prednastavak Aliena (na ovim prostorima poznatog po naslovu Osmi putnik), odnosno nastavak Scottovog filma Prometej iz 2012. godine, kojim je Scott nastojao povezati ciklus filmova o Alienu sa dva filma iz serije Alien vs. Predator. Radnja započinje 11 godina nakon događaja u Prometeju, odnosno propasti ekspedicije na istoimenom brodu. Godine 2104. Covenant, brod sa zamrznutim kolonistima za planet Origae 6 doživljava havariju, uslijed koje je iz komora za zamrzavanje probuđena 14-člana posada. Prilikom opravki posada čuje neobičan signal za koji je ustanovljeno da dolazi s planeta koji je daleko bliži od Origae 6 i za koji se ispostavi da posjeduje parametre nužne za ljudski život. Kapetan Oram (Crudup) donosi odluku da se brod skrene i pošalje ekspedicija na planetu. Njeni članovi nakon slijetanja imaju prilike vidjeti naizgled rajski svijet sa raskošnom vegetacijom, pri čemu im ne izgleda previše čudno da na njemu nema nikakvih životinja. Razlog za to se ukaže kada dva člana posade budu zaražena tajanstvenim sporama, od kojih se u njihovim tijelima izlegu mala, ali izuzetno destruktivna stvorenja koja ubiti njih kao i još nekoliko članova posade. Privremeni spas donosi David (Fassbender), android koji je bio preživio katastrofu Prometeja te koji preostale članove zlosretne Covenantove ekspedicije dovodi u grad koji je bila sagradila tajanstvena rasa humanoidnih Inženjera, a u kojem su vidljivi tragovi neopisivo destruktivne katastrofe i genocida. I dok u tom skloništu pokušavaju organizirati evakuaciju na brod u orbiti, ispostavlja se kako je odgovor na pitanje što je uništilo Inženjere daleko bliži i mračniji nego što je to itko pretpostavljao.

Od svih filmova iz sage o Alienu (ako, pod time, dakako, podrazumijevamo i nastavke) upravo je Savez po svojoj radnji i zapletu najbliži originalnom Scottovom Alienu. Sir Ridley je očigledno novi film shvatio kao priliku da napravi nešto što bi istovremeno bilo i homage i remake njegovog najpoznatijeg filma, a pri čemu je možda najjasniji indikator korištenje glazbe Teda Kurzela koja se oslanja na motive originalne partiture Jerryja Goldsmitha iz 1979. godine. Istovremeno je to bila sjajna prilika da Scott demonstrira kako je u posljednjih četrdeset godina napredovala tehnologija specijalnih efekata, te film sadrži nekoliko zbilja dojmljivih i zbog eksplicitnosti nasilja uznemirujućih scena. Scottu je, kao i brojnim prethodnim slučajevima, sve to od male vajde s obzirom da nije imao sreće sa scenaristom. John Logan jednostavno nije u istoj klasi s Danom O’Bannonom koji je Scottu bio dostavio genijalne scenarije za Aliena i Blade Runnera.

U slučaju ovog filma se to prije svega vidi u krajnje bezličnim i lako zaboravljivim likovima, pa tako, na primjer, nominalna protagonsitica Daniels (koju tumači Katherine Waterston) jednostavno ne može držati svijeću Ripley u izvedbi Sigourney Weaver. Jedini glumac za koga se može reći da je napravio nekakav upečatljiv posao je Michael Fassbender, ali je to najveća zasluga scenarija koji mu namijenio dvostruku ulogu – Prometheusovog androida Davida i Covenantovog androida Walthera, koji stjecajem okolnosti izgleda kao Davidov brat blizanac. Tu je, dakako, i “iznenadni” obrat na kraju kojeg je svaki iskusniji gledatekj mogao predvidjeti s udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.

Najveći problem sa scenarijem je, pak, u tome što krši jedno od pravila na kome je inzistirao Borivoj Jurković, urednik nekadašnjeg SF-časopisa Sirius, a po kojem “budale ne putuje na svemiru”. To je pravilo bilo prekršeno još u Prometheusu, ali u Savezu se krši na još eksplicitnijji način, odnosno likovi se ponašaju poput budalastih tinejdžera u eksploatacijskim slasher efilmovima 1980-ih. Toga kao da je Scott bio svjestan, pa Savez sadrži scenu pod tušem gdje se dvoje članova posade ponašaju poput napaljenih tinejdžera i završi upravo onako kako bi završili u Petku 13. i sličnim filmovima. Iako dobro režirana, ta je scena skroz neuvjerljiva i u filmu je korištena prekasno da bi je itko shvatio kao nešto drukčije od jeftinog eksploatacijskog sadržaja. A cijeli je Savez, zapravo, prilično loša eksploatacija nečega što je predstavljalo jedan od najboljih SF-filmova svih vremena, te pomisao na neumitni nastavak kod njegovih fanova izaziva daleko veću nelagodu od bilo kakve scene koje je Scott bio postavio u ovom filmu.

OCJENA: 4/10

 

 

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

IMG_5499
(izvor: Lenonn)
X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: 12 godina ropstva (2013)

12 GODINA ROPSTVA
(12 YEARS A SLAVE)
uloge: Chiwetel Ejiofor, Michael Fassbender, Benedict Cumbertbatch, Lupita Nyong'o, Paul Dano, Brad Pitt
scenarij: John Ridley
režija: Steve McQueen
proizvodnja: Summitt Entertainment/Fox Searchlight, SAD, 2013.
trajanje: 134 '

Među ovogodišnjim sudionicima utrke za “Oscara” najvećim favoritom se trenutno smatra 12 godina ropstva. Kao glavni razlog za to se navodi prije svega njegova tema, koja možda, barem na prvi pogled, i nije baš najaktualnija niti naročito ugodna, ali koja savršeno “leži” barem onom dijelu glasača Akademije koji su skloni ispravljati krive Drine američke povijesti. No, čak i ako se stavi izvan svog “oskarovskog” konteksta, 12 godina ropstva ima prilično zanimljiv zaplet koji kroz neobičnu priču o jednom čovjeku prikazuje nekada banalnu, ali danas teško zamislivu situaciju kroz koje su morali prolaziti milijuni.

Radnja se temelji na memoarskoj knjizi Solomona Northupa, crnog tesara i violinista iz američke savezne države New York. Godine 1841. kada radnja započinje, u toj je državi ropstvo zabranjeno, a sam Northup (Ejiofor) se rodio i cijeli život proveo kao slobodni čovjek. Zbog toga ne sluti ništa zlo u tome kada mu dva šarmantna gospodina ponude da za pristojan novac svira u Washingtonu. Večera na kojoj ga njegovi poslodavci časte jelom i piće završi pijanstvom nakon koga se budi u zatvoru gdje ga svi smatraju odbjeglim robom, a nitko ne želi povjerovati u tvrdnju da potječe sa Sjevera i da je slobodan čovjek. Northup je poslan u Louisianu gdje je pod imenom “Platt” izložen na robovskoj aukciji te gdje ga kupi plantažer William Ford (Cumberbatch). Obrazovani i iskusni rob brzo stječe naklonost svog gospodara, ali i ljubomoru bijelog predradnika Tibbeasa (Dano). Kada ona dovede do fizičkog sukoba, a potom i pokušaja linča, Ford “Platta” odluči spasiti na po njemu jedini mogući način – prodajom Edwinu Eppsu (Fassbender), jedinom plantažeru koji je tako “problematičnog” roba spreman kupiti, ali koji također uživa reputaciju nasilnika. Northup, koji na novoj plantaži ima prilike svjedočiti Eppsovom iživljavanju na robinjom Patsey (Nyong’o), međutim, ne prestaje sanjati o tome da će jednog dana ponovno biti slobodan čovjek.

12 godina ropstva je snimljen za relativno male novce, a, po onome što se u njemu vidi, najveći dio je otišao na kostime. Gledateljima će, pak, najveća atrakcija biti raznovrsna i prilično raspoložena glumačka ekipa. Ejiofor, britanski glumac nigerijskog podrijetla, koji je dosad u karijeri obično sporedne ili nezahvalne uloge, u slučaju Solomona Northupa je pronašao pravu priliku da iskaže svoju vještinu. Taj lik traži dodatne izazove, jer ne samo što Ejiofor mora glumiti Northupa, nego i je i sam Northup prisiljen glumiti nepismenog i neobrazovanog roba, svjestan da su crnci koji znaju čitati i pisati, u najboljem slučaju, predmet stalne sumnje od strane bijelih gospodara. Ejiofor je vrlo dobro obavio svoj posao i vrlo je lako zasjenio svoje daleko poznatije i razvikanije bijele kolege. To se odnosi kako na danas prilično aktivnog Cumberbatcha – ovdje svedenog na dobronamjernog slabića – i isto tako aktivnog Fassbendera, koji je već ranije surađivao s McQueenom na Sramoti, a koji ovdje tumači vjerojatno najantipatičniji lik u svojoj karijeri.

Od glumačkih nastupa će gledateljima međutim daleko više u sjećanju ostati prizori koji nastoje na što beskompromisniji način prikatati svu brutalnost i nehumanost američkog robovlasništva. To uključuje scene u kojima se goli robovi i robinje prodaju u raskošnim salonima dok ih poput predmeta procjenjuju dame i gospoda u besprijekornim odijelima, i koji su savršeno ravnodušni kada prilikom takvih transakcija dođe do raspada nečijih obitelji. A još više se to može vidjeti u scenama koje prikazuju kako ropstvo dehumanizira i same robove, odnosno kako su ponekad i oni sami prisiljeni sudjelovati u kažnjavanju i zlostavljanju svojih uznika, odnosno kako se i među njima zna stvarati nevidljiva hijerarhija. Svemu tome gotovo nadrealnu komponentu daje to što svi likove koriste “kićeni” govor za sa današnje standarde neuobičajeno bogatim rječnikom, pa tako čak i nepismeni robovi zvuče poput pretencioznih intelektualaca. Taj detalj je, pak, povijesno autentičan, jer su ljudi u 19. stoljeću, lišeni jednostavnih vizualnih i drugih asocijacija koje donose današnji masovni mediji, morali na komplicirani način iznositi različite ideje. Scenarij Johna Ridleya je zbog toga vrijedan, ali i zbog toga, što razliku od razvikanog Odbjeglog Djanga koji se bavio istom temom, sve to ne koristi kao izgovor za nasilje u obliku pravedne osvete prema zlostavljačima. Film je vjeran knjizi i radnjom čvrsto ukotvljen u vrijeme prije građanskog rata – koji se ne spominje, osim možda kao vrlo apstraktna Božja kazna koju “plantažerskoj klasi” zaziva robinja čiji lik tumači Alfre Woodard. A i sam rasplet je atipičan, ali sasvim u skladu s općom tendencijom scenarija, usklađen s normama mračnog vremena koje prikazuje.

12 godina ropstva će, ako ostane bez “Oscara”, to više dugovati nespretnim i kontraproduktivnim pokušajima PR-a nego vlastitim nedostacima. No to ne znači da nedostataka u filmu nema. U nekim slučajevima se gluma pretvara u iritantno preglumljivanje, posebno u slučaju Paula Danoa koji možda previše uživa u glumljenju “white trasha”. Epilog filma će, pak, pomalo zbuniti gledatelje zbog pokušaja McQueena da završnim scenama da “hepi end” kome proturječi odjavna špica. No, i tu je najveća krivica na povijesnim činjenicama za koje bi mnogi gledatelji voljeli da ih nema, ali na koje ih ovakvi filmovi svejedno trebaju podsjećati.

OCJENA: 7/10

Nova varijacija na temu “Moj genocid je veći od tvoga”

Steve McQueen @ Apple Store Soho
Steve McQueen (izvor: tamaradulva)

Vrhunske filmske glumce, scenariste, režisere i producente trebamo prije svega cijeniti po onome što pružaju na ekranu. Čim se njihove riječi i djela pomanknu iz strogo profesionalne sfere, čarolija odjednom nestaje i za hollywoodska božanstva se ispostavi kako su u pitanju ljudska bića koja dijele sve moguće nedostatke s običnim smrtnicima. Ta se iluzija najčešće rasprši otkrivanjem nekih “pikantnih”, neugodnih i intimnih detalja njihovog privatnog života. Daleko rjeđe, međutim, taj efekt proizvedu sami celebrityji kroz izjave u kojima pokušavaju biti nekakav autoritet u stvarima o kojima najčešće nemaju pojma. Još rjeđe se, pak, dogodi da je to posljedica ne baš najspretnijeg pokušaja PR kampanje za neki njihov projekt.

U izuzetno rijetkim slučajevima je taj gaf toliko beznačajan da ga nitko neće primijetiti, odnosno da će kontroverza, ako se i stvori, donijeti više štete nego koristi, a sve negativne posljedice će eliminirati “politički korektna” autocenzura ili površnost suvremenih medija. Jedan takav primjer bi mogao dati Steve McQueen, britanski sineast grenadskog podrijetla, koji se od sjene svog daleko poznatijeg hollywoodskog prezimenjaka nastoji odlijepiti nizom zapaženih ostvarenja u kojima glumi Michael Fassbender.

McQueenov najnoviji film je 12 Years a Slave (12 godina rob, 12 godina robom ili 12 godina robovanja, kako je naslov preveden u Srbiji), kostimirana drama smještena u SAD prije građanskog rata i temeljena na memoarima slobodnog crnca iz New Yorka koji je prijevarom otet i prodan kao rob na plantaže robovlasničkog Juga. Film je izazvao veliku pažnju, odnosno ono što se naziva “oskarovsko zujanje”, ne samo zahvaljujući svojoj “politički korektnoj” temi, nego i mini-kontroverzama i skandalima koji bi trebali zadržati pažnju glasača losanđeleske Akademije. Jedan od njih bi trebao biti brutalno naturalistički prikaz zlostavljanja koje su crni robovi u SAD trpili od svojih gospodara, a zbog kojih su neki od osjetljivijih članova publike napuštali projekcije.

Još veću PR uslugu producentima su načinili talijanski distributeri, kada su izdali poster sugerira koji sugerira da je bijeli glumac Brad Pitt (čiji se lik pojavljuje otprilike nekoliko minuta) glavna zvijezda filma, dok crni glumac Chiwetel Ejiofor (koji tumači naslovni lik) u cijeloj priči sporedan. Iako je u pitanju pogreška izazvana običnim šlamperajem (nimalo manjim od onoga koga je iskazao index.hr dodijelivši Pittu status režisera nekoliko mjeseci ranije), uslijedile su predvidljive reakcije u kojoj se bacalo drvlje i kamenje na institucionalni rasizam, zadrtost i neosjetljivost Talijana i bijelaca uopće na stradanje američkih crnaca. Dodatni “začin” priči je bila i odluka kenijske glumice Lupite Nyong’o (koja u filmu tumači lik zlostavljane robinje) da ne dođe na talijansku premijeru (iako je ona to objašnjavala ranije ugovorenim obvezama, a ne nekakvim bojkotom).

Novi, možda odlučujući, ali i kobni potez u kampanji za osvajanje zlatnih kipića je povukao sam McQueen. U intervjuu za Sky News, koji bi zlobnici mogli nazvati ekvivalentom kršenja Godwinovog zakona, nastojao je svoj film promovirati onime što se naziva “H-riječ”. McQueen je, naime, izrazio duboko nezadovoljstvo zbog toga što se crnačko ropstvo ne tretira na isti način na koji se tretira Holokaust, odnosno kako nedostatak filmova na tu temu, pogotovo kada se usporede s mnogobrojnošću filmovima posvećenih stradanju Židova u drugom svjetskom ratu, predstavlja nepravdu.

McQueen je svoju tezu ilustrirao time da je drugi svjetski rat trajao pet godina, i da su o njemu snimljene “stotine i stotine filmova”, a da je ropstvo trajalo 400 godina, a da je o njemu snimljeno “samo 20 filmova”.

Nema sumnje da će mnogi mediji, koju budu prenosili, ali i oni rijetki koji budu komentirali ovu izjavu, izraziti slaganje s McQueenovom opservacijom. Kada se gleda iz jedne šire i duže perspektive, drugi svjetski rat, bez obzira na svoje posljedice, možda zbilja nije opravdao toliku fascinaciju među filmašima. Druge povijesne priče, uključujući i onu o načinu na koje je današnje crno stanovništvo došlo u SAD i što je sve moralo pretrpiti prije nego što je steklo kakvu-takvu slobodu i dostojanstvu, uistinu moraju biti ispričane.

McQueen, međutim, u nastojanju da na što “žešći” način istakne svoju poantu, čini isto ono za što optužuje “bešćutni” Hollywood i zapadni kulturni establishment – selektivno, provincijalno i “navijačko” shvaćanje povijesti. To što je u svojoj izjavi skratio drugi svjetski rat za nekih godinu dana je daleko manji problem, koliko to da je ropstvo kao fenomen “skraćeno” na 400 godina. Isto onako kao što šovinistički Amerikanci pod izrazom “drugi svjetski rat” podrazumijevaju isključivo ono što je počelo u Pearl Harboru, tako je i McQueen pod izrazom “ropstvo” podrazumijevao isključivo ono što se događalo njegovim crnoputim precima, i to isključivo u zemljama koje se danas smatraju dijelom zapadnog svijeta.

Isto onako kao što hollywoodsko inzistiranje na Holokaustu i drugom svjetskom ratu vrijeđa stradalnike i potomke stradalnika drugih svjetskih tragedija i katastrofa, tako i McQueen svojim inzistiranjem na crnačkom ropstvu u zapadnom ropstvu kao jedinom relevatnom ropstvu vrijeđa potomke robova koji nisu imali tu (ne)sreću da završe u zapadnoj hemisferi. A još više razloga za biti uvrijeđeni, zapravo, razloga za bijes, bi trebali imati nekih 12 do 30 milijuna ljudi, koji se u službenim statistikama i procjenama vode kao robovi u današnjem svijetu. Za njih ono što je trajalo “400 godina” traje još i danas. Samo što se to sve događa na nekim meridijanima i paralelama koje Hollywood, ali i nadobudne “lovce na Oscare”, previše ne zanimaju, odnosno koji im se ne žele približiti zbog geopolitičkih i poslovnih računica njihovih producenata i sponzora.

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

Français : Michael Fassbender au festival de C...
Michael Fassbender u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)
SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

 

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

 

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

 

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

 

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

 

OCJENA: 3/10

 

 

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus
(izvor: Mouser NerdBot)
PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)