RECENZIJA: Alien: Savez (Alien: Covenant, 2017)

ALIEN: SAVEZ
 (ALIEN: COVENANT)
 uloge: Michael Fassbender, Katherine Waterston,
 Billy Crudup, Danny McBride, Demian Bichir
 scenarij: John Logan & Dante Harper
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/UK 2017.
 trajanje: 134 min.

Malo kojem se filmašu posrećilo da mu početnu fazu karijere obilježe klasična ostvarenja kao što je slučaj s Ridleyem Scottom, autorom kultnih SF-filmova Alien i Blade Runner. Iako je u komercijalnom smislu bio uspješan, te se kao producent nametnuo kao jedan od najutjecajnijih hollywoodskih “igrača”, Scott je posljednjih godina imao problema da publici i kritici dostavi filmove istog kalibra. Zbog toga je pomalo razumljivo da se nastojao vratiti korijenima, te je tako, stjecajem okolnosti, prošle godine u kino-dvorane, bilo kao režiser, bilo kao producent, lansirao dva filma temeljena na njegova dva najveća uspjeha – Blade Runner 2049 i Alien: Savez.

Potonji je prednastavak Aliena (na ovim prostorima poznatog po naslovu Osmi putnik), odnosno nastavak Scottovog filma Prometej iz 2012. godine, kojim je Scott nastojao povezati ciklus filmova o Alienu sa dva filma iz serije Alien vs. Predator. Radnja započinje 11 godina nakon događaja u Prometeju, odnosno propasti ekspedicije na istoimenom brodu. Godine 2104. Covenant, brod sa zamrznutim kolonistima za planet Origae 6 doživljava havariju, uslijed koje je iz komora za zamrzavanje probuđena 14-člana posada. Prilikom opravki posada čuje neobičan signal za koji je ustanovljeno da dolazi s planeta koji je daleko bliži od Origae 6 i za koji se ispostavi da posjeduje parametre nužne za ljudski život. Kapetan Oram (Crudup) donosi odluku da se brod skrene i pošalje ekspedicija na planetu. Njeni članovi nakon slijetanja imaju prilike vidjeti naizgled rajski svijet sa raskošnom vegetacijom, pri čemu im ne izgleda previše čudno da na njemu nema nikakvih životinja. Razlog za to se ukaže kada dva člana posade budu zaražena tajanstvenim sporama, od kojih se u njihovim tijelima izlegu mala, ali izuzetno destruktivna stvorenja koja ubiti njih kao i još nekoliko članova posade. Privremeni spas donosi David (Fassbender), android koji je bio preživio katastrofu Prometeja te koji preostale članove zlosretne Covenantove ekspedicije dovodi u grad koji je bila sagradila tajanstvena rasa humanoidnih Inženjera, a u kojem su vidljivi tragovi neopisivo destruktivne katastrofe i genocida. I dok u tom skloništu pokušavaju organizirati evakuaciju na brod u orbiti, ispostavlja se kako je odgovor na pitanje što je uništilo Inženjere daleko bliži i mračniji nego što je to itko pretpostavljao.

Od svih filmova iz sage o Alienu (ako, pod time, dakako, podrazumijevamo i nastavke) upravo je Savez po svojoj radnji i zapletu najbliži originalnom Scottovom Alienu. Sir Ridley je očigledno novi film shvatio kao priliku da napravi nešto što bi istovremeno bilo i homage i remake njegovog najpoznatijeg filma, a pri čemu je možda najjasniji indikator korištenje glazbe Teda Kurzela koja se oslanja na motive originalne partiture Jerryja Goldsmitha iz 1979. godine. Istovremeno je to bila sjajna prilika da Scott demonstrira kako je u posljednjih četrdeset godina napredovala tehnologija specijalnih efekata, te film sadrži nekoliko zbilja dojmljivih i zbog eksplicitnosti nasilja uznemirujućih scena. Scottu je, kao i brojnim prethodnim slučajevima, sve to od male vajde s obzirom da nije imao sreće sa scenaristom. John Logan jednostavno nije u istoj klasi s Danom O’Bannonom koji je Scottu bio dostavio genijalne scenarije za Aliena i Blade Runnera.

U slučaju ovog filma se to prije svega vidi u krajnje bezličnim i lako zaboravljivim likovima, pa tako, na primjer, nominalna protagonsitica Daniels (koju tumači Katherine Waterston) jednostavno ne može držati svijeću Ripley u izvedbi Sigourney Weaver. Jedini glumac za koga se može reći da je napravio nekakav upečatljiv posao je Michael Fassbender, ali je to najveća zasluga scenarija koji mu namijenio dvostruku ulogu – Prometheusovog androida Davida i Covenantovog androida Walthera, koji stjecajem okolnosti izgleda kao Davidov brat blizanac. Tu je, dakako, i “iznenadni” obrat na kraju kojeg je svaki iskusniji gledatekj mogao predvidjeti s udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.

Najveći problem sa scenarijem je, pak, u tome što krši jedno od pravila na kome je inzistirao Borivoj Jurković, urednik nekadašnjeg SF-časopisa Sirius, a po kojem “budale ne putuje na svemiru”. To je pravilo bilo prekršeno još u Prometheusu, ali u Savezu se krši na još eksplicitnijji način, odnosno likovi se ponašaju poput budalastih tinejdžera u eksploatacijskim slasher efilmovima 1980-ih. Toga kao da je Scott bio svjestan, pa Savez sadrži scenu pod tušem gdje se dvoje članova posade ponašaju poput napaljenih tinejdžera i završi upravo onako kako bi završili u Petku 13. i sličnim filmovima. Iako dobro režirana, ta je scena skroz neuvjerljiva i u filmu je korištena prekasno da bi je itko shvatio kao nešto drukčije od jeftinog eksploatacijskog sadržaja. A cijeli je Savez, zapravo, prilično loša eksploatacija nečega što je predstavljalo jedan od najboljih SF-filmova svih vremena, te pomisao na neumitni nastavak kod njegovih fanova izaziva daleko veću nelagodu od bilo kakve scene koje je Scott bio postavio u ovom filmu.

OCJENA: 4/10

 

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Pad crnog jastreba (Black Hawk Down, 2001)

uloge: Josh Hartnett, Eric Bana, Tom Sizemore, Ewan MacGregor,
 Sam Shepard, William Fichtner, Jason Isaacs, Ewen Bremner, Tom
 Hardy, Zeljko Ivanek, Kim Coates, Jeremy Piven, George Harris
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: Ken Nolan & Mark Bowden (po knjizi Marka Bowdena)
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: Columbia/Revolution Studios/Scott Free, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 144 '

Glavni razlog zbog kojeg Bushova administracija, bez nekog pravog povoda i uz ponižavajuće ignoriranje najvjernijih saveznika, inzistira na ratu protiv Iraka se krije u tome što se 11.09. 2001. godine urušilo nešto mnogo važnije od WTC-ovih tornjeva – mit o američkoj svemoći. Održavanje tog mita je bilo razlogom što je Hollywood ignorirao jedan “incident” iz jeseni 1993. godine koji je još tada pokazao da i jedina svjetska supersila ima ograničenja. Stoga na prvi pogled čudi što je Jerry Bruckheimmer, holivudski megaproducent jednako poznat po svojim dobrim vezama s Pentagonom i podilaženju američkom šovinizmu, odlučio kao temu svog novog superspektakla uzeti upravo to zaboravljeno i ignorirano poglavlje moderne američke povijesti. No, s druge strane, dogadaji od 11.09. 2001. su Bruckheimmeru išli na ruku i on je u novim okolnostima i publici i establishmentu uspio Pad crnog jastreba prodati kao slavljenje svih onih vrijednosti koje krase modernog američkog šovinista.

Radnja filma se temelji na bestseler-knjizi Marka Bowdena, novinara “Philadelphia Inquirera” koji je temeljito obradio posljednje poglavlje američke vojne intervencije u Somaliji 1993. godine. Godinu dana nakon što je Bush Stariji bio poslao marince kako bi UN-u pomogli da glađu i građanskim ratom napaćenom narodu te afričke zemlje dostavi hranu i humanitarnu pomoć, američki vojni kontingent u Mogadishuu ima nešto drukčije prioritete – stvaranje trajnog mira, pri čemu im je najveća prepreka lokalni klan na čelu s Mohamedom Farrahom Aididom i njegova moćna milicija. U tu svrhu general Garrison (Shepard) angažira superelitne jedinice Rangera i Delti koji, koristeći najsuvremeniju tehnologiju i svoju vrhunsku obučenost, napadaju, likvidiraju ili otimaju Aididove glavešine. No, jedna takva misija, koja za cilj ima hapšenje dvojice glavnih Aididovih pomoćnika, će krenuti po zlu – kombinirana zračno-kopnena operacija zapada u nevolje kada  jedan od dva helikoptera bude oboren od strane somalske milicije. Etos američkih specijalaca nalaže da nijedan od njihovih suboraca ne smije biti ostavljen na milost i nemilost neprijatelju pa se misija hvatanja pretvara u misiju spašavanja, ali i ona kreće po zlu što će dovesti do toga da stotinjak američkih vojnika ostaje opkoljeno od strane tisuća naoružanih civila i pripadnika Aididove milicije. Ono što je trebalo trajati pola sata će potrajati cijelu noć i pretvoriti se u bjesomučnu borbu za goli život.

Možda najugodnije iznenađenje u Padu crnog jastreba predstavlja to što je Ridley Scott nakon gotovo četvrt stoljeća uspio savladati vještinu režiranja akcijskih scena. A ta mu je vještina u ovom filmu itekako trebala, jer od skoro dva i pol sata koliko film traje samo nekih dvadesetak minuta na početku je posveceno standardnom upoznavanju likova – sve ostalo je čista borba, konfuzna, bučna i prepuna prizora koji će osjetljivijim gledateljima okretati želudac. Zapravo se može reci da se Scott tako dobro snašao s prikazom okrutne stvarnosti rata da se Spielberg sa Spašavanjem vojnika Ryana – filmom koji je, po mišljenju većine američkih kritičarskih snobova, sve dosada predstavljao vrhunac prikazivanja rata na velikom platnu – može sakriti u mišju rupu. Ultrarelističnom prikazu bitke u Mogadishuu savršeno sluzi fotografija Slawomira Idziaka koja bruckheimmerovskom načelu o danu koji mora biti prikazan kao vječni sumrak daje umjetničko opravdanje – ne samo što mrak odražava raspoloženje glavnih likova, nego i totalnu konfuziju situacije u kojoj o preživljavanju odlučuje manje vještina ili obučenost koliko najobičnija sreća. Realizam se ogleda i u tome sto tridesetak i nešto likova (koje tumači združeni odred američkih, australskih, britanskih i danskih glumaca, što zvijezda poput Josha Hartnetta iz Pearl Harbora, sto karakternih teškaša kao sto su Tom Sizemore ili Jason Isaacs) s istovjetnim uniformama i frizurama, obliveni krvlju i prljavštinom nevjerojatno sliče jedni drugima, pa je Scott prisiljen odstupati od povijesne istine te im na kacige stavljati imena. Atmosferi filma nešto manje pridonosi glazba Hansa Zimmera koja se za ovaj žanr malo previše koristi ethno-egzotikom, ali je svejedno nešto bolja od većine njegovih monotonih tamburanja u 90-tim.

Scott i Bruckheimmer su veliku količinu nasilja i hiperrealističko krvoliptanje pravdali nastojanjem da njihov prikaz bitke u Mogadisciu bude što je moguće bliži povijesnoj istini, jer bi se time “najbolje odala počast palim herojima”. Američki cenzori su u patriotskoj histeriji nakon 11.09. 2001. imali dosta razumijevanja za te stavove, ali realističnost krvoprolića ne znači da je film u potpunosti vjerodostojan. Scenaristi Nolan i Bowden su iz dramaturških razloga bili prisiljeni stotinjak likova “stopiti” u njih tridesetak, nekima su imena izmijenjena iz sigurnosnih razloga, a u nekim slučajevima je Pentagon (koji je Bruckheimmeru pomogao s autentičnim snimkama akcije, posudbom helikoptera i ljudstva i sl.) inzistirao na izmjenama iz propagandnim razloga – tako je John Stebbins, jedan od junaka bitke (kojeg u filmu tumaci Ewan MacGregor) preimenovan u Grimesa, i to zato što je u međuvremenu bio osuđen na trideset godina vojnog zatvora zbog pedofilije. S druge strane, teško bi se na prvi pogled moglo reći da Pad crnog jastreba predstavlja uobičajenu holivudsku propagandu – par scena je ubačeno isključivo u svrhu da se da makar djelić somalijske perspektive, a završni kadrovi čak sugeriraju da je američka pustolovina u toj afričkoj zemlji predstavljala pogrešku – besmisleno žrtvovanje života u nečemu za što američki narod nije imao interesa ni razumijevanja. Ono što ovaj film slavi jest prije svega “čojstvo i junaštvo” američkog vojnika, drugarstvo, disciplina i spremnost da se žrtvuje za svog bližnjeg  – one osobine koje su ljude privlačile vojnom pozivu u doba prije nacionalizma. Ali, možda upravo taj nedostatak nekog ozbiljnog stava prema političkim i inim događajima koji su prethodili bitci Pad crnog jastreba u neku ruku čini jednako neuspješnim kao i samu akciju. No, to je sve relativno – oni koje vole dobru ratnu akciju će imati itekako razloga biti zadovoljni.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Hannibal (2001)

uloge: Anthony Hopkins, Julianne Moore, Gary Oldman, Ray Liotta,
 Frankie Faison, Giancarlo Giannini, Francesca Neri, Zeljko Ivanek,
 Hazzelle Goodman
 scenografija: Norris Spencer
 kostimografija: Janty Yates
 fotografija: John Mathieson
 montaza: Pietro Scalia
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: David Mamet & Steven Zaillian (po romanu Thomasa Harrisa)
 rezija: Ridley Scott
 proizvodnja: MGM/Universal/De Laurentiis/Scott Free, SAD/Britanija,
 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Hollywood danas, za razliku od prijašnjih vremena, nedostatak vlastite originalnosti nastoji nadoknaditi remakeovima umjesto nastavcima. To što nastavaka ima manje nego ranije ne znači da su oni sami po sebi kvalitetniji nego u doba kada se reputacija svakog iole popularnijeg hita uništavala nastavkom par godina nakon premijere. Najbolji primjer za to je Kad jaganjci utihnu Jonathana Demmea, jedan od najboljih i najutjecajnijih filmova prethodnog desetljeća i jedan od rijetkih primjera kada su “Oscari” došli u prave ruke. Ta uznemirujuća priča o briljantnom ali i opasnom serijskom ubojici i njegovom bizarnom odnosu s agenticom FBI je, kao što se i moglo očekivati, jednostavno morala imati nastavak. Doduše, trebalo je proći nešto vremena prije nego sto je autor originalnog romana Thomas Harris napisao predložak, a onda su se producenti našli pred nizom problema vezanih uz činjenicu da je “Oscarom” nagrađena glavna glumica Jodie Foster smatrala kako bi scenarij “Hannibala” trebao biti bitno drukčiji od romana. Što se režisera Jonathana Demmeja tiče, on je odmah napustio projekt i njegovo je mjesto zauzeo danas najcijenjeniji holivudski plaćenik Ridley Scott (Osmi putnik, Blade Runner, Gladijator). Na kraju je Fosterova, iako su joj producenti bili udovoljili po pitanju scenarija, napustila projekt i ulogu Clarice Starling je preuzela Julianne Moore. Iako je kritika bila podijeljena, publika je nasjela reklamnoj kampanji i Hannibal je bio jedan od komercijalno uspješnih holivudskih hitova 2001. godine.

Radnja filma započinje deset godina nakon sto je nekoć ugledni psihijatar dr. Hannibal Lecter (Hopkins) uspio pobjeći iz ludnice gdje je držan zbog serije okrutnih umorstava. Lecter je ne samo uspio izmaći svim pokušajima hvatanja nego je iskoristio svoje odlično poznavanje talijanskog jezika, kulture i umjetnosti da se pod lažnim identitetom dr. Fella skrasi u Firenzi gdje ga čeka posao kustosa u lokalnom muzeju. Clarice Starling (Moore), agentica FBI kojoj je Lecterova ekspertiza pomogla u njenom prvom važnom slucaju, nikako se nije lišila nade da će ga jednog dana privesti pravdi. U međuvremenu, njena vlastita karijera je ugrožena nakon rutinskog hapšenja koje se pretvorilo u masakr. To predstavlja izvrsnu priliku za Masona Vergera (Oldman), utjecajnog bogatuna koji je svojevremeno nakon susreta s Lecterom ostao unakažen i vezan uz krevet. Uz pomoć svojih veza u Washingtonu, među koje spada seksistički službenik Ministarstva pravde Paul Krendler (Liotta), Verger uspijeva urediti da Starling ponovno dobije Lecterov slučaj. No, Vergeru, dakako, cilj nije Lectera privesti pravdi, koliko iskoristiti Starling kao mamac koji bi Lectera doveo u ruke Vergerovih okrutnih plaćenika. U međuvremenu je za Lecterovo hvatanje raspisao nagradu od nekoliko milijuna US$ i to je više nego dovoljan razlog za firentinskog policijskog inspektora Pazzija (Giannini) da počne pratiti “dr. Fella” ne bi li ga uhvatio u privatnom aranžmanu.

S obzirom na reputaciju svog “oskarovskog” prethodnika, bilo je za očekivati da ce se Hannibal teško moći s njim uspoređivati te da će usporedbe u pravilu biti na njegovu štetu. No, uistinu je malo tko mogao očekivati da će rezultati te usporedbe biti toliko porazni, odnosno da će Jodie Foster imati toliko razloga da se veseli što je digla ruke od ovog projekta. Za razliku od prethodnika, koji je ponudio nešto svježe, originalno i natjerao gledatelje da razmišljaju, Hannibal se sveo na uobičajeno neproduhovljenu i konfekcijsku eksploataciju najnižih poriva publike, koje bi trebao zadovoljiti naslovni junak. Zbog svega toga su likovi, a pogotovo odnos između Lectera i Starlingove – najfascinantniji dio prethodnika – lišeni bilo kakvog sadržaja, a sam Lecter pretvoren u vlastitu karikaturu. Ono što je u prethodniku bilo oličenje zla, ovdje je uglađeni i profinjeni gospodin čija ljubav prema uzvišenoj kulturi i vrhunskoj modi koji bi prema svim holivudskim stereotipovima sugerira “tetkicu” (Lecterov homoseksualizam se u par scena čak i nepto eskplicitnije naznačuje, očigledno u pokušaju producenata da se prikazivanjem Lectera kao malo “pomaknutog” pozitivca dodvore moćnom holivudskom gay lobiju, koji im još nije oprostio lik Buffalo Billa u Kad jaganjci utihnu). Naravno, s obzirom da bi publika trebala za Lectera navijati, čak i u scenama gdje (čak i za holivudske standarde prilično zorno prikazano) rearanžira unutrašnjost svojih još uvijek živućih žrtava, tipovi protiv kojih se Lecter bori moraju biti jos gori od njega – bogatuni koji su u stanju nekažnjeno činiti najgore zločine, korumpirani policajci, seksistički birokrati ili homicidalne seljačine. S obzirom da su likovi ovdje svedeni na stereotipove, uopće nije bitno tko ih glumi, pa je jasno zašto je Oldman zahtijevao da mu se ime izbriše s uvodne špice. S druge strane, izbor Ridleya Scotta za režisera bio je pravilan, s obzirom da Scotta vise zanimaju lijepe sličice nego likovi ili priča. Scott fino koristi firentinske lokacije, ali ce gledatelj svejedno imati dojam da gleda dva sata dugi video-spot umjesto normalnog filma. I scene klanja (uključujući famoznu demonstraciju Lecterovih kulinarskih sposobnosti na kraju) su, za razliku od prethodnika, jasno prikazane. I dok je Demme znao kako kod gledatelja izazvati strah i mučninu, Scott izaziva samo mučninu i to je osjećaj koji će pogoditi većinu onih nesretnika koji podlegnu propagandi i pristanu dva sata svog zivota utrošiti na ovu prostituciju talenata. Zbog svega ovoga čovjek skoro poželi da netko kao Lecter postoji u stvarnosti kako bi autore ovog nedjela pozvao na večeru.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

Français : Michael Fassbender au festival de C...

Michael Fassbender u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)

SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

 

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

 

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

 

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

 

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

 

OCJENA: 3/10

 

 

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus

(izvor: Mouser NerdBot)

PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Ridley Scott će snimati prequel “Aliena”

20th Century Fox je, kako javlja Variety, odobrio početak snimanja još jednog filma iz serije o Alienu, kojeg bi trebao režirati nitko drugi do Ridley Scott, koji je potpisao i original s kojim je daleke 1979. godine započela franšiza. Film, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao Osmi putnik (i tako poslužio kao inspiracija za Gibonnijev rock bend) smatra se jednim od klaskika kako science fiction, tako i horor-žanra, a poznat je i po tome što je lansirao karijeru Sigourney Weaver. Scott, koji je ljubitelje SF-žanra zadužio i kultnim Blade Runnerom, bi se ovim filmom trebao oživjeti franšizu koja je prilično razvodnjena s dva Alien vs. Predator filma. Peti po redu film bi trebao biti prequel, odnosno baviti se događajima koji prethode događajima na zlosretnom svemirskom brodu “Nostromo”.

Da je vijest o povratku Scotta Alienu došla prije dvadeset ili deset godina, teško da bi bilo fanova franšize, ali i ljubitelja SF-a i filma općenito, koji zbog toga ne bi skakali u zrak od sreće. Međutim, iskustva sa suvremenim bezidejnim Hollywoodom, koji nedostatak kreativne energije kompenzira maksimalmom eksploatacijom ranijih uspjeha kroz prequele, sequele i remakeove, bi vrlo brzo trebale ohladiti bilo kakav entuzijazam. U tom je smislu možda najbolji primjer George Lucas i njegovi prequeli Ratova zvijezda koje mnogi originalni fanovi preziru iz dna duše.

Da li će se Scottu dogoditi ista stvar prije svega ovisi o tome kakav će biti scenarij. Njegov autor Jon Speiths, trenutno nema nijedan dovršen naslov u IMDb-u, ali je osim Alienovog prequela studijima uspio prodati scenarije za još dva projekta – Passengers (u kome glumi Keanu Reeves), te The Darkest Hour koji režira Timur Bekmabetov. Usprkos toga, sve to na prvi pogled ne izgleda dobro. Dan O’Bannon, scenarist originalnog Aliena je ipak imao nešto u svojoj filmografiji – Carpenterov klasik Tamna zvijezda koji je u mnogo čemu poslužio kao svojevsna podloga za njegovo i  Scottovo remek-djelo. Speiths trenutno nema ništa. Moguće je da je zbilja riječ o genijalnom scenariju, ali se u Hollywoodu previše genijalnih scenarija izgubilo na putu od producentskog ureda do prve klape na setu.