RECENZIJA: Tajna broja sedam (What Happened to Monday, 2017)

TAJNA BROJA SEDAM
 (WHAT HAPPENED TO MONDAY)
 uloge: Noomi Rapace, Willem Dafoe, Glenn Close, Marwan Kanzan
 scenarij: Max Botkin & Kevin Williamson
 režija: Tommy Wirkola
 proizvodnja: SND Films/Vendome Pictures, UK/SAD/Francuska/Belgija, 2017.
 trajanje: 123 min.

Originalnost ideje sama po sebi nije ni jamac, a ni nužni preduvjet kvalitete nekog filma. Ako se priča zna kvalitetno ispričati, nije toliko važno da ju je publika imala prilike čuti već prije. Ako se, međutim, ideja ne zna kvalitetno iskoristiti, ne samo što ni njena originalnost neće biti od velike pomoći, nego će nedostatak originalnosti biti mnogo iritantniji. Još je žalosniji slučaj kada se u cjelovečernjem filmu pokušava iskoristiti ideja koju je netko već ranije bio daleko bolje i uspješnije razradio u televizijskoj seriji. Kao jedan takav primjer bi mogla poslužiti Tajna broja sedam, SF-film čiji će zaplet izazvati dosta “deja vu” efekata kod poklonika TV-serije Orphan Black.

Radnja je smještena u drugu polovicu 21. stoljeća u federalnoj Europi čiji su se vlastodršci, kao i ostatak svijeta, suočeni s naizgled nerješivim ekološkim i demografskim problemima, odlučili na neka drastična rješenja. Tako je donesen zakon kojim je najstrože zabranjeno rađanje više od jednog djeteta, pri čemu se roditelji kažnjavaju, a tako rođen “višak” djece smješta u krio-komore gdje bi zamrznuta trebala čekati neka sretnija vremena. Terrence Settman (Dafoe) za tako nešto nema strpljenja ni razumijevanja nakon što mu je kći preminula prilikom rađanja sedmorki. Umjesto toga se odluči zadržati svih sedmoro unuka, pri čemu je sretna okolnost što su sve sedmoro identične blizanke; one će sve vrijeme boraviti u jednom stanu, pri čemu će samo jednoj od njih biti dozvoljeno da na određeni dan u tjednu izlazi vani, te će sve vrijeme glumiti jednu te istu osobu. Sustav funkcionira trideset godina, ali različite verzije Karen Settman – međusobno prozvane po danima u tjednu – usprkos identičnog izgleda imaju različite karaktere i sklonosti. To sa sobom izazove cijeli niz problema, koji konačno eskaliraju kada se Ponedjeljak jednog dana ne vrati svojim sestrama. Ostalih šest je prisiljeno vanredno preuzeti njen identitet i pokušati otkriti što im se dogodilo, dok istovremeno postaje jasno da su im vlasti za petama.

Režija filma je bila povjerena Tommyju Wirkoli, Norvežaninu koji je prije nekoliko godina izazvao zanimanje izuzetno zabavnim filmovima o borbi protiv nacista-zombija. Iako se na prvi pogled čini da bi priča o preuzimanju identiteta mogla savršeno poslužiti za komediju zabune, scenarij Maxa Botkina i Kevina Williamsona ne koristi te potencijale. Tako je distopijski svijet neugodno bliske budućnosti prikazan mrtvački ozbiljno. Tu nema čak ni prilike da Rapace, jedna od najtalentiranijih evropskih glumica današnjice, nešto pokuša napraviti sa zahtjevnom višestrukom ulogom. A još poraznije izgledaju neumitne usporedbe s Tatjanom Maslany čije su uloge klonova u Orphan Black daleko bolje scenaristički obrađene. Misterij iz originalnog naslova filma će pronicljiviji gledatelji razriješiti davno prije nego što učine likovi, isto kao što ni dramatični obrati u melodramatskoj završnici neće predstavljati neko posebno razočaranje.

To, dakeko, ne znači da je Tajna broja sedam loš film. Wirkola se izuzetno zabavlja režirajući akcijske scene koje na trenutke izgledaju isto tako impresivno kao i u Atomskoj plavuši. Dio gledatelja će, pak, zabavljati detalji koji odaju posvete na neke od klasika filmske distopije, kao što je, na primjer Zeleni sojlent, a tu se mogu pronaći i neki uznemirujuće alegorije na trenutna zbivanja. Tako su opaki i krvoločni negativci u filmu službenici, odnosno uposlenici nečega što u bi se trebala transformirati današnja EU, a u liku glavne zlikovke koju tumači Glenn Close nije teško prepoznati Hillary Clinton. Bez obzira na niz propuštenih prilika, dva sata prolazi prilično brzo i glatko, a što je dostignuće kojim se ne mogu pohvaliti žanrovski i tematski slična, ali mnogo razvikanija ostvarenja iz Hollywooda.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus

(izvor: Mouser NerdBot)

PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Sherlock Holmes: Igra sjena (2011)

Sherlock Holmes: A Game of Shadows

(izvor: Wikipedia)

SHERLOCK HOLMES: IGRA SJENA
(SHERLOCK HOLMES: A GAME OF SHADOWS)
uloge: Robert Downey Jr., Jude Law, Noomi Rapace, Jared Harris, Kelly Reilly
scenarij: Kieran & Michele Mulroney
režija: Guy Ritchie
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  128 '

Koliko je opala kvaliteta američke filmske industrije najbolji svjedoče slučaj Sherlocka Holmesa od prije dvije godine. Iako jedno od rijetklih ugodnih iznenađenja iz Hollywooda, ostvarenje Guya Ritchieja, zapravo, nije bilo posebno dobar film; njegov uspjeh je samo u tome što je autor, ponovno oživotvorivši najpoznatijeg detektiva na svijetu, obavio zanatski korektan posao i tako ljubitelje Holmesa lišio frustracija koje muče poklonike drugih slavnih likova. Nešto slično bi se moglo reći i za ovogodišnji nastavak – ne naročito bolji, ali zasigurno ne i lošiji od prethodnika, što ga samim time čini boljim od prosjeka holivudske produkcije.

Novi film, čiji je podnaslov Igra sjena, za radnju ima ono što je sugerirao njegov prethondik – sraz Sherlocka Holmesa (Downey) sa svojim najpoznatijim i najopasnijim neprijateljem, profesorom Moriartyjem (Harris). Ekscentrični londonski detektiv, koji je godinama nastojao raskrinkati zlikovca čije su intelektualne sposobnosti gotovo jednake njegovima, na samom početku dobija i nekoliko osobnih motiva za obračun s “Napoleonom zločina”. Jedan od njih se tiče i njegovog vjernog pomoćnika dr. Watsona (Law), koji se upravo oženio, ali i postao Moriartyjeva meta, pa umjesto medenog mjeseca sa suprugom Mary (Reilly), mora Holmesa pratiti u Pariz. Tamo njih dvojica uz pomoć romske gatare Simze (Rapace) pokušavaju osujetiti Moriartyjev plan da bombaškim atentatima izazove rat među europskim velesilama.

Guy Ritchie ovaj put nije otkrivao toplu vodu te Igra sjena po svom stilu prilično podsjeća na prethodnika. To, dakako, uključuje inzistiranje na Holmesu kao akcijskom junaku umjesto intelektualcu, pa je film prepun scena eksplozija i tučnjava. Tome su pridodane i pucnjave koje se svojom količinom čine primjerenijima žanru “špageti” vesterna, pogotovo s obzirom na korištenje u vrijeme radnje tek izumljenog automatskog oružja.

Sve te scene, međutim, uglavnom funkcioniraju kao dio zaokružene cjeline, i to prije svega zahvaljujući kvalitetnom scenariju bračnog para Kierana i Michele Mulroney koji je radnju čvrsto ukotvio u univerzum Arthura Conana Doylea, odnosno temeljio na priči koju će poklonici slavnog detektiva lako prepoznati. Gledateljima se, također, pruža prilika da osim viktorijanske Engleske pogledaju i kontinentalnu Europu u doba Belle epocquea, bilo da je riječ o pariškim operama i otmjenim restoranima, bilo sumornim industrijskim gradovima carske Njemačke. Ton filma je, pak, daleko ozbiljnijiji i mračniji u odnosu na prethodnika; tome pridonosi i povijesni kontekst, odnosno spoznaja da protagonist, u najboljem slučaju, može tek odgoditi apokalipsu koja se uistinu dogodila; gledatelji u filmu također mogu prepoznati i odjeke današnjih naslovnica, bilo da je riječ o terorizmu ili eskalaciji svađa među europskim vladama.

Robert Downey Jr., iako svjestan da nikada neće nadmašiti Jeremyja Bretta u tumačenju naslovnog lika, doima se prilično raspoloženim, a isto se može reći i za ostatak glumačke ekipe. Igra sjena se također može pohvaliti i vrlo dobrim negativcem u obliku Jareda Harrisa, čiji je lik prikazan više nego dostojnim protivnikom Holmesu i na fizičkom i na intelektualnom planu. S druge strane glavni ženski lik nije najbolje iskorišten; švedska glumica Noomi Rapace, koja se kao Lisbeth Salander proslavila u originalnoj Millennium trilogiji, svedena je na peti kotač i, zapravo, zasjenjena od mnogo životnije epizodistice Kelly Reilly. Humor u nekim scenama, pogotovo onima gdje Stephen Fry tumači Sherlockovog brata Mycrofta, se doima preisforsiranim. Usprkos toga, Igra sjena zaslužuje preporuke kao primjer da se i više od jednog stoljeća star predložak može iskoristiti na svjež, zabavan i kvalitetan način.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)