Oznaka: Idris Elba

RECENZIJA: Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek Beyond, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

ZVJEZDANE STAZE: S ONE STRANE
(STAR TREK BEYOND)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Karl Urban, Zoe Saldana, John Cho, Simon Pegg, Anton Yelchin, Idris Elba, Sofia Butella
scenarij: Simon Pegg & Doug Jung
režija: Justin Lin
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2016.

trajanje: 122 min.
O tome da li su Zvjezdane staze najpopularnija serija u povijesti televizije se može raspravljati, ali ne i o tome da li su njeni poklonici najzagriženiji. Fanatizam trekkieja se u posljednjih pola stoljeća znao odražavati na razne, često bizarne načine, ali nijedan ne može izazvati toliko divljenja i sjete kao cijeli niz projekata u kojima su sudjelovali glumci i drugi hollywoodski profesionalci spremni da potroše gomilu novaca, znoja i vremena nastojeći snimiti vlastite filmove iz univerzuma Zvjezdanih staza, a da su unaprijed znali da zbog nemilosrdnih zakona o autorskim pravima za to ne mogu očekivati niti jedan jedini cent. No, postoje i slučajevi kada trud, novac i vrijeme za koji tvorci Zvjedzanih staza očekuju materijalnu kompenzaciju ne ostvari svoj cilj. Jedan od takvih primjera i S one strane, treći po redu nastavak rebootane filmske serije koji je iznenađujuće podbacio na kino-blagajnama i za kojeg se vjeruje da će barem neko vrijeme biti posljednji film temeljen na popularnoj franšizi.

Radnja filma počinje u trenutku kada kapetan James T. Kirk (Pine), nakon tri godine na mjestu zapovjednika USS Enterprise počinje osjećati umor te počne razmišljati o tome da preuzme čin viceadmirala i zapovijedanje golemom svemirskom postajom Yorktown. Njegove planove će, međutim, privremeno odgoditi misija čiji je cilj pronaći i spasiti vanzemaljski brod na planetu Altamid, smještenom u nepristupačnoj maglici. Prilikom dolaska USS Enterprise tamo postaje metom napada roja malih, ali opasnih letjelica koji će izazvati havariju i raspad broda. Kirk i ostatak preživjele posade pokušava pronaći utočište na površini planeta, ali istovremeno izbjeći zarobljavanje od strane vanzemaljaca koje vodi tajanstveni Krall (Elba), i za kojeg se ispostavi da je Enterpriseu postavio zasjedu. U tim nastojanjima će Kirku pomoć pružiti vanzemaljka po imenu Jaylah (Boutella).

S one strane se u kontekstu Zvjezdanih staza može protumačiti kao svojevrsni povratak, ili barem pokušaj povratka korijenima franšize. Za razliku do prethodna dva filma, koje je režirao J. J. Abrams a scenarij napisali njegovi stalni suradnici Roberto Orci i Robert Kurtzman, scenarij za treći je napisao Simon Pegg, ugledni britanski scenarist i glumac koji se u filmovima, pa i u ovom, pojavljuje u ulozi brodskog inženjera Scottyja. Scenarij se trudi staviti manje naglaska na akciju, a više na prikaz likova na Enterpriseu i njihovog međusobnog odnosa. Pri tome Kirk prestaje biti bahati i neodgovorni kauboj koji se ponaša poput pijanog tinejdžera za volanom Lamborghinija, nego se više ponaša onako kako se ponašao Kirk u tumačenju Williama Shatnera, odnosno kao ozbiljan i vrijedan zapovjednik. Još je važnije što u S one strane posada Enterprisea funkcionira kao tim, odnosno što svaki od likova više ne služi kao nositelj popularnog imena i “fan service” za likove, nego uistinu ima što raditi u filmu i pokazivati svoje vještine.

Rezultati Peggovog truda su, međutim, unaprijed ograničeni time da je i ovaj treći film o Zvjezdanim stazama zamišljen kao spektakularna akcijska slikovnica, odnosno što hollywoodske glavešine očekuju da u njega uložene stotine milijuna dolara budu vraćene privlačenjem publike koje zanimaju eksplozije i akcija, a manje “duboki” sadržaji. U tu je svrhu za režisera angažiran Justin Lin, poznat po uspješnim naslovima iz serije Brzi i žestoki. On je film nastojao napuniti dinamičnim akcijskim scenama od početka do kraja, a neke od njih se doimaju prikladnijim njegovoj ranijoj franšizi, uključujući onu u kojoj Kirk vozi motocikl dok kao glazbena podloga trešti Sabotage grupe Beastie Boys. Sve to, koliko-toliko, funkcionira, ali i ne krije slabosti filma, prije svega u loše napisanom negativcu kojeg, kao u prethodnom nastavku motivira želja za osvetom i koji je, isto kao u prethodnom nastavku, nastoji sprovesti uz pomoć uređaja Sudnjeg dana. Jedan od rijetkih osvježavajućih elemenata filma je lik Jaylah, koju prilično impresivno tumači francuska plesačica Sophie Boutella, sakrivena pod tonama bijele šminke. Na žalost, veliki dio trekkieja će film gledati u kontekstu tragedije koje je zasjenila premijeru – smrti glumca Antona Yelchina, zbog koje je malo izvjesno da će se u novom nastavku, barem u ovoj reboot inkarnaciji, pojaviti lik Pavela Čehova. S one strane je također prvi film napravljen nakon smrti Leonarda Nimoya, čiji je lik Spocka postao ikona popularne kulture; za mnoge će ovaj film biti podsjećanje da Zvjezdane staze mogu imati svijetlu budućnost, ali budućnost koja će se morati natjecati sa svijetlijom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Velika igra (Molly’s Game, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
VELIKA IGRA
 (MOLLY'S GAME)
 uloge: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, 
 Jeremy Strong, Chris O'Dowd, Bill Camp
 scenarij: Aaron Sorkin
 režija: Aaron Sorkin
 proizvodnja: Huay Brothers, SAD, 2017.
 trajanje: 140 min.

Kraj prošle i početak godine je, onima koji prate ideološke sukobe na hrvatskom dijelu Interneta, obilježio neuobičajeno žestok okršaj između vlasnika dvaju portala koji se vole deklarirati kao liberali. Nominalni povod za obračun navodnih istomišljenika je bilo dijametralno suprotno shvaćanje osobnih sloboda, prije svega onih vezanih za raspolaganje vlastitim tijelom i novcima, i to u situacijama na koje se konzervativni dio javnosti mršti, a onaj liberalniji ih smatra “zločinom bez žrtve”. Igrom slučaja, u hrvatskim kino-dvoranama se nekako u isto vrijeme pojavio film koji se bavi sličnim temama. Molly’s Game, naslov koji su domaći distributeri s uobičajenom maštovitošću preveli kao Velika igra, će, s druge strane, pažnju manje privući po svojoj priči nego po onome tko i kako je priča.

Priča o kojoj govori Velika igra se temelji na skandalu nalik na one koji su nekoliko desetljeća ranije znali poticati snimanje nekoliko suparničkih TV-filmova na američkim mrežama. Godine 2013. je američki FBI u jednoj od najspekatkularnijih akcija razbio zločinačku organizaciju koja se bavila vođenjem ilegalnih partija pokera. To samo po sebi ne bi izazvalo veliku pažnju da među igračima nisu bile hollywoodske superzvijezde poput Tobeya Maguirea i Bena Afflecka, odnosno vrhunski sportaši te oligarsi sa Wall Streeta i Silikonske doline. Još veće zanimanje je izazvalo to što je osoba koju su američke federalne vlasti navele kao glavni mozak te prljave rabote bila Molly Bloom, relativno mlada i privlačna žena koju su mediji odmah nadjenuli nadimak “Poker princeza”. Ona je, dijelom u namjeri da sebi nekako namakne novac za suđenje, odlučila svoja iskustva predočiti javnosti u autobiografiji koja je postala bestseler i privukla pažnju Aarona Sorkina, jednog od najuglednijih hollywoodskih scenarista, čiji su prethodni scenariji također bile biografije poslovnih ljudi kao što su Mark Zuckerberg i Steve Jobs.

Naslovnu heroinu tumači posljednjih godina prilično aktivna Jessica Chastain. Kao narativni okvir je prikazano njeno hapšenje, odnosno dolazak kod odvjetnika Charlieja Jaffeya (Idris Elba) kojeg pokušava nagovoriti da je zastupa i kome u tu svrhu prepričava svoju životnu priču. Odrasla je kao kći uglednog psihologa (Costner) u Coloradu koji je svoju djecu poticao da ulažu svu svoju energiju u uspjeh; jedan brat je postao ugledni liječnik, a drugi olimpijski pobjednik u skijanju. Molly je također pokušala postati olimpijskom pobjednicom u slobodnom skijanju, ali je za vrijeme kvalifikacija za Olimpijadu u Salt Lake Cityju ozlijeđena te prisiljena sport zamijeniti nekom drugom karijerom. Put ju je odveo u Los Angeles gdje je kao konobarica u elitnom noćnom klubu Viper Room privukla pažnju jednog od gostiju, koji ju je prvo angažirao kao tajnicu, a potom kao ispomoć pri organiziranju poker igara. Molly ispočetka nema pojma o igri, ali zahvaljujući Googleu se pretvori u vrhunsku profesionalku te vlastitim šarmom uspije osigurati najelitnije klijente spremne za dijeljenje najizdašnijih napojnica. To joj osigura ne samo lagodan život, nego i kapital da, nakon što je šef otpusti, započne operaciju u vlastitom aranžmanu. Nakon Los Angelesa se preseli u New York gdje organizira sličnu, još rafiniraniju i unosniju operaciju, ali, stjecajem okolnosti, se među klijentima i potencijalnim poslovnim partnerima nađu “ugledni poslovni ljudi” koji, zapravo, pripadaju ruskoj mafiji.

Sorkinu, koji je u svojoj karijeri surađivao s nekim od najrazvikanijih režiserskih imena, upravo je Velika igra predstavljala režijski debi. U mnogo čemu ovaj film predstavlja “sorkinovsko” ostvarenje, odnosno čak i oni koji previše ne obraćaju pažnju na imena na špici mogu prepoznati kako je riječ o autoru iza kojeg stoje naslovi kao što su Malo dobrih ljudi ili Zapadno krilo. Dakako, riječ je o dijalozima koji su najintrigantniji, najinventivniji i najatraktivniji dio scenarija, te koji će publici pružiti zadovoljstvo čak i ako nakon nekog vremena postane jasno da je verbalna gimnastika kojom barataju likovi onakva kakvu ne koristi gotovo nitko u stvarnom životu. No, to je zadovoljstvo jedan od rijetkih aduta filma čiji je scenarij na samom početku kompromitiran ozbiljnim nedostatkom. Zaplet, naime, nije naročito intrigantan. Prvo, prikazuje se kroz flashback, odnosno od trenutka kada je Molly glavna preokupacija kako se spasiti od višegodišnje robije, a glavna dilema koliko je u svemu tome spremna “drukati” svoje nekadašnje partnere i prijatelje Ujka Samu te im tako uništiti živote. To znači da sve što se događa prije toga, a što uključuje susrete i druge oblike interakcije s pijandurama, kockarskim ovisnicima i raznim vrstama kriminalnog šljama, po našu heroinu neće imati tako drastične posljedice zbog kojih nekoliko godina kasnije ne bi u glamuroznom izdanju pozirala na naslovnicama. Drugi, mnogo ozbiljniji, problem jest taj da je Mollyna dilema – da li “pjevati” federalcima ili ne – po njenim vlastitim riječima motivirana tvrdnjama da želi spasiti tuđe karijere i brakove, a ne, kao što bi neki pronicljiviji gledatelji mogli zaključiti, opravdanim strahom da na sebe navuče bijes “uglednih poslovnih ljudi”. Sorkin u potpunosti preuzima Mollynu verziju i u tome nije previše uvjerljiv. Stvar postaje još gora kada Molly pad svog poslovnog carstva nastoji objasniti time da ju je njegovo održavanje nagnalo da se okrene raznim dostignućima moderne kemije. Motiv ovisnosti i uz njega vezane loše poslovne i životne odluke je, međutim, tek prepričan i gotovo ignoriran, vjerojatno zato jer je Sorkin sumnjao da bi dobro pasao njegovoj priči o feminističkoj heroini koja je uspjela, barem neko vrijeme, ostvariti karijeru u nečemu što je eksluzivna domena muških šovinističkih svinja.

Strukturni i sadržajni problemi Velike igre su postali još gori s obzirom na to da je Sorkin kao režiser možda naučio nešto od ljudi kojima je bio bio pisao scenarije, ali da pri tome nije naučio zauzdati svoj ego. Ili, da budemo precizniji, bio je previše zaljubljen u svoje djelo, prije svega svoje replike, da bi dozvolio nekome da ih se riješi na montažnom stolu. Zbog svega toga je Velika igra jednostavno preduga, te oni gledatelji koji ne spadaju u najzagriženije Sorkinove fanove imaju razloga da čekaju distribuciju ovog filma na medijima gdje bi imali opciju ubrzanog premotavanja. To sve, dakako, ne znači da u nepunih dva i pol sata nema nekih zbilja zanimljivih scena. Pri tome su najbolje one u kojima Molly kao naratorica pokušava neupućenima na atraktivan i zanimljiv način predočiti neke fascinantne detalje široj javnosti relativno opksurnih djelatnosti kao što su skijanje ili poker. Gluma je, dakako, na visini, mada će hiperproduktivna Chastain gledateljima daleko više ostati u sjećanju po tome što najveći dio filma paradira u dubokom dekolteu. Costner je daleko više napravio u prilično nezahvalnoj ulozi Mollynog oca, uključujući čak i emocionalnu scenu pred završetak koja se doima napisanom za pecanje “Oscara”. Ostatak ekipe je solidan, pri čemu posebno valja istaći irskog komičara Chrisa O’Dowda kao jednog od Mollyinih najživopisnijih klijenata.

No, možda je najžalosnije kod Velike igre to što Sorkin svoj talent nije uspio iskoristiti da kroz ovu fascinatnu priču ukaže na ono što predstavlja stvarni problem u Americi i svijetu. A to definitivno nije nedostatak bontona ili kavalirskih manira kod financijski potkoženih “kitova” koji sebi mogu priuštiti da u jednoj noći na kartama izgube ono što obični smrtnici zarađuju desetljećima. Pravi je problem, a to u jednoj sceni čak i priznaje protagonistica, što američke federalne vlasti raspolaganje vlastitim novcem na način koji uključuje igre na sreću smatra zločinom. I to takvim da zbog njega administracija jednog tako “cool” i progresivnog predsjednika Obame (za čijeg predsjednikovanja se odvija radnja) na jednu usamljenu nenaoružanu ženu šalje odred specijalaca koji bu se mogao obračunati s ISIS-ovom ćelijom. Isto kao što su federalnim vlastima pod parolom borbe protiv organiziranog kriminala dane ovlasti da se konfiscira nečija imovina, odnosno da ljudi doslovno preko noći mogu ostati bez ičega, a pri čemu svrha nije zaustavljanje nekakvog stvarnog kriminala, nego tjeranje tako stvorene sirotinje da “otkucava” prave i krive, na način nimalo različit od onog kojim se nekoć slalo na Goli otok i gulage. I pri čemu su, kao u Životinjskoj farmi, neki “drugovi” po pitanju rizika takve sudbine “manje jednaki od drugih”, a o čemu govori replika Molly da je ono što je navodno bila dužna Ujka Samu ništa u usporedbi što svake sekunde pljačkaju igrači na Wall Streetu. Zbog toga što publiku, barem na trenutak, podsjeća na taj problem, Velika igra, iako u mnogo čemu predstavlja razočaranje, zaslužuje preporuke.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Prometej (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
The Opening Scene to Prometheus
(izvor: Mouser NerdBot)
PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)