RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND)

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy

scenarij: Damon Lindelof

režija: Brad Bird

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.
Oglasi

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus
(izvor: Mouser NerdBot)

PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)