RECENZIJA: Brimstone (2016)

 

BRIMSTONE
uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Kit Harington,
Carice Van Houten, Emilia Jones
scenarij: Martin Koolhoven
režija: Martin Koolhoven
proizvodnja: N 279/X-Filme, Nizozemska/Francuska/Njemačka/Švedska/UK, 2016.
trajanje: 134 min.

Nostalgičari žale za mnogim stvarima kojih danas više nema u kino-dvoranama, ali je malo onih koji će priznati kako se među njima nalaze eksploatacijski filmovi. Jeftina niskobudžetna ostvarenja koji su nekoć kraljevala svjetskim kino-repertoarom, uključujući i ove krajeve, su često nedostatak budžeta, inspiracije ili entuzijazma svojih tvoraca nadoknađivali spremnošću da na zadovolje najniže strasti publike, i to u pravilu eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, uključujući i sadržaje nesumnjivo sadističke naravi. Danas se takvi filmovi u kino-dvorane mogu prošvercati jedino ako se nekako kamufliraju u antitezu eksploatacijskih filmova, najčešće kao nekakve politički psuedoangažirane art-drame. Kao jedan od primjera za jednu takvu uspješnu kamuflažu bi mogao poslužiti Brimstone, vestern film nizozemskog sineasta Martina Koolhovena premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2016. godine.

Riječ iz naslova na engleskom doslovno znači “sumpor”, ali se mnogo češće koristi kao dio fraze “fire and brimstone”, kojim se opisuje pakleni oganj ili se koristi kao metafora za Pakao. Za protagonisticu filma, mladu ženu po imenu Liz (Fanning), cijela radnja filma u velikoj mjeri predstavlja nešto nimalo različito od boravka u paklu. Na samom početku stvari izgledaju relativno dobro, s obzirom da je upoznajemo kao suprugu bitno starijeg, ali dobronamjernog i relativno situiranog farmera u planinskom mjestu na Divljem zapadu. Liz, usprkos toga što je praktički nijema, je stekla naklonost sumještana kao uspješna babica. Međutim, stvari se promijene nakon što jednog dana s obitelji ode u crkvu i tamo sretne novog propovjednika (Pearce) kojeg očito pozna i koji je ispunjava užasom. Da neće biti dobro, postaje jasno nakon što propovjednik pogladi jednu trudnicu, a nakon čega dođe do preuranjenog poroda s neopisivo jezivim posljedicama ne samo po trudnicu, nego i po Lizino mentalno zdravlje i njen položaj u zajednici. No to je samo početak neopisivo teških iskušenja po Liz, koja, zajedno s obitelji, postaje predmetom zanimanja propovjednika za kojeg je jasno da raspolaže ne samo izuzetno lošim namjerama, nego i sposobnošću da ih ostvari, a što je Liz postala svjesna u prošlosti koju je godinama pokušala zaboraviti.

Brimstone se ponekad navodi kao jedan od najuspješnijih ostvarenja nizozemske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, ali je to dostignuće prilično sumnjivo s obzirom da je već sama festivalska premijera pokazala kako je duboko podijelio kritiku na dva ekstremna bloka – one koji ga smatraju neupitnim remek-djelom i one koji ga smatraju jednim od najgorih komada celuloidnog gnojiva. Kao i u mnogo sličnih slučajeva, i jedni i drugi imaju argumenata za svoje stavove. Pobornici će se tako moći pozivati na Koolhavenovu režijsku vještinu, kao i izvrsnu glumu, prije svega u slučaju Pearcea koji očigledno uživa tumačeći vjerojatno najuznemirujući lik u cijeloj svojoj karijeri, a poslovično dobra Dakota Fanning je sjajna u prilično složenoj ulozi koja skoro sve vrijeme zahtijeva da ne izgovori nijednu jedinu riječ. Filmofilima će imponirati brojne reference na klasike špageti-vesterna kao što su Leonov Bilo jednom na Divljem zapadu ili Corbuccijeva Velika tišina. Snobovski orijentirane kritičare je Koolhaven, međutim, pridobio najviše nelinearnom strukturom, odnosno time da se film sastoji od četiri poglavlja, od kojih se prva tri odigravaju unatrag – nalik na Nolanov Memento, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti sve stravičnije i neugodnije detalje Lizine prošlosti. No, ono što je možda najvažnije po Koolhavena jest to da se film prodaje kao feministički, odnosno da su žrtve neopisivih ponižavanja, mučenja, ubijanja te seksualnog i svakog drugog ponižavanja gotovo u pravilu žene, a muškarci prikazani ili kao zlostavljačko smeće ili kao beskorisni nespretnjakovići zbog kojih će Liz biti prisiljena sama rješavati svoje probleme.

Oni kojima se film nije dopao su često kao motiv uzimali njegov izuzetno uznemirujući sadržaj, koji uključuje kako prizore zbog kojih bi se osjetljivim gledateljima okretao želudac, tako i neobičnu inventivnost u načinima na koji se ljudi mogu ubijati, mučiti i sakatiti. Brimstone zbog svega od toga od samog početka do kraja, s izuzetak par scena u bordelu, zadržava izuzetno mračan i ozbiljan ton. Međutim, glavni problem Brimstonea nije to što je Koolhaven izgubio mjeru, nego što je izgubio ritam i inspiraciju, pa su pojedini segmenti predugi. Kao jedan od primjera bi mogle poslužiti i scene s mladim odmetnikom koji tumači Kit Harington, a koje se odlikuju crnim humorom koji na trenutke razbija opću atmosferu, a sam glumac se, usprkos istaknutosti lica na službenom posteru, u cijelom filmu pojavljuje daleko kraće nego što bi to mogli pomisliti obožavateljice i obožavatelji Jona Snowa iz Igre prijestolja. Najveće razočarenje, pak, predstavlja završni dio, koji se od mračne, ali ipak koliko-toliko realistične priče, pretvara u skoro samoparodijski “slasher film”, a Liz u karikaturalni kliše Posljednje djevojke., karakterističan za taj kraj. Sam epilog, koji je naznačen u prologu, predstavlja još jedno razočarenje, uključujući i završni enigmatski kadar koji bi sugerirao nastavak u stilu Petka 13. Njega, po svemu sudeći, neće biti, a na čemu će većina onih koji budu odgledali ovaj film ipak biti zahvalni.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Grof Monte Cristo (The Count of Monte Cristo, 2002)

uloge: James Caviezel, Guy Pearce, Dagmara Dominczyk, Richard
 Harris, James Frain, Michael Wincott, Luis Guzman, Albie
 Woodington, Katherine Holme, Freddie Jones, Alex Norton
 glazba: Ed Shearmur
 scenarij: Jay Wolpert (po romanu Alexandrea Dumasa oca)
 režija: Kevin Reynolds
 proizvodnja: Touchstone/Spyglass, SAD/Britanija, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 131 '

Godine 1815. mladom marsejskom pomorcu Edmondu Dantesu (Caviezel) se nasmiješila sreća – vlasnik broda mu namjerava povjeriti mjesto kapetana i ruku prekrasne kćeri Mercedes (Dominczyk). No, njegov najbolji prijatelj Fernand Mondego (Pearce) mu misli preoteti Mercedes, a drugi časnik Danglars (Woodington) mu misli preoteti mjesto kapetana. Njihovi interesi se podudaraju s nastojanjem istražnog suca Villeforta (Frain), koji želi zataskati veze svoje obitelji s Napoleonom (Norton). Dantesa uhapse i strpaju u zloglasnu tvrđavu Chateau d’If gdje će postati predmetom iživljavanja sadističkog upravnika Dorleaca (Wincott). Dantesa u životu održava jedino želja za osvetom, ali to se mijenja kada mu u ćeliju, pokušavajući iskopati tunel, dođe zatvorenik Faria (Harris). On će mladog Dantesa naučiti čitanju, pisanju, borilačkim vještinama, ali i lokaciji basnoslovnog blaga skrivenog na malom otoku Monte Cristo. Nakon što Faria umre, Dantes će iskoristiti priliku da pobjegne, pridružiti se skupini krijumčara i nakon toga zajedno s vjernim drugom Jacopom (Guzman) pronaći blago. Ubrzo nakon toga Dantes preuzima identitet “grofa Monte Crista” i koristi novostečeno bogatstvo i utjecaj kako bi se osvetio svojim neprijateljima, ukljucujući i Mondega koji je postao Mercedesinim suprugom.

Holivudske adaptacije književnih klasika, pogotovo one napravljene u posljednje vrijeme, obično su predstavljale razočaranje. Stoga su mnogi s popriličnom skepsom dočekali posljednju ekranizaciju klasičnog pustolovnog romana Alexandra Dumasa oca, djelo koje je u posljednjem stoljeću ekranizirano više od desetak puta, i to na različitim jezicima. Skepsa je bila još veća, s obzirom da je iza kamere stajao Kevin Reynolds, prijatelj i suradnik Kevina Costnera, poznat po uništavanju legende o Robinu Hoodu u Princu lopova kao i po komercijalnoj katastrofi zvanoj Vodeni svijet. No, lišen Costnerovog ega, Reynolds je relativno dobro obavio posao, potpomognut talentom Jaya Wolperta, scenarista koji je 1000 stranica romana komprimirao u gledljiva dva sata i nešto. Wolpert je napravio par scenarističkih intervencija, od kojih neke nisu bile najsretnije (Dantes je nepismen, što ga čini prilično lošim materijalom za zapovjednika broda), ali je dojam popravljen solidnom glumom i vještom rekonstrukcijom Evrope u ranom 19. stoljeću. Jim Caviezel možda nije bio bas najsretnije rješenje za Dantesa, isto kao što Guy Pearce (Memento) nije dobar izbor za negativca. No, s druge strane su tu vrhunski karakterni glumci, u kojoj posebno valja istaknuti sjajnog Richarda Harrisa u jednoj od svojih posljednjih, i stoga prilično dirljivih, uloga. Tu su, dakako, i scene mačevanja koje se bez hongkonškog prenemaganja doimaju neobično realistično. Iako je daleko od standarda koje je daleke 1975. godine postavila sjajna TV-adaptacija s Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi, ova verzija Grofa Monte Crista pokazuje kako je Hollywood još uvijek u stanju adaptirati pustolovne klasike.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vremenska mašina (The Time Machine, 2002)

uloge: Guy Pearce, Samantha Mumba, Jeremy Irons, Orlando Jones,
 Mark Addy, Phyllida Law, Siena Guillory, Omero Mumba
 glazba: Klaus Badelt
 scenarij: John Logan (po romanu H.G. Wellsa i scenariju Davida
 Duncana)
 režija: Simon Wells (Gore Verbinski van spice)
 proizvodnja: Warner/Dreamworks SKG, SAD, 2002.
 distribucija: Issa
 trajanje: 96 '

Holivudske ekranizacije književnih klasika obično završe kao razočaranje, a klasici SF-književnosti u tome nisu izuzetak. No, ova je ekranizacija Vremeplova, romana H.G. Wellsa koji je udario temelje pod-žanru putovanja kroz vrijeme, davala naznake da bi mogla biti nešto bolja od suvremenog holivudskog prosjeka. Vremeplov je već jednom dao predložak za kultni SF-film u verziji Georgea S. Pala iz 1960. godine, a najnoviju je verziju režirao Simon Wells, praunuk velikog pisca. Ovo potonje je trebalo garantirati vjernost originalu, ali je Wells relativno malo vremena proveo iza kamera – snimanje je prekinuo nakon 18 dana, nakon čega je zamijenjen Goreom Verbinskim, režiserom američke verzije Kruga.

Godine 1899. u New Yorku profesor Alexander Hartdegen (Pearce) predaje mehaniku na sveučilistu Columbija i u slobodno vrijeme razrađuje koncept putovanja kroz vrijeme. Jedina stvar u njegovom životu koja nema veze sa suhoparnom znanošću jest zaručnica Emma (Guillory), ali će ona poginuti od ruke uličnog razbojnika. Ne želeći se pomiriti s time, Hartdegen svoje teoretske zamisli primjenjuje u praksi te nakon četiri godine gradi vremenski stroj. No, pokušaji da spasi život svoje voljene uvijek rezultiraju njenom smrću. Hartdegen rješenje tog problema pokušava pronaći putovanjem u budućnost, te će nakon kraćeg boravka u New Yorku 2030. godine završiti 800.000 godina u budućnosti. Svijet se dosta promijenio i čovjecanstvo je podijeljeno na dvije rase – nedužne Eloe koji žive na površini Zemlje u potpunoj harmoniji s prirodom i zle Morloke koji su izgradili industrijski svijet ispod zemlje i Eloe koriste kao izvor hrane. Hartdegen će se za sudbinu Eloa osobno zainteresirati kada simpatična Eloika Mara (Mumba) završi u rukama Morloka. U pokušaju da je spasi, Hartdegen će morati otići u podzemlje i suočiti se s vođom Morloka (Irons).

Već na samom početku Vremenska mašina (takav je naslov bio u hrvatskim kinima) odaje kako je opterećena holivudskim klišejima 90-tih. Radnja je iz viktorijanskog Londona premještena u New York, dijelom zato da se podilazi američkom šovinizmu, a dijelom zato što je publici ispranog mozga teško zamisliti Engleza kao pozitivca. No, još je gore mijenjanje glavnog motiva za vremensko putovanje – u originalu je to bila čista radoznalost i ostvarivanje znanstvenih ideala; u novoj verziji, očito napisanoj pod utjecajem Titanica, glavni je motiv tragična ljubavna priča, tako da se jedan SF-klasik svodi na razinu herc-romana. Stvari postaju još gore pri prikazu čudnog novog svijeta u dalekoj budućnosti – Eloi, hedonistički arijevci iz originala, postali su kombinacija crnaca i Indijanaca, “politički korektna” djeca Prirode. Ali, najgore od svega je casting – irska pop-zvijezda Samantha Mumba je ulozi Mare tako grozna da joj se smiješi “Zlatna malina” za 2002. godinu (iako je jasno da ce tu nagradu dobiti Britney Spears za Zauvijek prijatelji) i potpuno je nejasno što je siroti protagonist u njoj vidio. Ni Guy Pearce se u glavnoj ulozi nije baš pretrgao, iako je njegov nastup daleko uvjerljiviji od Mumbinog.

Neki od sporednih glumaca su, pak, daleko bolji – gotovo neprepoznatljivi Mark Addy (Skidajte se do kraja) je vrlo dobar u ulozi Hartdegenovog najboljeg prijatelja. Jeremy Irons je takošer prilicno efektan u inače standardnoj ulozi negativca, te svojim talentom uspijeva poboljšati ono što je moglo biti najgori dio Vremenske mašine.  Ipak, najveća su zvijezda filma specijalni efekti, pogotovo u scenama koje pokazuju protok vremena kroz nekoliko stotina tisuća godina. Wellsu i Verbinskom, pak, najveće priznanje treba odati ne za scene u kojima se pokazuje putovanje kroz vrijeme ili svjetovi budućnosti, nego za neobično realističan i fascinantan prikaz New Yorka na kraju 19. stoljeća, pri cemu mnoge scene podsjećaju na umjetničke slike iz tog razdoblja. No, lijepe sličice ipak nisu dovoljne da prikriju glavni nedostatak Vremenske mašine – to što je usprkos pretenzijama na bezvremenost previše očiti komercijalni proizvod svog vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Memento (2000)

uloge: Guy Pearce, Joe Pantoliano, Carrie-Anne Moss, Stephen Tobolowsky,
 Harriet Harris, Mark Boone Junior, Jorja Fox
 glazba: David Julyan
 scenarij: Christopher Nolan (po priči Memento Mori Jonathana Nolana)
 rezija: Christopher Nolan
 proizvodnja: Newmarket, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 99'

Memento je prošle godine od mnogih kritičara bio proglašen najboljim filmom koji se bio pojavio na američkom tržištu. Razlog za to i nije teško pretpostaviti – ovaj mali opskurni, nezavisni film noir britanskog režisera Christophera Nolana je mnogima pokazao kako originalne ideje nisu nestale iz sedme umjetnosti, te da se te ideje mogu pretočiti u neobičan film koji će pažnju gledatelja zadržati od prve do posljednje minute. I sve to uz zaplet koji smo, naizgled, već bili vidjeli tisuću puta – Leonardu Shelbyju (Pearce), losanđeleskom istražitelju osiguravajućih društava, su silovali i ubili suprugu (Fox), pa on odlazi u polusvijet kako bi uz pomoć detektivskih vještina pronašao počinitelje i osvetio im se. Shelby, doduše, ima ozbiljan problem – prilikom napada na suprugu mu je ozlijeđen mozak i kao posljedicu se razvio specifičan oblik amnezije – dok se još uvijek može prisjećati svih događaja prije napada, sve poslije toga mu blijedi iz sjećanja nakon 5-10 minuta. Shelby svejedno nije obeshrabren zbog nesposobnosti da pamti važne detalje ili likove koje je sreo prije pola sata – protiv amnezije se bori pisanim zabilješkama, polaroid-fotografijama, pa i tako što tetovira najvažnije podatke na vlastito tijelo. No, bez obzira na sve to, Shelby svejedno nije siguran da li su dvoje likova koje se stalno vrte oko njega – tajanstveni Teddy (Pantoliano) i privlačna Natalie (Moss) – iskreni prijatelji i pomagači, ili ga nastoje izmanipulirati.

Nolan se, nastojeći prenijeti ovu genijalnu ideju (iskorištenu u kratkoj priči vlastitog brata Jonathana), našao pred ozbiljnim problemom – gledateljima se priča morala prikazati iz protagonistove perspektive, a, s obzirom da protagonist, za razliku od gledatelja, boluje od amnezije, nekako je trebalo dočarati njegovu izgubljenost u prostoru i vremenu, odnosno napetost koja proizlazi iz toga da nije siguran da li je osoba s kojom je maločas razgovarao njegov stari prijatelj ili neprijatelj kojeg je sreo prije par minuta. Nolan to rješava na jednostavan i elegantan način, koristeći trik široj publici poznat iz Tarantinovog Paklenog šunda – film umjesto klasične ima alternativnu narativnu strukturu, tj. sastoji se od niza epizoda poredanih obrnutim kronološkim redom koje objašnjavaju kako se junak našao u određenoj situaciji. S obzirom da protagonist to ne zna, napetost svejedno postoji, jer odgovori na pitanja koje ga tište se nalaze u prošlosti umjesto u budućnosti. Nolan, uz to, ubacuje i par flash-backova kojima je cilj objasniti Shelbyjevu bolest kroz slučaj Sammyja Jenkinsa (Tobolowsky), čovjeka koji je imao isti problem kao Shelby, te kojeg je Shelby kao istražitelj osiguravajućeg društva nastojao razotkriti kao varalicu.

Ovaj koncept u Mementu funkcionira besprijekorno, a Nolan ponovno izbjegava holivudsku scenarističku formulu, te nam na kraju (koji je, u stvari, početak priče) umjesto zatvorenog, zaokruženog, “glatkog” hepi enda mnoga pitanja ostavlja otvorenim, ostavljajući gledatelju da sam na njih da odgovor. Na žalost, bez obzira na izvrsnu fotografiju, sjajnu glumu Guya Pearcea (L.A. povjerljivo), Carrie-Anne Moss i Joe Pantoliana (koji su oboje glumili u Matrixu) te još bolju montažu Dodyja Dorna, upravo je taj završetak razlogom zbog kojeg Memento nije uspio u nastojanju da postane remek-djelom. Naime, ta je završnica, bez obzira na to koliko bila neobičnom u odnosu na holivudski prosjek, previše banalna u usporedbi s onim sto smo vidjeli u ostatku filma. Ali, bez obzira na to sitno razočarenje, Memento je film kojeg treba preporučiti kao jedan od rijetkih američkih filmova koji gledatelja tjera da koristi svoj mozak.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bez zakona (2012)

BEZ ZAKONA
(LAWLESS)
uloge: Shia LaBeouf, Tom Hardy, Guy Pearce, Mia Wasikowska, Jason Clarke, Mia Wasikowska
scenarij: Nick Cave
režija: John Hillcoat
proizvodnja: Filmnation Entertainment/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 115 '

Da su putovi do pakla popločani najboljim namjerama svjedoči ono što Amerikanci ponekad nazivaju “plemenitim eksperimentom”, a ostatak svijeta pozna kao Prohibiciju. Pokušaj da se alkoholizam iskorijeni zakonskom zabranom je umjesto ozdravljenja nacije doveo do spektakularne eksplozije kriminala, korupcije i nasilja, ali i također dao inspiraciju filmašima, umjetnicima i književnicima koja traje do današnjih dana. Jedan od njih je i Matt Bondurant, koji je 2008. godine izdao povijesni roman temeljen na životu svog djeda i njegova dva brata. Ta je knjiga četiri godine kasnije adaptirana u igrani film Bez zakona.

Radnja se zbiva godine 1931. u okrugu Franklin, zabačenom, planinskom području na jugu države Virgina gdje je lokalno stanovništvo potrebe za alkoholom oduvijek zadovoljavalo kroz domaću radinost. Zahvaljujući Prohibiciji, dotada siromašni seljaci i njihove planinske pecare odjednom postaju vrijednim izvorom “tekućeg zlata” za vječno žedne gradove. Među žiteljima koji su uspješno iskoristili tu priliku se ističu tri brata Bondurant – Forrest (Hardy), Howard (Clarke) i Jack (LeBeouf). Njih trojica su preživljavanjem prvog svjetskog rata i španjolske gripe stekli reputaciju besmrtnika, a krijumčarenjem alkohola i mali poslovni imperij s lokalnom trgovinom. Korumpirane državne vlasti, pak, žele svim krijumčarima na silu nabiti “harač”, a kada ga tvrdoglavi Bonduranti odbiju platiti, protiv njih je poslan sadistički policajac Charley Rakes (Pearce).

Čak i da premijeru nije imao u Cannesu, Bez zakona bi se, s obzirom na ugledna imena uključena u produkciju, mogao smatrati jednim od ambicioznijih projekata koji se nalaze na našem kino-repertoaru. Režiju je potpisao australski filmaš John Hillcoat, poznat po filmu Cesta, a scenarij napisao Nick Cave, rock-glazbenik poznat kao autor brojnih pjesama, koje se, između ostalog, bave kriminalom i drugim oblicima društvene patologije. Kada se svemu tome doda prilično dojmljiva glumačka ekipa, očekivanja su bila velika. I, kao u mnogo slučajeva dosad, Bez zakona ta očekivanja nije ispunio, učinivši ga još većim razočaranjem.

Glavni problem filma je bilo kako Prohibiciju kao relativno dugotrajan i složen povijesni proces – koga, na primjer, Carstvo poroka uspješno “muze” već treću godinu – utrpati u format cjelovečernjeg filma, a da se izbjegnu klišeji. Hillcoat i Cave to pokušavaju riješiti tako inzistiraju na autentičnoj “ruralnosti” mjesta i vremena radnje; ti su napori kompromitirani time što alt.country pjesme iz soundtracka zvuče previše moderno i anakronistički. Drugi problem je u tome što se od publike očekuje da navija za likove koji su svojim etnokulturnim identitetom – neobrazovani, ruralni i potencijalno zadrti WASP-ovi – izvor sveg zla u današnjem hollywoodskom “kanonu”, kao i time da ih njihova profesija čini identičnim negativcima koje se u filmovima 1980-ih tamanilo kao muhe. Taj se problem pokušava riješiti tako da se događaji opisuju iz perspektive najmlađeg, najmanje nasilnog i najciviliziranijeg brata Jakea, kao i da se njihova “meka”, humana strana iskazuje kroz dvije ljubavne priče – Jakeovu s buntovnom kćeri menonitskog svećenika koju tumači Mia Wasikowski, i Forrestovu sa bivšom čikaškom plesačicom koju tumači Jessica Chastain. Iako su ti podzapleti objema glumicama dale priliku da još jednom demonstriraju svoj talent (a Chastain po prvi put pokaže i svoje gole grudi), film su na kraju bespotrebno razvodnili i produžili, učinivši ga dosadnim.

Najbolji dojam, pak, ostavlja gotovo neprepoznatljivi Guy Pearce kao ulickani “urbani” negativac upitne seksualnosti, čija zloća uz eksplicitni prikaz nasilja rješava sve nedoumice za koga bi publika trebala navijati. Razvodnjenost radnje zaplet, bez obzira na njegovu naoko “šokantnu” nekonvencionalnost, ipak čini anti-katartičnim. Bez zakona tako završava kao još jedan, možda plemenit, ali zasigurno neuspjeli eksperiment.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus

(izvor: Mouser NerdBot)

PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)