BRIMSTONE uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Kit Harington, Carice Van Houten, Emilia Jones scenarij: Martin Koolhoven režija: Martin Koolhoven proizvodnja: N 279/X-Filme, Nizozemska/Francuska/Njemačka/Švedska/UK, 2016. trajanje: 134 min.
Nostalgičari žale za mnogim stvarima kojih danas više nema u kino-dvoranama, ali je malo onih koji će priznati kako se među njima nalaze eksploatacijski filmovi. Jeftina niskobudžetna ostvarenja koji su nekoć kraljevala svjetskim kino-repertoarom, uključujući i ove krajeve, su često nedostatak budžeta, inspiracije ili entuzijazma svojih tvoraca nadoknađivali spremnošću da na zadovolje najniže strasti publike, i to u pravilu eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, uključujući i sadržaje nesumnjivo sadističke naravi. Danas se takvi filmovi u kino-dvorane mogu prošvercati jedino ako se nekako kamufliraju u antitezu eksploatacijskih filmova, najčešće kao nekakve politički psuedoangažirane art-drame. Kao jedan od primjera za jednu takvu uspješnu kamuflažu bi mogao poslužiti Brimstone, vestern film nizozemskog sineasta Martina Koolhovena premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2016. godine.
Riječ iz naslova na engleskom doslovno znači “sumpor”, ali se mnogo češće koristi kao dio fraze “fire and brimstone”, kojim se opisuje pakleni oganj ili se koristi kao metafora za Pakao. Za protagonisticu filma, mladu ženu po imenu Liz (Fanning), cijela radnja filma u velikoj mjeri predstavlja nešto nimalo različito od boravka u paklu. Na samom početku stvari izgledaju relativno dobro, s obzirom da je upoznajemo kao suprugu bitno starijeg, ali dobronamjernog i relativno situiranog farmera u planinskom mjestu na Divljem zapadu. Liz, usprkos toga što je praktički nijema, je stekla naklonost sumještana kao uspješna babica. Međutim, stvari se promijene nakon što jednog dana s obitelji ode u crkvu i tamo sretne novog propovjednika (Pearce) kojeg očito pozna i koji je ispunjava užasom. Da neće biti dobro, postaje jasno nakon što propovjednik pogladi jednu trudnicu, a nakon čega dođe do preuranjenog poroda s neopisivo jezivim posljedicama ne samo po trudnicu, nego i po Lizino mentalno zdravlje i njen položaj u zajednici. No to je samo početak neopisivo teških iskušenja po Liz, koja, zajedno s obitelji, postaje predmetom zanimanja propovjednika za kojeg je jasno da raspolaže ne samo izuzetno lošim namjerama, nego i sposobnošću da ih ostvari, a što je Liz postala svjesna u prošlosti koju je godinama pokušala zaboraviti.
Brimstone se ponekad navodi kao jedan od najuspješnijih ostvarenja nizozemske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, ali je to dostignuće prilično sumnjivo s obzirom da je već sama festivalska premijera pokazala kako je duboko podijelio kritiku na dva ekstremna bloka – one koji ga smatraju neupitnim remek-djelom i one koji ga smatraju jednim od najgorih komada celuloidnog gnojiva. Kao i u mnogo sličnih slučajeva, i jedni i drugi imaju argumenata za svoje stavove. Pobornici će se tako moći pozivati na Koolhavenovu režijsku vještinu, kao i izvrsnu glumu, prije svega u slučaju Pearcea koji očigledno uživa tumačeći vjerojatno najuznemirujući lik u cijeloj svojoj karijeri, a poslovično dobra Dakota Fanning je sjajna u prilično složenoj ulozi koja skoro sve vrijeme zahtijeva da ne izgovori nijednu jedinu riječ. Filmofilima će imponirati brojne reference na klasike špageti-vesterna kao što su Leonov Bilo jednom na Divljem zapadu ili Corbuccijeva Velika tišina. Snobovski orijentirane kritičare je Koolhaven, međutim, pridobio najviše nelinearnom strukturom, odnosno time da se film sastoji od četiri poglavlja, od kojih se prva tri odigravaju unatrag – nalik na Nolanov Memento, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti sve stravičnije i neugodnije detalje Lizine prošlosti. No, ono što je možda najvažnije po Koolhavena jest to da se film prodaje kao feministički, odnosno da su žrtve neopisivih ponižavanja, mučenja, ubijanja te seksualnog i svakog drugog ponižavanja gotovo u pravilu žene, a muškarci prikazani ili kao zlostavljačko smeće ili kao beskorisni nespretnjakovići zbog kojih će Liz biti prisiljena sama rješavati svoje probleme.
Oni kojima se film nije dopao su često kao motiv uzimali njegov izuzetno uznemirujući sadržaj, koji uključuje kako prizore zbog kojih bi se osjetljivim gledateljima okretao želudac, tako i neobičnu inventivnost u načinima na koji se ljudi mogu ubijati, mučiti i sakatiti. Brimstone zbog svega od toga od samog početka do kraja, s izuzetak par scena u bordelu, zadržava izuzetno mračan i ozbiljan ton. Međutim, glavni problem Brimstonea nije to što je Koolhaven izgubio mjeru, nego što je izgubio ritam i inspiraciju, pa su pojedini segmenti predugi. Kao jedan od primjera bi mogle poslužiti i scene s mladim odmetnikom koji tumači Kit Harington, a koje se odlikuju crnim humorom koji na trenutke razbija opću atmosferu, a sam glumac se, usprkos istaknutosti lica na službenom posteru, u cijelom filmu pojavljuje daleko kraće nego što bi to mogli pomisliti obožavateljice i obožavatelji Jona Snowa iz Igre prijestolja. Najveće razočarenje, pak, predstavlja završni dio, koji se od mračne, ali ipak koliko-toliko realistične priče, pretvara u skoro samoparodijski “slasher film”, a Liz u karikaturalni kliše Posljednje djevojke., karakterističan za taj kraj. Sam epilog, koji je naznačen u prologu, predstavlja još jedno razočarenje, uključujući i završni enigmatski kadar koji bi sugerirao nastavak u stilu Petka 13. Njega, po svemu sudeći, neće biti, a na čemu će većina onih koji budu odgledali ovaj film ipak biti zahvalni.
OCJENA: 4/10
