MARTOVSKE IDE (THE IDES OF MARCH) uloge: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Evan Rachel Wood scenarij: George Clooney, Grant Heslov i Beau Willimon režija: George Clooney proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2011. trajanje: 101'
Nevoljkost hrvatskih birača za šetnju do birališta se može tumačiti kako sve opravdanijom bojazni da će time u najboljem slučaju Kurtu zamijeniti Murtom, ali i time da su izbori i referendumi obično dosadni i predvidljivi. Neke od starijih demokracija, poput američkih, su tome stali na kraj učinivši od izbora dobar šou biznis, a nekada pri tome, kao što je slučaj predsjedničkim izborima 2008. godine, znaju stvoriti više napetosti i drame od samog Hollywooda. Stoga ne iznenađuje to da holivudski filmovi na temu američke politike mogu biti dosadniji i predvidljiviji od stvarnog života, za što kao primjer mogu poslužiti Martovske ide Georgea Clooneya.
Radnja, temeljena na kazališnom komadu Beaua Willimona, prikazuje utrku za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Glavni favorit je Mike Morris (Clooney), guverner radikalno lijevih stavova, ali besprijekorne biografije i neupitne karizme. Njome je uspio šarmirati ne samo armije glasača, nego i Stephena Meyersa (Gosling), zamjenika voditelja vlastite kampanje uvjerenog kako mu je šef netko tko će uistinu promijeniti svijet nabolje, a ne tek još jedan političar koji će radi karijere kompromitirati vlastite ideale. Meyers se po tome razlikuje od svojih ciničnijih i iskusnijih kolega, ali će njegov stav biti stavljen na kušnju neposredno prije ključnih predizbora u Ohiou na kojima bi Morris trebao dokrajčiti svog konzervativnog suparnika i osigurati nominaciju.
Clooney se već duže vremena od drugih holivudskih zvijezda nastoji istaći svojim eksplicitnim političkim angažmanom, ali i karijerom iza kamere. Kombinacija tih napora je prije nekoliko godina rezultirala sa Laku noć i sretno, na čijem je scenariju, kao i u Idama, surađivao Grant Heslov. I ovaj film, kao i ostali, pokazuje kako Clooney prije svega glumac, a tek onda režiser, pa mu kao glavni resurs služe kolege. Ovdje je od pomoći bilo to da se glumačka ekipa sastojala od vrhunskih karakternih glumaca ovjenčanih “Oscarima” ili oskarovskim nominacijama. Clooney je daleko manje spretan kada treba koristiti glazbu Alexandrea Desplata ili fotografiju Phedona Papamicheala u svrhu stvaranja mračne i “ozbiljne” atmosfere, a što rezultira filmom koji se doima razvučenim i previše umjetnim.
Na samom početku Ide ne izgledaju previše loše, odnosno mogu se shvatiti kao najbliža stvar koju će se Hollywood – koji, poput samog Clooneya, ne krije odanost trenutnom američkom predsjedniku – usuditi napraviti kao ekranizaciju utrke Obame i Hillary Clinton. Najzabavnije su scene u kojima se Clooney nastoji biti veći Obama od Obame, odnosno idealizirana vizija predsjednika o kome desetljećima sanjare holivudski liberali i salonski ljevičari. Kada se pak ta vizija sudari sa stvarnošću “realpolitike”, kompromisa i prljavih trikova, ispostavlja se da Clooney i Heslov ne znaju kako od toga napraviti suvislu dramu, a svaki od “dramatičnih” obrata u priči izgleda predvidljiv.
Najslabija točka je protagonist koga tumači inače uvijek solidni Gosling, ali koga je svejedno teško zamisliti kao superiornog političkog operativca koji je istovremeno naivčina. Još je žalosnije uvođenje lika mlade stažistice koju tumači Evan Rachel Wood, odnosno podzapleta koji će film začiniti s prevelikom dozom klišeja i posve nepotrebne patetike. Na kraju Ide ostaju tek otrcana ilustracija one otrcane uzrečice o politici i najstarijem zanatu, a film koji bi trebao biti nekakvo upozorenje publici ne govori ništa što ona, čak i ako nikada nije obraćala pažnju tko sjedi u saborskim klupama, već ne zna.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
