Oznaka: Ryan Gosling

RECENZIJA: Oklada stoljeća (The Big Short, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva je osvojila Davis Cup u istoj godini u kojoj je jednom mediteranskom zemljom bjesnio krvavi građanski rat u kojoj su se upetljali Rusi, svijet još uvijek nije oporavio od posljedica globalne ekonomske krize, širom Europe na vlast dolazili ili na nju ozbiljno vrebali ultranacionalistički mračnjaci čija koji vole crne košulje, nekoć stabilni međunarodnopravni poredak postao razbijen u paramparčad a odnosi među velesilama toliko pokvarili da je donedavno nezamislivi apokaliptički sukob sve izglednija bliska budućnost. Gore navedenim opisom bi se lako mogla opisati 2015, ali isto tako i 1936. godina. Predviđati budućnost, pogotovo na temelju povijesnih analogija, je, doduše nezahvalno, ali se tome nekad teško oduprijeti, pogotovo kada se u obzir uzme popularna teorija o tome da povijest ponavlja svakih 60-80 godina, odnosno nakon što umru ili senilnima postanu svi oni koji bi potomke mogli upozoriti na svoje pogreške. A jedna od kolosalnih pogrešaka koja se tako spektakularno ponovila jest krah njujorške burze 2008. godine.

Financijsku apokalipsu, čije se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećaju i najzabačenijem selu Trećeg svijeta, nije mogao ignorirati ni Hollywood, iako se složena, ne baš previše atraktivna i krajnje deprimirajuća tema teško doima kao nešto što će prodavati kino-ulaznice. Na samom početku se krah koristio oportunistički, kao na brzinu sklepana scenaristička pozadina filma Ni na nebu, ni zemlji ili Stoneovo pogrijavanje sarme Wall Streeta. Mnogo ozbiljniji i uspješniji je bio tretman od strane dokumentarista, od kojih su mnogi zauzeli izuzetno kritičan stav prema modernom američkom i svjetskom kapitalizmu kao izvoru sveg zla na svijetu i tako stvorili sliku u kojoj bi Hollywood mogao malo previše prepoznati samog sebe. S vremenom se , pak, takav stav uspio prošvercati u mainstream, pa je rezultat svega toga film The Big Short, koji se, povrh toga, globalnim financijskim krahom bavi na jedan prilično neobičan način.

Scenarij koji su napisali režiser Adam McKay (poznat po macho-parodijskim komedijama kao što su Anchorman i Talladega Nights) i Charles Randolph se temelji na bestseler-knjizi Michaela Lewisa, novinara čije su već bile poslužile kao predložak za uspješne filmove kao što su Priča o prvaku (Blind Side) i Igra pobjednika (Moneyball). Njegova knjiga, objavljena 2010. godine, je financijski krah nastojala prikazati na prilično originalan način – iz perspektive nekolicine ljudi koji su jedini bili svjesni kataklizme koja se sprema, na nju bezuspješno pokušali upozoriti, odnosno, na kraju pronašli način kako da od nje profitiraju. Prvi od njih je dr. Michael Burry (Bale), ekscentrični liječnik i vlasnik investicijskog fonda koji godine 2005. pregledavajući hipotekarne ugovore i sve očigledniju dugoročnu nenaplativost hipoteka dolazi do zaključka kako je kontinuirani rast cijena nekretnina u SAD mjehur koji će vrlo skoro prsnuti. Kada od vodećih banaka pokušava ishoditi financijske instrumente kojima bi se kladio za takvu mogućnost, od njih izaziva i podsmijeh, ali i zanimanje mladog, ambicioznog i beskrupuloznog bankara Jareda Vennetta (Gosling) koji i sam u tome vidi priliku za zaradu. Pogreška pri biranju telefonskog broja ideju vodi do investicijske tvrtke koju vodi vječno namrgođeni i pesimistički raspoloženi mešetar Noah Baum (Carell), koji svoje ljude šalje na Floridu da istraže tamošnje tržište nekretnina prije nego što bi “shortao” hipotekarne vrijednosne papire. Na kraju se u priču uključuju dva mlada i neiskusna investitora iz Colorada koji kao mentora koriste bivšeg njujorškog brokera Bena Rickerta (Pitt) koji se, zgađen pohlepom Wall Streeta, okrenuo New Age načinu života.

“Short selling”, koji se u Hrvatskoj prevodi kao “kratka prodaja” ili “nepokrivena prodaja dionica” je jedan od najsloženijih, najteže objašnjivih i laicima najmanje poznatih financijskih instrumenata. Što ne znači da se ne može koristiti u hollywoodskom filmu, a za što kao primjer može poslužiti Kolo sreće, komedija s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom iz 1983. godine, gdje je dramatični rasplet na čikaškoj burzi izazvao frustracije i potpunu zbrku kod kritičara u tada socijalističkoj Jugoslaviji. Tri desetljeća kasnije, kada je slobodni, divlji i razgoropađeni kapitalizam postao norma i na ovim prostorima, “short” se ponovno pojavljuje kao ključni element zaplet, i opet u obliku komedije. Ovaj put je komedija, doduše, daleko tamnije prirode, ali se svejedno teško ne smijati načinu na koji je apokalipsa prikazana – sarkastičan, ali neosporno smiješan način. Stvar, doduše, nije samo u tome da su junaci filma – koji bi se zapravo trebalo zvati “antiherojima” – prikazani kao ekscentrične, luckaste, a na trenutke i simpatične osobe koje, s izuzetkom vječno bijesnog i antiestablišmentski raspoloženog Bauma (koga tumači gotovo neprepoznatljivi Carell), nemaju baš previše problema zbog toga što zarađuju na onome što je ostatku svijeta donijelo trajnu nesreću. Daleko gore, ali i na karikaturalan način, su prikazani i oni koji za apokalipsu snose daleko veću odgovornost – bankari i analitičari zaslijepljeni pohlepom zbog koje su od hipotekarnih kredita napravili financijski ekvivalent bombe sudnjeg dana, vladini financijski regulatori koji su im pri tome držali svijeću, “nezavisni” novinari koji su uporno pričali neutemeljene priče o bezgraničnom rastu i blagostanju, kao i agencije za rejting za koje se ispostavilo da ih više zanima dobra volja banaka i drugih financijski potkoženih klijenata nego javni interes.

McKay cijelu tu priču, koja se odvija kroz nekoliko godina te kroz nekoliko grupa likova (koji se, zapravo, nikada ne sretnu i koji su, s izuzetkom dr. Burryja, tek djelomično temeljeni na stvarnim ličnostima) priča na izuzetno vješt i inovativan način. Tu je veliki posao uradio montažer Malcolm Campbell, koji je igrane sekvence kombinirao s dokumentarnim materijalom koji prikazuje duh vremena u Americi prije financijskog kraha, kao i insertima iz glazbenih video-spotova koji na ironičan način komentiraju radnju. Nekonvencionalnosti strukture pomaže i to da se neki od likova obraćaju neposredno publici kako bi pokušali objasniti stvari. Svjesni da dio gledatelja, čak i onih koji imaju neko elementarno znanje o globalnim financijama, neće shvatiti “što je pjesnik htio reći”, McKay taj problem pokušava riješiti s par vinjeta gdje kao instruktori služe celebrityji koji tumače sami sebe – slavni kuhar Anthony Bourdain uspoređuje financijske instrumente (zloglasne “kolateralizirane obveze duga” ili CDO) sa ribama u svom restoranu, Selena Gomez igrajući “anjc” za kartaškim stolom u društvu ekonomista Richarda Thalera objašnjava načela ulaganja i “ekstrapolacijsku predrasudu” koja dovodi do gubitničke igre, ali najviše od svega će, dakako, u oči upasti Margot Robbie koja pokušava objasniti kako su loši, odnosno nenaplativi hipotekarni krediti izazvali financijskih krah. Ona to čini dok se kupa, pokrivena pjenom, u kadi. Taj će detalj, bez svake sumnje, dovesti do neizbježnih usporedbi s tematski i žanrovski srodnim Vukom iz Wall Streeta. Iako se dotična daleko više pojavljivala i pokazivala u Scorsejevom ostvarenju, objektivni promatrač bi, kada se sve zbroji i oduzme, ipak prednost trebao dati McKayevom filmu. U ovoj priči je bilo daleko više negativaca, počinjeno je daleko više zločina, a, na kraju balade, nakon što su velike banke u posljednji trenutak spašene novcima poreznih obveznika kasnije potrošenim na direktorske bonuse, pravda nije pobijedila i krivci su izbjegli zasluženu kaznu. Zapravo, nije se dogodilo ništa što se, na ovaj ili onaj način, nije dogodilo prije više od osam desetljeća. Bilo bi zbilja loše da se povijest još jednom ponovi, odnosno stvari dovedu do sličnog rezultata, jer bi svijet nakon osam desetljeća očito nedovoljno upamćenu lekciju morao učiti u daleko gorem stanju.

THE BIG SHORT

uloge: Christian Bale, Steve Carrell, Ryan Gosling, Brad Pitt

scenarij: Adam McKay & Charles Randolph

režija: Adam McKay

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

RECENZIJA: Dobri momci (The Nice Guys, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Ni hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila. U dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena” obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih momaka, akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su Smrtonosno oružje i Prljavi igraju prljavo.

Film, koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles 1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi “prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.

Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.

DOBRI MOMCI

(THE NICE GUYS)

uloge: Russell Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley, Keith David, Kim Basinger

scenarij: Shane Black & Anthony Bagarozzi

režija: Shane Black

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Prvi čovjek (First Man, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PRVI ČOVJEK
(FIRST MAN)
uloge: Ryan Gosling, Claire Foy, Corey Stoll,
Pablo Schreiber, Kyle Chandler,
scenarij: Josh Singer
režija: Damien Chazelle
proizvodnja: Universal, SAD, 2018.
trajanje: 141 min.

Isto kao što postoje filmovi koji su zbog svojeg isticanja kvalitetom zaslužili ulazak u filmske antologije postoje i filmovi koji bi trebali postati predmetom zanimanja zato što su predstavljali neuspjehe ili razočaranja. Prvi čovjek, biografski film Damiena Chazellea posvećen životu i djelu američkog astronauta Neila Armstronga, a koji se od ove jeseni smatra jednim od ozbiljnijih kandidata za “Oscare” i druge prestižne nagrade, bi s vremenom mogao postati jedno od zanimljivijih razočaranja. Pri tome njegov problem ne bi trebao biti toliko u izvedbi, koliko u promašenosti osnovnog koncepta.

Film se temelji na knjizi povjesničara Jamesa R. Hansena iz 2005. godine koju je sam Armstrong proglasio svojom službenom biografijom. Radnja započinje 1961. godine, na samim počecima znamenite hladnoratoske Svemirske utrke između SAD i SSSR-a, a u kojoj su Sovjeti zahvaljujući “Sputnjiku” i Juriju Gagarinu prvih godina uživali primjetnu prednost. Armstrong (Gosling) je probni pilot zadužen za testiranje eksperimentalnih zrakoplova na samim rubovima Zemljine atmosfere. Nakon jednog takvog leta, kada je, zahvaljujući svojoj izuzetnoj snalažljivosti i hladnokrvnosti uspio spasiti sebe i letjelicu, Armstrong je primljen u NASA-in elitni program svemirskih letova zvan “Gemini”. Svrha tog programa je prestići Sovjete i pobijediti u Svemirskoj utrci došavši na najvažniji cilj – slijetanje ljudi na Mjesec, i to prije kraja 1960-ih. Armstrong, koji uživa status jednog od najboljijh astronauta, stoički prolazi kroz bezbrojne i često vrlo neugodne testove, te svjedoći nizu neuspjeha i nesreća koje će ne samo odgoditi slijetanje na Mjesec, nego uzimati živote njegovih kolega i prijatelja. Armstrongov put do Mjeseca će naplatiti cijenu i od njegove obitelji, koja usprkos lagodnog života u predgrađu i blagodati srednje klase, pati zbog tragične smrti jedne od Armstrongove kćeri, ali i toga da se emocionalno suzdržani astronaut teško povezuje sa djecom, pa je taj zadatak pao na njegovu suprugu Janet (Foy).

Prvi čovjek na prvi pogled izgleda kao idealan projekt za onu vrstu filmova koji rade ono u čemu je Hollywood dugo vremena najbolji – propagandu SAD kao najnaprednije, najmoćnije i najuspješnije države u povijesti čovječanstva. Spuštanje američkih astronauta na Mjesec – tehnološko dostignuće koje je dan-danas toliko impresivno da u njega brojni teoretičari zavjere jednostavno ne žele vjerovati – jest upravo onakva priča od koje bi i najmanje talentirani hollywoodski filmaši trebali zavezanih očiju napraviti upečatljivi ep. Film Damiena Chazellea to, na žalost, nije, i to iz jednostavnog razloga što to nije njegova osnovna svrha. O tome svjedoči da premijera nije bila planirana za srpanj 2019. godine, kada bi se tako mogla proslaviti 50. obljetnica misije “Apollo 11”, nego za jesen; cilj je bio mnogo prizemniji, odnosno svrha nije bila prigodničarska proslava, koliko Chazelleovo nastojanje da sebi prigrabi što više “Oscara”, a znajući današnju Akademiju, to se moglo jedino kroz inzistiranje na biografskom filmu koncentriranom na jednog jedinog čovjeka.

Sve to, možda, ne bi bio problem da taj čovjek nije Neil Armstrong, koji, najblaže rečeno, nije najzahvalniji materijal za neke maestralne glumačke nastupe. Armstrong je bio izvrstan pilot, inženjer i zapovjednik, odnosno čovjek koji možda najpreciznije odgovara definiciji heroja, ali je, s druge strane, bio upravo onakav kakvim ga tumači Gosling – uvijek hladan “kao špricer” i nikad nije pokazivao emocije. To je, s jedne strane, bilo izvrsno kada bi ste mu povjerili ishod 25 milijardi negdašnjih dolara vrijednog projekta, u kojem je milijun stvari moglo krenuti tragično krivo, ali, s druge strane, od njegovog života i robotske karijere se teško mogla napraviti nekakva upečatljiva drama. U slučaju Goslinga imamo glumački talent koji je potrošen na nešto što je komotno mogao odglumiti slavonski hrast poput Keanu Reevesa, ili, u najboljem slučaju, karizmatični minimalist poput Garyja Coopera. U usporedbi s Goslingom, svi drugi glumci izgledaju poput histeričnih “šmiranata”, a što uključuje kako Foy u ulozi supruge, tako i Coryja Stollera u liku Armstrongovog mnogo zanimljivijeg i živopisnijeg kolege Edwina “Buzza” Aldrina, koji na kraju, bez obzira htjeli to autori Prvog čovjeka ili ne, izgleda kao nešto najbliže negativcu u cijelom filmu.

Prvi čovjek pati i zbog toga što je, kao i svi “oskarovski” filmovi u posljednje vrijeme, postao žrtvom dnevne politike, a što se odnosi i kako na unutarnjopolitičke parametre “političke” korektnosti, tako i vanjskopolitički kontekst danas sve upitnije američke hegemonije nad ostatkom svijeta. Autori Prvog čovjeka su rastrzani između želje daslave možda ne najvažnije, ali svakako najspektakularnije dostignuće u povijesti svoje domovine, i spoznaje da to dostignuće nakon pola stoljeća danas malo kome išta znači, odnosno da osim simboličkog hladnoratovskog trofeja nije imalo nekog dalekosežnijeg efekta na američku i svjetsku povijest. To se u filmu može vidjeti kroz par detalja – podsjećanje da je trijumf na Mjesecu paralelno išao s krvavim fijaskom u Vijetnamu, ali i scenama u kojima se propituje jesu li milijarde dolara mogle biti potrošene za rješavanje nekih aktualnih problema na Zemlji. U tome je možda najeksplicitnija znamenita pjesma Whitey on the Moon afroameričkog pjesnika Gila Scota-Herona (koga tumači Leon Bridges), koja sugerira kako njegovi sunarodnjaci tavore u siromaštvu crnačkih geta zato što je netko odlučio poslati par bijelaca na Mjesec. Pjesma, koja se u filmu anakronistički pojavljuje godinu dana prije ojavljivanja, je stavljena vjerojatno da bi se Chazelle i njegov rad “cijepio” od svih SJW kritika o tome da su u filmu jedini likovi cis hetero muškarci; iako se o njenim tezama treba raspravljati, njeno je uvođenje napravljeno nespretno i doima se kao strano tijelo. Isto tako bi Prvom čovjeku neki detalji čije je izostavljanje razbjesnilo desničare i Trumpa – izostavljanje stavljanje američke zastave na Mjesec – izgledali suvišni. Iako na trenutke impresivan i dobro odglumljen, Prvi čovjek je rutinerski “hvatač Oscara” i nešto daleko lošije od onog što su Armstrong i “Apollo 11” zbilja zaslužili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

RETRO-RECENZIJA: Ubojstvo po brojevima (Murder by Numbers, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Sandra Bullock, Ben Chaplin, Ryan Gosling, Michael Pitt, Agnes
 Bruckner, Chris Penn, R.D. Call, Tom Verica
 glazba: Clint Mansell
 scenarij: Tony Gayton
 režija: Barbet Schroeder
 proizvodnja: Warner/Castle Rock, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 120'

Talibanski i pseudotalibanski dušobriznici koji SAD nazivaju carstvom zla i proriču neumitnu propast te ugnjetavačke tvorevine često kao dokaz svojih teza navode to što se nemoral iz Hollywooda, video-igrica i Interneta prelio u umove najmlađih i natjerao ih da čine opačine dosada nezabilježene u povijesti, npr. ubijanje svojih školskih kolega iz čiste zabave. No, malo podsjećanje na povijest im ne bi škodilo, jer godine 1924. dvojici tinejdžera po imenu Leopold i Loeb stvari kao “Doom”, “Quake” i Marylin Manson nisu stajali na raspolaganju, pa su svejedno likvidirali bespomoćnog dječaka samo zato da bi vidjeli kako je to ubiti čovjeka (i dodatno se zabavljati pokušavajući ostati nekažnjeni). Taj je slučaj dosada inspirirao već nekoliko filmaša, među kojima i Hitchcocka u njegovom klasičnom filmu Konopac iz 1948. godine. Posljednji od filmova koji je u slučaju Leopolda i Loeba našao inspiraciju je Ubojstvo po brojevima, djelo Barbeta Schroedera, francusko- njemačkog režisera koji je na privremenom radu u Hollywoodu već bio prikupio par “Oscara” (Reversal of Fortune).

Protagonisti ovog filma su dvojica 17-godišnjih srednjoškolaca koji žive u kalifornijskom gradiću San Benito. Justin Pendleton (Pitt) je introvertirani intelektualac koji misli da jedini način na čovjek koji može iskusiti pravu slobodu od društvene represije leži u zločinu. Richard Haywood (Gosling) je razmaženo bogataško dijete kojeg boli ona stvar za filozofiju, ali mu se praktična primjena Justinovih ideja čini strasno zabavnom. Stoga se njih dvojica udruže i odluče uložiti svoje intelektualne i financijske sposobnosti kako bi počinili savrseno ubojstvo. Nakon sto su u knjigama i na Internetu proučili forenzičke vještine i tehnike kriminalističke istrage, slučajno odabiru žrtvu i pažljivo pripremaju zločin, osiguravši ne samo vlastite alibije nego i idealnog sumnjivca u liku školskog domara i honorarnog dilera Raya (Penn). Kada se ubojstvo dogodi, istragu vodi Cassie Mayweather (Bullock), iskusna i sposobna detektivka koja pod krinkom profesionalke krije traume iz mladosti. Njen mladi partner Sam Kennedy (Chaplin) relativno brzo pronalazi dokaze koji bi zaključili istragu, ali se za Cassie to čini predobro da bi bilo istinito. Umjesto toga ona počinje obracati pažnju na dvojocu tinejdžera, koji, pak, u dosadnoj policajki vide novi izazov vlastitim intelektualnim sposobnostima. Započinje psihološka igra u kojoj će klincima dodatni uteg predstavljati suparništvo zbog djevojke Lise Mills (Bruckner).

Na prvi pogled, Ubojstvo po brojevima se čini prilično osvježavajućim trilerom, jer se razbijaju neka žanrovska pravila. Prije svega, Schroeder, sasvim u skladu s danas već zaboravljenim hitchcockovskim principima, ne drži gledatelje u neizvjesnosti oko identiteta zločinaca. Unaprijed se zna tko je i kako počinio ubojstvo, te se napetost stvara oko toga da li i kako će se on iz njega izvući nekažćnjeno. Pri tome Schroeder pokazuje dosta vještine u korištenju trilerske podloge za zanimljivu karakterološku studiju. Druga stvar koja prijatno iznenađuje jest odluka Sandre Bullock, negdašnje kraljice romantičnih komedija, da glumi za sebe prililno atipični dramski lik i da ga, stoviše, učini maksimalno antipatičnim. Vješti scenarist je čak konačno jednom stvorio i uvjerljivi izgovor za to što lik kojeg tumači Bullockica ne smije pokazati prsni kos u erotskim scenama. Ubojstvo po brojevima se također može pohvaliti i vrlo dobrom glumačkom ekipom, pri čemu valja istaći mlade snage – pogotovo Goslinga i Pitta u uvjerljivim, ali i zastrašujućim ulogama mladih psihopata.

Na žalost, nisu svi bili na visini zadatka, sto se posebno može reći za Chaplina koji je dosegao keanureevesovske standarde umrtvljenosti tumačeći Bullockinog patnera. Gaytonov scenarij je, također, bez neke velike potrebe natovario Bullockinom liku traume iz prošlosti i tako razvodnio film koji bi bio daleko bolji da mu se radnja potpuno koncentrirala na dvoje ubojica. Dodatni problem je i nedosljednost scenarija – gotovo cijeli film se sugerira kako bi odnos Pendletona i Haywooda mogao biti homoerotske naravi, ali Gayton i Schroeder se ne usušuju to eksplicitno prikazati, bojeći se, valjda, moćnog holivudskog gay lobija koji nalaže da gay likovi moraju biti isključivo pozitivci. No, najozbiljniji nedostatak Ubojstva po brojevima jest u tome sto Schroeder na kraju krajeva ne može pobjeći od holivudskih klišeja i ovaj dramu završiti akcijskom završnicom, unaprijed telegrafiranom u prologu filma koji vjerno ilustrira Čehovljeva pravila o napunjenoj puški u prvom cinu. To je zbilja šteta, jer je Ubojstvo po brojevima mogao biti izuzetan film, a ovako je samo dobar.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Gangsterski odred (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

poster-gangster-squad
(izvor: vhb100696)

GANGSTERSKI ODRED
(GANGSTER SQUAD)
uloge: Josh Brolin, Ryan Gosling, Sean Penn, Nick Nolte, Emma Stone
scenarij: Will Beall
režija: Ruben Fleischer
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 118 '

U novoproglašenom kulturnom ratu protiv vlasnika dugih i kratkih cijevi po američkim domovima, njegovi hollywoodski prvoborci ne vide ništa čudno da se u hollywoodskim filmovima taj isti alat ne samo obilato koristi, nego i promiče kao najefikasnije sredstvo za rješavanje ozbiljnih društvenih problema. Malo koji film to ilustrira kao “Gangsterski odred”, koji je upravo došao u naša kina.

Radnja, “inspirirana stvarnim događajima”, je smještena u Los Angeles 1949. godine. Kalifornijska metropola, okupana suncem i hollywoodskim glamurom doživljava ekonomski bum, ali krije i mračnu stranu čije je utjelovljenje Mickey Cohen (Penn), krvoločni židovski gangster koji je bezobzirnim nasiljem na njenim ulicama stvorio zločinačko carstvo, nedodirljivo za Cosa Nostru, a još više za lokalne vlasti čije predstavnike drži u džepu. Jedan od rijetkih poštenih čuvara zakona je novi šef policije Bill Parker (Nolte) koji je Cohenovoj strahovladi odlučio stati na kraj, ali isto tako zna tu s redovnim metodama nema izgleda. Umjesto toga kombinira načelo “na ljutu ranu ljuta trava” s gerilskom strategijom, te osniva malu postrojbu koja će prepadima na Cohenove kockarnice i pošiljke droge financijski iscrpiti njegovu organizaciju. Na njenom čelu je narednik John O’Mara (Brolin), prekaljeni veteran svjestan da ga u vlastitom gradu čekaju oružani obračuni ništa manje opasni od bitaka koje je vodio u drugom svjetskom ratu.

“Gangsterski odred” je mjesecima prije premijere stekao negativni publicitet, i to zahvaljujući “višoj sili”, odnosno tome da je scena obračuna strojnicama u prepunoj kino-dvorani, prikazana u traileru, malo previše podsjećala na stvarni pokolj u gradu Aurora. Zbog toga se hitno morala nadosnimiti nova scena a premijera pomicati iz rujna u siječanj, kada Hollywood po običaju gledateljima ubacuje “škart” materijal. Loš termin i nove zlokobne koincidencije su ovaj film unaprijed osudile na propast i loše kritike, ali i bez njih bi ostvarenje Rubena Fleischera predstavljalo ogromno razočarenje.

Los Angeles krajem 1940-ih je mjesto i vrijeme prilično omiljeno kod narcisoidnog Hollywooda, ali i prilično zahvalno ako se u njega uloži određeni talent, a o čemu svjedoči proza Jamesa Ellroya i “L.A. Confidential”. Fleischer je, na njega, pak, gotovo u potpunosti preslikao matricu Chicaga početkom 1930-ih, odnosno de Palminih “Nedodirljivih” (sadistički gangsterski vladar grada, “kreativan” pristup povijesnim činjenicama, etnički šarolika policijska ekipa uključujući geeka koji gine mučeničkom smrću, moralno besprijekoran protagonist sa savršenom riđokosom suprugom). Problem za Fleischera je u tome što on nije manirist poput de Palme, a nema ni Morriconea da pruži adekvatni soundtrack. Od svih scena će gledateljima najviše u pamćenju ostati scene intenzivnog nasilja (komadanje, sakaćenje, spaljivanje) koje iz cenzorskih razloga relativno kratko traju. Neke od akcijskih scena (poput noćne potjere automobilima) su zanimljive, ali završnica, koja uključuje obavezni obračun šakama, će uglavnom izazvati zijevanje. Ono što možda najviše bode oči jesu gotovo samoparodijski klišeji. Tako su na likove mladog policajca i Cohenove ljubavnice, ubačene samo radi obaveznog ljubavnog podzapleta, potrošeni talenti Ryana Goslinga i Emme Stone. Crni i hispanoamerički policajac u O’Marinom odredu, pak, ispunjavaju kvotu “političke korektnosti” nauštrb realističkog prikaza rasizma u tadašnjim SAD (vjerojatno da će za par godina u sličnom filmu istim likovima biti pridodani žena i otvoreni gej).

S druge strane, ovaj “Odred” nije nimalo “politički korektan” kada kao recept za uklanjanje kriminala nude policajce koji krše zakon i pri tome ubijaju, premlaćuju i sakate “društveno neprihvatljive” elemente. S obzirom na neka nama na žalost još uvijek bliska iskustva, hollywoodsko veličanje “svijetle” prošlosti vlastitog grada je dodatni razlog za veliki palac dolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Martovske ide (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

The Ides of March (film)
 (izvor: Wikipedia)

MARTOVSKE IDE
(THE IDES OF MARCH)
uloge: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Evan Rachel Wood
scenarij: George Clooney, Grant Heslov i Beau Willimon
režija: George Clooney
proizvodnja:  Columbia Pictures, SAD, 2011.
trajanje:  101'

Nevoljkost hrvatskih birača za šetnju do birališta se može tumačiti kako sve opravdanijom bojazni da će time u najboljem slučaju Kurtu zamijeniti Murtom, ali i time da su izbori i referendumi obično dosadni i predvidljivi. Neke od starijih demokracija, poput američkih, su tome stali na kraj učinivši od izbora dobar šou biznis, a nekada pri tome, kao što je slučaj predsjedničkim izborima 2008. godine, znaju stvoriti više napetosti i drame od samog Hollywooda. Stoga ne iznenađuje to da holivudski filmovi na temu američke politike mogu biti dosadniji i predvidljiviji od stvarnog života, za što kao primjer mogu poslužiti Martovske ide Georgea Clooneya.

Radnja, temeljena na kazališnom komadu Beaua Willimona, prikazuje utrku za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Glavni favorit je Mike Morris (Clooney), guverner radikalno lijevih stavova, ali besprijekorne biografije i neupitne karizme. Njome je uspio šarmirati ne samo armije glasača, nego i Stephena Meyersa (Gosling), zamjenika voditelja vlastite kampanje uvjerenog kako mu je šef netko tko će uistinu promijeniti svijet nabolje, a ne tek još jedan političar koji će radi karijere kompromitirati vlastite ideale. Meyers se po tome razlikuje od svojih ciničnijih i iskusnijih kolega, ali će njegov stav biti stavljen na kušnju neposredno prije ključnih predizbora u Ohiou na kojima bi Morris trebao dokrajčiti svog konzervativnog suparnika i osigurati nominaciju.

Clooney se već duže vremena od drugih holivudskih zvijezda nastoji istaći svojim eksplicitnim političkim angažmanom, ali i karijerom iza kamere. Kombinacija tih napora je prije nekoliko godina rezultirala sa Laku noć i sretno, na čijem je scenariju, kao i u Idama, surađivao Grant Heslov. I ovaj film, kao i ostali, pokazuje kako Clooney prije svega glumac, a tek onda režiser, pa mu kao glavni resurs služe kolege. Ovdje je od pomoći bilo to da se glumačka ekipa sastojala od vrhunskih karakternih glumaca ovjenčanih “Oscarima” ili oskarovskim nominacijama. Clooney je daleko manje spretan kada treba koristiti glazbu Alexandrea Desplata ili fotografiju Phedona Papamicheala u svrhu stvaranja mračne i “ozbiljne” atmosfere, a što rezultira filmom koji se doima razvučenim i previše umjetnim.

Na samom početku Ide ne izgledaju previše loše, odnosno mogu se shvatiti kao najbliža stvar koju će se Hollywood – koji, poput samog Clooneya, ne krije odanost trenutnom američkom predsjedniku – usuditi napraviti kao ekranizaciju utrke Obame i Hillary Clinton. Najzabavnije su scene u kojima se Clooney nastoji biti veći Obama od Obame, odnosno idealizirana vizija predsjednika o kome desetljećima sanjare holivudski liberali i salonski ljevičari. Kada se pak ta vizija sudari sa stvarnošću “realpolitike”, kompromisa i prljavih trikova, ispostavlja se da Clooney i Heslov ne znaju kako od toga napraviti suvislu dramu, a svaki od “dramatičnih” obrata u priči izgleda predvidljiv.

Najslabija točka je protagonist koga tumači inače uvijek solidni Gosling, ali koga je svejedno teško zamisliti kao superiornog političkog operativca koji je istovremeno naivčina. Još je žalosnije uvođenje lika mlade stažistice koju tumači Evan Rachel Wood, odnosno podzapleta koji će film začiniti s prevelikom dozom klišeja i posve nepotrebne patetike. Na kraju Ide ostaju tek otrcana ilustracija one otrcane uzrečice o politici i najstarijem zanatu, a film koji bi trebao biti nekakvo upozorenje publici ne govori ništa što ona, čak i ako nikada nije obraćala pažnju tko sjedi u saborskim klupama, već ne zna.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vožnja (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
VOŽNJA
(DRIVE)
uloge: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Albert Brooks, Oscar Isaac, Catherine Hendricks
scenarij: Hossein Amini
režija: Nicolas Winding Refn
proizvodnja: Bold Films/Odd Lot, SAD, 2011.
trajanje:  100'

Drive 09
(izvor: GabboT)

Ove godine je u Cannesu danskom režiseru i festivalskom mezimcu Larsu von Trieru zbog zlosretnih izjava smrknulo, ali je zato njegovom zemljaku Nicolasu Windingu Refnu svanulo. Refnov film Vožnja je osvojio Zlatnu palmu za režiju, i to bez podijeljenih mišljenja i negativnog publiciteta koji je mučio Malickovo Drvo života. A nije isključeno ni da će u redovnoj distribuciji doživjeti i nekakav komercijalni uspjeh, odnosno ponoviti dostignuće koje je izmicalo svim kanskim laureatima od vremena Paklenog šunda. Razlog za to je u tome što je Vožnja rijetka ptica među filmovima – ostvarenje koje svojim umjetničkim senzibilitetom oduševljava snobovsku kritiku, a istovremeno svojim čvrstim žanrovskim određenjem može pružiti ugodnu zabavu običnoj gledateljskoj “raji”.

Radnja filma se temelji na kratkom romanu Jamesa Sallisa i smještena je u suvremeni Los Angeles. Neimenovani protagonist (Gosling) je vrhunski vozač koji za život zarađuje na različite načine –danju kao auto-mehaničar i  kaskader na holivudskim filmskim setovima, noću kao vozač koji pomaže u bijegu profesionalnim kriminalcima. Njegov život, kojim dominira hladni profesionalizam, promijeni susret sa simpatičnom susjedom Irene (Mulligan) i njenim 7-godišnjim sinom, koji u njemu nakon dugo vremena pobude nekakve osjećaje. Potencijalnu obiteljsku idilu, međutim, kvari povratak Ireninog muža Standarda (Isaac) iz zatvora koji, pak, u svom susjedu odmah prepozna talent koji bi mogao iskoristiti u sljedećem “poslu”. Vozač pristaje pomoći Standardu, ali naizgled rutinska pljačka krene katastrofalno krivo, te je protagonist prisiljen koristiti sve svoje vještine kako bi spasio goli život.

Ovakav akcijski zaplet je lako zamisliti u produkciji Jerryja Bruckheimera, sa hrpama eksplozija, desetinama razbijenih automobila i Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Refn, međutim, kreće sasvim drukčijim putem, stavljajući veći naglasak na kvalitetu nego kvantitetu. Glavna atrakcija je prije svega u stilu, odnosno vještom korištenju losanđeleskih lokacija koje, pogotovo u noćnim scenama, asociraju na Michaela Manna u najboljim danima, stvarajući kontrast između glamurozne vanjštine i moralne kaljuže Grada anđela. Tom efektu dosta doprinosi i izvrstan soundtrack inspiriran elektronskim popom 1980-ih.

Posvete klasicima žanrovskog filma se mogu pronaći i u glavnom junaku, koji je, u najboljoj maniri akcijskog filma, prikazan kao osoba koja malo priča, ali mnogo radi. Vozač podsjeća na Eastwoodovog Čovjeka bez imena u Leonovoj slavnoj “špageti-vestern” trilogiji, a raspoloženi Ryan Gosling svojim minimalističkim stilom glume prilično asocira na Stevea McQueena, isto kao što će scene jurnjave ljubitelje holivudske klasike podsjetiti na legendarnog Bullitta. Goslingov minimalizam u tumačenju naslovnog lika je pak, prilično komplementaran stilu njegovih mnogo razigranijih kolega koji ispunjavaju emocionalni i narativni vakuum. Među njima se najviše ističe Albert Brooks, glumac i redatelj specijaliziran za komedije u kojima je tumačio dobričine, a koji ovdje tim talentima daje daleko mračniju dimenziju.

Mračni karakter filma posebno do izražaja dolazi u drugom dijelu filma, kada Refn i njegov scenarist Hossein Amini koriste “umjetnički” karakter filma da bi sa što više realizma prikazali kako se naizgled rutinski kriminalni “poslić” pretvara u spiralu sve šokantnijeg nasilja. Pri tome se posebno ističe scena u liftu –zbog koje se Vožnja ne bi trebala preporučiti osjetljivijim gledateljima – a mnogi likovi u film ulaze samo da bi nedugo potom skončali svoj život na neke nimalo ugodne načine.

S druge strane, ultra-nasilje u svoje vrijeme nije previše naštetilo Paklenom šundu. Iako je Vožnju nezahvalno uspoređivati s Tarantinovim klasikom, gledatelje željne kvalitete će dovesti na to odredište, pruživši iskustvo jednog od najboljih filmova ove godine.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)