RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Martovske ide (2011)

The Ides of March (film)
 (izvor: Wikipedia)
MARTOVSKE IDE
(THE IDES OF MARCH)
uloge: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Evan Rachel Wood
scenarij: George Clooney, Grant Heslov i Beau Willimon
režija: George Clooney
proizvodnja:  Columbia Pictures, SAD, 2011.
trajanje:  101'

Nevoljkost hrvatskih birača za šetnju do birališta se može tumačiti kako sve opravdanijom bojazni da će time u najboljem slučaju Kurtu zamijeniti Murtom, ali i time da su izbori i referendumi obično dosadni i predvidljivi. Neke od starijih demokracija, poput američkih, su tome stali na kraj učinivši od izbora dobar šou biznis, a nekada pri tome, kao što je slučaj predsjedničkim izborima 2008. godine, znaju stvoriti više napetosti i drame od samog Hollywooda. Stoga ne iznenađuje to da holivudski filmovi na temu američke politike mogu biti dosadniji i predvidljiviji od stvarnog života, za što kao primjer mogu poslužiti Martovske ide Georgea Clooneya.

Radnja, temeljena na kazališnom komadu Beaua Willimona, prikazuje utrku za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Glavni favorit je Mike Morris (Clooney), guverner radikalno lijevih stavova, ali besprijekorne biografije i neupitne karizme. Njome je uspio šarmirati ne samo armije glasača, nego i Stephena Meyersa (Gosling), zamjenika voditelja vlastite kampanje uvjerenog kako mu je šef netko tko će uistinu promijeniti svijet nabolje, a ne tek još jedan političar koji će radi karijere kompromitirati vlastite ideale. Meyers se po tome razlikuje od svojih ciničnijih i iskusnijih kolega, ali će njegov stav biti stavljen na kušnju neposredno prije ključnih predizbora u Ohiou na kojima bi Morris trebao dokrajčiti svog konzervativnog suparnika i osigurati nominaciju.

Clooney se već duže vremena od drugih holivudskih zvijezda nastoji istaći svojim eksplicitnim političkim angažmanom, ali i karijerom iza kamere. Kombinacija tih napora je prije nekoliko godina rezultirala sa Laku noć i sretno, na čijem je scenariju, kao i u Idama, surađivao Grant Heslov. I ovaj film, kao i ostali, pokazuje kako Clooney prije svega glumac, a tek onda režiser, pa mu kao glavni resurs služe kolege. Ovdje je od pomoći bilo to da se glumačka ekipa sastojala od vrhunskih karakternih glumaca ovjenčanih “Oscarima” ili oskarovskim nominacijama. Clooney je daleko manje spretan kada treba koristiti glazbu Alexandrea Desplata ili fotografiju Phedona Papamicheala u svrhu stvaranja mračne i “ozbiljne” atmosfere, a što rezultira filmom koji se doima razvučenim i previše umjetnim.

Na samom početku Ide ne izgledaju previše loše, odnosno mogu se shvatiti kao najbliža stvar koju će se Hollywood – koji, poput samog Clooneya, ne krije odanost trenutnom američkom predsjedniku – usuditi napraviti kao ekranizaciju utrke Obame i Hillary Clinton. Najzabavnije su scene u kojima se Clooney nastoji biti veći Obama od Obame, odnosno idealizirana vizija predsjednika o kome desetljećima sanjare holivudski liberali i salonski ljevičari. Kada se pak ta vizija sudari sa stvarnošću “realpolitike”, kompromisa i prljavih trikova, ispostavlja se da Clooney i Heslov ne znaju kako od toga napraviti suvislu dramu, a svaki od “dramatičnih” obrata u priči izgleda predvidljiv.

Najslabija točka je protagonist koga tumači inače uvijek solidni Gosling, ali koga je svejedno teško zamisliti kao superiornog političkog operativca koji je istovremeno naivčina. Još je žalosnije uvođenje lika mlade stažistice koju tumači Evan Rachel Wood, odnosno podzapleta koji će film začiniti s prevelikom dozom klišeja i posve nepotrebne patetike. Na kraju Ide ostaju tek otrcana ilustracija one otrcane uzrečice o politici i najstarijem zanatu, a film koji bi trebao biti nekakvo upozorenje publici ne govori ništa što ona, čak i ako nikada nije obraćala pažnju tko sjedi u saborskim klupama, već ne zna.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)