RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND)

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy

scenarij: Damon Lindelof

režija: Brad Bird

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.
Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven, 2001)

uloge: George Clooney, Brad Pitt, Julia Roberts, Andy Garcia, Matt Damon,
 Scott Caan, Casey Affleck, Carl Reiner, Don Cheadle, Bernie Mac, Shaobo
 Qin, Eddie Jemison, Eliott Gould
 glazba: David Holmes
 scenarij: Ted Griffin (po originalnom scenariju Harryja Browna i Charlesa
 Lederera)
 režija: Steven Soderbergh
 proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116 '

Kada je Ocean’s Eleven godine 1960. doživio svoju prvu filmsku inkarnaciju (i kod nas bio preveden kao Jedanaest veterana) svrha njegovog postojanja bila je u tome da Franku Sinatri, Deanu Martinu, Sammyju Davisu i ostatku vesele družine pruži razlog da što dulje ostanu u Las Vegasu i banče od sumraka od zore. Naravno, rezultat tih napora nije bio baš antologijske naravi, pa su četrdeset godina kasnije mnogi kritičari već unaprijed novu verziju proglasili jednim od rijetkih primjera kada je holivudski remake bolji od originala. Pogotovo s obzirom na to da se posla prihvatio Steven Soderbergh, režiser koji se prošle godine nakupio “Oscara” za Erin Brockovich i Traffic. Soderbergh je izmijenio zaplet – umjesto ratnih veterana, družinu pljačkaša na čelu s Dannyjem Oceanom (Clooney) čine okorjeli kriminalci; radnja se odvija u naše doba; umjesto pet pljačka se jedan jedini kasino; a i Danny je za svoj pothvat više motiviran time da vlasniku kasina, Terryju Benedictu (Garcia) preotme bivšu suprugu Tess (Roberts). Glumačka ekipa je mnogo jača od one prije četrdeset godina, scenarij i dijalozi su mnogo čvršći, akcija je spektakularnija i nema glazbenih brojeva u pauzama. No, Soderbergh je napravio solidan zanatski poslić i ništa više. Pri tome je upotrijebio previše mračnu fotografiju da bi prenio glamur Las Vegasa, a i likovi u filmu su ili antipatični ili se prekratko pojavljuju da bi ostvarili nekakav dojam. Zbog svega toga, iako je Ocean’s Eleven nesumnjivo zabavan film, u njemu ce publika doista uživati isključivo ako ga shvati kao stilsku vježbu i ništa više.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Gravitacija (2013)

Gravity Poster
(izvor: Prachatai)

GRAVITACIJA
(GRAVITY)
uloge: Sandra Bullock, George Clooney
scenarij: Alfonso & Jonas Cuaron
režija: Alfonso Cuaron
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Klasici znanstvene fantastike ponekad znaju biti depresivni, i to zbog podsjećanja da vizije budućnosti mogu biti preoptimistične. Možda je najbolji primjer za to “2001: Odiseja u svemiru”. U stvarnoj 2001. od rutinskih putovanja svemirom i baza na Mjesecu nije bilo ni traga, a takve stvari nisu previše izgledne u budućnosti. Razlozi za raskorak između futurističkih vizija i prozaične stvarnosti su mnogobrojni – politički, ekonomski, kulturni, ali prije svega tehnički, jer su svemirska prostranstva sve nego pogodna za život. Koliko je u njima, zapravo, teško preživjeti najbolje pokazuje “Gravitacija”, najnoviji film Alfonsa Cuarona.

“Gravitaciju” će mnogi označiti kao SF-film, ali je to samo djelomično točno. Jedini detalj koji ga smješta u te žanrovske vode jest pretpostavka da se odigrava u nekom paralelnom univerzumu gdje su SAD još uvijek u stanju slati vlastite svemirske letjelice s posadom u orbitu. Jedna od njih je i space shuttle “Explorer”, čija je misija popravak svemirskog teleskopa “Hubble”. Taj je posao povjeren dr. Ryan Stone (Bullock) koja je zbog njega izašla u svemirsku šetnju. Taj se izlet, međutim, pretvara u borbu za goli život nakon što ostaci uništenog ruskog satelita počnu pogađati druge satelite i izazivaju lančanu reakciju u obliku još više opasnog svemirskog otpada. Njegova žrtva je i “Explorer”, a neiskusna dr. Stone je, uz svog kolegu, veterana Matta Kowalskog (Clooney), jedina preživjela. Njih dvoje moraju iskoristiti sve svoje vještine, poznavanje zakona fizike, ali i mentalnu snagu kako bi se dočepali Međunarodne svemirske postaje i tamošnjih zaliha kisika prije nego što smisle kako se vratiti na Zemlju.

Scenarij, koji je Cuaron napisao sa svojim sinom Jonasom, je naizgled prilično jednostavan. Protagonist koji se našao u smrtnoj opasnosti mora doći od točke A do točke B (i dalje do točke C). Ono što cijelu stvar čini zanimljivom jest da se to naizgled jednostavno putovanje mora izvesti u izuzetno kratkom vremenu, pri nezamislivo velikim brzinama i preciznim pogađanjem objekata koji su zapravo prilično maleni i gotovo nevidljivi u tamnom prostranstvu svemira. Cuaron cijelu stvar čini zanimljivom i inzistiranjem na autentičnosti, ali i korištenju 3D tehnologije čija je primjena, za razliku od drugih, daleko razvikanijih hollywoodskih ostvarenja, ovdje itekako opravdana. Bez trodimenzionalnog prikaza je prilično teško zamisliti svijet u kome ne postoji “gore” ni “dolje”, odnosno u kojem stalno kretanje izaziva razumljivu i potencijalno kobnu zbrku kod protagonista (a još veću kod gledatelja).

Na “Gravitaciju” je potrošeno 80 milijuna dolara, što je budžet koji se još uvijek može nazvati impresivnim. On se iskazao ne samo kroz autentični prikaz svemirskih letjelica, nego i izvrsne specijalne efekte koji dočaravaju niz pamtljivih prizora. Zemlja gledana iz orbite je vjerojatno najveličanstveniji mogući prizor, ali isto tako stalno podsjećanje na hladnoću, prazninu i ubilačku ravnodušnost svemira. Cuaron u svemu zadržava originalna pristup, čak i u scenama koje više slučajno nego namjerno podsjećaju na klasike SF-žanra, bilo da je riječ o “Odiseji” ili “Osmom putniku”. Jednostavnost koncepta se ogleda i u tome da se “Gravitacija” manje-više odvija u realnom vremenu, kao i u neobično kratkom trajanju od sat i pol.

Uz Cuaronovu vještinu u izlaganju jednostavne, ali napete i uzbudljive priče veliki adut filma predstavlja i Sandra Bullock, kojoj je uloga neiskusne astronautkinje prisiljene odjednom boriti se život jedna od najboljih u karijeri, i bez svake sumnje impresivnija od “oskarovske” u “Priči o prvaku”. George Clooney se, pak, manje pojavljuje u filmu i njegov “macho” lik “Gravitaciju” privlači klišejima, kao i neki ne baš najpotrebniji melodramatski detalji protagonističnog života. Usprkos toga, “Gravitacija” je neuobičajeno kvalitetno ostvarenje za koje nije teško zamisliti da će jednog dana biti proglašeno klasikom.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Nasljednici (2011)

English: Shailene Woodley at the Toronto Inter...
Shailene Woodley (izvor: Wikipedia)

NASLJEDNICI
(THE DESCENDANTS)
uloge: George Clooney, Shailene Woodley, Matthew Lillard, Richard Forster, Beau Bridges
scenarij: Alexander Payne, Nat Faxon & Jim Rash (po romanu Kaui Hart Hemmings)
režija: Alexander Payne
proizvodnja: Fox Searchlights, SAD, 2011.
trajanje: 115 '

Havaji predstavljaju mjesto koje je na ovom planetu najbliže konceptu raja. Ili se barem takav dojam trudi stvoriti Hollywood, s obzirom na to koliko ga često koristi kao lokaciju – ponekad i zato što snimanje glumcima i ekipi pruža više zadovoljstva nego što su ga u stanju pružiti gledateljima. No, i takav raj ima tamnu stranu, koja se sastoji od toga da je ipak riječ o relativno malenim otocima usred oceanske pustoši. To znači da je u pitanju skučeno mjesto gdje svatko zna svakoga i gdje najbanalniji komadić zemlje doseže astronomske cijene na tržištu nekretnina. Ti, turistima obično nepoznati detalji, su dio zapleta filma Nasljednici koga je režirao Alexander Payne.

Nekretninama se bavi i protagonist filma, uspješni odvjetnik Matt King (Clooney), kojemu je zapalo da graditeljima golf-igrališta proda netaknuto zemljište koje je desetljećima pripadalo članovima njegove šire obitelji. Ono što izgleda kao posao stoljeća, međutim, dolazi u drugi plan nakon što Mattova supruga teško strada skijajući se na vodi te padne u komu. Matt je prisiljen postati ne samo jedini roditelj za svoje dvije kćeri – 10-godišnju Scottie (Miler) i buntovnu 17-godišnju Alex (Woodley) – nego im mora priopćiti da će im majka umrijeti, s obzirom da je oporukom odredila isključivanje aparata. Alex, pak, svom ocu na taj šok uzvraća tako što mu kaže za majčinu vanbračnu aferu i planove o razvodu. Matt nakon toga počne tražiti ženinog ljubavnika pri čemu će zajedno sa obitelji otići na drugi kraj Havaja.

Payne se okitio “Oscarom” za scenarij filma Stramputica, a Nasljednici mu predstavljaju prvi projekt nakon sedmogodišnje pauze, odnosno naslov za koga mnogi očekuju da bi također mogao nešto ušićariti u ovogodišnjoj “oskarovskoj” utrci. Glavni adut filma bi prije svega trebao biti Payneov scenarij, odnosno njegova sklonost da izvrće nepisana holivudska pravila – bilo kroz korištenje protagonista s karakternim manama koje bi ih u konvencionalnom filmu učinilo negativcima, bilo kroz miješanje patetike s crnim humorom. Dok je potonje najprepoznatljiviji element Nasljednika, protagonist je, zapravo, prilično konvencionalan; čak i da ga ne tumači najveći holivudski srcolomac, publici nije teško pogoditi tko je pozitivac, s obzirom da su za razliku od Matta manje-više svi ostali likovi u određenoj mjeri disfunkcionalni. Iako Payne konvencionalnost svog filma nastoji sakriti namjerno snimajući “rajske” Havaje po oblačnom vremenu, iskusni gledatelj će brzo shvatiti da se Nasljednicikreću u predvidljivom smjeru, odnosno prema”obiteljskom” hepi endu.

Usprkos toga, Nasljednici najvećim dijelom funkcioniraju kao prilično solidna crnohumorna drama. Ako se zanemari Clooney – čiji bi lik bio mnogo uvjerljiviji da ga tumači karakterni glumac kao, na primjer, Paul Giamatti – može se reći da je to u najvećem dijelu zasluga raznovrsne, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. U njoj se mogu naći veterani poput Roberta Forstera i Beaua Bridgesa, kao i Matthew Lillard u za njega prilično atipičnoj ulozi; među mladim snagama se ističe Nick Krause kao Alexin “ušlagirani” dečko, ali najugodnije iznenađenje je ipak 20-godišnja Shailene Woodley, koja je dosad nastupala samo na televiziji. Nominacija za “Zlatni globus”, inače jedna od rijetkih radi koje se glumica najveći dio uloge morala pojavljivati u bikiniju, je sasvim zaslužena. To, kao i i korištenje vrlo dobre fotografije Phedona Papamichaela, Nasljednike čini uglavnom ugodnim iskustvom za gledatelje i dva sata proteku daleko brže nego što je to slučaj kod većine drama koje “pucaju” na “Oscare”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Martovske ide (2011)

The Ides of March (film)
 (izvor: Wikipedia)

MARTOVSKE IDE
(THE IDES OF MARCH)
uloge: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Evan Rachel Wood
scenarij: George Clooney, Grant Heslov i Beau Willimon
režija: George Clooney
proizvodnja:  Columbia Pictures, SAD, 2011.
trajanje:  101'

Nevoljkost hrvatskih birača za šetnju do birališta se može tumačiti kako sve opravdanijom bojazni da će time u najboljem slučaju Kurtu zamijeniti Murtom, ali i time da su izbori i referendumi obično dosadni i predvidljivi. Neke od starijih demokracija, poput američkih, su tome stali na kraj učinivši od izbora dobar šou biznis, a nekada pri tome, kao što je slučaj predsjedničkim izborima 2008. godine, znaju stvoriti više napetosti i drame od samog Hollywooda. Stoga ne iznenađuje to da holivudski filmovi na temu američke politike mogu biti dosadniji i predvidljiviji od stvarnog života, za što kao primjer mogu poslužiti Martovske ide Georgea Clooneya.

Radnja, temeljena na kazališnom komadu Beaua Willimona, prikazuje utrku za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Glavni favorit je Mike Morris (Clooney), guverner radikalno lijevih stavova, ali besprijekorne biografije i neupitne karizme. Njome je uspio šarmirati ne samo armije glasača, nego i Stephena Meyersa (Gosling), zamjenika voditelja vlastite kampanje uvjerenog kako mu je šef netko tko će uistinu promijeniti svijet nabolje, a ne tek još jedan političar koji će radi karijere kompromitirati vlastite ideale. Meyers se po tome razlikuje od svojih ciničnijih i iskusnijih kolega, ali će njegov stav biti stavljen na kušnju neposredno prije ključnih predizbora u Ohiou na kojima bi Morris trebao dokrajčiti svog konzervativnog suparnika i osigurati nominaciju.

Clooney se već duže vremena od drugih holivudskih zvijezda nastoji istaći svojim eksplicitnim političkim angažmanom, ali i karijerom iza kamere. Kombinacija tih napora je prije nekoliko godina rezultirala sa Laku noć i sretno, na čijem je scenariju, kao i u Idama, surađivao Grant Heslov. I ovaj film, kao i ostali, pokazuje kako Clooney prije svega glumac, a tek onda režiser, pa mu kao glavni resurs služe kolege. Ovdje je od pomoći bilo to da se glumačka ekipa sastojala od vrhunskih karakternih glumaca ovjenčanih “Oscarima” ili oskarovskim nominacijama. Clooney je daleko manje spretan kada treba koristiti glazbu Alexandrea Desplata ili fotografiju Phedona Papamicheala u svrhu stvaranja mračne i “ozbiljne” atmosfere, a što rezultira filmom koji se doima razvučenim i previše umjetnim.

Na samom početku Ide ne izgledaju previše loše, odnosno mogu se shvatiti kao najbliža stvar koju će se Hollywood – koji, poput samog Clooneya, ne krije odanost trenutnom američkom predsjedniku – usuditi napraviti kao ekranizaciju utrke Obame i Hillary Clinton. Najzabavnije su scene u kojima se Clooney nastoji biti veći Obama od Obame, odnosno idealizirana vizija predsjednika o kome desetljećima sanjare holivudski liberali i salonski ljevičari. Kada se pak ta vizija sudari sa stvarnošću “realpolitike”, kompromisa i prljavih trikova, ispostavlja se da Clooney i Heslov ne znaju kako od toga napraviti suvislu dramu, a svaki od “dramatičnih” obrata u priči izgleda predvidljiv.

Najslabija točka je protagonist koga tumači inače uvijek solidni Gosling, ali koga je svejedno teško zamisliti kao superiornog političkog operativca koji je istovremeno naivčina. Još je žalosnije uvođenje lika mlade stažistice koju tumači Evan Rachel Wood, odnosno podzapleta koji će film začiniti s prevelikom dozom klišeja i posve nepotrebne patetike. Na kraju Ide ostaju tek otrcana ilustracija one otrcane uzrečice o politici i najstarijem zanatu, a film koji bi trebao biti nekakvo upozorenje publici ne govori ništa što ona, čak i ako nikada nije obraćala pažnju tko sjedi u saborskim klupama, već ne zna.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)