RECENZIJA: Westworld (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1

Ove godine će mnoga pitanja ostati neodgovorena, ali ne i ono koje je bilo izuzetno važno američkoj kablovskoj TV-mreži HBO. Ukoliko su se njeni direktori nadali da će nasljednicom planetarno popularne i rejtingom neprikosnovene Igre prijestolja postati Westworld, druga sezona te izuzetno skupe i razvikane serije im je na to pitanje dala nesumnjivo negativan odgovor. Iako će kritičari, po inerciji, pisati hvalospjeve svemu iza čega stoje slova HBO i praviti se kao u da u Zlatnom dobu televizije ne postoje drugi “igrači”, gledatelji su iskazali daleko manje oduševljenja, a na osnovu posljednjih deset epizoda se čini malo vjerojatnim da će itko citirati dijaloge Westworlda na internetskim memama ili da će ijedan od likova Westworlda doživjeti globalnu popularnost Daenerys, Tyriona ili Jona Snowa.

Prva sezona je uživala daleko veću gledanost, jer se daleko više temeljila na originalnom filmu iz 1973. godine, odnosno njegovim prvim dijelom, koji je opisivao neobični futuristički svijet u kojem korporacija Delos zahvaljujući izgledom i drugim detaljima savršenim čovjekolikim robotima bogatim gostima pruža svakojake užitke, uključujući i one najmračnije. Slično kao i u filmu, stvari krenu loše kada roboti, odnosno “domaćini”, razviju svijest i, izmučeni višedesetljetnim zlostavljanjem, započnu ustanak i počnu masovno ubijati goste i osoblje parka. Radnja započinje upravo u tom trenutku i prati nekoliko grupa likova koji za vrijeme tih apokaliptičnih događaja pokušavaju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja ili barem spasiti goli život. Dolores (Evan Rachel Wood), koja je prije ustanka kao “domaćin” predstavljala oličenje dobrote i čovjekoljublja, pretvorila se u strastvenog revolucionara uvjerenog da mora istrijebiti ljude ne samo u granicama parka nego i u ostatku svijeta. Maeve (Thandie Newton), koja je kao “domaćin” služila kao madam bordela, nastoji pronaći svoju kći, pri čemu je ne obeshrabruje mogućnost da je ta kći proizvod usađenih sjećanja, a prilikom opasne i krvave potrage otkriva moći za koje nije znala da ih posjeduje. William (Ed Harris), dugogodišnji gost koji je prilikom boravka u parku razvio sadističke sklonosti, preživljava ustanak, ali novu opasnu situaciju shvaća kao novu igru, odnosno izazov koji je bio razvio za vrijeme ustanka ubijen kreator parka Robert Ford (Anthony Hopkins). Istovremeno Charlotte Hale (Tessa Thompson), beskrupulozna direktorica Delosa, usprkos napornih, krvavih i uglavnom bezuspješnih pokušaja da preuzme kontrolu nad parkom, pokušava doprijeti do domaćina koji krije tajnu za njenu korporaciju daleko važniju od života gostiju i osoblja. U tome joj pomaže Bernard (Jeremy Wright), “domaćin” koji je u parku služio kao dio osoblja uvjeren da je ljudsko biće, i koji duboko u sebi kriju tajnu čije bi razotkrivanje moglo imati apokaliptične posljedice.

U drugu sezonu je utrošen veliki budžet, ali se nakon deset epizoda svejedno stječe dojam kako je ona jeftinija od prve. Gotovo sve lokacije – od rekonstrukcije Divljeg Zapada do futurističkih ureda i pogona koji održavaju park – su iste one koje smo mogli vidjeti 2016. godine. Jedini izuzetak predstavlja tzv. Šogunski svijet u kojem gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju drevnog Japana, ali je on potrošen tek u jednoj epizodi. Ista se stvar može reći i za glumačku ekipu, koja je također reciklirana, i kojoj nedostaju zvučnija nova imena. No, ista ekipa radi izuzetno dobar posao. To se može reći za Evan Rachel Wood koja se od oličenja svega što je dobro i nedužno u svijetu transformirala u homicidalnog manijaka koji nastoji svim ljudskim bićima činiti ono što je Amon Goeth radio Židovima u Schindlerovoj listi. Thandie Newton također radi vrlo dobar posao, isto kao i Ed Harris čiji je lik, ispočetka prikazan kao monstruozni negativac, dobio humaniju dimenziju. Seriji bitno doprinosi i Anthony Hopkins, iako se njegov lik, iz razumljivih razloga, uglavnom pojavljuje u flashbackovima i kao vizijama. Ugodno iznenađenje predstavlja britanski glumac Simon Quatermain u ulozi “Delosovog” scenarista prisiljenog da u društvu ubilačkih robota u stvarnosti proživljava vlastite krvave i melodramatske priče. Dobar posao nastavlja i Jeremy Wright u ulozi trajno zbunjenog i traumatiziranog “domaćina” stalno rastrgnutog između vjernosti drugim “domaćinima” i ljudima na čiju je sliku i priliku bio stvoren.

Dobra gluma, međutim, prečesto u Westworldu služi kao paravan, i to uglavnom neuspješan, za scenarističku traljavost. Lisa Joy i Jonathan Nolan, proudcentski, scenaristički i bračni par koji stoji iza serije, je u prvoj sezoni imao i uglavnom koristio prilike da na osnovu prilično tanašnog i četiri desetljeća starog predloška stvori fascinantan svijet i likove. Međutim, kao i kod mnogih drugih modernih televizijskih stvaralaca, njihove ambicije su se u drugoj sezoni sudarile s nedostatkom talenta ili inspiracije. Osnovni zaplet je tako u prvoj sezoni “začinjen” misterijem koji se treba razriješiti u drugoj sezoni. Međutim, to rješenje, koje istovremeno predstavlja “iznenadni obrat” – koji neće predstavljati iznenađenje onima koji su gledali Svijet budućnosti iz 1976. godine, nastavak originalnog filma – dolazi tek nakon višesatnog mučenja u kojem većina gledatelja jednostavno neće moći ignorirati scenarističke i logičke rupe kroz koje bi se mogao provući nosač aviona. Još jedan prilog tezi da Nolan i Joy nemaju talent Michaela Crichtona, tvorca originalnog filma, je gubitak smisla za tempo. Radnja se odvija izuzetno sporo, i previše često služi kao izgovor za akcijske scene koje se svode na eksplicitno, ali ponavljajuće i dosadno nasilje koje bi mnogi bili skloni proglasiti pornografskim. Jedini dašak originalnosti predstavlja osma epizoda, u kojoj Zach McClarnon briljantno tumači lik poglavice indijanskih “domaćina”, odnosno pruža prilično zanimljiv podzaplet koji opisuje kako se njegovo pleme nastoji suočiti sa svijetom za koji su spoznali da više nije njihov. Joy i Nolan na kraju isto tako pokazuju iritantnu sklonost nelinearnoj naraciji, odnosno korištenju flashbackova koji će zbuniti gledatelje. To se zbiva i na samom početku, kada zbunjeni i amnezijom pogođeni Bernard svojim ljudskim “spasiteljima” pokušava pomoći otkriti što se dogodilo. Posljednja epizoda, koja je po sve iritantnijem HBO-vom običaju razvučena na sat i pol, također pokazuje sklonost tvoraca serije za nekoliko završnica koje svojom duljinom podsjećaju na Povratak kralja, a nakon njih slijedi isto tako iritantni “marvelovski” teaser poslije kojeg će mnogima splasnuti posljednji tračak oduševljenja za treću sezonu. Ukoliko HBO želi novu Igru prijestolja, morat će pružiti nešto sasvim novo.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Westworld (sezona 1, 2016)

Ostale sezone: 2

Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.

Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.

Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.

Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.

Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.

Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.

Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.

Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.

Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).

Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Martovske ide (2011)

The Ides of March (film)

 (izvor: Wikipedia)

MARTOVSKE IDE
(THE IDES OF MARCH)
uloge: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Evan Rachel Wood
scenarij: George Clooney, Grant Heslov i Beau Willimon
režija: George Clooney
proizvodnja:  Columbia Pictures, SAD, 2011.
trajanje:  101'

Nevoljkost hrvatskih birača za šetnju do birališta se može tumačiti kako sve opravdanijom bojazni da će time u najboljem slučaju Kurtu zamijeniti Murtom, ali i time da su izbori i referendumi obično dosadni i predvidljivi. Neke od starijih demokracija, poput američkih, su tome stali na kraj učinivši od izbora dobar šou biznis, a nekada pri tome, kao što je slučaj predsjedničkim izborima 2008. godine, znaju stvoriti više napetosti i drame od samog Hollywooda. Stoga ne iznenađuje to da holivudski filmovi na temu američke politike mogu biti dosadniji i predvidljiviji od stvarnog života, za što kao primjer mogu poslužiti Martovske ide Georgea Clooneya.

Radnja, temeljena na kazališnom komadu Beaua Willimona, prikazuje utrku za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Glavni favorit je Mike Morris (Clooney), guverner radikalno lijevih stavova, ali besprijekorne biografije i neupitne karizme. Njome je uspio šarmirati ne samo armije glasača, nego i Stephena Meyersa (Gosling), zamjenika voditelja vlastite kampanje uvjerenog kako mu je šef netko tko će uistinu promijeniti svijet nabolje, a ne tek još jedan političar koji će radi karijere kompromitirati vlastite ideale. Meyers se po tome razlikuje od svojih ciničnijih i iskusnijih kolega, ali će njegov stav biti stavljen na kušnju neposredno prije ključnih predizbora u Ohiou na kojima bi Morris trebao dokrajčiti svog konzervativnog suparnika i osigurati nominaciju.

Clooney se već duže vremena od drugih holivudskih zvijezda nastoji istaći svojim eksplicitnim političkim angažmanom, ali i karijerom iza kamere. Kombinacija tih napora je prije nekoliko godina rezultirala sa Laku noć i sretno, na čijem je scenariju, kao i u Idama, surađivao Grant Heslov. I ovaj film, kao i ostali, pokazuje kako Clooney prije svega glumac, a tek onda režiser, pa mu kao glavni resurs služe kolege. Ovdje je od pomoći bilo to da se glumačka ekipa sastojala od vrhunskih karakternih glumaca ovjenčanih “Oscarima” ili oskarovskim nominacijama. Clooney je daleko manje spretan kada treba koristiti glazbu Alexandrea Desplata ili fotografiju Phedona Papamicheala u svrhu stvaranja mračne i “ozbiljne” atmosfere, a što rezultira filmom koji se doima razvučenim i previše umjetnim.

Na samom početku Ide ne izgledaju previše loše, odnosno mogu se shvatiti kao najbliža stvar koju će se Hollywood – koji, poput samog Clooneya, ne krije odanost trenutnom američkom predsjedniku – usuditi napraviti kao ekranizaciju utrke Obame i Hillary Clinton. Najzabavnije su scene u kojima se Clooney nastoji biti veći Obama od Obame, odnosno idealizirana vizija predsjednika o kome desetljećima sanjare holivudski liberali i salonski ljevičari. Kada se pak ta vizija sudari sa stvarnošću “realpolitike”, kompromisa i prljavih trikova, ispostavlja se da Clooney i Heslov ne znaju kako od toga napraviti suvislu dramu, a svaki od “dramatičnih” obrata u priči izgleda predvidljiv.

Najslabija točka je protagonist koga tumači inače uvijek solidni Gosling, ali koga je svejedno teško zamisliti kao superiornog političkog operativca koji je istovremeno naivčina. Još je žalosnije uvođenje lika mlade stažistice koju tumači Evan Rachel Wood, odnosno podzapleta koji će film začiniti s prevelikom dozom klišeja i posve nepotrebne patetike. Na kraju Ide ostaju tek otrcana ilustracija one otrcane uzrečice o politici i najstarijem zanatu, a film koji bi trebao biti nekakvo upozorenje publici ne govori ništa što ona, čak i ako nikada nije obraćala pažnju tko sjedi u saborskim klupama, već ne zna.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)