ZARAZA (CONTAGION) uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet scenarij: Scott Z. Burns režija: Steven Soderbergh proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011. trajanje: 106'
Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.
Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.
Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.
Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.
Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
