Christopher Nolan je bez sumnje najuspješniji i najutjecajniji filmaš našeg doba. U posljednjih četvrt stoljeća ne samo da je dostavio niz iznimno popularnih blockbuster filmova koji su dominirali globalom kino blagajnom, već je i osvojio i zadržao naklonost kritičara kao jedan od rijetkih redatelja 21. stoljeća koji je zadržao status pravog filmskog *autora*. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su odbačeni kao puki zanatlije ili plaćenici studija, Nolan je njegovao reputaciju ozbiljnog umjetnika koji radi unutar komercijalne mainstream produkcije. Taj uspjeh je, pak, stvorio kult oko njega, čiji su pristaše, kao što nedavna galama oko njegove nadolazeće adaptacije Odiseje pokazuje, trošili neumjerene količine vremena i energije uvjeravajući svakoga tko je htio slušati da Nolan nije sposoban učiniti ništa krivo. Ipak, bez sumnje najveći trijumf i kruna postignuća Nolanove karijere do sada bio je njegov biografski film *Oppenheimer* iz 2023. godine, koji je ne samo postao jedan od velikih ljetnih blockbuster filmova—nevjerojatan uspjeh za povijesnu dramu od tri sata—već je i osvojio niz Oscara, uključujući najbolji film i najboljeg redatelja, učvrstivši Nolanovo mjesto u panteonu velikana filma.
Film je temeljen na knjizi Američki Prometheus, dobitnici Pulitzerove nagrade iz 2005. godine koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin, posvećenoj životu J. Roberta Oppenheimera, američkog nuklearnog fizičara najpoznatijeg po svom radu na Projektu Manhattan tijekom Drugog svjetskog rata, što će mu kasnije priskrbiti kontroverzni nadimak “otac atomske bombe”. Biografija se široko smatra definitivnim prikazom Oppenheimerova života, a Nolanova adaptacija uvelike crpi iz njezinog detaljnog istraživanja i nijansiranog prikaza genijalnog, ali duboko nesavršenog čovjeka.
Nolanov scenarij zauzima nelinearni pristup Oppenheimerovom životu, skačući između različitih vremenskih razdoblja s redateljevim karakterističnim nehajem prema konvencionalnoj kronologiji. Međutim, zaplet uglavnom počinje s Oppenheimerom (Cillian Murphy), koji studira fiziku na najprestižnijim europskim sveučilištima—među njima Cambridge i Göttingen—gdje dolazi pod utjecaj pionira kvantne fizike. Po povratku u Ameriku 1930-ih, predavao je fiziku na Caltechu i Berkeleyju, etablirajući se kao jedan od vodećih teoretičara fizike svoje generacije. Oppenheimer, iako sam ne politički angažiran, zastupao je ljevičarska uvjerenja, a mnogi njegovi kolege i poznanici bili su čak i nositelji iskaznica Komunističke partije. Među njima su buili njegov brat Frank Dylan Arnold), djevojka Jean Tatlock (koja glumi Florence Pugh) i Kitty (koja glumi Emily Blunt), druga djevojka koju će na kraju oženiti i s kojom će osnovati obitelj. Te asocijacije kasnije će postati problematične kada se Hladni rat izazove antikomunističku paranoju u SAD.
Oppenheimerov rad na teoretskoj fizici, koji je uključivao projekte cijepanja atoma, bio je zasjenjen nacističkom invazijom na Poljsku u rujnu 1939., koja je započela Drugi svjetski rat i navela mnoge istaknute fizičare, uključujući Alberta Einsteina (Tom Conti), da upozore američku vladu na mogućnost da Hitler razvije nuklearno oružje. Američka je vlada ozbiljno shvatila to upozorenje i započela tajni, skup i ambiciozan program razvoja vlastitog oružja prije nego što Nijemci postignu isto. Oppenheimer je na kraju postavljen na čelo projekta, koji će nadzirati uz pomoć generala američke vojske Leslieja Grovesa (Matt Damon), graditelja Pentagona, koji je izgradio malo tajno naselje za smještaj znanstvenika i laboratorija u Los Alamosu u Novom Meksiku. Iako je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. prije nego što je prva bomba izgrađena, Japan se još uvijek bori. U srpnju 1945. Oppenheimer je nadzire prvi test bombe u pustinji kod Alamogorda. Dvije nove bombe su naknadno izgrađene i isporučene američkoj vojsci, koja ih je ispustila na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., dovodeći do japanske kapitulacije i kraja rata.
Nakon bombardiranja, Oppenheimer je bio na zenitu svoje popularnosti, slavljen kao znanstveni genij i ratni heroj koji je doveo najrazorniji sukob u povijesti do njegova kraja. Iako Oppenheimer nikad javno nije pokajao svoju ulogu u atomskim bombardiranjima, kako se Hladni rat razvijao, postajao je sve zabrinutiji da to možda neće biti posljednji put da će se atomsko oružje upotrijebiti. Otvoreno se suprotstavljao razvoju još moćnije hidrogenske bombe, projektu koji je zagovarao njegov kolega Edward Teller (Benny Safdie). 1949. godine taj mu je stav stvorio duboki sukob s Lewisom Straussom (Robert Downey Jr.), vodom Komisije za atomsku energiju. Strauss, kojega je Oppenheimer javno ponizio na kongresnim saslušanjima, osvetio se 1954. godine organizirajući uskraćivanje Oppenheimerove sigurnosne dozvole, čime je okončao njegov utjecaj na američku nuklearnu politiku. Četiri godine kasnije, samom Straussu je uskraćena pozicija američkog tajnika za trgovinu kada je znanstvena zajednica, koja je prezirala zlostavljanje Oppenheimera, okrenula američku javnost i senatore protiv njegova potvrđivanja.
Nolana je za film nadahnulo sjećanje na odrastanje u ranim 1980-im u Engleskoj, kada je Hladni rat ponovno eskalirao i strah od nuklearnog apokalipse teško je ležao na mnogim umovima. Počeo je razmatrati film temeljen na *Američkom Prometeju* u kasnim 2010-im, ali njegova je tema postala zastrašujuće još relevantnija s izbijanjem Rusko-ukrajinskog rata 2022. godine i još više s kasnijim sukobima koji su, na ovaj ili onaj način, uključivali nuklearne sile i ponovno podigli sablast atomskog ratovanja.
Oppenheimer je bio prvi film koji je Nolan snimio od 2000. godine za studio koji nije Warner Bros.; to je bilo djelomice zbog njegova nezadovoljstva načinom na koji je Warner distribuirao njegov prethodni film Tenet, koji je, ironično, također spominjao Oppenheimera u svom dijalogu. Oppenheimer je bio primjetan po tome što je izašao u isto vrijeme kao i Barbie, blockbuster koji je Warner Bros. intenzivno promovirao, a mnogi su spekulirali da je Warner namjerno zakazao Barbie da uništi Nolanove izglede na blagajni kao osvetu za njegov odlazak Universalu. Oba filma iznenadujuće su dobro prošla, često služeći kao jedan od vrlo rijetkih i uspješnih primjera kontra-programiranja i stvorivši fenomen nazvan “Barbenheimer” – publiku koja odlazi gledati oba filma kao vrstu kulturnog događaja.
Nolan u Oppenheimeru još jednom demonstrira vrhunske redateljske vještine tijekom cijelog filma. Publika može, unatoč nelinearnoj strukturi, lako razlikovati različita vremenska razdoblja i shvatiti što se događa kroz suptilne vizualne znakove i pomake u paleti boja. Tri sata trajanja filma prolaze iznimno brzo, čak i za publike koje nisu navikle na epske biografije, zahvaljujući Nolanovom propulzivnom montažnom ritmu i neumolivom momentumu filma.
Nolanu također izrazito pomaže njegova glumačka postava, ponajprije Cillian Murphy, koji je bio jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika još od Batman: Početak. Murphy uspješno utjelovljuje Oppenheimera u različitim fazama njegova života, od ambicioznog mladog fizičara do progonjenog starijeg državnika znanosti. Murphy, koji je zasluženo osvojio Akademijsku nagradu za najboljeg glumca za svoj trud, čak se podvrgnuo posebnoj dijeti kako bi utjelovio izgao izgled pravog Oppenheimera, demonstrirajući predanost fizičkoj transformaciji koja je postala očekivana u prestižnim biografskim filmovima.
Iako je i Robert Downey Jr. osvojio Oscara, u njegovom slučaju za najboljeg sporednog glumca, njegova izvedba, primjetna po tome što je jedan od najstarijih likova u njegovoj karijeri, lako je zasjenjena Murphyjevim dominirajućim ostvarenjem. Ostatak glumačke postave također je dobar, iako su u mnogim slučajevima veliki glumci svedeni na ono što se svodi na slavne cameo uloge, igrajući velike povijesne ličnosti koje se pojave u jednoj ili dvije scene prije nego što nestanu. To uključuje Matta Damona, koji djeluje prilično blijedo u usporedbi s Paulom Newmanom koji je 1989. godine tumačio isti lik Leslieja Grovesa u filmu Fat Man and Little Boy.
Film također profitira na glazbenoj skladbi Ludwiga Göranssona, koja stvara atmosferu nadolazeće strave i, unatoč tome što je uglavnom elektronička, ne zvuči anakronistički unatoč tome što se znatno razlikuje od orkestralne glazbe tipične za sredinu 20. stoljeća.
Ipak, postoji ozbiljna mana filma koja ga lišava pravog veličanstva. Jedna je konceptualna—Nolan se fokusira u prvom dijelu na Oppenheimerov put prema rukovođenju Projekta Manhattan, a drugi se pretvara u ponekad beznačajnu sudsku dramu, reducirajući Oppenheimerove duboke etičke dileme u sukob između dva tvrdoglava čovjeka. Složenost unutarnje borbe znanstvenika spljoštena je u proceduralnu bitku oko sigurnosnih dozvola.
Drugi je problem Nolanovo povremeno podleganje arthouse pretencioznosti. To se odražava u raznim scenama snimljenim u crno-bijeloj tehnici—iako ponekad pomažu razlikovati različita razdoblja—i djelomice u Oppenheimerovim vizijama buduće nuklearne apokalipse. Ali najgrči primjer je scena u kojoj Oppenheimer vidi svoje prijatelje i poznanike kako se užasno spaljuju na način na koji su žrtve iz Hirošime i Nagasakija bile, sugerirajući da je ipak imao dvojbi o svojoj ulozi u bombardiranju, unatoč povijesnim dokazima suprotnoga. To je teška vizualna metafora koja potkopava inače suzdržani pristup filma.
Drugi, možda manje opravdan, spust u pretencioznost jest prikaz Oppenheimera nagog i njegove supruge koja zamišlja seks s Jean Tatlock tijekom saslušanja 1954. godine. To izgleda prenaglašeno melodramatično i previše simbolički, a može se interpretirati kao način da Nolan pokaže koliko je bio nedodirljiv u tom trenutku svoje karijere, uvjerivši Universal da pošalje film u kina s R-rejtingom bez straha, jer je njegovo ime bilo pridruženo projektu.
Unatoč tim manama, Oppenheimer ostaje impresivno postignuće i svjedočanstvo Nolanovog jedinstvenog položaja u suvremenom filmu. To je film koji uspijeva biti i komercijalni blockbuster i ozbiljna povijesna drama, ravnoteža koju bi malo koji filmski stvaratelj mogao postići. Ipak, čovjek ne može a da ne osjeti da bi s malo manje teške ruke i više povjerenja u inteligenciju publike, mogao biti remek-djelo umjesto da bude samo vrlo dobar film.
OPPENHEIMER
uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey, Jr., Florence Pugh
scenarij: Christopher Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Universal, SAD, 2023.
trajanje: 180 ‘
**OCJENA: 7/10**
Draxblog VI 