Oznaka: Steven Soderbergh

RETRO-RECENZIJA: Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: George Clooney, Brad Pitt, Julia Roberts, Andy Garcia, Matt Damon,
 Scott Caan, Casey Affleck, Carl Reiner, Don Cheadle, Bernie Mac, Shaobo
 Qin, Eddie Jemison, Eliott Gould
 glazba: David Holmes
 scenarij: Ted Griffin (po originalnom scenariju Harryja Browna i Charlesa
 Lederera)
 režija: Steven Soderbergh
 proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116 '

Kada je Ocean’s Eleven godine 1960. doživio svoju prvu filmsku inkarnaciju (i kod nas bio preveden kao Jedanaest veterana) svrha njegovog postojanja bila je u tome da Franku Sinatri, Deanu Martinu, Sammyju Davisu i ostatku vesele družine pruži razlog da što dulje ostanu u Las Vegasu i banče od sumraka od zore. Naravno, rezultat tih napora nije bio baš antologijske naravi, pa su četrdeset godina kasnije mnogi kritičari već unaprijed novu verziju proglasili jednim od rijetkih primjera kada je holivudski remake bolji od originala. Pogotovo s obzirom na to da se posla prihvatio Steven Soderbergh, režiser koji se prošle godine nakupio “Oscara” za Erin Brockovich i Traffic. Soderbergh je izmijenio zaplet – umjesto ratnih veterana, družinu pljačkaša na čelu s Dannyjem Oceanom (Clooney) čine okorjeli kriminalci; radnja se odvija u naše doba; umjesto pet pljačka se jedan jedini kasino; a i Danny je za svoj pothvat više motiviran time da vlasniku kasina, Terryju Benedictu (Garcia) preotme bivšu suprugu Tess (Roberts). Glumačka ekipa je mnogo jača od one prije četrdeset godina, scenarij i dijalozi su mnogo čvršći, akcija je spektakularnija i nema glazbenih brojeva u pauzama. No, Soderbergh je napravio solidan zanatski poslić i ništa više. Pri tome je upotrijebio previše mračnu fotografiju da bi prenio glamur Las Vegasa, a i likovi u filmu su ili antipatični ili se prekratko pojavljuju da bi ostvarili nekakav dojam. Zbog svega toga, iako je Ocean’s Eleven nesumnjivo zabavan film, u njemu ce publika doista uživati isključivo ako ga shvati kao stilsku vježbu i ništa više.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Nuspojave (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
English: Steven Soderbergh in Madrid. Cropped ...
Steven Soderbergh (izvor: Wikimedia Commons)
NUSPOJAVE
(SIDE EFFECTS)
uloge: Rooney Mara, Jude Law, Catherine Zeta Jones, Channing Tatum
scenarij: Frank Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

U današnjem Hollywoodu malo filmaša sebi mogu priuštiti ritam proizvodnje novih filmova kao Steven Soderbergh, koji je u 24 godine izbacio čak 27 cjelovečernjih ostvarenja. Takva hiperprodukcija obično sa sobom povlači potrebu za stalnim stilskim i tematskim inovacijama. Soderbergh se uistinu trudio da mu svaki novi film bude različit od prethodnog, čak i po cijenu ponekad pretencioznih eksperimenata s katastrofalnim rezultatima. No, kada bi se Soderberghu poklopile karte, slijedili su uspjesi na kino-blagajnama i festivalima. Njih se nakupilo dovoljno da sebi priušti najavu povlačenja sa filma, tako da bi mu “Nuspojave”, koje su se upravo pojavile u našim kinima, trebale biti, barem na neko vrijeme, posljednja stavka u filmografiji.

Radnja novog filma započinje na Manhattanu gdje živi Emily Taylor (Mara), mlada i lijepa žena čiji se nekadašnji idilični život raspao nakon što joj je muž Martin (Tatum) zbog burzovnih špekulacija završio u zatvoru. Nakon nekoliko teških godina je muž pušten na slobodu, ali se Emily i dalje osjeća nesretno te pokuša izvršiti samoubojstvo. Zbog toga završi u bolnici gdje joj iskusni psihijatar dr. Jonathan Banks (Law) dijagnosticira depresiju te je počne liječiti kroz kombinaciju psihoterapije i antidepresivnih lijekova. Neki od tih lijekova, međutim, imaju bizarne i neugodne nuspojave. Nastojeći ih izbjeći, Banks svojoj pacijentici daje nove eksperimentalne medikamente, dijelom motiviran i lukrativnom suradnjom s farmaceutskim tvrtkama. Emilyno stanje se, međutim, nimalo ne poboljšava, a što će na kraju dovesti do tragičnih posljedica.

Soderberghovo nastojanje da se publici ponudi “nešto drugo” se u slučaju “Nuspojava” odražava kroz zanimljiv žanrovski eksperiment. Film, naime, započinje kao svojevrsna antiteza “I u dobru i u zlu” – dok je film Davida O. Russella bio romantična komedija o maničnim duševnim bolesnicima, dotle se “Nuspojave” doimaju kao mrtvački ozbiljna drama o depresiji kao jednoj od najraširenijih i najneugodnijih bolesti današnjice. Sve je to dodatno začinjeno s time da se zaplet stavlja u kontekst aktualnih zbivanja, prije svega ekonomske krize, a scenarij Scotta Z. Burnsa se također pozabavio očigledno univerzalnom temom korupcije u zdravstvu, beskrupuloznosti farmaceutske industrije, burzovnog kriminala kao i ponekad tanke granice između liječničke prakse i kriminalnih zloporaba povjerenja. Ili barem tako izgleda sve negdje do polovice filma, kada one odjednom počnu skretati u vode “čistog” kriminalističkog trilera, s iznenadnim obratima koji izgledaju tek nešto bolje od prosječne epizode “Zakona i reda”. Do odjavne špice će ti obrati, pak, izgledati sve manje šokantni, pa će ih oni manje iskusni gledatelji uspjeti predvidjeti, uključujući neke scenarističke detalje karakteristične za ostvarenja koja se obično nazivaju eksploatacijskim “trashom”.

Scenarističke i konceptualne nedostatke “Nuspojava” koliko-toliko kompenzira Soderberghova režija, ali najveći adut filma predstavlja Rooney Mara. Ovim nastupom se mlada glumica nastoji maksimalno “odlijepiti” od uloge Lisbeth Salander u “Muškarci koji mrze žene”; u odnosu na taj lik je gotovo neprepoznatljiva i prilično uvjerljiva kao fizički i psihički krhka žena, nalik na protagonistice klasičnih hitchockovskih trilera. Jude Law je, pak, bio mnogo slabije sreće s prilično nezahvalnom ulogom psihijatra – ne samo što engleski glumac još uvijek izgleda previše mlad za iskusnog medicinskog profesionalca, nego će i publici trebati vremena da shvati da li je riječ o pozitivcu, negativcu ili duševnom bolesniku. Catherine Zeta-Jones je u svojoj ulozi nešto uvjerljivija, ali se ne pojavljuje tako često. Opći dojam je da je Soderbergh ponovno napravio film koji je istovremeno previše “umjetnički” i previše “komercijalan”. Valja se nadati da mu neće biti posljednji, jer postoje bolji načini da se okonča nečija filmska karijera.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Zaraza (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

 

ZARAZA
(CONTAGION)
uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet
scenarij: Scott Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  106'
Contagion (film)
(izvor: Wikipedia)

Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.

Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.

Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.

Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.

Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)