RETRO-RECENZIJA: Obitelj čudaka (The Royal Tennenbaums, 2001)

uloge: Gene Hackman, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson,
 Gwyneth Paltrow, Owen Wilson, Bill Murray, Danny Glover, Kumar
 Pallana, Seymour Cassell, Alec Baldwin
 glazba: Mark Mothersbaugh
 scenarij: Wes Anderson & Owen Wilson
 režija: Wes Anderson
 proizvodnja:Touchstone, SAD, 2001.
 trajanje: 111'

Royal Tennenbaum (Hackman) je nekoć imao sve što se poželjeti moglo – uspješnu karijeru odvjetnika, bogatstvo, dragu ženu Etheline (Huston) i troje djece – sve odreda genijalce i vunderkinde. No, Royalovoj životnoj sreći je došao kraj – bio je uhapšen zbog pronevjere i nakon toga napustio Etheline i obitelj. Nedostatak oca se teško odrazio na djecu i njih je umjesto uspjeha čekalo dvadeset godina nesreće. Mladi financijski genij Chas (Stiller) je nakon tragične smrti supruge postao opsjednut uvježbavanjem vlastite djece za slučaj požara. Richie (Luke Wilson), juniorski prvak Amerike u tenisu, se nakon kolapsa na teniskom terenu dao u vucaranje po svjetskim morima. Nekoć darovita spisateljica Margot (Paltrow) zaglavila je u nesretnom braku s emocionalno hladnim neurologom Raleighem St. Clairom (Murray). Njih troje će spojiti očev povratak kući – Royal tvrdi da umire od raka te se nastoji iskupiti za sve ono što je priredio svojoj djeci. No, oni malo skeptičniji sumnjaju da je u pitanju ljubomora, odnosno nemirenje s time da se Etheline uda za dugogodišnjeg obiteljskog knjigovođu Henryja Shermana (Glover).

Obitelj čudaka bi se najkraće mogla opisati otprilike isto onako kako je u filmu 24 Hour Party People Tony Wilson opisao jazz – kao glazba koja daleko veći užitak pruža onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju. U slučaju režisera Wesa Andersona, koji je zajedno sa svojim ko-scenaristom Owenom Wilsonom (koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi kauboja-književnika i kućnog prijatelja Tennenbaumovih) našoj publici poznat po otkačenoj komediji Rushmore moglo bi se reći kako je dotični doista uživao snimajući film. To je bila prilika da oko sebi okupi moćnu gomilicu vrhunskih glumaca, pa i da pruži priliku Geneu Hackmanu da zabljesne u za njega nekarakterističnoj komičnoj ulozi. No, s druge strane, ono što je Andersonu bilo zanimljivo, neće biti niti shvatljivo niti previše razumljivo široj publici, s obzirom da su likovi ne samo pre-ekscentrični, nego ni njihova ekscentričnost nije najbolje prikazana. Anderson kao da je bio opsjednut da njegova komedija bude što različitija od holivudskih stereotipova, pa je pri tome zaboravio na humor. Da stvar bude gora, uz časni izuzetak Genea Hackmana gotovo svi glumci u Obitelji čudaka su dolazak pred kamere shvatili kao natjecanje u držanju “kamenog lica”, pa je uživljavanje u njihove patnje i probleme prilično otežano publici. Nekoliko svijetlih trenutaka ovaj film čini gledljivim, ali prosječni gledatelj teško da će imati strpljenja Obitelj čudaka pogledati nekih desetak puta kako bi shvatio što je pjesnik, zapravo, htio reći.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Ljubav kao sudbina (Bounce, 2000)

uloge: Ben Affleck, Gwyneth Paltrow, Johnny Galecki, Natasha
 Henstridge, Tony Goldwyn, Joe Morton, Jennifer Grey, David Paymer
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: Don Roos
 režija: Don Roos
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Božićni i novogodišnji blagdani možda predstavljaju najljepši dio godine, ali ne kada se nađete na čikaškom aerodromu i gledate kako se zbog nadolazeće snježne oluje letovi otkazuju jedan za drugim. Buddy Amaral (Affleck), uspješni strucnjak za reklame, se zbog toga ne nervira, jer njegov let neće biti otkazan. No, kada u baru upozna televizijskog scenarista Grega Janelloa (Goldwyn) i čuje njegovu tužnu priću o tome kako neće stići provesti Božić s obitelji, Amaral odlučuje s njim zamijeniti kartu, što zbog čovjekoljublja, a što zbog toga sto će tako moći dijeliti sobu u aerodromskom hotelu s privlačnom Mimi Prager (Henstridge). Za Amarala se to dobro djelo pretvara u noćnu moru nakon što se avion sruši i svi putnici, ukljucujuci sirotog Janelloa, izginu. Amaral se, mučen grižnjom savjesti, odaje piću i završava u klinici za odvikavanje od alkohola. Nakon što je odatle izašao, za svoj grijeh se nastoji iskupiti tako sto će materijalno pomoći Abby (Paltrow), privlačnoj Janellovoj udovici koja je prisiljena zarađivati za život kao posrednik u poslovanju nekretninama. Amaral joj namješta unosan ugovor, ali se ne usuđuje priznati kako je poznavao njenog muža. Između njih dvoje se stvara prijateljstvo, a ubrzo i ljubav.

Ljubav kao sudbina (još jedan dokaz inventivnosti naših distributera) je svojevremeno izazvao dosta pažnje zbog prožimanja fikcije i stvarnog života, odnosno zbog toga što su se Gwyneth Paltrow i Ben Affleck previše uživjeli u uloge te romansu pred ekranom nastavili u stvarnom životu (a zlobnici bi rekli da tu prožimanje ne prestaje, s obzirom da je Affleck i ulogu liječenog alkoholičara nešto kasnije ponovio u stvarnom životu). No, film sam po sebi ne zaslužuje neku preveliku pažnju, jer predstavlja još jedan dokaz kako je u današnjem Hollywoodu lako i jednostavno proćerdati reputaciju originalnog filmaša. Scenarist i režiser Don Roos je prije par godina oduševio kritiku svojom otkačenom crnom komedijom Suprotno od seksa, prepunom neobičnih likova i situacija. Ovaj put je odlučio učiniti sve da postane dijelom holivudske matice, i to u najgorem smislu riječi. Film je po svojoj prirodi melodrama, ali ga je “Miramax” reklamirao kao “romantičnu dramediju”, što znači da je riječ o najodvratnijoj “ljigi”, jer je izraz “dramedija” danas postao sinoninom za komedije koje nisu smiješne, odnosno drame koje se pokušavaju prodati kao komedije. Humora u ovom filmu, pak, nema, a radnja je prepuna “ljiga” klišeja prema kojima čak i zloglasna Jesen u New Yorku izgleda kao oličenje suptilnosti. Čak je i jedan od dvoje glavnih glumaca zakazao – dok je Paltrow uvjerljiva kao teškom sudbinom pogođena domaćica, Affleck je užasno blijed i iritantan. Na kraju sve nade u ovaj film uništava ultrapatetična scena u sudnici, bez koje, izgleda, danas ne može nijedan holivudski film. Ono što je najžalosnije u ovom filmu jest to da ga je proizvela tvrtka “Miramax”, nekoć specijalizirana za niskobudžetne, otkačene i nezavisne filmove, a danas po kvalitetu svojih proizvoda ništa drukcija od velikih studija. Sic transit gloria mundi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Parovi (Duets, 2000)

uloge: Paul Giamatti, Andre Braugher, Huey Lewis, Gwyneth Paltrow, Scott
 Speedman, Maria Bello
 glazba: David Newman
 scenarij: John Byrum
 režija: Bruce Paltrow
 proizvodnja: Hollywood Pictures, SAD, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 112 '

Parovi predstavljaju jedan od rijetkih uistinu obiteljskih projekata u suvremenom Hollywoodu. Režiser Bruce Paltrow je godinama pokušavao za ovaj film skupiti novce, sto mu je uspjelo tek nakon sto mu je kći Gwyneth dobila “Oscara”. No, Parovi su imali ne bas tako bezazlenih problema i prilikom snimanja i post-produkcije, a i kritičarski establishment ga je već prije premijere počeo rastavljati na proste faktore. Razlog je možda u temi koja je malo previše bizarna i subverzivna za samozaljubljeni Hollywood – karaoke pjevanju, fenomenu moderne kulture koji milijunima običnih, malih ljudi omogućava da se zabavljaju bez posredništva moderne industrije zabave. Scenarij Johna Byruma ne samo što daje uvid u karaoke-supkulturu, nego se koristi danas prilično popularnom tehnikom omnibusa, odnosno spajanja naizgled nepovezanih priča i likova. U ovom slučaju je to šestoro ljudi koji se sastaju na finalu 5000 US$ vrijednog karaoke-turnira u Nebraski. Paltrow kao režiser koji je zanat ispekao na televiziji se, pak, ne snalazi tako dobro u cjelovečernjom formatu, što se možda najviše vidi u neujednačenosti priča. Tako su od tri para koji se pojavljuju u filmu najefektniji Paul Giamatti (Pig Vomit iz Kralja etera) kao prolupali biznismen i Andre Braugher (Frank Pembleton iz Odjela za umorstva) kao bivši robijaš. U sjeni ove dvojice, čija je priča najdirljivija, ostala dva para su prilično nezanimljiva, iako Gwyneth Paltrow u svojoj relativno beznačajnoj ulozi pokazuje nevjerojatni pjevački talent. Možda najveće razočaranje od svih je Maria Bello (Hitna služba, Djevojke iz Coyote Bara) kojoj crna kosa jednostavno ne stoji, a i sav njen talent ne može spasiti katastrofalno loše napisan lik žene koja prijevoz preko kontinenta plaća seksualnim uslugama. Usprkos svim tim nedostacima, Parovi su, zahvaljujući dopadljivim glazbenim brojevima i glumačkom rasturu dvojca Giamati- Braugher ipak simpatičan filmić, iako će uživanje u njemu, kao i u karaoke-pjevanju, dosta ovisiti o prethodnom raspoloženju gledatelja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Zaraza (2011)

 

ZARAZA
(CONTAGION)
uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet
scenarij: Scott Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  106'
Contagion (film)
(izvor: Wikipedia)

Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.

Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.

Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.

Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.

Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)