JOSEF uloge: Neven Aljinović Tot, Alen Liverić, Dražen Šivak, Sandra Lončarić scenarij: Mario Marko Krce režija: Stanislav Tomić proizvodnja: Alka Film, Hrvatska, 2011. trajanje: 90'
Vrijeme i biologija čine svoje pa je danas na svijetu preostao sićušan broj osoba koje se mogu pohvaliti da su bili veterani prvog svjetskog rata. I dok je u mnogim zemljama odlazak njihovog posljednjeg veterana dolazio na naslovnice, u Hrvatskoj se o takvim temama šutjelo. Razlog bi se mogao pronaći u tome da je za Hrvatsku taj sukob imao u najmanju ruku ambivalentan ishod, odnosno da je sudjelovanje i stradanje hrvatskih vojnika u njemu izgledalo nevažno u usporedbi s povijesnim traumama koje su uslijedile. Takav stav se odrazio i na hrvatske filmaše koji su u posljednja dva desetljeća prvi svjetski rat uglavnom izbjegavali. Samo zbog toga što razbija taj neslužbeni tabu, Josef, film Stanislava Tomića premijerno prikazan na ovogodišnjoj Puli, zaslužuje zanimanje domaće publike.
Radnja filma je smještena u Galiciju, oblast Istočne Europe za koju su se u proljeće 1915. borile ruska i austro-ugarska vojska. U potonjoj su kao pripadnici Kraljevskog hrvatsko-ugarskog domobranstva služili i Hrvati, uključujući bezimenog protagonista (Aljinović Tot) koji je čudom preživio ruski napad i masakr svoje postrojbe. Kako bi se zaštitio od kiše i hladnoće, uzima odoru poginulog dočasnika, a zajedno sa njom i identifikacijsku pločicu. To se ispostavi kao ispravan potez kada pri prelasku austro-ugarske crte bude optužen za dezerterstvo, te ga jedino lažni identitet vodnika po imenu Josef spasi od strijeljanja. Natporučnik Tiffenbach (Liverić), njegov novi pretpostavljeni, je sumnjičav prema svom “vodniku” i nastoji ga raskrinkati. To što ga je aristokratski časnik uzeo na zub postaje daleko manji problem, kada se Tiffenbachova postrojba nađe na meti čerkeskih konjanika u službi ruskog kapetana Serjože (Šivak).
Josef je u Puli osvojio Zlatnu arenu za specijalne efekte, i ona se čini posve opravdana. Iako je Tomić raspolagao s budžetom od samo milijun kuna, nekako je uspio da statisti čije brojno stanje odgovara jednom vodu dočaraju sukob u kojem sudjeluju milijunske armije. Dosta je truda uloženo i da bi film izgledao autentičan, bilo da je riječ o odorama, rekvizitima i ruskim dijalozima koji zvuče dobro nenaviknutom uhu; poneki anakronizam u detaljima gledateljima neće upasti u oči osim ako nisu eksperti za to povijesno razdoblje. Možda u tom smislu najviše iritira nepotrebno inzistiranje na primitivnim zrakoplovima kako bi se dočaralo to razdoblje, slično kao i u Dragojevićevom Sveti Georgije ubiva aždahu.
Detalj koji će publiku daleko više zanimati jest angažman Marka Perkovića-Thompsona koji je napisao prilično efektnu glazbu (iako je Tomić, najvjerojatnije zbog neiskustva, koristi na pogrešnim mjestima) te se pojavljuje u sporednoj ulozi jednog od zlosretnih domobrana. Još zanimljiviji detalj je i glavni “štos” filma koji će gledatelji brzo shvatiti ako malo obrate pažnju njegov naslov, istovjetan jednoj verziji imena koje je nosio najpoznatiji hrvatski veteran prvog svjetskog rata, odnosno najpoznatiji sin hrvatskog i još nekih naroda i narodnosti. Scenarij, temeljen na kombinaciji detalja službene biografije i kasnijih urbanih legendi, se najvećim dijelom prilično uspješno poigrava s gledateljima, nudeći im niz prilika da u zbunjenom protagonistu pokuša prepoznati buduću povijesnu legendu, da bi potom u nekoliko posve iznenadnih obrata stvari vratio na početak.
Kada se na kraju pokaže tko je, zapravo, “Josef”, gledateljima će ipak preostati još jedno pitanje “je li zbilja to uistinu to”. Razlog za to je nastojanje da se svi prethodni obrati nadmaše deus ex machina završnicom, ali ona umjesto toga odaje nedostatak inspiracije. Nju je mogao opravdati malo “uštimaniji” scenarij, odnosno malo više crnog humora. Međutim, i ovako nesavršen Josef zaslužuje pohvale, pogotovo ako se podsjetimo kako je ovako razigran pristup povijesti – službenoj i mitskoj – na ovim prostorima donedavno bio posve nezamisliv.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
