uloge: Samy Naceri, Frederic Diefenthal, Marion Cotillard, Emma
Sjoeberg, Bernard Farcy, Jean-Christophe Bouvet, Frederice Tirmont,
Marc Faure, Hirata Haruhiko, Tsuyu Shimizu
glazba: Al Khemya
scenarij: Luc Besson
rezija: Gerard Karawczyk
proizvodnja: Canal Plus/TF1, Francuska, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 88'
Francuska akcijska komedija Taxi 2 je jedan od rijetkih primjera kada je nastavak popularnog filma bolji od prethodnika, ali to, s obzirom na kvalitet originala, i nije neko postignuće. Doduše, scenarist Luc Besson se i nije baš previše pretrgao na zapletu, uglavnom reciklirajući motive i likove. Tako protagonist, marsejski vozač taksija Daniel Morales (Naceri) ponovno mora pomagati svom prijatelju, policajcu Emilienu Coutant- Kerbalecu (Diefenthal), kada ovaj upadne u nevolje prilikom naizgled rutinskog posla čuvanja japanskog ministra obrane. Dotičnog ministra kidnapiraju jakuze, pa Daniel mora ponovno demonstrirati svoje umijeće brze voznje kako bi oslobodio ne samo ministra, nego i Emilienovu kolegicu i tihu patnju Petru (Sjoeberg), a put će ih odvesti do ulica Pariza.
Taxi 2 je bolji od originala iz nekoliko razloga – za režisera je odabran mnogo iskusniji Gerard Karawczyk, a likovi su u prvom dijelu već definirani, pa se Besson mogao usredotočiti na ono što ga najviše zanima – vratolomnu akciju (koja je jednog kaskadera prilikom snimanja koštala života) i ne baš produhovljene, ali uglavnom efektne gegove. Glumci su isto tako efektni, a posebno valja istaknuti Jean-Christophea Bouveta u karikaturalnoj ulozi Danielovog budućeg tasta-generala. Karawczyk zna održavati furiozni ritam, tako da gledatelji jednostavno nemaju vremena bilježiti logičke i svakojake druge rupe u zapletu, a kada akcija završi, gledatelje neće gnjaviti čak ni dosadnim epilogom. Zbog svega toga Taxi 2 traje upravo onoliko koliko bi trebalo i manje-više ispunjava svoju funkciju filmića koji se poslužiti kao neobavezna vikend-zabava.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Otimači izgubljenog kovčega, film koji bi mnogi nazvali najboljim u Spielbergovoj filmografiji, velikim dijelom je nastao kao nastojanje da se ožive i modernim tehnikama obrade pustolovni serijski B-filmovi koji su obilježili klasični Hollywood. Stoga i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje da je i Robert Zemeckis, jedan od Spielbergovih najuspješnijih sljedbenika, odlučio to zlatno doba iskoristiti kao izvor inspiracije za svoj najnoviji projekt. S druge strane, na temelju dosadašnjih iskustava se može zaključiti kako moderno oživljavanje i prerađivanje drevnih filmskih klasika ne mora uvijek završiti uspješno, i da od fijaska nisu imuni čak ni najugledniji i najnadareniji autori. Jedan takav primjer bi mogao pružiti upravo najnoviji Zemeckisov film, kombinacija melodrame i špijunskog trilera koja se u našim kino-dvoranama pojavila pod naslovom Tajna veza.
Scenarij za film je napisao Steven Knight, inspiriran anegdotom o navodno istinitom događaju iz doba Drugog svjetskog rata. Radnja počinje 1942. godine u Maroku, koji se tada nalazio pod vlašću kvislinškog režima Višijske Francuske. Glavni lik je Max Vatan (Pitt), kanadski zrakoplovni oficir koji se priključio britanskoj Upravi za specijalne operacije (SOE) te se padobranom spušta u pustinju odakle će se uputiti u Casablancu. Tamo dolazi u kontakt s Marianne Beausejour (Cotillard), pripadnicom pokreta otpora i sa njom se priprema za misiju likvidacije predstavnika nacističke Njemačke u gradu. S obzirom da je za misiju preuzeo identitet francuskog inženjera, pri čemu Marianne “glumi” njegovu suprugu, partnerica veliki dio vremena provodi nastojeći mu pomoći da se što bolje pripremi za svoju ulogu. Napetost i svijet da je malo vjerojatno da će iz svega oboje izaći živi s vremenom učini svoje, te se Max i Marianne zaljube jedno u drugo. Misija završava ne samo uspješno, nego oboje agenata se izvuku na sigurno te odluče svoju vezu okruniti brakom. Godinu dana kasnije Max je i dalje radi za SOE, ali u londonskom uredu, dok se Marianne brine za njihovu malu kći. Maxu, međutim, pretpostavljeni sugeriraju da Marianne možda i nije ono za što se predstavlja, a nakon čega je Max prisiljen započeti vlastitu istragu, ali se suočiti s time da ga čekaju neke prilično neugodne odluke.
Tajna veza je premijeru imala u onome što se za PR mašineriju činilo najboljim mogućim trenutku. Njegova glavna zvijezda je upravo raskidala brak sa svojom dugogodišnjom družicom Angelinom Jolie, a pri čemu su tabloidi kao jedan od mogućih razloga navodili to da je Pitt ljubakanje s Cotillard nastavio i nakon gašenja kamera. Takve glasine i nagađanja, međutim, nisu bili od neke velike pomoći Tajnoj vezi, koja se baš i nije najbolje provela ni kod publike ni kod kritike. Kod kritičara je najčešća zamjerka bila ta da je Zemeckis pokušao napraviti svojevrsni polu-remake kultnog hollywoodskog hiperklasika Casablanca, kojemu se odaje počast ne samo kroz mjesto radnje, nego i pojedinim detaljima radnje, uključujući melodramatično finale na aerodromu. Time je sebi stvorio problem jer će neumitne usporedbe sa Curtizovim filmom u pravilu ići na njegovu štetu.
Prva stvar koja pri tome zapada u oči je strukturne prirode. Tajna veza se zapravo sastoji od dva filma, pri čemu je prvi dio, koji se odigrava u egzotičnoj i temeljito rekonstruiranoj Casablanci, gradu stjecajem okolnosti lišenom neposrednih ratnih događanja, mnogo atraktivniji, dijelom i zato što funkcionira kao konvencionalna akcijska pustolovina u kome dvoje protagonista tamane njemačke okupatore i domaće izdajnike kao Bata Živojinović u najboljim danima. Drugi dio, u kome se moraju suočiti sa izazovima obiteljskog života u sumornoj i bombardiranoj metropoli, se, pak, svodi na mnogo suhoparniji “whodunnit”, odnosno pred gledatelje stavlja jednostavnu dilemu koju će uspjeti razriješiti prije protagonista čak i ako ne raspolažu detektivskim vještinama Sherlocka Holmesa. I kada nakon neumitnog melodramatskog finala bude slijedio predvidljivo ultrasentimentalni epilog, gledatelji koji su htjeli nešto kao Casablancu će biti razočarani. Razočaranje će biti još veće, jer je u film uložen ne baš maleni trud, te je teško izbjeći dojmu da mu je zapravo malo falilo da bude nešto posebno. To se ne odnosi toliko na Pitta i Cotillard, koji nisu Bogart i Bergman, i kojima na kraju balade ipak nedostaje zajedničke “kemije”. Mnogo se intrigantnijim čini izuzetna briga o banalnim, ali fascinantnim detaljima, poput nastojanja da se rekonsturiraju autentične letjelice poput “Avro Lancastera” i “Westland Lysandera”, odnosno kao dio soundtracka koristi znameniti francuski evergrin “J’attendrai” Rine Ketty. A isto tako se zanimljivim čini i Zemeckisovo korištenje motiva rata kao doba kada su se zbog stalne prijetnje smrti tradicionalne društvene norme bacale kroz vjetar, pa si može priuštiti da u Tajnoj vezi Lizzy Caplan tumači lik protagonistove sestre i kolegice koja održava otvorenu lezbijsku vezu. No, to se na kraju svodi tek na digresiju, odnosno ustupak normama današnjeg “političkog korektnog” Hollywooda. Neki hrabriji, buntovniji ili razigraniji filmaš bi od svega toga mogao napraviti pravi spektakl poput Paula Verhoevena u Crnoj knjizi. Zemeckis je svoju priliku propustio.
TAJNA VEZA
(ALLIED)
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, Jared Harris, Matthew Goode, Lizzy Caplan
scenarij: Steven Knight
režija: Robert Zemeckis
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 124 min.
OCJENA: 5/10
ZARAZA
(CONTAGION)
uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet
scenarij: Scott Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje: 106'
(izvor: Wikipedia)
Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.
Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.
Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.
Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.
Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
PONOĆ U PARIZU
(MIDNIGHT IN PARIS)
uloge: Owen Wilson, Marion Cotillard, Rachel McAdams, Corey Stoll
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja: MediaPro/Gravier, SAD/Španjolska, 2011.
trajanje: 100'
Ono što se nekada govorilo za jazz – da je to glazba koja pruža više užitka onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju – moglo bi se isto tako reći i za najveći dio opusa Woodyja Allena. Ili bi barem takav dojam mogla dati filmografija koja se ističe količinom i brzinom stvaranja novih naslova, kao i na osnovu toga prilično predvidljivim oscilacijama u kvaliteti. Ipak, ma koliko Allenovi filmovi imali reputaciju da neugodno sliče jedan na drugi, čini se da je posljednjih nekoliko godina njegov opus nešto drukčiji nego ranije, makar i zbog banalne činjenice da je mjesto radnje svojih ostvarenja premjestio iz New Yorka na Stari kontinent, odnosno ostao iza kamere, prepustivši mnogo darovitijim glumcima da tumače njegove alter egoe. Posljednje takvo ostvarenje je Ponoć u Parizu, kojem je dodatni publicitet dao angažman francuske Prve dame u jednoj od sporednih uloga, a koji je Allenu pružio i najveći komercijalni uspjeh u cijeloj karijeri.
Allenov alter ego u ovom slučaju je Gil (Wilson), relativno uspješni holivudski scenarist koji se zajedno sa zaručnicom Inez (McAdams) pridružio njenim roditeljima na poslovnom putovanju u Parizu. Dok Inez na boravak u francuskoj prijestolnici gleda kao na rutinu, Gil, koji sanjari o tome da napiše veliki roman, oduševljen je boravkom u romantičnom gradu u kojem su 1920-ih živjeli i stvarali slavni američki književnici iz Izgubljene generacije. I dok se Inez sve više udaljava od Gila, pronašavši srodnu dušu u svom starom prijatelju i površnom pseudo-intelektualcu Paulu (Sheen), dotle Gil nastoji proživjeti potpuno iskustvo Pariza te tako jedne večeri zaglavi u pariškoj ulici u ponoć. Tamo ga putnici u jednom oldtajmeru pozovu da im se pridruži u vožnji. On to čini i započinje magično putovanje tijekom koga će Gil, između ostalog, upoznati i Adrianu (Cotillard), studenticu modnog dizajna u koju se strasno zaljubi.
O tome koliko Allen voli ono što radi možda najbolje svjedoči uvodna sekvenca, koja se sastoji isključivo od prizora ulica Pariza, uključujući najpoznatije turističke atrakcije, a čija duljina itekako upada u oči kada se uzme da je Ponoć u Parizu zapravo prilično kratak film. Iz nje se također može vidjeti kako njujorški filmaš sa svojim protagonistom dijeli i opčinjenost francuskim glavnim gradom, pa ne iznenađuje što je Pariz sveden na idealiziranu viziju u kojoj nema mjesta za “problematične” detalje poput banlieua i automobila u plamenu. Narativni okvir za tu filmsku razglednicu Allen nije najbolje napravio, te su likovi površni, pogotovo kada je riječ o Inez, vjerojatno jednoj od najnezahvalnijih uloga u karijeri Rachel McAdams. Allen također koristi priliku i za nekoliko jeftinih štoseva na račun američke desnice – praksa koja mu čuva fanove među antiameričkim snobovima s ove strane Velike bare, ali koja više odaje nedostatak kreativnosti.
Allen je mnogo kreativniji kada je u pitanju glavni “štos” koji bi Ponoć u Parizu trebao učiniti drukčijim u odnosu na njegovije ranije filmove. Usprkos toga što i nije baš previše originalan i što će gledatelj vrlo brzo otkriti kojim pravcem kreće radnja, on vrlo dobro služi filmu. Gledatelji, barem oni malo obrazovaniji, bit će impresionirani načinom na koji oduševljeni Allen stvara jedan stari/novi svijet i u tu svrhu koristi hrpu poznatih i manje poznatih glumaca, među kojima se najviše ističe relativno nepoznati Corey Stoll u “skidanju” jednog poznatog književnog celebrityja. On također filmu daje i temu, odnosno priliku za Allena da kroz svoje junake raspravlja o fenomenu nostalgije i vječnim nezadovoljstvom postojećom situacijom. Allen taj svoj pristup kompromitira pomalo previše banalnom završnicom, kada glavnom junaku, koji je naučio svoju lekciju, daje možda ipak nezasluženu nagradu. Ipak, lucidnosti i “pozitivnih vibracija” koje tome prethode ima dovoljno da gledatelji takav hepi end neće previše zamjeriti.
