RECENZIJA: Kapetanica Marvel (Captain Marvel, 2019)

Iako je Marvelov filmski univerzum jedan od donedavno rijetkih primjera u kojem Hollywood pokušava mijenjati paradigmu A-produkcije i preuzimati donedavno nezamislive rizike, prošle se godine pokazalo da Marvel Studios ne misli otkrivati toplu vodu. Strategija pripreme za veliko finale serije je preuzeta od prethodne godine. Isto kao što je 2018. kao svojevrsna “artiljerijska priprema” za glavnu ljetnu uzdanicu – Osvetnici: Rat beskonačnosti – poslužio film Crna pantera, u kojem se uvodi novi član elitnog tima superheroja, tako je 2019. za Osvetnici: Završna igra poslužio isti takav film gdje se uvodi novi superheroj po imenu Kapetanica Marvel. U oba slučaja je novi superheroj bio pripadnik onoga što hollywoodski salonski ljevičari vole nazivati “potlačenom manjinom” – crnac, odnosno žena. I u oba slučaja je zbog toga novi film dobio političke konotacije i ekstra publicitet vezan uz navodne kontroverze. U potonjem slučaju je, pak, sve to podignuto na višu razinu, i zahvaljujući glavnoj glumici Brie Larson, inače dobitnici “Oscara” za film Soba, koja je, promovirajući film izjavila da je ovo film prije svega posvećen ženama, etničkim, rasnim i drugim manjinama kojeg bijeli heteroseksualni muškarci ne bi trebali gledati, a ako ga pogledaju nemaju nikakvo pravo komentirati niti kritizirati. Uslijedila je predvidljiva reakcija geekova koji su to shvatili kao rukavicu u lice, odnosno masovni troleraj na društvenim mrežama i prigodno zgražanje “prosvijećenih” i “woke” dušobrižnika koji su sirotoj Brie Larson i milijarde dolara teškoj franšizi koju predstavlja priskočili u pomoć. Takav se publicitet odrazio i na predvidljivo uspješan promet na kino-blagajnama i očekivano “pumpanje” publiciteta za Marvelovu Završnu igru.

Naslovni lik, koji tumači Larsonova, je Vers, pripadnica Zvjezdanih snaga, elitne formacije Kree Carstva, koju muče noćne more vezane uz tajanstvenu ženu, i kojoj njen pretpostavljeni i mentor Yon-Rogg (Law), savjetuje da pokazuje što manje emocija. To je vrlo važno jer se Kree nalazi u dugotrajnom ratu sa Skrullima, rasom koja je u stanju mijenjati oblik, odnosno preuzimati lik i kratkotrajna sjećanja svojih neprijatelja. U jednom takvom okršaju Vers bude zarobljena i dovedena kod Talosa (Mendelsohn), vođe Skrulla, ali mu uspije pobjeći i završi u Los Angelesu 1995. godine. Njeni pokušaji da stupi u kontakt s pretpostavljenima privlače pažnju tajne vladine organizacije S.H.I.E.L.D. čiji je agent Nick Fury (Jackson) hapsi, ali ubrzo s njom počne surađivati kako bi joj pomogao da ne samo da se spasi od Skrulla, nego da riješi i misterij vlastitog porijekla. Njena sjećanja su, naime, vezana uz Zemlju, odnosno tajnu zrakoplovnu bazu gdje je izvjesna dr. Wendy Lawson (Benning) radila na Projektu Pegaz, eskperimentalnom motoru koji postiže brzinu svjetlosti. Vers mora otkriti kako je povezana s tim projektom, a u čemu bi joj mogla pomoći Maria Rambeau (Lynch), crna zrakoplovna časnica za koju se na kraju ispostavi da joj je bila kolegica i najbolja prijateljica.

Scenaristi Kapetanice Marvel su se našli pred sličnim problemom kao i autori drugih filmova serije u kojima se uvodi novi glavni junak, a u ovom slučaju još većim, s obzirom da Kapetan Marvel (koji je u originalnim stripovskim inkarnacijama bio muškarac) ne predstavlja prvu marvelovsku ligu te da s njime većina obične publikenije upoznata. To znači da je trebalo dostaviti kakvu-takvu “priču o nastanku”, ali ne nauštrb glavne akcije i zapleta. Anna Biden, Ryan Fleck i Geneva Robertson-Dworet su za to pronašli vrlo dobro rješenje – akcija započinje in media res, ali je glavna heroina opterećena amnezijom, odnosno tek na temelju vizija, indicija i flashbackova mora otkriti tko je, što je, koje superherojske moći ima, kako ih je stekla i za što ih, zapravo, treba koristiti. Tako je, barem u prvoj polovici, sačuvan brz tempo i oni koje zanima akcija imaju prilike vidjeti nekoliko prilično zanimljivih scena. I sam početak je vrlo dobar, prije svega način na koji je prikazan svijet Kreeja, na način sličan, ali bitno različit kao mnoge druge supertehnološke vanzemaljske utopije iz Marvelovog filmskog univerzuma. Dobrom se pokazala i odluka da se radnja odvija 1995. godine, s obzirom da se time stvorila prilika da se prikaže još jedna “priča o nastanku”, odnosno kako su započeli Osvetnici. To je bila dobra prilika da se iskaže suvremena hollywoodska tehnologija digitalnog pomlađivanja, odnosno prilika da Samuel L. Jackson i Clark Gregg tumače mlade agente Furyja i Coulsona.

Smještanje radnje u prošlost se također shvatilo i kao prilika da se publici servira malo nostalgije prema 1990-im, ali se u tome ipak pretjeralo, s obzirom da mnogi pop-pjesmuljci iz tog doba sviraju u trenucima kada je njihova povezanost s događajima na ekranu prilično upitna. Mnogi će to shvatiti kao iritantni “fan servis” za demografsku skupinu za koju je malo vjerojatno da se pretrgla potrčati u kino-dvorane, a teško je da će među njome nostalgiju za 1990-im osjećati stanovnici paralela i meridijana gdje je bilo daleko manje blagostanja i mira nego u Clintonovoj Americi. Najveći problem za film je, međutim, naslovni lik heroine, koja je prilično loše napisana i osmišljena. Iako flashbackovi dostavljaju pretpostavljeni ultrafeministički sadržaj, odnosno sugeriraju da se od najranijih godina morala boriti sa seksističkim predrasudama, sva ta borba zapravo nije značila ništa, s obzirom na scenu u kojoj se jasno pokazuje da je svoje superherojske moći stekla prije svega neobično sretnim i ne baš uvjerljivim spletom okolnosti, odnosno time što se u trenutku jedne eksplozije našla na najboljem/najgorem mjestu. I nakon toga je Kapetanica Marvel stekla ne samo superherojske, nego hiperherojske moći koje su superiornije svime onime čime raspolažu Thor, Iron Man i ostatak družina, nego se s njima snalazi daleko brže i uspješnije. Zbog toga završni obračun u kojem Zemlju spašava od još jedne potencijalne apokalipse izaziva zijevanje, ali i stvara još jedan problem za scenariste Završne igre. Oni, naime, moraju stvoriti neki zbilja dobar razlog zbog kojeg nije s ostatkom družine Osvetnika nije vodila borbu s Thanosom, odnosno zašto Rat beskonačnosti nije završio drukčije i bio bitno kraći. U slučaju Kapetanice Marvel odgovori na to pitanje nisu dani, a i iritantni “retroaktivni kontinuitet” ostavlja loš dojam.

S tako loše napisanim i osmišljenim likom čak ni oskarovka Larson ne može načiniti previše, te je njena izvedba u debeloj sjeni njenih možda ne tako razvikanih, ali zato efektnijih kolega. To se odnosi prije svega na Jacksona, koji očigledno uživa u situaciji gdje je Fury konačno jedan od važnijih likova, ali i australskog glumca Bena Mendelsohna koji se u ulozi Talosa sjajno snalazi čak i pod tonama šminke i CGI-ja. Ostatak glumačke postave nije nešto posebno, a što uključuje Judea Lawa u još jednom rutinerskom i zaboravljivom nastupu. Kapetanica Marvel je postigla komercijalni uspjeh, ali ga duguje prije svega tome što je dio šire cjeline Marvelovog univerzuma. Sama po sebi predstavlja šašavu ali neproduhovljenu space operu nalik na Jupiter u usponu, odnosno jasan pokazatelj da će se čak i takvoj seriji kao što je Marvelova kreativni resursi prije ili kasnije presušiti.

KAPETANICA MARVEL

(CAPTAIN MARVEL)

uloge: Brie Larson, Samuel L. Jackson, Ben Mendelsohn, Djimon Honsou, Lee Pace, Lashana Lynch, Gemma Chan, Anette Benning, Clark Gregg, Jude Law

scenarij: Anna Boden, Ryan Fleck, Geneva Robertson-Dworet

režija: Anna Boden & Ryan Fleck

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 124 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Nuspojave (2013)

English: Steven Soderbergh in Madrid. Cropped ...
Steven Soderbergh (izvor: Wikimedia Commons)

NUSPOJAVE
(SIDE EFFECTS)
uloge: Rooney Mara, Jude Law, Catherine Zeta Jones, Channing Tatum
scenarij: Frank Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

U današnjem Hollywoodu malo filmaša sebi mogu priuštiti ritam proizvodnje novih filmova kao Steven Soderbergh, koji je u 24 godine izbacio čak 27 cjelovečernjih ostvarenja. Takva hiperprodukcija obično sa sobom povlači potrebu za stalnim stilskim i tematskim inovacijama. Soderbergh se uistinu trudio da mu svaki novi film bude različit od prethodnog, čak i po cijenu ponekad pretencioznih eksperimenata s katastrofalnim rezultatima. No, kada bi se Soderberghu poklopile karte, slijedili su uspjesi na kino-blagajnama i festivalima. Njih se nakupilo dovoljno da sebi priušti najavu povlačenja sa filma, tako da bi mu “Nuspojave”, koje su se upravo pojavile u našim kinima, trebale biti, barem na neko vrijeme, posljednja stavka u filmografiji.

Radnja novog filma započinje na Manhattanu gdje živi Emily Taylor (Mara), mlada i lijepa žena čiji se nekadašnji idilični život raspao nakon što joj je muž Martin (Tatum) zbog burzovnih špekulacija završio u zatvoru. Nakon nekoliko teških godina je muž pušten na slobodu, ali se Emily i dalje osjeća nesretno te pokuša izvršiti samoubojstvo. Zbog toga završi u bolnici gdje joj iskusni psihijatar dr. Jonathan Banks (Law) dijagnosticira depresiju te je počne liječiti kroz kombinaciju psihoterapije i antidepresivnih lijekova. Neki od tih lijekova, međutim, imaju bizarne i neugodne nuspojave. Nastojeći ih izbjeći, Banks svojoj pacijentici daje nove eksperimentalne medikamente, dijelom motiviran i lukrativnom suradnjom s farmaceutskim tvrtkama. Emilyno stanje se, međutim, nimalo ne poboljšava, a što će na kraju dovesti do tragičnih posljedica.

Soderberghovo nastojanje da se publici ponudi “nešto drugo” se u slučaju “Nuspojava” odražava kroz zanimljiv žanrovski eksperiment. Film, naime, započinje kao svojevrsna antiteza “I u dobru i u zlu” – dok je film Davida O. Russella bio romantična komedija o maničnim duševnim bolesnicima, dotle se “Nuspojave” doimaju kao mrtvački ozbiljna drama o depresiji kao jednoj od najraširenijih i najneugodnijih bolesti današnjice. Sve je to dodatno začinjeno s time da se zaplet stavlja u kontekst aktualnih zbivanja, prije svega ekonomske krize, a scenarij Scotta Z. Burnsa se također pozabavio očigledno univerzalnom temom korupcije u zdravstvu, beskrupuloznosti farmaceutske industrije, burzovnog kriminala kao i ponekad tanke granice između liječničke prakse i kriminalnih zloporaba povjerenja. Ili barem tako izgleda sve negdje do polovice filma, kada one odjednom počnu skretati u vode “čistog” kriminalističkog trilera, s iznenadnim obratima koji izgledaju tek nešto bolje od prosječne epizode “Zakona i reda”. Do odjavne špice će ti obrati, pak, izgledati sve manje šokantni, pa će ih oni manje iskusni gledatelji uspjeti predvidjeti, uključujući neke scenarističke detalje karakteristične za ostvarenja koja se obično nazivaju eksploatacijskim “trashom”.

Scenarističke i konceptualne nedostatke “Nuspojava” koliko-toliko kompenzira Soderberghova režija, ali najveći adut filma predstavlja Rooney Mara. Ovim nastupom se mlada glumica nastoji maksimalno “odlijepiti” od uloge Lisbeth Salander u “Muškarci koji mrze žene”; u odnosu na taj lik je gotovo neprepoznatljiva i prilično uvjerljiva kao fizički i psihički krhka žena, nalik na protagonistice klasičnih hitchockovskih trilera. Jude Law je, pak, bio mnogo slabije sreće s prilično nezahvalnom ulogom psihijatra – ne samo što engleski glumac još uvijek izgleda previše mlad za iskusnog medicinskog profesionalca, nego će i publici trebati vremena da shvati da li je riječ o pozitivcu, negativcu ili duševnom bolesniku. Catherine Zeta-Jones je u svojoj ulozi nešto uvjerljivija, ali se ne pojavljuje tako često. Opći dojam je da je Soderbergh ponovno napravio film koji je istovremeno previše “umjetnički” i previše “komercijalan”. Valja se nadati da mu neće biti posljednji, jer postoje bolji načini da se okonča nečija filmska karijera.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Ana Karenjina (2012)

Keira K as Anna K (1 of 2)
(izvor: Photogrammaton)

ANA KARENJINA
(ANNA KARENINA)
uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander
scenarij: Tom Stoppard
režija: Joe Wright
proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012.
trajanje: 130 '

Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.

Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).

Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”.  Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.

Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Sherlock Holmes: Igra sjena (2011)

Sherlock Holmes: A Game of Shadows
(izvor: Wikipedia)

SHERLOCK HOLMES: IGRA SJENA
(SHERLOCK HOLMES: A GAME OF SHADOWS)
uloge: Robert Downey Jr., Jude Law, Noomi Rapace, Jared Harris, Kelly Reilly
scenarij: Kieran & Michele Mulroney
režija: Guy Ritchie
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  128 '

Koliko je opala kvaliteta američke filmske industrije najbolji svjedoče slučaj Sherlocka Holmesa od prije dvije godine. Iako jedno od rijetklih ugodnih iznenađenja iz Hollywooda, ostvarenje Guya Ritchieja, zapravo, nije bilo posebno dobar film; njegov uspjeh je samo u tome što je autor, ponovno oživotvorivši najpoznatijeg detektiva na svijetu, obavio zanatski korektan posao i tako ljubitelje Holmesa lišio frustracija koje muče poklonike drugih slavnih likova. Nešto slično bi se moglo reći i za ovogodišnji nastavak – ne naročito bolji, ali zasigurno ne i lošiji od prethodnika, što ga samim time čini boljim od prosjeka holivudske produkcije.

Novi film, čiji je podnaslov Igra sjena, za radnju ima ono što je sugerirao njegov prethondik – sraz Sherlocka Holmesa (Downey) sa svojim najpoznatijim i najopasnijim neprijateljem, profesorom Moriartyjem (Harris). Ekscentrični londonski detektiv, koji je godinama nastojao raskrinkati zlikovca čije su intelektualne sposobnosti gotovo jednake njegovima, na samom početku dobija i nekoliko osobnih motiva za obračun s “Napoleonom zločina”. Jedan od njih se tiče i njegovog vjernog pomoćnika dr. Watsona (Law), koji se upravo oženio, ali i postao Moriartyjeva meta, pa umjesto medenog mjeseca sa suprugom Mary (Reilly), mora Holmesa pratiti u Pariz. Tamo njih dvojica uz pomoć romske gatare Simze (Rapace) pokušavaju osujetiti Moriartyjev plan da bombaškim atentatima izazove rat među europskim velesilama.

Guy Ritchie ovaj put nije otkrivao toplu vodu te Igra sjena po svom stilu prilično podsjeća na prethodnika. To, dakako, uključuje inzistiranje na Holmesu kao akcijskom junaku umjesto intelektualcu, pa je film prepun scena eksplozija i tučnjava. Tome su pridodane i pucnjave koje se svojom količinom čine primjerenijima žanru “špageti” vesterna, pogotovo s obzirom na korištenje u vrijeme radnje tek izumljenog automatskog oružja.

Sve te scene, međutim, uglavnom funkcioniraju kao dio zaokružene cjeline, i to prije svega zahvaljujući kvalitetnom scenariju bračnog para Kierana i Michele Mulroney koji je radnju čvrsto ukotvio u univerzum Arthura Conana Doylea, odnosno temeljio na priči koju će poklonici slavnog detektiva lako prepoznati. Gledateljima se, također, pruža prilika da osim viktorijanske Engleske pogledaju i kontinentalnu Europu u doba Belle epocquea, bilo da je riječ o pariškim operama i otmjenim restoranima, bilo sumornim industrijskim gradovima carske Njemačke. Ton filma je, pak, daleko ozbiljnijiji i mračniji u odnosu na prethodnika; tome pridonosi i povijesni kontekst, odnosno spoznaja da protagonist, u najboljem slučaju, može tek odgoditi apokalipsu koja se uistinu dogodila; gledatelji u filmu također mogu prepoznati i odjeke današnjih naslovnica, bilo da je riječ o terorizmu ili eskalaciji svađa među europskim vladama.

Robert Downey Jr., iako svjestan da nikada neće nadmašiti Jeremyja Bretta u tumačenju naslovnog lika, doima se prilično raspoloženim, a isto se može reći i za ostatak glumačke ekipe. Igra sjena se također može pohvaliti i vrlo dobrim negativcem u obliku Jareda Harrisa, čiji je lik prikazan više nego dostojnim protivnikom Holmesu i na fizičkom i na intelektualnom planu. S druge strane glavni ženski lik nije najbolje iskorišten; švedska glumica Noomi Rapace, koja se kao Lisbeth Salander proslavila u originalnoj Millennium trilogiji, svedena je na peti kotač i, zapravo, zasjenjena od mnogo životnije epizodistice Kelly Reilly. Humor u nekim scenama, pogotovo onima gdje Stephen Fry tumači Sherlockovog brata Mycrofta, se doima preisforsiranim. Usprkos toga, Igra sjena zaslužuje preporuke kao primjer da se i više od jednog stoljeća star predložak može iskoristiti na svjež, zabavan i kvalitetan način.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Zaraza (2011)

 

ZARAZA
(CONTAGION)
uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet
scenarij: Scott Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  106'

Contagion (film)
(izvor: Wikipedia)

Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.

Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.

Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.

Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.

Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)