Zaželjet će drumovi globalnog zatopljenja…

Tamo negdje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih se vjerovalo da je povijesti došao kraj, odnosno da će cijeli svijet postati jedna sretna obitelj pod liberalnom demokracijom kao najboljim od svih mogućih svjetova. Krajem 1990-ih se vjerovalo da su SAD jedina supersila i da to, zapravo, i nije loše s obzirom na Pax Americanu. Kada se za kraj 2000-ih bude tražilo neko slično vjerovanje, ono će se vjerojatno pronaći u tezi o zlim fosilnim gorivima koja izazivaju globalno zatopljenje.

Al Goreova babaroga bi, zapravo, vrlo skoro mogla početi sličiti na dobru vijest, barem ako je vjerovati američkom geologu dr. Donu Easterbrooku koji tvrdi kako Zemlju umjesto povećanja čeka globalno smanjenje prosječne temperature. Easterbrook vjeruje da je proces počeo te da bi trebao potrajati sve negdje do 2030. godine kada bi opet došlo do zatopljenja koje će potrajati nekih tridesetak godina, nakon čega dolazi novo globalno zahlađenje.

Svima onima koji tvrde da Easterbrook nije u pravu najbolji bi odgovor trebao biti da bi zbilja bilo dobro da Easterbrook nije u pravu. Odnosno, ako se mora birati između globalnog zatopljenja i globalnog zahlađenja, većina razumnih ljudi će odabrati ovo prvo.

Naime, globalno zahlađenje bi izazvalo drastičan pad poljoprivredne proizvodnje, kao i drastično povećanje potrošnje i cijene goriva. A sve to uz povećanje broja stanovnika na planetu i brige oko toga kolike su, zapravo, zalihe fosilnih goriva. Neka povijesna iskustva, također, govore da je globalno zahlađenje sve nego dobra stvar. Primjer drastičnog pada temperature pruža početak 14. stoljeća, kada je došlo do propasti danskih kolonija na Grenlandu, odnosno nestanak vinove loze iz Engleske, a nakon čega je došla i epidemija tzv. Crne smrti koja je opustošila Evropu. U usporedbi sa time sve horor-priče o globalnom zatopljenju izgledaju kao nešto s čime se može živjeti.

Za vulkan i za potrese je krivo, naravno, globalno zatopljenje

Potres na Haitiju je, nakon cunamija 2004. godine, bio prvi događaj u kojem je u jednom relativno kratkom vremenu stradalo više stotina tisuća ljudi. Taj kataklizmički događaj je, dakako, potakao suvremene medije da za svako najbanalnije podrhtavanje tla bogu iza nogu koriste oznake “prijelomne vijesti”. I, naravno, bilo je za očekivati da će se borci protiv globalnog zatopljenja – uzdrmani Climategateom, fijaskom u Kopenhagenu i rekordno hladnom zimom – uhvatiti za potrese kao za slamku, koja je u međuvremenu narasla u “neoborivi dokaz” Lovelockove Gajine hipoteze.

Tu hipotezu – prema kojoj je Zemlja živi organizam, a ljudi nametnici koja dotična nastoji ukloniti raznoraznim klimatskim i geološkim katastrofama – je sada prihvatio CNN, barem u vidu komentara koji je napisao književnik Alan Weisman, poznat kao autor knjige Svijet bez nas. Weisman tvrdi da globalno zatopljenje izaziva potrese i vulkane i to tako što njime izazvano otapanje ledenjaka “naglo smanjuje pritisak na Zemljinu koru”, odnosno izaziva trajnu geološku nestabilnost.

Postoji velika vjerojatnost da će Weismanova teza o “Zemlji koja uzvraća udarac” naslijediti Goreovu Neugodnu istinu kao “znanstveno evanđelje” našeg doba.

I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

Globalno zahlađenje zamrznulo oporavak svjetske ekonomije?

Statistički gledano, američka, britanska i cijeli niz ekonomija je izašao ili u ovom trenutku izlazi iz recesije. Sve to lijepo zvuči, sasvim u skladu s najavama koje su davali dežurni optimisti na početku krize, ali to ono što se zove “obična raja” nekako nije uspjela osjetiti, pa sada diljem Evrope imamo štrajkove i ulične proteste.

A takvih stvari bi, ekonomisti upozoravaju, trebalo biti još više, jer bi taj veliki “oporavak” – ako je ikada i postojao – trebao biti zamrznut poput prerano  sazrijelih pupoljaka, odnosno globalna recesija bi na svojim grafikonskim pokazateljima umjesto popularnog slova “U” imala omraženo slovo “W”. Stvar je u tome da su mnoge vlade, nastojeći spriječiti bankovni kolaps, potrošile sve što se moglo potrošiti, odnosno da više nema novca pa slijedi masovno “stezanje remena” koje bi, prema nekim najavama, moglo potrajati ne par godina, nego i par desetljeća.

U međuvremenu će, pak, kao glavni krivac za postojeće stanje služiti i dobra stara klima. Tako se neočekivano loši rezultati na burzama i sve lošiji indeksi povjerenja u vodećim zapadnim ekonomijama pripisuju neočekivano hladnom vremenu koje je potencijalne konzumente zadržalo kod kuće.

Ako se ovakve “zimske radosti” nastave, nije teško zamisliti da će za nekih 10-20 godina na globalno zatopljenje kao na jedinu nadu za spas čovječanstva od gladi i siromaštva.

Indija okrenula leđa IPCC-u

Globalne temperature možda rastu, ali kredibilitet IPCC-a – UN-ovog tijela koje je trebalo nadgledati taj proces i biti glavni autoritet vladama što činiti po t0m pitanju – izvjesno pada. Najnoviji u nizu skandala vezanih uz, najblaže rečeno, ne baš najuredniju znanstvenu podlogu njegovih izvještaja, doveo je i do pucanja veza između tog tijela i jedne od najvažnijih i najmoćnijih svjetskih država.

Indija je tako preko svog ministra za okoliš Jairama Ramesha najavila da će osnovati vlastito tijelo za praćenje klimatskih promjena pod nazivom Nacionalni institut za himalajsku glaciologiju. Najava dolazi nedugo nakon otkrića da su navodi IPCC-ovog izvještaja o topljenju himalajskih ledenjaka do godine 2035. godine bili temeljeni na znanstvenom radu kojeg se autor u međuvremenu bio odrekao, odnosno kako većina ozbiljnih znanstvenika u svijetu tvrdi da će se himalajski ledenjaci u najgorem slučaju otopiti za nekoliko stoljeća, a ne desetljeća.

Iako indijska vlada tvrdi da Institut “neće biti suparnik” IPCC-u, ovaj potez nije teško protumačiti kao šamar UN-ovom tijelu, a još više njegovom čelniku Rajendri Pachauriju koji je, inače, rodom iz Indije.

Indijska vlada je kritizirala izvještaj upravo zbog navoda o topljenju ledenjaka na Himalaji koji su se, prema njenim podacima, posljednjih godina počeli povećavati umjesto smanjivati. Za Indiju je to pitanje od izuzetne važnosti, s obzirom da bi poremećaji ledenjaka na Himalaji doveli do poremećaja opskrbe vodom na sjeveru Indije, odnosno potencijalne katastrofe za najveći dio od milijardu njenih stanovnika.

Indijska vlada tvrdi da se himalajski ledenjaci ne smanjuju nego povećavaju, a što uključuje i Siachen, znameniti ledenjak oko koga se 1980-ih ratovalo s Pakistanom.

Hoće li zbog klimatskih skandala pasti šef IPCC-a?

“Kada kiši, onda pljušti” je uzrečica čije ironično značenje se ovih dana teško moglo izbjeći u slučaju Rajendre Pachaurija, predsjednika UN-ove Međunarodne komisije za klimatske promjene (IPCC). Institucija čija se riječ od strane mnogih opinion makera smatrala svetim pismom, odnosno autoritetom o kome nema niti smije biti ikakve rasprave, pogođena je serijom skandala, uključujući i one koja njene nalaze – na temelju kojih se stvarale političke odluke koje bi trebale odrediti život stotina budućih generacija – dovode u pitanje.

Tako je priča o topljenju ledenjaka na Himalajima do 2035. godine, odnosno činjenica da se ta špekulacija bez ikakve ozbiljne znanstvene potvrde (pa čak i uz naknadno odricanje njenog autora) našla u službenom izvještaju IPCC-a samo potvrdila bojazni da je IPCC političko,  a ne stručno tijelo, odnosno da je znanstvena utemeljenost njegovih tvrdnji, u najmanju ruku, upitna.

Samo par dana kasnije dolazi vijest da je IPCC u svoj službeni izvještaj ubacio isto tako “problematične” tvrdnje da će povećanje temperature u svijetu dovesti do povećanja ljudskih i materijalnih šteta izazvanih uraganima i poplavama. Za znanstveni rad na kojem se temelje te tvrdnje se ispostavilo da nije prošao stručnu provjeru, odnosno da su neki od IPCC-ovih stručnjaka tražili da se te tvrdnje izbace iz službenog izvještaja. Međutim, on je ostao dio službenog izvještaja, i njime su se, između ostalog, koristili britanski ministar okoliša Ed Milliband i drugi zapadni političari kao argumente pred konferenciju u Kopenhagenu.

Najnoviji skandal, koji je doveo u pitanje autoritet IPCC-a, mogao bi za posljedicu imati ostavku njegovog šefa Rajendre Pachaurija. Njegovim radom prvenstveno nisu zadovoljni skeptici teorije o globalnom zatopljenju, ali Telegraphov Geoffrey Lean podsjeća kako je njegov dolazak na čelo IPCC-a godine 2002. izazvao bijes zagovornika tog danas sve kontroverznijeg konceptga.

Ledenjaka na Himalaji će (ipak) biti

Zagovornici teze o globalnom zatopljenju – ili, da budemo precizniji, medijske histerije kojom se svakojake dalekosežne mjere nastoje progurati pod firmom borbe protiv globalnog zatopljenja – skepticima imaju običaj zatvarati usta tvrdnjom kako o njihovoj tezi nema spora, odnosno da postoji “jasan znastveni konsenzus”. Kao krunski dokaz se navode izvještaji UN-ove Međunarodne komisije za promjenu klime (IPCC), čije se svako slovo treba tretirati kao Sveto pismo.

Vjernicima globalnog zatopljenja će, pak, biti problem suočiti se s činjenicom da je i sam IPCC priznao kako je nešto od tog njegovog konsenzusa bilo temeljeno na klimavim nogama (nezavisno od “kuhanja” podataka i sličnih detalja afere Climategate). Posljednji primjer predstavlja upozorenje o tome da će se ledenjaci na Himalaji otopiti do 2035. godine, a koje se pojavilo u IPCC-ovom izvještaju iz 2007. godine.

IPCC-ovi stručnjaci, pak, sada tvrde da upozorenje nije bilo temeljeno na nikakvim čvrstim znanstvenim podacima, nego na jednom jedinom članku objavljenom u časopisu New Scientist iz 1999.  godine. Članak je, pak, sadržavao intervju sa Siyedom Hasnainom, indijskim znanstvenikom sa Sveučilišta Jawaharlal Nehru u New Delhiju. Dr. Hasnain, pak, danas tvrdi da je ono što je tada izjavio bila “špekulacija” i da danas ne misli da će do 2035. doći do otapanja ledenjaka.

Ta “špekulacija” će biti izbačena iz sljedećeg IPCC-ovog izvještaja, tvrdi profesor Murari Lan, koji je u IPCC-u zadužen za pitanja ledenjaka.

Loše i dobre vijesti za Obamu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.