I Nijemci sve hladniji prema globalnom zatopljenju

Donedavno se enormna popularnost Davida Hasselhofa u Njemačkoj često navodila kao najbolja ilustracija drastičnih, a možda i nepremostivih kulturnih i drugih razlika između Nijemaca i Amerikanaca. Kako stvari stoje, te razlike ne uključuju odnos prema globalnom zatopljenju, barem ako je vjerovati anketama koje – slično kao i s druge strane Atlantika – bilježe sve manje brige za taj fenomen, odnosno vjerovanja da postoji u obliku kakvom ga servira svjetski medijsko-politički establishment.

Anketa koju je za potrebe Der Spiegela provela agencija Infrastest navodi kako je trenutno samo 42 posto Nijemaca zabrinuto zbog globalnog zatopljenja. Izraz “samo” je primjeren, s obzirom da je u istovjetnom istraživanju od prije godinu globalno zatopljenje kao razlog za strah od budućnosti navelo čak 62 posto Nijemaca. Takvo opadanje zabrinutosti radi globalnog zatopljenja jest fenomen koji je zabilježen u SAD, gdje je u posljednjih godinu dana došlo do naglog porasta klimatskog skepticizma.

U njemačkom slučaju se rezultati najnovijih anketa tumače izuzetno oštrom zimom, ali i gubitkom povjerenja u službene prognoze IPCC-a i drugih tijela po pitanju promjene klime. Čak trećina anketiranih je izjavila da ne vjeruje u IPCC-ove podatke. Taj skepticizam se proširio i na dio njemačke znanstvene zajednice, pa je Leibnizova zajednica, organizacija koja okuplja njemačke znanstvene institute, zatražila da Rajendra Pachauri podnese ostavku s mjesta predsjednika IPCC zbog niza evidentnih pogreški i manipulacija podatacima u posljednjem godišnjem izvještaju te institucije.

Oglasi

Globalno zahlađenje zamrznulo oporavak svjetske ekonomije?

Statistički gledano, američka, britanska i cijeli niz ekonomija je izašao ili u ovom trenutku izlazi iz recesije. Sve to lijepo zvuči, sasvim u skladu s najavama koje su davali dežurni optimisti na početku krize, ali to ono što se zove “obična raja” nekako nije uspjela osjetiti, pa sada diljem Evrope imamo štrajkove i ulične proteste.

A takvih stvari bi, ekonomisti upozoravaju, trebalo biti još više, jer bi taj veliki “oporavak” – ako je ikada i postojao – trebao biti zamrznut poput prerano  sazrijelih pupoljaka, odnosno globalna recesija bi na svojim grafikonskim pokazateljima umjesto popularnog slova “U” imala omraženo slovo “W”. Stvar je u tome da su mnoge vlade, nastojeći spriječiti bankovni kolaps, potrošile sve što se moglo potrošiti, odnosno da više nema novca pa slijedi masovno “stezanje remena” koje bi, prema nekim najavama, moglo potrajati ne par godina, nego i par desetljeća.

U međuvremenu će, pak, kao glavni krivac za postojeće stanje služiti i dobra stara klima. Tako se neočekivano loši rezultati na burzama i sve lošiji indeksi povjerenja u vodećim zapadnim ekonomijama pripisuju neočekivano hladnom vremenu koje je potencijalne konzumente zadržalo kod kuće.

Ako se ovakve “zimske radosti” nastave, nije teško zamisliti da će za nekih 10-20 godina na globalno zatopljenje kao na jedinu nadu za spas čovječanstva od gladi i siromaštva.

Zima, zima, e pa šta je…

Živimo ili bismo trebali živjeti u razdoblju globalnog zatopljenja, ali je netko to, po svoj prilici, zaboravio reći instanci zaduženoj za određivanje vremenskih prilika. Među one koji se danas, suočeni s velikim hladnoćama, kiselo smiješe na spominjanje izraza “globalno zatopljenje” ovih dana su se našli i stanovnici Istočne obale gdje je hladni val s nezapamćenim snježnim oborinama nazvan “Snowpocalypse” ili “Snowmageddon”. Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje i da je tamošnji TV-meteorolog izgubio svoju hladnokrvnost. Sva sreća da se našem Sijerkoviću to (barem zasad) neće dogoditi.

Što je pjesnik Gore htio reći

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Al+Gore+Copenhagen&iid=3762258″ src=”b/d/3/8/7a.JPG?adImageId=8405875&imageId=3762258″ width=”234″ height=”172″ /]

Kako stvari stoje, kopenhagenskom samitu nije suđeno da uđe u povijest kao jedan od zvjezdanih trenutaka u povijesti čovječanstva ili borbi za ljepši i zdraviji svijet. Ne samo što je već prije samog početka tog velebnog skupa, njegov glavni cilj – borba protiv globalnog zatopljenja – kompromitirana izbijanjem afere Climategate, nego su i pregovori ukazali na velike, možda i nepremostive razlike između zapadnih i zemalja u razvoju. Tom dojmu su doprinijele i nemile scene nasilja na ulicama Kopenhagena, ali i rekordne hladnoće koje nekako cijelu tu priču o nužnosti borbe protiv globalnog zatopljenja čine sve nego uvjerljivom.

Sasvim u skladu s Murphyjevim zakonom, zloj sreći koja prati borce protiv globalnog zatopljenja nije mogao izbjeći ni njihov vođa, bivši američki potpredsjednik, oskarovac i nobelovac Al Gore. Na konferenciji u Kopenhagenu je, nastojeći maksimalno iskoristiti svoj autoritet da progura pregovore, upozorio javnost kako “postoji vjerojatnost od 75 posto” da će se arktički led otopiti za “pet do sedam godina”, i pri tome citirao američkog klimatologa dr. Wieslawa Maslowskog.

Da je Gore ovakve tvrdnje izrekao prije nekoliko mjeseci, one ne bi predstavljale problem. Međutim, nakon afere Climategate, javnost je ipak nešto malo sklonija katastrofične “najgore moguće scenarije” klimatskih promjena i njihovih posljedica  prihvaćati bez ikakvog zrnca soli. Čak i najokorjeliji fanovi sage o globalnom zatopljenju drže da je Gore svojom izjavom malo pretjerao, odnosno da entuzijazam kojim se svjetska javnost nastoji “senziblizirati” za taj problem ponekad zna biti kontrapoduktivna.

U konkretnom slučaju se Goreova izjava pretvorila u ozbiljan gaf, s obzirom da je većina klimatologa, uključujući alarmiste, sklonija eventualno topljenje arktičkog leda u najgorem mogućem scenariju smjestiti u razdoblje koje treba početi za 20-30 godina. A na kraju se javio i sam Wachowski, koji kaže da ga je Gore najvjerojatnije pogrešno protumačio, odnosno da nikada nije rekao da će se arktički led otopiti u roku od pet godina, nego da je vjerojatno da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi “pokoje ljeto bez ledenog pokrivača”.

Znači, trajnog topljenja leda neće biti, te je Gore, u nastojanju da spasi svijet, sebi dozvolio malo pjesničke slobode. Takva licencia poetica je možda fina stvar u književnosti i umjetnosti, ali nekako ju je teško pomiriti sa znanošću, odnosno od nje stvarati činjenice na temelju kojih se donose odluke koje će odlučivati o tome kako i da li će uopće živjeti buduće generacije.

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Ruski hakeri razotkrili “istinu” o globalnom zatopljenju?

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=global+cooling&iid=1575655″ src=”5/a/c/0/Middle_East_Instability_1fb7.jpg?adImageId=7694707&imageId=1575655″ width=”234″ height=”157″ /]

Znanstveni svijet – koji usprkos svem tehnološkom napretku nema običaj dolaziti na naslovnice novina – ovih je dana potresla vijest o “pothvatu” grupe. navodno ruskih, hakera koji su “provalili” E-mailove vodećih britanskih i američkih klimatologa, a čiji sadržaj u pitanje dovodi općeuvriježene “istine” o globalnom zatopljenju.

E-mailovi su ukradeni sa Sveučilišta Istočne Anglije, sadrže niz povjerljivih znanstvenih podataka, ali i međusobnih diskusija u kojima znanstvenici izražavaju čuđenje zbog toga što se nisu ostvarile prognoze o kontuiniranom porastu globalnih temperatura, ali i sve veću frustraciju zbog skeptika koji drže da je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću ništa drugo do jedan lijepi mit.

Neki od inkriminiranih mailova, kao što je onaj koga je napisao dr. Mann s Državnog sveučilišta Pennsylvanije, svjedoče kako neki znanstvenici koriste “trikove” kako bi podatke o temperaturi uskladili s modelima koji sugeriraju globalno zatopljenje. Takva otkrića se bez svake sumnje osnažiti argumente skeptika koji drže da je teza o globalnom zatopljenju proizvod ekonomskog i političkog pritiska kome su izloženi vodeći znanstvenici.

Hakiranje se, pak, inače zbilo neposredno pred sastanak u Kopenhagenu na kome su svjetski čelnici trebali odrediti novu strategiju borbe protiv globalnog zatopljenja. Međutim, već prije je, čak i iz usta Baracka Obame, rečeno da nekih spektakularnih rezultata na tom skupu neće biti. Razlog je možda u još uvijek nedovoljno objašnjenoj i po zagovornike globalnog zatopljenja nepovoljnoj činjenici da se prosječna globalna temperatura proteklih deset godina nije makla s mjesta.