RECENZIJA: Gangster te voli (2013)

GANGSTER TE VOLI
(GANGSTER OF LOVE)
nastupa: Nediljko Babić
scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
režija: Nebojša Slijepčević
proizvodnja: Restart, Hrvatska/Njemačka/Rumunjska, 2013.
trajanje: 75'

Povijest zna zloguke proroke počastiti ironijom na njihov račun. Tako se neki današnji uznemirujući socio-ekonomski trendovi mogu shvatiti kao svojevrsna potvrda, ali i istovremeno i antiteza desetljećima prilično popularnih tvrdnji kako će demografija doći glave ljudskoj civilizaciji. “Kvaka” je, pak, u tome da apokalipsu, kako stvari stoje, neće izazvati demografska eksplozija koja će pojesti sve resurse i zagaditi planet nego, naprotiv, demografska implozija koja će složenu, ali i prilično delikatnu mašineriju lišiti za nju ipak nužnih ljudskih “kotačića”. Možda je najbolji primjer za to ono što se zove “socijalna država”, gdje neka civilizacijska dostignuća, poput mirovina,  jednostavno više nije moguće održavati na teret sve manjeg i manjeg broja radnog sposobnih stanovnika. Te je trendove, s druge strane, prilično teško zapaziti ako netko živi u velikim i ljudima prepunim “cool” metropolama, kao što je, na primjer, Zagreb. Oni, pak, daleko lakše padaju u oči tamo gdje je ljudi po prirodi stvari manje, i gdje je svaki demografski gubitak daleko opipljiviji. Jedan od filmova koji se bavi tim ozbiljnim problemom, ali na prilično nenametljiv, ali svejedno efektan način, jest dokumentarni film Gangster te voli Nebojše Slijepčevića.

Naslovni lik filma je Nediljko Babić, parketar iz Runovića koji je posljednjih godina izgradio uspješnu karijeru bračnog posrednika. Babić, koji je nadimak “Gangster”, kako sam kaže, stekao zbog “snalažljivosti”, a ne zbog sklonosti kriminalu, je ličnost za koju je prilično jasno zašto bi mogla postati zanimljiva autorima dokumentarnih filmova – ne toliko zbog naročito “živopisne” biografije, koliko zbog neobičnog imidža, koji uključuje tamne naočale, pažljivo njegovane brkove, ali i paralelnu karijeru amaterskog pjevača. Babić, s druge strane, u filmu jasno pokazuje da svoj posao ne radi samo zbog novca, nego i zbog nastojanja da se u Hrvatskoj provede demografska obnova; a demografski problem je više nego akutan za njegovu rodnu Imotsku krajinu, mjesto gdje svake godine više ljudi umire nego što se rađa, a sve više više muškaraca provodi najbolje godine života bez da pronađu životnu družicu. Babić se tom problemu nastoji suprotstaviti na nekonvencionalan način, nastojeći dobaviti potencijalne supruge iz istočnijih dijelova Europe, te, kako sam kaže, ne obazirući se previše na ovim prostorima često tako bitne razlike u vjeri, naciji ili rasi. Kao svojevrsni narativni okvir filma služi jedna od Gangsterovih klijentica, bugarska doseljenica Maja, odnosno njeni pokušaji da sebi pronađe muža, pri čemu problem ne predstavlja samo njeno “istočno” podrijetlo, nego i to što sa sobom stalno vodi sina.

Gangster te voli je snimljen prije nekoliko godina uz financijsku podršku nekoliko europskih država, te je svoj put do hrvatskih kino-dvorana utabao osvajajući relevantne festivalske nagrade i strpljivo gradeći materijal za, kako stvari stoje, prilično uspješnu PR kampanju. Rezultat je neuobičajena gledanost za jedan hrvatski film, i to, štoviše, dokumentarni film, znači ostvarenje koje prosječni hrvatski gledatelj tradicionalno ostavlja u domeni art-snoberaja. Razlog zašto je Gangster osvojio gledatelje je vjerojatno u tome što se film, ne bez razloga, reklamirao kao komedija. Iako je riječ o nesumnjivo dokumentarnom filmu, Slijepčevićeva vješta montaža, ali i izbor najživopisnijih među Gangsterovim klijentima stvara prizore i situacije koje izgledaju mnogo smješnije od mnogih u onome što nam Hollywood zna servirati pod oznakom “romantične komedije”. Slijepčević u svemu tome, pak, vrlo dobro pazi da ne skrene u izrugivanje, odnosno čak i onim ličnostima koje bi mogle biti antipatične ili “politički nekorektne” nastoji opravdanje za njihove postupke i svjetonazor. Pokušaji da se tome svemu da i nekakav ideološki ili politički kontekst kroz sadržaj narodnih pjesama koje izvode prigodno odjevene Gangsterove zemljakinje, se s druge strane doimaju kao “strano tijelo” u filmu koji se bavi nešto univerzalnijom, a istovremeno i daleko intimnijom temom.

Slijepčević je mnogo efektniji kada temu filma nastoji naglasiti kroz snažne kontraste, a što se prije svega vidi u scenama koje prikazuju prenapučenu i živahnu jadransku obalu usred sezone – gdje Gangster nastoji spajati potencijalne partnere – sa praznom i tihom Imotskom krajinom. Sličan je kontrast između Maje i njenih neuspjeha u pronalaženju partnera te ostarjelog udovca kome Gangster, usprkos toga što publika na početku prema tome ima razloga biti skeptična, na kraju ipak donese bračnu sreću. Gledateljima, međutim, ti stilski detalji neće previše značiti, kao ni to da se o jednoj prilično ozbiljnoj i možebitno depresivnoj temi govori kroz humoristički intonirani dokumentarac. Uspjeh filma koji prikazuje situacije u kojima se sve veći broj današnjih ljudi može prepoznati, govori da je Gangster kao rijetko koji hrvatski film u posljednje vrijeme uspio dotaknuti nečije srce.

OCJENA: 7/10

Oglasi

U Kaliforniji više “domaćih” nego imigranata?

Ove godine se u SAD održava popis stanovništva. Njegovi rezultati još nisu poznati, ali to nije spriječilo Los Angeles Times da, na temelju demografske studije USC-a, već počne špekulirati o mogućim statistikama. Najnoviji tekst tako govori da će u Kaliforniji 2010. godine – po prvi put nakon dugo vremena – većinu stanovnika činiti domoroci, odnosno osobe rođene u samoj Kaliforniji, dok će imigranti činiti manjinu.

Brojke koje citira LAT, doduše, na prvi pogled ne izgledaju tako spektakularno. Prema njima je Kalifornija najveći udio stranih imigranata imala 2007. godine kada su činili 27,4 posto stanovništva. Tri godine kasnije se on smanjio na tek 26,6 posto. Udio rođenih Kalifornijaca u stanovništvu, koji je 1980. godine iznosio 40,8 posto, trideset godina kasnije iznosi 54 posto.

Članak USC-ove brojke prije svega tumači ekonomskom recesijom kao i za vrijeme Busha pojačanim naporima da se zatvore granice, ali i sve manjim prirastom stanovništva u Meksiku. Tvrdi se kako mase meksičkih “ilegalaca” koji uspiju prijeći granicu nakon otprilike mjesec dana zaključe kako u današnjoj Kaliforniji ne mogu pronaći posao, pa se vraćaju kući ili pokušavaju pronaći koricu kruha u nekoj od drugih američkih država.

Ako je takvo stanje u najkulerskijoj, najprosperitetnijoj i najpropulzivnijoj državi 20. stoljeća, pitanje je što tek čeka ostatak zapadnog svijeta.

Rusa nešto više nego prošle godine

Rusofobi koji se nikako ne mogu pomiriti s novom, rebrandiranom, opakom Putinovom Rusijom, obično se tješe time da novo Carstvo zla i nema baš neku budućnost, s obzirom na izgledan demografski kolaps. Naime, svake godine više Rusa umire nego ih se rađa, a negativni trendovi, koji traju od dobrih starih Jeljcinovih vremena ukazuju na to da će sadašnja velesila s vremenom postati prazna zemlja bez ljudi koju može svatko zgaziti.

Međutim, kako stvari stoje, Putinu je uspjela jedna stvar koja je polazila za rukom Jeljcinu u prve četiri godine mandata – barem nakratko povećati broj stanovnika svoje države. Tatjana Golikova, ministrica zdravstva, je danas na sastanku s predsjednikom Medvjedevom rekla kako je po njenim procjenama prošle godine Rusija po prvi put iza 1995. godine doživjela demografski prirast, i to između 15.000 i 25.000 stanovnika.

Golikova je prirast objasnila padom mortaliteta od 4 posto, ali i nastavkom priljeva imigranata iz bivših republika Sovjetskog Saveza. Golikova je objasnila kako je u Rusiji najveći demografski problem učestalost pobačaja čiji je broj gotovo jednak broju novorođene djece. Tako se prošle godine rodilo 1,7 milijun novih Rusa, dok je pobačeno njih 1,2 milijuna.

Rusa, kojih je u onoj znamenitoj guslarskoj pjesmi, bilo 200 milijuna, sada ima tek 141,5 milijuna. Godine 1995. kada je posljednji put zabilježn prirast, Rusija je imala 148,5 milijuna stanovnika. Službeni cilj Putinove vlade je broj stanovnika održati na 145 milijuna, odnosno spriječiti pad na 125 milijuna, koga neki stručnjaci projiciraju za 2025. godinu.

Analitičari Goldman Sachsa, pak, tvrde da porast stanovnika predstavlja iznenađenje, i to ugodno iznenađenje po Rusiju, s obzirom da bi zaokret u demografskim trendovima mogao znatno pridonijeti ruskom ekonomskom rastu. Goldman Sachsov ekonomist Jim O’Neill predviđa da bi čak i skroman porast broja Rusa mogao pomoći Putinovoj državi da do 2029. po pitanju ekonomije prestigne Njemačke, a godine 2037. i Japan.

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.