Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Putin uči od majstora

[picapp src=”4/1/1/8/25.JPG?adImageId=6160571&imageId=2305883″ width=”234″ height=”152″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju, barem ako je vjerovati članku londonskog Timesa koji opisuje sastanak koji se odigrao u Suifenheu, gradiću na kinesko-ruskoj granici. Na njemu su sudjelovali visoki dužnosnici Jedinstvene Rusije – vladajuće stranke u Putinovoj Rusiji – te Komunističke partije Kine, vladajuće stranke u Narodnoj Republici Kini. Na tom sastanku je Aleksandar D. Žukov, Putinov zamjenik, izjavio kako će Hu Jintao, kineski predsjednik i generalni sekretar KP Kine, biti pozvan kao posebni gost na konvenciju Jedinstvene Rusije koja će se održati u studenom.

Žukov je, pak, isto tako iskoristio priliku da kaže kako “postignuća KP Kine u razvoju državne uprave zaslužuju najbolje ocjene”, te da bi se “morala intenzivno proučavati”.

Times je iz ovoga izvukao zaključak kako Putin i njegova stranka namjeravaju nastaviti provoditi reforme u smjeru jačanja centralizacije i državne uprave u Ruskoj Federaciji, odnosno brisanja posljednjih tragova demokracije koju je uveo Jeljcin nakon pada SSSR-a te ponovnog uvođenja jednostranačkog sustava, ovoga puta modeliranog po uzoru kineske susjede.

Putin, čija je stranka nedavno uvjerljivo pobijedila na lokalnim izborima, je u više navrata, odgovarajući zapadnim kritičarima, odgovorio kako će Rusija očuvati višestranački sustav, odnosno “da je on zalog društvenog napretka”. S druge strane, neki njegovi pristaše navode kako taj sustav ne isključuje dominaciju jedne stranke koja postaje de facto jednostranački sustav, a za što su najpoznatiji primjer Meksiko gdje je sedam desetljeća vladala stranka PRI, odnosno Japan gdje je pet desetljeća vladala Liberalno-demokratska stranka (LDP).

Ironija je, pak, u tome što je Putin svoj uspon na vlast počeo kao vjerni Jeljcinov pristaša, odnosno kao antikomunist. Sama Jedinstvena Rusija u svom programu kao vlastitu ideološku osnovu spominje nekakav “ruski konzervativizam”, što bi je učinilo bližom bijelim gubitnicima postrevolucionarnog građanskog rata u Rusiji. Crveni pobjednici okupljeni u Komunističku partiju Ruske Federacije (KPRF), pak, čine jedinu relevantnu opozicijsku stranku.

Putin tako, nastojeći dodatno cementirati svoju vlast, nastoji emulirati kineske komuniste koji su po svojoj ideologiji daleko bliži stranci koja predstavlja glavnu opoziciju njegovoj vlasti.

Ako bi Jedinstvena Rusija, pak, zbilja htjela učiti od majstora, u našem susjedstvu postoji također jedan dobar primjer. Barem, kada se tiče ostanka na vlasti, teško da se ijedna stranka u Evropi može mjeriti s Demokratskom partijom socijalista Crne Gore koja je na vlast došla 1944. godine kao Komunistička partija Crne Gore.

Masovno krvoproliće u sukobu Ujgura i kineskih vlasti

Kineske vlasti su jutros objavile šokantnu vijest o desetinama mrtvih u neredima koje su izbile na ulicama Urumqija, glavnog grada Ujgurske Autonomnne Oblasti Xinjiang na zapadu zemlje. Dok su jučer službeni podaci govorili o tri mrtva, taj broj je naglo skočio na čak 140, što ih čini najkrvavijim uličnim sukobom u NR Kini od vremena pokolja na Tjen An Menu prije dvadeset godina. Kineske vlasti također govore o 800 ozlijeđenih te nekoliko stotina uhapšenih.

Nerede je izazvalo nekoliko stotina demonstranata ujgurske nacionalnosti koji su, prema navodima kineskih vlasti, počeli napadati prolaznike kineske nacionalnosti, paliti i prevrtati automobile, razbijati zgrade te se sukobili s pripadnicima snaga reda.

U mnogo čemu ovi neredi podsjećaju na nerede koji su prošle godine izbili u Lhasi, glavnom gradu Autonomne Oblasti Tibet. Ujguri su, za razliku od budističkih Tibetanaca, muslimani, što cijeloj priči daje i međunarodnu dimenziju, s obzirom da se borba za ujgursku nezavisnu državu Istočni Turkestan može shvatiti i kao džihad, a kineske vlasti se već desetljećima suočavaju s terorističkim akcijama, uključujući povremene bombaške napade u samom Pekingu. Kineske vlasti su ujgurske ekstremiste optužili za šurovanje s al-Qaedom, a dokaze za to je svojevremeno pronašla i Bushova administracija, zarobivši nekoliko kineskih Ujgura u Bin Ladenovim logorima u Afganistanu. Dio tih ujgurskih zatočenika je, pak, Obamina administracija pustila iz Guantanama, pronašavši im utočište na Palauu, Albaniji i otoku Bermuda.

Kineske vlasti su, pak, za nerede optužili Svjetski ujgurski kongres, organizaciju koju iz SAD vodi poduzetnica Rebiya Kadeer, a koja tvrdi da s protestima nema ništa, kao i da je u pitanju “miran protest” koje su kineske vlasti ugušili u krvi.

Svjedoci koje citiraju neki zapadni izvori, uključujući New York Times, pak, tvrde da su demonstranti na ulice izašli naoružani s palicama i noževima, te da su se odmah sukobili s policijom.

Vjeruje se kako je nasilje u Urumqiju svoj povod imalo u neredima na drugom kraju zemlje – Shaoguanu u obalnoj provinciji Guandong – gdje su se u jednoj tvornici sukobili ujgurski i Han kineski radnici. Povod za masovnu tučnjavu je bila lažna dojava na  internetskim forumima o tome da su ujgurski radnici silovali nekoliko lokalnih djevojaka. U sukobima su dva Ujgura ubijena, a nekoliko stotina ranjeno.

Kineske vlasti su pokušale hapšenjem osobe odgovorne za lažnu dojavu smiriti strasti, ali očito ne dovoljno za Xinjiang, oblast koja je daleko siromašnija i nerazvijenija od kineskih obalnih provincija, a gdje se Ujguri, osjećaju marginaliziranima i ekonomski ugroženima poplavom Han doseljenika koji su ih, slično kao i Tibetance, učinili manjinom u vlastitoj autonomnoj oblasti.

U svakom slučaju, otvaranje još jedne fronte u etničkim sukobima neće baš previše dobro “sjesti” kineskim vlastima. Amerikancima bi, pak, ujgursko-kineski sukob dobro došao kao sredstvo za destabilizaciju svog glavnog suparnika. Nije teško pretpostaviti što bi na sve to rekao Zbigniew Brzezinski, jedan od glavnih Obaminih savjetnika po pitanju vanjske politike, a čija je dugogodišnja opsesija instaliranje proameričkih vlada u Centralnoj Aziji kao sredstvo očuvanja američke hegemonije u današnjem svijetu.

BRICe briju Ameriku gdje boli

Prošli mjesec je, kako navodi Welber Barral, brazilski ministar trgovine, trgovinska bilanca između Brazila i Kine iznosila 3,2 milijarde dolara, dok je trgovinska bilanca između Brazila i SAD iznosila 2,8 milijarde dolara. Time su SAD, po prvi put od 1930-ih, prestale biti glavni trgovinski partner Brazila, a (donedavno) jedina svjetska supersila izgubila svoju dominaciju nad najvećim tržištem Latinske Amerike.

Kao što sam spomenuo u jednom svom ranijem postu, sve ono čime je Reagan u svoje doba plašio malu djecu sada postaje stvarnost.