Mjesec: Kolovoz 2009.

In hoc signo (non) vincet

Kada je prije dvije godine Zoran Milanović na parlamentarnim izborima iščupao poraz iz ralja sigurne pobjede, kao glavni razlog se među komentatorima navodila “besmislena” i “kobna” odluka da se kampanja temelji na “minornim” pitanjima kao što su vjeronauk u školama. Diskretne SDP-ove najave da bi se vjeronauk u školama mogao preispitati je omogućio HDZ-u i njegovoj medijskoj mašineriji da Milanovićevu stranku opišu kao zle, sotonske jugokomunjare koji namjeravaju nastaviti silovanje hrvatskog kulturnog bića prekinuto 1990. godine. Čak i dio komentatora koji se smatra ljevičarima i liberalima smatra da je Milanović propao upravo zbog toga što je malo previše uvjerljivo nastojao sebe predstaviti kao zagovornika modernih, evropskih, prosvijećenih i sekularnih vrijednosti na kojima bi se Hrvatska 21. stoljeća trebala temeljiti, odnosno ignorirao realnost biračkog tijela u kojemu je daleko više ukorijenjen konzervativizam temeljen na vjeri.

Za razliku od SDP-a, čiji će predstavnici nastojati puhati i na hladno i biti veći katolici od pape, predsjednik Stipe Mesić je posljednjih dana krenuo đonom na Crkvu, s nizom izjavama kojima na prilično eksplicitan i nimalo dvosmislen način iznosi negativno mišljenje o njenom utjecaju na hrvatsku politiku, zakone i društvo. Možda najeksplicitnije od svega jest njegovo zalaganje da se križevi izbace iz vojarni i ureda državne uprave, gdje, s obzirom da je Hrvatska ustavom odijelila državu od crkve, oni kao i bilo kakvo drugo vjersko znamenje ne bi trebali imati mjesta.

Ono što je za SDP u daleko blažem obliku predstavljalo političko samoubojstvo, u slučaju Mesića teško da će izazvati neke bijesne reakcije. Trenutni hrvatski predsjednik je i zbog daleko bezazlenijih stvari izazivao pjesme o crnim vranama, balvane na cesti i snove o državnom udaru, pa je nakon devet i pol godina na njih jednostavno oguglao. A i neki intenzivni medijski i propagandni rat protiv Mesića sada, kada mu je preostalo samo nekoliko mjeseci mandata, i nema baš nekog velikog smisla.

Isto tako, otvaranje nove fronte u hrvatskim kulturno-ideološkim ratovima – ovaj put između sekularističke ljevice i klerikalne desnice – bi u paramparčad razbio paradigmu o Hrvatskoj kao “normalnoj”, “modernoj” državi gdje postoji konsenzus o nekakvim “europskim” vrijednostima koje oličava socijaldemokratsko-demokršćanski centar. Zato je vrlo vjerojatno da će najnoviji Mesićev “nestašluk” proći “lišo”, odnosno da će se, za razliku od brojnih drugih, vrlo brzo svesti na buru u čaši vode.

Voditelj TV-emisije naručio ubojstva radi povećanja rejtinga?

Televizijske kuće, pogotovo u ova recesijska vremena, pokazuju sve manje i manje skrupula kada je u pitanju privlačenje i – što je još važnije – zadržavanje gledatelja. Međutim, malo je njih koje su spremne ići tako daleko kao Wallace Souza, voditelj popularne kriminalističko-dokumentarne TV-emisije koju je emitirala Canal Livre, TV-postaja  iz Manausa u brazilskoj državi Amazonas, a koja se nalazi u njegovom vlasništvu.

Souzu je, naime, državna policija optužila da je, ni manje ni više, nego naručio ubojstva najmanje pet ljudi – uglavnom vezanih uz trgovinu drogom – kako bi na mjesta zločina poslao svoje repoterske ekipe, pretekao konkurenciju i očuvao gledanost zahvaljujući snimkama svježe ubijenih leševa.

Da stvar bude još bizarnija, Souza se zbog ovakvih optužbi neće naći u zatvoru, s obzirom da je već tri puta izabran za zastupnika u državnom parlamentu, te ga štiti imunitet. Njegov sin Rafael, međutim, nije bio te sreće te je optužen za ubojstva, posjedovanje droge i ilegalnog oružja. Thomaz Vasconselos, šef policije, za Associated Press tvrdi kako su optužbe protiv oca i sina Souze temeljene na izjavama njihovih najbližih suradnika – bivših policajaca i zaštitara – koji su obavljali ubojstva. Motiv je navodno osim većeg rejtinga bilo i nastojanje da se eliminira konkurencija.

I sam Souza je, inače, bio bivši policajac koji je nizao uspjehe i stjecao popularnost sve dok ga početkom 1990-ih nisu izbacili iz službe zbog “kemijanja” s mirovinama i troškovima za gorivo. Souza se nakon toga preorijentirao na novinarstvo te postao jedna od najpopularnijih brazilskih medijskih ličnosti. Njegova emisija je opisivana kao prikaz “gole i sirove stvarnosti” čiji je cilj bio “privući pažnju vlasti na društvene probleme”.

Souza je, pak, preko svog odvjetnika Francisca Balieira porekao bilo kakvu upetljanost u zločine i rekao kako su za sve odgovorni njegovi politički neprijatelji koji ga žele ocrniti.

Bilo kako bilo, možemo biti sretni što true crime emisija u Hrvatskoj zasad nema, jer bi, s obzirom na medijske, ekonomske i druge trendove, ovakvi slučajevi ili barem optužbe ovakvog tipa, vrlo brzo mogli postati svakodnevnica.

Kriza, kakva kriza? Gotova je kriza!

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.

Bolest kao prilika

O tome koliko je hrvatska javnost postala cinična i nepovjerljiva prema svemu što dolazi od političkog establishmenta najbolje svjedoče reakcije na vijesti o bolesti bivšeg premijera Ive Sanadera. Način na koji su državni i vlasti bliski mediji popratili prekid krstarenja na “Malo vitra” je mnoge nagnao da “podgriju” neke od teorija zavjere koje su se pojavile odmah nakon vijesti o Sanaderovoj ostavci 1. srpnja. Bivši premijer, koji uživa kraljevski tretman u bolnici na Jordanovcu, po tim teorijama uopće nije bivši, odnosno ostavka, prijenos vlasti na Jadranku Kosor i predsjednička kandidatura Andrije Hebranga je jedan veliki igrokaz kojim bi se izmanevrirala oporba i omogućio Sanaderov trijumfalni povratak tik pred predsjedničke izbore.

Bolest bi se u te teorije mogla uklopiti na dva načina. S jedne strane, jahta koju čuva policija te sigurnosna okupacija jedne bolnice bi svima trebala nedvosmisleno staviti do znanja tko je pravi gazda u Hrvatskoj, ušutkati sve one Iznogude koji su ponadali da će biti kalifi umjesto kalifa. S druge strane, bolest bi trebala izazvati val simpatija za bivšeg premijera, pogotovo nakon što se ispostavilo da njegovo silaženje s broda koji tone baš i nije najbolje sjelo javnosti.

Iako, s obzirom na sve ono što su Hrvatskoj priređivali njeni “usrećitelji”, ovakav plan izgleda uvjerljiv, ipak je malo teško progutati da bi se netko radi “spina” ovako igrao s vlastitim zdravljem. Uvijek postoji mogućnost da takve priče završe poput one drevne basne o dječaku koji je selo zabavljao vičući “Evo vuka”. Vjerojatnije je da je u pitanju oportunističko korištenje okolnosti, odnosno primjena uzrečice koju je odnedavno popularizirao Obamin načelnik stožera Rahm Emanuel: “Nikad ne dozvoli da ijedna kriza ostane neiskorištena”.

Strašno? Strašno!

Desetljećima se Švedska zbog životnog standarda, blagostanja i uspješnog braka između kapitalizma i socijalizma navodila kao uzor kome treba težiti ostatak Evrope, uključujući i ove prostore. Ekonomska kriza i globalizacijski procesi su učinili svoje pa ni Švedska nije ono što je nekoć bila, ali se ipak može reći da tamo stvari stoje bolje nego u ostatku svijeta, barem ako je suditi po onome što nekim Šveđanima predstavlja najveći problem u životu.

Jedan od njih je i student po imenu Anders Hammas koji je pokrenuo Facebook grupu pod naslovom “Jag är rädd för tjejen i Apolivareklamen” (“Plaši me djevojka u reklami za Apolivu”). Dama koja je uplašila mladog Hammasa je 24-godišnji supermodel Adina Fohlin koja reklamira Apolivu, najnoviji set kozmetičkih preparata koje je tvrtka Apotoket dizajnirala za švedsko tržište. U reklami Fohlin pjevuši švedsku dječju pjesmicu izložena snijegu, suncu i kiši koji bi trebali simbolizirati švedske meteorološke prilike odnosno njihov utjecaj na kožu.


Za reklamu se može reći da je bizarna, teško razumljiva, ali strašna? Prije bi se moglo reći da su Šveđani uistinu osjetljivi ako ih ovakva reklama može tako potresti. A da ih je potresla svjedoči da je Hammarsova grupa na Facebooku narasla na 100.00o članova.

Dakako, uvijek postoji mogućnost da iza svega stoji briljantana marketinški potez, odnosno poznavanje psihologije krda koje će Apolivi i drugim Apotoketovim proizvodima omogućiti publicitet o kojem se u slučaju primjene drugih tehnika moglo samo sanjati.

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.

Twitter i Facebook bili žrtve DDOS napada

Twitter je danas bio tri sata van pogona zahvaljujući DDOS napadu nepoznatih hakera. Reakcije na ovaj, dosada najteži napad u povijesti tog popularnog mikroblogerskog servisa, su bile prilično zanimljive. Biz Stone, suosnivač Twittera, je ovo nazvao “inače predivnim danom”, a Wired piše kako “se svijet neće prestati kretati zbog Twitterovog kvara”, ali da će se posljedice osjetiti.

Inače, danas je slične probleme potvrdio i Facebook. I taj je servis bio pod DDOS napadom, ali je izdržao – umjesto da bude van pogona, samo je bilo usporeno logiranje.

Teoretičari zavjere će najvjerojatnije prstom pokazati na Iran, s obzirom na ulogu Twittera u propaloj iranskoj “zelenoj revoluciji”.

Spašavati Zemlju – zlatnim tuševima?

Da li će podizanje ekološke svijesti širom svijeta imati željene posljedice, odnosno spasiti planet Zemlju od posljedica ljudskog zagađenja, je pitanje na koje odgovor može dati samo budućnost. Međutim, ono što je u cijeloj priči izvjesno jest da je taj proces potakao ogromne količine kreativne energije, pogotovo među onima koji nastoje tu svijest podići još više. Ponekad se u tome može i pretjerati, kao što je slučaj s ovim spotom brazilske ekološke grupe SOS Mata Atlantica koja nastoji spasiti amazaonsku prašumu.

Spot, za slučaj da to niste uspjeli shvatiti, sugerira kako bi svaki ekološki svjestan građanin malu nuždu umjesto u zahodu trebao obavljati za vrijeme tuširanja, jer se na taj način šteti voda kojom bi se inače ispirala zahodska školjka.

Ideja na prvi pogled izgleda čak i simpatično, ali ako se sprovede dosljedno može imati neke nepredviđene posljedice. Naime, ako je cilj uštedjeti što više vode, onda bi se kao kriminalno trošenje dragocjenih resursa Majke Zemlje moglo shvatiti i pojedinačno tuširanje. Onaj tko dosljedno želi spašavati Zemlju štednjom vode to mora činiti na taj način da organizira zajednička tuširanja, koja, dakako, uključuju i zajedničko obavljanje male nužde.

U slučaju ljubavnih i bračnih parova bi takva praksa, pak, mogla dovesti do namjernog ili nehotičnog prakticiranja nekih od nekonvencionalnih oblika razonode poznatih kao “zlatni tuševi”.

No, to je, opet daleko prihvatljivije nego neke druge, daleko drastičnije metode za spašavanje Zemlje koje se odnedavno (na sreću zasad samo) predlažu.

Clinton spasio novinarke od sjevernokorejske robije

Stalna nagađanja o tome da je sjevernokorejski vođa Kim Jong-il bolestan, na umoru ili nesposoban voditi svoju zemlju će barem neko vrijeme biti utišane nakon današnje spektakularne vijesti iz Pjongjanga. Bivši američki predsjednik Bill Clinton je sletio u tu posljednju staljinističku državu na svijetu te isposlovao pomilovanje dviju američkih novinarki koje su zbog protuzakonitog prijelaza kinesko-sjevernokorejske granice osuđene na 12 godina robije.

Naravno, to je bilo prilika za službenu sjevernokorejsku agenciju KCNA da izda priopćenje u kome se navodi kako je Voljeni vođa to učinio iz “humanitarnih razloga”, odnosno za objavljivanje slike na kojoj Kim izgleda zdrav i blista od zadovoljstva u društvu znatno manje oduševljenog Clintona.

Clintonov nedostatak oduševljenja i nije tako iznenađujući, s obzirom da je 1990-ih Sjevernoj Koreji dao milijarde dolara pomoći u zamjenu za obećanje da nikada neće pokrenuti program izrade nuklearne bombe. Stvar bi još mogla biti pikantnija ako dođe do svađe između bivšeg i sadašnjeg predsjednika po pitanju načina na koji se vode pregovore. Tako bi se ponovila povijest, odnosno svađa između samog Clintona i Jimmyja Cartera, kome je 1994. godine bilo povjereno rješenje sjevernokorejskog problema, a što je izazvalo neprijateljstvo između dvojice bivših predsjednika koje traje do današnjih dana.

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.