Mjesec: Kolovoz 2009.

Raskomadano truplo joj identificirali pomoću silikona

Ženama, pogotovo onim mladim, koje se nećkaju oko toga da li da odu kod plastičnog kirurga radi silikonskog povećavanja grudi, kao argument u prilog tog koraka bi mogao poslužiti slučaj 28-godišnje Jessice Fiore.

Njeno je ime postalo svjetski poznato zahvaljujući Ryanu Alexanderu Jenkinsu, 32-godišnjem kanadskom bankaru i sudioniku reality showa Megan Wants a Millionaire, u kojem se dotični sa 16 suparnika borio za ruku fotomdela Megan Hauserman. Natjecanje je postalo besmisleno, a emitiranje serije službeno ukinuto, nakon što su tragične okolnosti pokazale kako je Jenkins bio oženjen za Fiore. Brak između Jenkinsa i mlade manekenke je bio prije nekoliko mjeseci sklopljen u Las Vegasu, a potom poništen. Usprkos toga, kao i optužbi za kućno nasilje, Fiore i Jenkins su nastavili ljubavnu vezu koja je trajala sve do 14. kolovoza kada se par prijavio u hotelu u San Diegu.

Sljedeće jutro je golo, raskomadano i unakaženo žensko truplo pronađeno u kontejneru za smeće u obližnjem mjestu Buena Park. Jenkins je istovremeno napustio hotel, a nekoliko dana kasnije je, koristeći vlastiti gliser i dobro poznavanje voda na granici, pobjegao kanadskim vlastima prilikom pokušaja hapšenja. U međuvremenu je truplo, na kojemu su bili vidljivi tragovi udaraca, ali i izrezano lice, izvađeni zubi i odsječeni prsti, identificirano zahvaljujući serijskim brojevima silikonskih umetaka za grudi za koje ubojica nije znao ili nije imao vremena ukloniti. Jenkins je 19. kolovoza službeno proglašen osumnjičenikom za ubojstvo i vlasti s obje strane kanadsko-američke granice su se dale u potragu.

Već ranije snimljena serija neće biti nikada prikazana na VH1, a cijeli je slučaj izazvao polemiku oko toga kakve sve ljude industrija TV-zabave koristi kao protagoniste popularnih reality emisija. S druge strane, ovaj tragični slučaj pokazuje kako određena dostignuća plastične kirurgije mogu poslužiti dodatnoj svrsi ukoliko se ispostavi da žene koje ih koriste nisu pokazale veliki oprez prilikom izbora svojih ljubavnih partnera.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Holivudsko iživljavanje se nastavlja

Ako postoji ijedna stvar kojom Hollywood izaziva bijes kod filmofila, onda su to remakeovi. Oni prečesto služe kao jeftini izlaz za šefove studija koji nisu sposobni smisliti neku originalnu ideju ili barem angažirati nekoga tko to može. Remakeovi sami po sebi nisu problem – filmska povijest bilježi slučajeve kada su remakeovi bili bolji od originala – koliko sklonost Hollywooda da lošim remakeovima uništava reputaciju kultnih, pa nekada i zbilja kvalitetnih filmova.

Ovih dana dolaze vijesti da su dva kultna filma iz možda i ne tako daleke prošlosti novi kandidati za rimejkovski odstrijel. Prvi je Dirty Dancing ili Prljavi ples, koji je krajem 1980-ih učinio veliku zvijezdu od Patricka Swayzea. Neki se već sada snebivaju nad takvim svetogrđem. Ja, pak, dozvoljavam mogućnost da bi nova verzija mogla biti bolja ili barem isto tako dobra kao prethodna. Ako se oduzmu vrhunske plesne scene i pristojne glazbene točke, Prljavi ples je prilično slabašan film s turboklišejiziranim likovima i očajnim dijalozima. Jedan malo pristojniji scenarij bi tu mogao učiniti čuda.

Mnogo manje razloga za optimizam, pak, daju najave kako će Warner Bros snimiti remake Outlanda, kultnog SF-trilera iz 1980. godine u kome se Sean Connery kao usamljeni svemirski šerif morao boriti protiv bande zlikovaca u rudarskoj koloniji. Ideja o remakeu ima smisla jedino zbog toga što su se u nepuna tri desetljeća poboljšali specijalni efekti. Tom future noireu čiji pesimizam i politički cinizam karakterističan za 1970-e danas ništa ne može dodati po scenarističkom pitanju. Najave govore kako će se radnja umjesto na Jupiterovom mjesecu Io odigravati na svemirskoj stanici u Mjesečevoj orbiti. Meni to na prvi pogled izgleda kao skok s konja na magarca. S druge strane, i sam Outland je remake kultnog vesterna Točno u podne (i to je možda razlog zašto ga kritičarski snobovi nisu previše cijenili) pa ne treba isključiti ni prijatno iznenađenje.

Inače, sve te priče o remakeu su me nagnale na razmišljanje – zašto remakeova nema na ovim prostorima (ako se izuzme Krsto Papić čija je Infekcija slabašni remake njegovog kultnog Izbavitelja). Razlog bi mogao biti u tome što se ovdje snima relativno malo filmova, pa je malo financijskih sredstava za iživljavanja nalik na holivudska. To ne znači da koji remake ovdje ne bi škodio. Bitka na Neretvi je tako film koji naprosto vrišti za remakeom.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.

Nestali brod i posada pronađeni, ali misterij ostaje

Slučaj koji je izgledao kao jedna od velikih neriješenih misterija našeg doba je sretno završen, barem kada su u pitanju 15 ruskih pomoraca koji su bili članovi posade malteškog broda MV Arctic Sea. Ruski mediji su objavili kako je brod pronađen nekih 300 milja od Kapverdskih Otoka, a o čemu je ruski ministar obrane Anatolij Serdjukov osobno izvijestio predsjednika Dmitrija Medvjedeva. Prema šturom priopćenju članovi posade su “dobro”, te trenutno traje njihovo ispitivanje na ruskoj raketnoj fregati Ladni, nakon čega bi trebalo doći objašnjenje misterija.

Brod, koji je s tovarom drva iz Helsinkija trebao pristati u Alžiru 4. kolovoza se tri tjedna smatrao nestalim, a što je izazvalo sveopću potragu u kojoj su sudjelovali NATO i ruska ratna mornarica. Da nešto nije u redu je postalo jasno nedugo nakon samog početka putovanja kada je brod u Baltiku presrela grupa nepoznatih napadača i, predstavljajući se kao policija, nakratko zarobila posadu. Poslije toga je brod zamijećenih u La Mancheu, a potom mu se izgubio svaki trag.

U međuvremenu su se mediji zainteresirali za slučaj broda koji je nekako uspio nestati usprkos satelitima i najsuvremenijoj tehnologiji praćenja, odnosno koga nisu uspjele pronaći najmoćnije ratne mornarice. Počele su špekulacije o tome da je riječ o dosad nezamislivom slučaju piraterije, odnosno da je brod umjesto drva nosio drogu ili nuklearno oružje, do toga da bi mogla biti riječ o neraščišćenim računima između raznih ruskih “poslovnih ljudi”. Ono što je najmanje vjerojatno jest da bi cijeli cirkus izazvao milijun dolara vrijedan teret drva.

Obama pred kapitulacijom – ništa od javnog zdravstvenog osiguranja u SAD?

Associated Press javlja kako će američki predsjednik Barack Obama najvjerojatnije odustati od svog plana da u prijedlog velike reforme zdravstvenog sustava u SAD unese elemente javnog zdravstvenog osiguranja. U prilog takvim špekulacijama ide i izjava Kathleen Sebelius, Obamine ministrice zdravstva kako “javna opcija”, tj. javno zdravstveno osiguranje koje bi plaćali porezni obveznici, “nije važan dio novog reformskog paketa”.

Obama je od svog plana da novcem poreznih obveznika omogući zdravstvene usluge za 40-50 milijuna zdravstveno neosiguranih Amerikanaca odustao kada se ispostavilo da za njega nema podršku javnosti, a nakon čega su mu leđa počeli okretati kongresnici i senatori od kojih će mnogi 2010. godine morati braniti svoje mandate. Propast zdravstvene reforme – koja je predstavljala jednu od ključnih stavki Obamine platforme za veliki američki zaokret ulijevo – mnogi sada uspoređuju sa sličnim fijaskom kojeg je 1994. godine svom mužu Billu priredila njegova supruga Hillary Clinton, a koji je doveo do tzv. republikanske revolucije i preuzimanja Kongresa od strane republikanaca.

Obamin neuspjeh izgleda još gori, s obzirom da je novi američki predsjednik imao daleko bolju situaciju od Clintona. Nakon dolaska na vlast je uživao enormnu popularnost, svi mediji i komentatori su bili listom uz njega, njegova Demokratska stranka je uz većinu u Kongresu osvojila i kvalificiranu većinu u Senatu, a republikanci su bili i još uvijek jesu u totalnom rasulu. Ako je i jedan predsjednik imao ne samo mandat nego i mogućnosti da radi opsežne reforme, onda je to bio Barack Obama. Pa što je onda krenulo krivo?

Razlog je možda u prozaičnoj činjenici da je Obama vjerojatno jedan od najboljih izbornih kandidata u povijesti, odnosno velemajstor kada je u pitanju vođenje kampanja, ali njegove sposobnosti vladanja izgledaju daleko manje impresivne. Možda je u pitanju bila opijenost pobjedom, možda bahatost, a možda na prvi pogled suvisla, ali pogrešna procjena da se upravo u ovom trenutku mora ići maksimalno u reforme jer bi izbori 2010. godine sve mogli promijeniti.

A možda je stvar još prozaičnija, odnosno razlog Obaminog neuspjeha je isti onaj koji ga je i doveo u Bijelu kuću – ekonomska kriza. Biračima se općenito sviđa ideja o javnom zdravstvenom osiguranju, ali su, svjesno ili podsvjesno, zaključili da ona mnogo košta te da ionako sve manje podnošljiv budžetski deficit mogla napumpati do kataklizmičkih razmjera. Obama je, naime, već potrošio stotine milijardi dolara na poticaje ekonomiji i spašavanje banaka, učinivši patuljastim troškove koje je Bush bio napravio u Iraku i Afganistanu. Deficit se pretvara u veliku rupu koja će jednom početi gutati Ameriku, a mnogi se boje da će upravo oni najsiromašniji i najranjiviji biti ti koji će – kao i u Hrvatskoj – platiti ceh.

Te su strahove najviše osjetili upravo najstariji Amerikanci, odnosno generacija “Baby boomera” koja upravo ovih godina odlazi u mirovinu, te koja će dodatno opteretiti američki federalni budžet zahvaljujući mirovinskom sustavu koji datira još iz 1930-ih, kada je malo tko pretpostavljao da će prosječni životni vijek iznositi preko 75 godina. Svjesno ili nesvjesno, Obamin prijedlog zakona je sadržavao odredbe koje su se mogle shvatiti kao efikasno, ali ne baš previše humano rješenje tog problema – tzv. racioniranje zdravstvenih usluga, odnosno posebne komisije koje bi određivale da li je građanin previše star ili bolestan da bi mogao očekivati da se poreznim novcem beznadno pokušava poboljšati njegovo zdravstveno stanje.

Taj sićušni detalj u kompliciranom zakonskom tekstu je Sarah Palin, koja se nakon ostavke na mjesto guvernera Aljaske pretvara u najžešćeg borca svoje ranjene stranke,  na svom postu u Facebooku prozvala “odborima za smrt”, odnosno stvorila bezbrojne aluzije na “Loganov bijeg”, SF-film o distopijskom svijetu budućnosti gdje se hladnokrvno likvidiraju svi građani stariji od 30 godina. Taj detalj je također izazvao i sveopći bijes u javnosti, koji je doveo i do fizičkih sukoba na javnim tribinama gdje su, uglavnom demokratski, kongresnici i senatori morali objašnjavati zašto podržavaju ovaj zakon.

Nakon tih nemilih scena mnogi od njih su promijenili mišljenje, pogotovo pripadnici konzervativne Blue Dog frakcije, izabranih u strateški važnim okruzima i državama u središtu SAD gdje je daleko manje razumijevanja za prosvijećene liberalne ideje nego na Zapadnoj i Istočnoj obali. Obama je tome pokušao stati na kraj nastojeći mobilizirati svoju izbornu vojsku kako bi na Internetu i drugdje suzbijala “republikanske laži”; ali to je bilo uzalud – izabrati prvog crnog predsjednika je mnogima bilo “cool”, boriti se za nekakvu reformu zdravstva daleko manje. Zbog toga je reforma počela padati u anketama, a na kraju i popularnost samog Obame koji se prvi put nakon dolaska u Bijelu kuću našao ispod 50 posto podrške.

Obamino povlačenje je, stoga, sasvim razumljivo. Inzistiranje na maksimalističkoj zdravstvenoj reformi u ovakvoj situaciji bi samo oživilo upokojene republikance koji se već sada mogu nadati svrgavanju demokratskih guvernera Virginije i New Jerseya u studenom ove godine. Obama će se na kraju morati zadovoljiti s reformom u kojoj općeg zdravstvenog osiguranja neće biti. Time će stranačka ljevica, kojoj duguje nominaciju i izbor u Bijelu kuću, biti razočarana. Sada je glavno pitanje, dakako, hoće li Obama išta naučiti od Clintona, odnosno hoće li ovaj neuspjeh shvatiti kao priliku da “prešalta” politiku na način koji bi mu osigurao novi mandat 2012. godine.

Ako ne odgovori na to pitanje kako treba, usporedbe između Obame i njegovog glavnog štovatelja i imitatora u Hrvatskoj – Zorana Milanovića – postat će aktualne, ali ne na način koji bi obojici bio po volji.

RECENZIJA: “I to je Amerika! Opaka i bez smisla” (2008)

Prije par desetljeća kino-repertoar na ovim prostorima nije bio baš previše ažuran, i znalo se dogoditi da čak i neka ostvarenja koja su se smatrala svjetskim hitovima kasne godinu-dvije, a nekad i duže. A koliko je ažurnost pri prikazivanju važna, odnosno koliko neki film može stradati ako mu se oduzme kontekst vremena u kome je napravljen svjedoči slučaj ostvarenja koje se ovih dana u našim kinima našlo pod naslovom “I to je Amerika! Opaka i bez smisla”.

Dotični film se u američkim kinima pojavio tek prije godinu dana, ali sada je, zbog određenih političkih i medijskih događaja koji su se zbili u međuvremenu, postao potpuno irelevantan za hrvatsku publiku. Iza naslova kojeg je, po običaju vrlo kreativno preveo domaći distributer Blitz krije se “American Carol” koga je prošle godine napisao i režirao David Zucker, holivudski filmaš poznat po urnebesnoj parodiji “Ima li pilota u avionu”. Dotični je film u američkim kinima prošao relativno nezapaženo, a kod nas je završio s uglavnom negativnim kritikama, pri čemu su neki kritičari Zuckera proglašavali “izdajnikom” ili se snebivali zbog toga što u svom djelu promovira “nemoralne” (čitaj: nekonvencionalne) političke stavove.

Zucker je, inače, po svojim političkim stavovima bio tipični stanovnik Hollywooda, odnosno vatreni zagovornik Demokratske stranke i svega što je liberalno, lijevo i “cool”. Međutim, kao i kod još nekoliko holivudskih filmaša je trauma 11. rujna 2001. godine za posljedice imala dramatično pretvaranje od Savla u Pavla, te se Zucker sada naziva konzervativnim republikancem i promiče ideje koje se bez previše pretjerivanja mogu nazvati “neoconskim”. U u ovom filmu, pak, svoj talent za parodiju je nastojao iskoristiti na filmašu koji je stekao globalnu popularnost dokumentarcima koji Bushovu, odnosno “neoconsku”, Ameriku predstavljaju kao nešto najgore što se dogodilo svijetu – Michaela Moorea.

Mooreov alter ego u ovom filmu je Michael Malone (Kevin Farley), proslavljeni režiser dokumentarnih filmova u kojima se žestoko kritiziraju SAD, njena politika i način života. Njegovo posljednje ostvarenje “Umrite američke svinje” je zaradilo nagrade i povoljne kritike, ali ga publika baš previše ne voli, te Malone ne može računati na financijska sredstva kojima bi ostvario san o snimanju igranog filma. Kao pomoć uskače bliskoistočni teroristički vođa po imenu Aziz (Robert Davi), koji je spreman financirati film ako mu Malone da medijske propusnice za veliki zbor na kome se traži ukidanje američkog Dana nezavisnosti kao “fašističkog” i “ugnjetačkog” praznika. No, dan prije nego što će Malone održati taj zbor, posjete ga duhovi američkog predsjednika Kennedyja (Chriss Anglin) i generala Pattona (Kelsey Grammer) te ga nastoje na temelju nekoliko epizoda američke povijesti uvjeriti kako njegova kritika Amerike i svega što Amerika predstavlja nije opravdana.

Zuckeru je ovaj film predstavljao problem ne samo zbog toga što u njemu iznosi stavove koji će mnogi dočekati na nož. Prije svega je morao učiniti sve kako “I to je Amerika” ne bi izgledala kao propovijed, odnosno bila dovoljno zabavna da u njoj uživaju, ili barem određeno razumijevanje pokažu i oni koji se nikada ne bi složili sa Zuckerovim stavovima. U tome je imao polovičnog uspjeha. Zuckerova kvaliteta humora je ovdje, kao i manje-više svim njegovim ostvarenjima, bila neujednačena, a to se pogotovo vidi na početku filma gdje dominiraju ne baš najkorektniji etnički i kulturni stereotipovi. Međutim, kada se radnja premjesti u Ameriku, odnosno počne baviti samim Moore/Maloneom, onda film postaje mnogo bolji. Upravo je svjetonazor, odnosno jasno izražavanje stava ono vezivno tkivo koje će Zuckerovim gegovima dati određenog smisla. Zuckeru je dobro poslužila i ideja da kao podlogu koristi zaplet sličan Dickensovoj “Božićnoj priči”.

“I to je Amerika”, zapravo, ne funkcionira toliko kao konzervativni, republikanski, desničarski ili bushistički pamflet koliko kao parodija holivudskog salonskog ljevičarstva. Najbolje su scene one u kojima se Zucker obračunava ne toliko s Mooreom koliko s umišljenim i licemjernim holivudskim veličinama koji sebe prikazuju kao prijatelje malog čovjeka i obespravljenih, a zapravo bahato uživaju u raskoši i luksuzu dostojnim feudalnih knezova. U tome ima dosta “insajderskih” štoseva koje mnogi gledatelji neće razumjeti, pogotovo kada su u pitanju reference na ličnosti koje malo ili ništa ne znače izvan Amerike; jedan od primjera je Bill O’Reilly, konzervativni komentator Fox Newsa koji u filmu tumači samog sebe.

Osim Farleya, koji je maestralno “skinuo” Moorea, te Kelseya Grammera u ulozi tvrdokuhane ultramilitarističke vojničine, u filmu se također u malim ulogama pojavljuju neki daleko poznatiji glumci, a čiji je nastup svojevrsna – i za nastavak holivudske karijere prilično riskantna – potvrda vlastitih konzervativnih stavova. Među njima se ističu James Woods kao ljigavi holivudski agent i nekadašnji buntovnik iz 1960-ih Dennis Hopper kao sudac koji očajnički želi očuvati pravo Amerikanaca da drže oružje.

Međutim, Zuckeru je trud uzaludan i to iz jedne banalne činjenice – u Bijeloj kući više nije George W. Bush nego Barack Obama. Zahvaljujući toj istoj banalnoj činjenici SAD više nisu izvor sveg zla, nego sveg dobra u svijetu, odnosno uzor koji sve ostale zemlje moraju slijepo pratiti, odnosno svaku riječ njenog anđeoskog i mesijanskog predsjednika shvaćati kao zapovijed. Sada, kada Amerika više nije “opaka i bez smisla”, nema potrebe za autorima dokumentaraca koji bi raskrinkavali njenu mračnu stranu, pa se Michael Moore više ne može smatrati pretplatnikom na “Oscare” i “Zlatne palme”, odnosno ponovno će postati isti onakav anonimus kakav je bio za vrijeme Billa Clintona. Kada više potrebe za Michaelom Mooreom ne bude, potrebe za filmovima koje tog istog Moorea parodiraju bit će još manje.

OCJENA: 5/10

Virus “protestantizma” nastavlja harati hrvatskim medijima

1990-ih i početkom 2000-ih su hrvatski filmofili, odnosno barem onaj njihov dio koji se mogao malo bolje snalaziti s engleskim jezikom, imali dodatnu zabavu zahvaljujući distributerskoj tvrtki UCD, odnosno njenoj odluci da kao svog glavnog prevoditelja izaberu osobu koja se potpisivala s pseudonimom “Elizabeth”. Dotična je, naime, i od najozbiljnijeg filma u distribuciji UCD pravila parodiju, i to zahvaljujući svom “kreativnom” prevođenju zahvaljujući kome tekst na titlu obično nije imao veze s onime što su u tom trenutku izgovarali likovi. “Elizabetanski” prijevodi (iza kojih se, kako su to otkrili bijesni lingvisti na hrvatskim Usenet grupama, krila izvjesna Elizabea Pardačer), kasnije postali i zabava TV-publike zahvaljujući Novoj TV koja je upravo od UCD-a otkupljivala filmove u kojima je prijevod ostao netaknut.

Tada su se svi oni uistinu zabrinuti za hrvatsku jezičku kulturu mogli tješiti time “da je to samo film”, odnosno da brutalna realnost kapitalizma koja domaće distributere tjera na angažiranje što jeftinijih prevoditelja, a time i do sve nekvalitetnijih prijevoda, neće imati nekih dalekosežnih negativnih efekata. Naime, takvi prijevodi su bili ograničeni na neobaveznu zabavu poput akcijada i romantičnih komedija, odnosno sličnih proizvoda masovne kulture koji od gledatelja ne traže neki intelektualni napor. Inzistirati na pravilnim prijevodima u takvim filmovima se činilo isto tako apsurdnim kao kada bi se od rimskih gladijatora tražilo da prilikom borbe u areni paze na pravilne latinske deklinacije.

Međutim, “elizabetanski” prijevodi koji su donedavno bila domena neobavezne zabave, sada su se probili u druge, mnogo važnije sfere, odnosno postali su standard u hrvatskoj industriji vijesti. Među njima se u posljednje vrijeme kao najiritantniji primjer nametnulo korištenje riječi “protestanti” u kontekstu koji nema nikakve veze s kršćanstvom, Martinom Lutherom i Jeanom Calvinom. Stvari se, kao što se moglo i pretpostaviti, nisu mogle promijeniti nakon ranijeg teksta na tu temu u ovom blogu. Zapravo, postale su još gore, jer više nije samo riječ o “copy-paste” praksi među novinskim portalima u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije. Ovaj put se riječ “protestanti” pojavila u jednom našem uglednom tjedniku, crno-na-bijelo, prošavši uredničke i lektorske škare, ostavši kao dokument koji će stotinama budućih generacija ukazivati na sumrak svega što se nazivalo obrazovanje i kultura na ovim prostorima.

Zbog toga ne bi možda bilo loše da netko u Hrvatskoj osnuje podružnicu Narančastog reda i počne održavati parade na ulicama. Tek da punoglavci koji rade u redakcijama sve “uglednijih” medija konačno shvate što je pjesnik htio reći kada je koristio taj izraz.

Heroine i heretici

Prije nekoliko dana nakon je Tomislav Klauški, komentirajući život i djelo nedavno preminule predvodnice Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, bio jedan od rijetkih koji se usudio kritički govoriti o jednoj od velikih heroina hrvatske politike. Za Klauškog je Savka manje simbol plemenitih ideala prošlog stoljeća koji su početkom 1970-ih prerasli u nacionalni mit, a više daleko prozaičnije hrvatske šutnje.

Članak je sa stajališta hrvatskog establishmenta, ali i šire javnosti, još više heretički kada se uzme u obzir da je Klauški usporedivši heroinu Hrvatskog proljeća sa suvremenom pjevačicom i zabavljačicom Severinom Vučković prednost dao ovoj drugoj. Naime, Severina se posljednjih dana javno “zakačila” s Jadrankom Kosor po pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Za razliku od mnogih javnih ličnosti koje su šutjele o tom zakonu, Severina je, nazivajući sebe zagovornikom “malih ljudi”, stala na stranu protivnika ovog izuzetno nepopularnog poteza aktualne vlasti.

No, kako stvari stoje, nisu svi baš spremni prihvatiti Severinu kao hrvatsku Djevicu Orelansku, odnosno predvodnicu urbanog, “europskog” i liberalnog pokreta koji bi konačno trebao učiniti ono što Račan 2000. godine nije, odnosno pospremio nazadni, balkanski, ruralni i konzervativni HDZ u povijesnu ropotarnici. Jedan od njih je i Sandi Blagonić koji u svom tekstu, pak, sumnja da je Severinin obračun s Jadrankom motiviran ideološkim neslaganjima ili buđenjem građanske hrabrosti. U pitanju je mnogo prozaičnija spoznaja da će publicitet i blagonaklonost medija u ovim uvjetima prije ostvariti ako udari po nepopularnoj Jaci nego da “ne talasa”.

Blagonić u svom tekstu tako podsjeća na 1990-e kada je Severina pjevala neke druge pjesme, javno podržavala HDZ i sebe promovirala kao utjelovljenje tradicionalnih, katoličkih i domoljubnih vrijednosti. Tada, kada je svoju zvjezdani status gradila stalnim nastupima na Vrdoljakovom HRT-u, nije joj na pamet padalo da bi se mogla zalagati za nekakva ženska prava ili kritizirati HDZ-ovu vladu. Blagonić ispravno zaključuje da Severina “danas govori iz istih onih razloga zbog kojih je ranije šutjela”.

Njena konverzija – iako iznuđena neuobičajenim okolnostima, odnosno slavnim video-snimkom nakon koga je svoje “tradicionalne katoličke vrijednosti” mogla objesiti o štap – u mnogo čemu podsjeća na slične fenomene kojih se Hrvatska nagledala 1990. godine. A njih će, kako stvari stoje, biti još mnogo.