Associated Press javlja kako će američki predsjednik Barack Obama najvjerojatnije odustati od svog plana da u prijedlog velike reforme zdravstvenog sustava u SAD unese elemente javnog zdravstvenog osiguranja. U prilog takvim špekulacijama ide i izjava Kathleen Sebelius, Obamine ministrice zdravstva kako “javna opcija”, tj. javno zdravstveno osiguranje koje bi plaćali porezni obveznici, “nije važan dio novog reformskog paketa”.
Obama je od svog plana da novcem poreznih obveznika omogući zdravstvene usluge za 40-50 milijuna zdravstveno neosiguranih Amerikanaca odustao kada se ispostavilo da za njega nema podršku javnosti, a nakon čega su mu leđa počeli okretati kongresnici i senatori od kojih će mnogi 2010. godine morati braniti svoje mandate. Propast zdravstvene reforme – koja je predstavljala jednu od ključnih stavki Obamine platforme za veliki američki zaokret ulijevo – mnogi sada uspoređuju sa sličnim fijaskom kojeg je 1994. godine svom mužu Billu priredila njegova supruga Hillary Clinton, a koji je doveo do tzv. republikanske revolucije i preuzimanja Kongresa od strane republikanaca.
Obamin neuspjeh izgleda još gori, s obzirom da je novi američki predsjednik imao daleko bolju situaciju od Clintona. Nakon dolaska na vlast je uživao enormnu popularnost, svi mediji i komentatori su bili listom uz njega, njegova Demokratska stranka je uz većinu u Kongresu osvojila i kvalificiranu većinu u Senatu, a republikanci su bili i još uvijek jesu u totalnom rasulu. Ako je i jedan predsjednik imao ne samo mandat nego i mogućnosti da radi opsežne reforme, onda je to bio Barack Obama. Pa što je onda krenulo krivo?
Razlog je možda u prozaičnoj činjenici da je Obama vjerojatno jedan od najboljih izbornih kandidata u povijesti, odnosno velemajstor kada je u pitanju vođenje kampanja, ali njegove sposobnosti vladanja izgledaju daleko manje impresivne. Možda je u pitanju bila opijenost pobjedom, možda bahatost, a možda na prvi pogled suvisla, ali pogrešna procjena da se upravo u ovom trenutku mora ići maksimalno u reforme jer bi izbori 2010. godine sve mogli promijeniti.
A možda je stvar još prozaičnija, odnosno razlog Obaminog neuspjeha je isti onaj koji ga je i doveo u Bijelu kuću – ekonomska kriza. Biračima se općenito sviđa ideja o javnom zdravstvenom osiguranju, ali su, svjesno ili podsvjesno, zaključili da ona mnogo košta te da ionako sve manje podnošljiv budžetski deficit mogla napumpati do kataklizmičkih razmjera. Obama je, naime, već potrošio stotine milijardi dolara na poticaje ekonomiji i spašavanje banaka, učinivši patuljastim troškove koje je Bush bio napravio u Iraku i Afganistanu. Deficit se pretvara u veliku rupu koja će jednom početi gutati Ameriku, a mnogi se boje da će upravo oni najsiromašniji i najranjiviji biti ti koji će – kao i u Hrvatskoj – platiti ceh.
Te su strahove najviše osjetili upravo najstariji Amerikanci, odnosno generacija “Baby boomera” koja upravo ovih godina odlazi u mirovinu, te koja će dodatno opteretiti američki federalni budžet zahvaljujući mirovinskom sustavu koji datira još iz 1930-ih, kada je malo tko pretpostavljao da će prosječni životni vijek iznositi preko 75 godina. Svjesno ili nesvjesno, Obamin prijedlog zakona je sadržavao odredbe koje su se mogle shvatiti kao efikasno, ali ne baš previše humano rješenje tog problema – tzv. racioniranje zdravstvenih usluga, odnosno posebne komisije koje bi određivale da li je građanin previše star ili bolestan da bi mogao očekivati da se poreznim novcem beznadno pokušava poboljšati njegovo zdravstveno stanje.
Taj sićušni detalj u kompliciranom zakonskom tekstu je Sarah Palin, koja se nakon ostavke na mjesto guvernera Aljaske pretvara u najžešćeg borca svoje ranjene stranke, na svom postu u Facebooku prozvala “odborima za smrt”, odnosno stvorila bezbrojne aluzije na “Loganov bijeg”, SF-film o distopijskom svijetu budućnosti gdje se hladnokrvno likvidiraju svi građani stariji od 30 godina. Taj detalj je također izazvao i sveopći bijes u javnosti, koji je doveo i do fizičkih sukoba na javnim tribinama gdje su, uglavnom demokratski, kongresnici i senatori morali objašnjavati zašto podržavaju ovaj zakon.
Nakon tih nemilih scena mnogi od njih su promijenili mišljenje, pogotovo pripadnici konzervativne Blue Dog frakcije, izabranih u strateški važnim okruzima i državama u središtu SAD gdje je daleko manje razumijevanja za prosvijećene liberalne ideje nego na Zapadnoj i Istočnoj obali. Obama je tome pokušao stati na kraj nastojeći mobilizirati svoju izbornu vojsku kako bi na Internetu i drugdje suzbijala “republikanske laži”; ali to je bilo uzalud – izabrati prvog crnog predsjednika je mnogima bilo “cool”, boriti se za nekakvu reformu zdravstva daleko manje. Zbog toga je reforma počela padati u anketama, a na kraju i popularnost samog Obame koji se prvi put nakon dolaska u Bijelu kuću našao ispod 50 posto podrške.
Obamino povlačenje je, stoga, sasvim razumljivo. Inzistiranje na maksimalističkoj zdravstvenoj reformi u ovakvoj situaciji bi samo oživilo upokojene republikance koji se već sada mogu nadati svrgavanju demokratskih guvernera Virginije i New Jerseya u studenom ove godine. Obama će se na kraju morati zadovoljiti s reformom u kojoj općeg zdravstvenog osiguranja neće biti. Time će stranačka ljevica, kojoj duguje nominaciju i izbor u Bijelu kuću, biti razočarana. Sada je glavno pitanje, dakako, hoće li Obama išta naučiti od Clintona, odnosno hoće li ovaj neuspjeh shvatiti kao priliku da “prešalta” politiku na način koji bi mu osigurao novi mandat 2012. godine.
Ako ne odgovori na to pitanje kako treba, usporedbe između Obame i njegovog glavnog štovatelja i imitatora u Hrvatskoj – Zorana Milanovića – postat će aktualne, ali ne na način koji bi obojici bio po volji.
