Oznaka: UK

Antifašistički demonstranti napali sjedište BBC-a

[picapp src=”0/c/c/0/Protests_Are_Held_173c.jpg?adImageId=6400729&imageId=6880520″ width=”234″ height=”162″ /]

Nekoliko stotina antifašističkih demonstranata je danas napalo televizijski studio BBC-a u Zapadnom Londonu, nastojeći spriječiti dolazak Nicka Griffina, vođa ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP). Griffin, čija je stranka ove godine po prvi put osvojila zastupnike u Evropskom parlamentu, bi večeras po prvi put trebao gostovati u TV-emisiji Question Time. U njoj se tradicionalno pozivaju pozivaju predstavnici tri najjače stranke (Laburistička, Konzervativna, Liberalni demokrati) i po jedna osoba iz javnog života kako bi raspravljali o raznim političkim pitanjima.

Odluka o pozivanju Griffina je izazvala proteste kod strane velikog dijela lijeve i liberalne javnosti  s obzirom da se mnogi boje kako će se stranka – koja je nedavno tek sudskim nalogom prisiljena da iz statuta izbaci zabranu članstva za ne-bijele osobe – nastupom uz etablirane stranke legitimizirati.

Griffin se večeras uspio probiti u studio, a nekoliko desetaka osoba je izbačeno iz prostorija BBC-a nakon policijske intervencije. Demonstracije protiv Griffina su održane i u regionalnim centrima u još nekoliko britanskih gradova.

Nekoliko ministara u vladi Gordona Browna se javno založilo da se Griffinu zapriječi pristup BBC-ju, ali je premijer izjavio kako se neće miješati u uređivačku politiku najuglednije javne televizije na svijetu.

Zamjenik direktora BBC-a Marky Byford je, pak, branio odluku svoje kuće izjavivši kako BNP ima “pravo biti saslušan, njegovi stavovi preispitivani u raspravi a javnost na osnovu toga o njima donijeti zaključak”, te “da nije na BBC-u da provodi cenzuru”.

Ovakvih situacija u Hrvatskoj doglednoj budućnosti, pak, neće biti. Razlozi za to, na žalost, nisu oni zbog kojih bi se Hrvatska trebala pretjerano ponositi. Prvo, ekstremna desnica je daleko jača, pa njen eventualni dolazak na Prisavlje ne bi predstavljao problem. Drugo, manja je vjerojatnost da se prikupi toliko antifašističkih demonstranata da prave ovakve cirkuse. Treće, a što je najvažnije, javna televizija definitivno nema “cojones” za poteze koji su toliko kontroverzni, a opet neugodno u skladu s proklamiranim načelima o slobodi govora.

“Guardian” postao predmetom cenzure

[picapp src=”e/9/8/d/Opened_By_Censor_3304.jpg?adImageId=5391986&imageId=5624658″ width=”234″ height=”181″ /]

Ugledni britanski list “Guardian” je izvijestio kako mu je zabranjeno prenijeti informacije navedene u službenom listu britanskog Parlamenta koje se tiču odgovora koje je vlada dala na pitanje jednog zastupnika. List navodi kako ne može navesti koji je parlamentarni zastupnik uputio pitanje, koji je ministar dao odgovor, odnosno koja je bila tema pitanja. Jedina informacija koju je dao jest da se cijeli slučaj tiče pravnog postupka u koji je uključen Carter-Tuck, londonska odvjetnička tvrtka specijalizirana za tužbe protiv medija, a čiji su klijenti kako pojedinci, tako i multinacionalne korporacije.

Guardian u svom članku navodi kako je u pitanju slučaj bez presedana u bliskoj prošlosti Velike Britanije, odnosno kako su u pitanje dovedena slobode govora i tiska koja čine temelj britanskog ustavnog prava još od vremena Zakona o pravima (Bill of Rights) iz 1688. godine.

Pretpostavlja se da je Guardiana ušutkala privremena mjera koju je sud izrekao u postupku u koji je uključen jedan od Carter-Ruckovih klijenata. Taj klijent bi, pak, trebao biti predmetom pitanja i odgovora o kome Guardian ne smije izvještavati.

Cenzori su uspjeli ušutkati Guardian, ali ne i Twitter, pa je tako “procurilo” da bi klijenti koje se štiti mogli biti banka Barclays, odnosno švicarska tvrtka Trafigura, koju se optužuje da je 2006. godine bacala otrovni otpad ispred Obale Bjelokosti. Nakon što je vijest procurila na blogu koji vodi irski bloger Paul Staines, ubrzo nakon toga su Trafigura i Carter-Ruck postali “zvijezde” Twittera.

Britanske laburiste ohladilo sunce

Jedna od stvari koja razlikuje tradicionalne, odnosno zrele demokracije od onih koje se nazivaju “mladima” jest to da se ne samo pojedinci, nego i institucije ne ustručavaju javno izražavati svoje političke i ideološke, odnosno stranačke preference. Tako je, na primjer, u SAD sasvim normalna stvar da New York Times podržava demokrate, a Wall Street Journal podržava republikance.

Međutim, postoje situacije, odnosno institucije koje znaju pokazivati određenu fleksibilnost po tom pitanju. Možda najspektakularniji primjer predstavlja Sun, najtiražniji britanski tabloid. Iako mu je vlasnik Rupert Murdoch, australski medijski tajkun poznat po desničarskim stavovima i žestokoj podršci Margaret Thatcher i konzervativcima 1980-ih i 1990-ih, taj je list pred svake parlamentarne izbore podržavao laburiste Tonyja Blaira.

Tonyja Blaira više nema, njegov nasljednik Gordon Brown se pretvorio u jednog od najnepopularnijih premijera u britanskoj povijesti, a laburisti u anketama pali na treće mjesto, iza Liberalnih demokrata – što predstavlja itekako “dostignuće” kada je u pitanju zemlja s dvostranačkim sistemom.

Stoga, možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što se Sun odlučio “službeno” vratiti konzervativcima. Sun, dakako, ne bi bio Sun kada od toga ne bi napravio spektakl. Na naslovnici se tvrdi kako su “laburisti izgubili svoj put, a sada su izgubili i podršku Suna“, a da stvar bude sasvim jasna i onima koji su nepismeni – sjedište lista je osvijetljeno plavom bojom koja je zaštitni znak konzervativaca.

Murdoch, koji je biznismen a ne političar, možda je podržavao Tonyja Blaira iz čistog oportunizma i unosnih medijskih poslova i licenci, a ne zato što dijeli njegove političke ideje. Isto se tako može tvrditi da Sun zapravo i nije previše utjecajan, odnosno da bi većina britanskih birača podržala laburiste bez obzira što pisalo na stranicama najtiražnijeg tabloida. Sun i Murdoch se stoga danas najvjerojatnije prilagođavaju raspoloženju svojih čitatelja, a ne suprotno.

Bez obzira na to, tako spektakularan zaokret “Sunca” će zalediti mnoga laburistička srca, manje od devet mjeseci prije sljedećih parlamentarnih izbora.

RIP Henry Allingham (1896 – 2009)

Biti službeno najstariji čovjek na svijetu možda i nije tako zavidna titula, s obzirom da je izuzetno velika vjerojatnost da ćete je nakon prilično kratkog vremena morati prepustiti nekome drugome. 113-godišnji Britanac Henry Allingham, koji je naslijedio Japanca Tomojija Tanabea, na tom mjestu nije izdržao niti mjesec dana. Jutros je preminuo, prepustivši mjesto najstarijeg čovjeka na svijetu 112-godišnjem Amerikancu Walteru Breuningu.

Allingham će, međutim, barem neko vrijeme zadržati titulu najdugovječnijeg Britanca, ali je daleko važnije to što je u povijest ušao kao posljednji preživjeli sudionik znamenite bitke kod Jutlanda, odnosno posljednji preživjeli pripadnik originalne postave britanske mornaričke avijacije (RNAS), odnosno jedan od posljednjih osnivača Kraljevskog zrakoplovstva (RAF). Tamo je služio kao mehaničar, preživjevši, kako sam kaže, njemačko bombardiranje iz zraka i sa mora. Allingham je također ušao u povijest instaliravši prvu specijalno konstruiranu kameru za avio-izviđanje.

Godine 1918. Allingham je oženio Dorothy Cator. Brak je trajao 51 godinu, a imao je dvije kćeri – Jean i Betty – koje je Allingham obje nadživio. U trenutku smrti je Allingham imao šest unuka, dvanaest praunuka, četrnaest pra-pra-unuka i jednog pra-pra-pra-unuka.

Posljednjih godina života Allingham je izazvao veliku pažnju sudjelovanjem na ceremonijama obilježavanja Dana sjećanja na pale u ratu kao jedan od posljednjih živućih veterana prvog svjetskog rata.

Gordon Brown promjenom izbornog sistema nastoji očuvati vlast

Reći da je prošli tjedan bio loš za britansku Laburističku stranku i premijera Gordona Browna je eufemizam stoljeća. Međutim, iako su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, iako je Laburistička stranka doživjela masakr na lokalnim izborima u Engleskoj, odnosno završila na ponižavajućem trećem mjestu na izborima za Evropski parlament, Brown je još uvijek premijer. “Blairitski” ministri i laburistički bosovi koji su mu snovali o glavi su sada opet na partijskoj liniji. Brown nema ni najmanju namjeru podnijeti ostavku, a izazivača u samoj stranci nema, s obzirom da bi njegovo rušenje dovelo do ekspresnih parlamentarnih izbora koji laburistima prijete još jednom katastrofom.

Brown će, dakle, ostati na vlasti do svibnja 2010. godine kada istječe posljednji rok za održavanje novih izbora. Laburistički premijer će godinu dana – za kojih mnogi sumnjaju da će bitno popraviti njegove izglede – učiniti sve da ostane na vlasti. I pri tome će kao glavno oruđe koristiti istu onu stvar koja je dovela do prošlotjedne izborne kataklizme, odnosno birače okrenula od laburista – skandal vezan uz zloupotrebe parlamentarnih troškova.

Brown je odmah nakon izbora izjavio da je skandal pokazao kako su nužne reforme, te natuknuo kako bi to uključivalo promjenu izbornog zakonodavstva, odnosno napuštanje dosadašnjeg većinskog sistema u kojima se zastupnici biraju relativnom većinom u pojedinačnim izbornim jedinicama. Iako Brown tvrdi da do izmjena neće doći bez prethodne “sveobuhvatne debate” i referenduma, britanski mediji su već počeli špekulirati o tome da bi Brown mogao uvesti proporcionalni izborni sistem, nalik na onaj koji dominira u evropskim državama, uključujući Hrvatsku.

Malo tko, dakako, vjeruje kako bi proporcionalni sistem suzbio parlamentarnu korupciju, s obzirom da iskustva evropskih zemalja (i, na žalost, Hrvatske) pokazuju kako tako izabrani zastupnici ne zastupaju nikoga osim interesa stranačkih bosova koji su ih metnuli na “sigurna” mjesta na kandidatskim listama, odnosno da im je, ako su dovoljno visoko na tim listama, potpuno svejedno hoće li im stranka dobiti 5 ili 50 posto glasova.

Brown, zapravo, pokušava iskoristiti krizu i ogorčenje javnosti kako bi promjenom izbornog sistema spasio stranku od poraza i sebi očuvao vlast. Proporcionalni sistem u Britaniji se koristi jedino na lokalnim, regionalnim i evropskim izborima, ali je na njegovom uvođenju na nacionalnu razinu dosada inzistirala jedino centristička stranka Liberalnih demokrata, i to iz razumljivog interesa – većinski sistem je plodno tlo za dvostranačje, te je zastupljenost te stranke daleko ispod postotka glasova. Laburistima pod Blairom, usprkos svih govorancija o reformi, nije padalo na pamet da mijenjaju većinski sistem, s obzirom da su kao najveća stranka imali daleko veću zastupljenost od postotka glasova.

Izborna kataklizma koja se čini izvjesnom je, pak, Blairovog nasljednika natjerala da počne razmišljati o ostanku na vlasti koji se temelji na jednostavnoj računici. Ako bi se sljedeći izbori održali po proporcionalnom sistemu, opozicijska Konzervativna stranka bi dobila najviše glasova, ali ne bi mogla sastaviti većinu. To bi, međutim, uspjelo oslabljenim laburistima u koaliciji s Liberalnim demokratima.

U pitanju je, dakako, vrhunski cinizam, ali i vrhunski politički potez – naravno, pod pretpostavkom da prođe. Iz hrvatske perspektive je takav potez sasvim razumljiv i u skladu s ovdašnjom praksom. Sve vladajuće stranke “štelaju”, s manje ili više uspjeha, izborno zakonodavstvo sebi u prilog. U Hrvatskoj se to od uvođenja demokracije dogodilo 11 puta – isprobano je pet modela za parlamentarne izbore , jedan za Županijski dom Sabora te pet modela za lokalne izbore. Na početku se koristio dvokružni većinski sistem (kakav koristi Francuska), da bi se danas ustalio “čisti” proporcionalni.

Brown bi, međutim, i na temelju hrvatskih iskustava trebao biti oprezan, s obzirom da takve  “štele”  ponekad mogu imati nepredviđene rezultate. Prva takva se zbila pred izbore 1990. godine, kada je Smiljko Sokol, kao vodeći ustavni stručnjak angažiran od tadašnje Račanove komunističke vlasti kako bi napravio izborni zakon s ciljem da se isprofiliraju dvije jake stranke. Rezultat  je uistinu bila takva profilacija i nešto nalik na dvostranačje, ali pobjednik nije bio SKH-SDP nego HDZ.

U britanskom slučaju bi, pak, inzistiranje na proporcionalnom sistemu moglo imati neželjene posljedice u obliku ulaska rasističke stranke BNP u britanski parlament, a čiji bi glasovi po nekim predviđanjima mogli doći upravo od laburističkih birača.

Brown bi, doduše, tome mogao doskočiti – a o tome se dosta špekulira u britanskim medijima – uvođenjem tek jedne sitnije izmjene postojećeg većinskog sistema. Britanski birači bi tako, kao i oni u Australiji, i dalje zastupnike birali u pojedinačnim jedinicama, ali bi umjesto jednog nedjeljivog glasa imali i pravo na rezervne glasove – drugi, treći, četvrti itd. koji bi se udjeljivali za kandidate koji predstavljaju drugi izbor. Ti rezervni glasovi bi se pribrajali prvim glasovima sve dok jedan od kandidata ne bi prešao 50 posto glasova.

Taj model, koji se inače koristi i za izbor londonskog gradonačelnika, bi, međutim sa sobom povlačio rizike, s obzirom da nije rijetkost da glasači Liberalnih demokrata imaju daleko više razumijevanja za konzervativne kandidate od vodstva svoje stranke.

Inače, priča o promjeni izbornog sistema u Britaniji koincidira i sa zahtjevima da se, nakon skandala s Dusinom 0 i sličnih svinjarija, promijeni i izborni sistem u Hrvatskoj. Najkonkretniji (i nekako najsuvisliji) na tom polju je Ivo Škrabalo, ali teško da će postojeći partitokratski establishment, uključujući i zlosretni SDP sa svojim šefom, za njegove ideje imati razumijevanja.

Desnica “šije” ljevicu na evropskim izborima

Rezultati za evropske izbore, barem oni službeni, neće biti poznati još 24 sata, iako su birališta zatvorena u velikom broju država. Tako je odlučila Evropska komisija i sve vlade se toga, koliko-toliko drže. Međutim, s medijima je druga stvar, pa su neki od podataka vezanih uz izbore procurili u javnost.

Osim Nizozemske, gdje su objavljene izlazne ankete koje relativnim pobjednikom čine anti-imigrantsku Stranku slobode (PVV) Geerta Wildersa, najekstremniji je slučaj Velika Britanija. To je dijelom i zbog činjenice da su izbori za Evropski parlament održani istovremeno s lokalnim izborima u Engleskoj, ali i s velikom krizom laburističke vlade Gordona Browna. Rezultati izbora za lokalna vijeća su stizali u trenutku kada su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, a sve u svrhu da se Brown natjera na ostavku i tako Laburistička stranka dobije manje “problematičnog” vođu pred sljedeće parlamentarne izbore. Usprkos ostavkama, kao i trijumfu konzervativaca, Brown je petak preživio.

Nakon nedjelje bi, pak, njegov položaj mogao biti teži, barem ako je vjerovati Telegraphu i “dobro upućenim” izvorima iz najužeg laburističkog rukovodstva. Naime, prema tim najavama, na evropskim izborima će, kao i na lokalnim, na prvo mjesto konzervativci s oko 30 posto glasova. Na drugo mjesto će, pak, doći euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) s nešto iznad 20 posto. Brownovi laburisti će se, pak, morati boriti za treće mjesto s Liberalnim demokratima i Zelenima. Lokalni izbori su također donijeli uspjehe strankama koje su dosada bile na margini, kao što su nacionalistički raspoloženi Engleski demokrati, koji traže zasebni parlament za Englesku, odnosno autonomni status identičan Škotskoj i Walesu. Britanski tisak, s druge strane, s olakšanjem prima vijesti da se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP) uspjela s dva mjesta probiti u Evropski parlament, ali da su njeni rezultati daleko manje dojmljivi od najavama kojima se donedavno plašilo javnost.

Laburisti – koji, barem nomimalno, pripadaju ljevici – će svoj neuspjeh najvjerojatnije dijeliti sa svojim ideološkim ekvivalentima na Kontinentu. Najave i ankete predviđaju kako će Berlusconijev Narod slobode, usprkos premijerovih nestašluka, u Italiji lako potući dezorijentiranu ljevicu okupljenu oko Demokratske stranke. U Njemačkoj će šutljiva, nekarizmatična Angela Merkel sa svojim demokršćanima lako srediti svoje koalicijske partnere socijaldemokrate. U Francuskoj socijalisti – jedna od najstarijih i najuglednijih stranaka evropske ljevice – mogu očekivati tek oko 20 posto glasova, te će biti lak plijen za Sarkozyjevu desnicu.

Nizak odaziv, tradicionalna sklonost birača da izbore za Evropski parlament – o kome malo znaju i koji ima male ovlasti – shvate kao priliku za pljusku establishmentu, te teška ekonomska situacija – sve to bi također trebalo pogodovati strankama ne samo one “obične”, nego i ekstremne desnice.

Britanski laburisti u anketi pali na treće mjesto

Sunday Telegraph prenosi rezultate ankete koju je za njega provela agencija ICM, a prema kojoj Laburistička stranka britanskog premijera Gordona Browna – da se sada održe parlamentarni izbori – može računati tek na 22 posto glasova. Slabi rezultati britanske vladajuće stranke već duže vremena i nisu neko iznenađenje, s obzirom na lošu ekonomsku situaciju, rat u Iraku, niz skandala i opću zasićenost laburistima nakon 12 godina vladavine. Već skoro dvije godine ankete ukazuju da će na izborima – koji se trebaju održati najkasnije za godinu dana – laburisti padaju, a na prvo mjesto izbija Konzervativna stranka koju je preporodio novi, mladoliki vođa David Cameron i kojoj ICM-ova anketa daje čak 40 posto glasova.

Međutim, Brownu i njegovim drugova će najnovija anketa pasti teže od ranijih, jer su po njoj laburisti postali treća stranka po popularnosti na Otoku. Ispred njih su skočili centristički Liberalni demokrati kojima anketa daje 25 posto glasova.

Ovo, doduše, nije presedan, jer su laburisti u – po njih mračnoj, tačerovskoj – 1987. godini također jednom u anketi spali na trećo mjesto.

Utjeha laburistima je ta da još uvijek drže drugo mjesto u utrci za Evropski parlament sa 22, 5 posto. Konzervativci su i dalje prvi s 29 posto glasova, a Liberalni demokrati treći s 20 posto. Manje stranke, koje zahvaljujući proporcionalnom izbornom sistemu i manjem odzivu birače u pravilu izvrsno prolaze na evropskim izborima, su ovaj put daleko iza njih. Na četvrto mjesto je, s dosta iznenađenja, izbila Zelena stranka s 11 posto. Slijedi euroskeptična Stranka nezavisnosti UK (UKIP) s 10 posto, dok se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP), od koje se dosta strahovalo, vrti tek oko 5 posto.

Telegraph, s druge strane, navodi da bi laburistima u četvrtak gubitak četiri lokalna vijeća i pad ispod 20 posto na evropskim izborima bio jasan signal da Browna – koji je 2007. godine dočekan kao spasitelj stranke od Irakom kompromitiranog Blaira – moraju maknuti. Sam Brown je, pak, sklon ideji da svojoj vladi život produži nudeći koaliciju Liberalnim demokratima.

Ovaj razvoj događaja u jednoj od najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja Evrope je posebno zanimljiv, kada se uzme u obzir da je opća ekonomska situacija daleko bolja od one u Hrvatskoj gdje, pak, vladajuća stranka gotovo da i ne mora brinuti o ostanku na vlasti sljedeće desetljeće-dva.

Osramoćeni zastupnici britanskog Parlamenta – pred samoubojstvima?

Nedavna najava Michaela Martina, predsjednika britanskog Doma zastupnika, kako će 21. lipnja napustiti svoju funkciju, po svemu sudeći, neće biti jedina posljedica skandala koji je izazvalo otkriće Daily Telegrapha o sistematskoj zloupotrebi dnevnica i drugih troškova među zastupnicima jednog od najstarijih i najuglednijih institucija zapadne demokracije.

Barem se takav dojam može steći nakon što se konzervativna zastupnica Nadine Dorries – koja je, slično kao i brojne kolege iz vladajuće Laburističke stranke, razotkrivena kao korisnik javnih troškova u privatne svrhe – požalila na “atmosferu linča” i “makartističkih progona” u svom blogu. Taj bi progon, tvrdi Dorries, mogao njene kolege potaći na samoubojstva.

Dorries je na blogu – koji trenutno nije dostupan – napisala kako je atmosfera u Westminsteru, gdje se nalazi Parlament, teška da strah od samoubojstava mnoge tjera da provjeravaju članove koji ne dođu na sjednicu.

Dorries nije dobila izraze suosjećanja od strane svog kolege i stranačkog šefa Davida Camerona – kojemu ankete već godinu dana pripisuju gotovo izvjesni dolazak na vlast. Cameron je javno reagirao na njene navode rekavši kako se, “naravno osjeća zabrinutost”, ali i da bi Dorries trebala daleko više brinuti o svojim biračima koji – pogotovo u vremenima recesije – nemaju baš previše razumijevanja za rastrošne i bahate parlamentarce koji lagodno žive na račun sve siromašnijih poreznih obveznika.

Hrvatski birači, za razliku od britanskih, se ne moraju brinuti da će zbog nekakvog skandala s bogaćenjem na račun poreznih obveznika ostati bez svojih cijenjenih zastupnika. Vladajući HDZ kao oličenje tradicionalnih katoličkih vrijednosti je saborske klupe napunio osobama za koje je samoubojstvo grijeh, dok moderni i progresivni SDP odbacuje koncept časti kao za Hrvatsku neopravdani otpadak iz feudalne prošlosti.

Britanska kraljica duboko zabrinuta zbog korupcijskog skandala u britanskom parlamentu

Britanska kraljica Elizabeta II se, piše Mail on Sunday, srela s premijerom Gordonom Brownom kako bi izrazila “duboku zabrinutost” zbog skandala koji posljednjih dana potresa britanski Parlament, odnosno otkrićima o tome kako su zastupnici trošili milijune funti poreznih obveznika kako bi, navodeći to kao troškove obavljanja svog posla, rodbini namještali stanove, dograđivali bazene ili naručivali porno-filmove.

Mail podsjeća kako je kraljica tokom svoje polustoljetne vladavine imala izvrsne odnose s jedanaest premijera, a kao jedini izuzetak se navodi slučaj Margaret Thatcher tokom štrajka rudara 1980-ih, kada je Buckinghamska palača ne tako diskretno stavila do znanja kako se ne slaže s politikom tadašnje konzervativne vlade. Neimenovani izvori na koje se poziva Mail tvrde da je razgovor britanskog suverena sa šefom vlade bio “iskren”, odnosno da je kraljica uvjerena da bi skandal mogao “uzrokovati trajnu štetu reputaciji” britanskog Parlamenta kao jedne od najstarijih i najuglednijih demokratskih institucija u svijetu. Kraljica, koja je odrasla u doba Velike ekonomske krize 1930-ih, je “svjesna da vlada recesija”, odnosno da je javnost revoltirana bahatošću i rastrošnošću svojih zastupnika.

Skandal je prije nekih devet dana u seriji članaka započeo razotkrivati Daily Telegraph, a osim vladajućih laburista su se na meti našli i opozicijski konzervativci i Liberalni demokrati. Međutim, bijes javnosti je prije svega usmjeren na Brownovu stranku koja se u ovom trenutku – više od dvanaest godina nakon dolaska na vlast – nalazi u otprilike u istoj poziciji u kojoj su se nalazili konzervativci početkom 1990-ih, s javnošću uvjerenom da ih je dugotrajna vlast korumpirala te da je potrebno okrenuti novu stranicu. Laburisti štetu nastoje umanjiti drastičnim mjerama, kao što su interne istrage, suspenzije i izbacivanja članova uhvaćenih u skandalu.

Britanska policija je, pak, najavila kako će sljedeći tjedan oko skandala pokrenuti kriminalističku istragu. Ipak, najgore posljedice skandala ne bi pogodile samo laburiste, nego i Britaniju u cjelini, ako je vjerovati anketama koje se vode manje od mjesec dana prije izbora za Evropski parlament. One sugeriraju da bi jedan od njihovih najvećih pobjednika mogla biti euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), odnosno da bi po broju glasova i zastupnika u Bruxellesu mogla prestići laburiste. To i nije takav problem koliko sve ozbiljnija mogućnost da dio laburističkih glasova ode nikom drugom do ekstremno desnoj Britanskoj nacionalnoj partiji (BNP) koja se, po nekim procjenama, može nadati čak četvorici eurozastupnika. BNP bi, pak, tako mogao omogućiti da druge ekstremno desne evropske stranke – poput mađarskog Jobbika i talijanske Forze Nuove – skupe 25 eurozastupnika te tako po prvi put stvore paneuropski parlamentarni blok najtvrđe desnice.

Da korupcijski skandal u Britaniji, pogotovo u uvjetima velike ekonomske krize, može imati nesagledive posljedice možda najbolje svjedoči afera Stavisky, koja je početkom 1930-ih izazvala potpuni raskol u francuskom političkom establishmentu, pa i krvoproliće na ulicama. Iako, za razliku od Njemačke, fašisti nisu došli na vlast a demokracija bila formalno očuvana, cinično i od političara potpuno otuđeno stanovništvo nije pokazalo pretjerani entuzijazam kada su se morali zaustavljati Hitlerovi tenkovi. Elizabeta, koja je kao izbjeglica iz bombardirane Buckinghamske palače neke od tih posljedica osjetila na svoj koži, imala je s obzirom na ta iskustva – van spoznajnih mogućnosti većine njenih današnjih podanika – itekako razloga da zabrinutost.

Gordon Brown najnepopularniji britanski premijer otkad je anketa

Anketa koju je agencija BRIX napravila za Mail on Sunday među biračima u Velikoj Britaniji pokazuje kako Laburistička stranka premijera Gordona Browna na sljedećim parlamentarnim izborima može očekivati 23 posto glasova, što je najniži rezultat za vladajuću stranku otkako su 1943. godine uvedene suvremene metode ispitivanja javnog mnijenja.

Oporbeni konzervativci Davida Camerona, pak, mogu očekivati 43 posto glasova, a što bi se – pretočeno u britanski većinski izborni sistem – pretvorilo u parlamentarnu većinu od čak 220 mjesta – daleko više većine od 179 mjesta koje je dobio bivši premijer Tony Blair kada je 1997. godine otpuhao konzervativce s vlasti. Isto istraživanje pokazuje da čak 52 posto Britanaca želi da Blairov nasljednik odmah napusti tu funkciju.

Uzimajući u obzir da Mail tradicionalno nije baš najlijevije orijentiran britanski list, kao i da do redovnih izbora ima dugih godinu dana, ovo definitivno nisu dobre vijesti za Browna. Premijer koji je trebao biti spasitelj Laburističke stranke – uspješan Blairov ministar financija koji je simbolizirao sve dobro u Blairovoj eri, a bez ljage izazvane šurovanjem s Bushom i upadom u Irak – najvjerojatnije je na putu da kao premijer postane povijesna fusnota.