[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown+Rochdale&iid=8649973″ src=”5/7/a/e/Gordon_Brown_Takes_f690.jpg?adImageId=12677198&imageId=8649973″ width=”234″ height=”152″ /]

U povijesti postoje brojni primjeri kada se moglo svjedočiti propasti nekog moćnog pojedinca, organizacije ili imperija, a za što je uzrok bila neka žena. Kako stvari stoje, britanskom premijeru Gordonu Brownu i njegovoj stranci bi ta femme fatale trebala biti Gillian Duffy, 65-godišnja umirovljenica iz grada Rochdale. Ono što je trebalo biti rutinski događaj u nezanimljivoj kampanji, odnosno susret premijera sa svojom pouzdanom biračkom bazom, pretvorio se u gaf par excellence nakon koga je jednostavno teško zamislit opstanak bilo kakve vlade na čelu s Gordonom Brownom.

Brown je, naime, došao u Rochdale skupljati glasove među sigurnim laburističkim pristašama, među koje se ubraja i gospođa Duffy. Prilikom razgovora s premijerom je rekla kako ga podržava i kako za njega misli glasati, ali je također nastojala priliku s razgovor s najmoćnijim čovjekom Britanije iskoristiti da ukaže na neke financijske i društvene probleme koji je je tište, uključujući i pitanja koja se tiču ilegalne imigracije.

Brown je u cijeloj priči postupio onako kako bi postupio svaki profesionalni političar. Nasmiješio joj se, pozdravio ju je, potapšao po ramenu, izjavio da je razumije i da će nastojati rješiti njene probleme. Potom je sjeo u svoj automobil. I onda se dogodilo.

Upaljeni i zaboravljeni mikrofon – noćna mora svakog profesionalnog političara. Brown je za samo nekoliko sekundi rekao što točno misli o toj ženi, nazvavši susret “katastrofom”, a ženu “bigotkinjom”, najvjerojatnije zbog “politički nekorektnog” stava prema imigrantima iz Istočne Evrope.

Naravno, te su riječi snimljene i munjevitom brzinom su našle put do medija, natjeravši samog Browna da se ispričava i posipa pepelom samo sat vremena kasnije. Međutim, sada je kasno da se “zataška” možda najzanimljiviji detalj dosadne izborne kampanje koja se nakon iznenadnog uzleta liberalnih demokrata – barem sudeći po najnovijim anketama – ponovno počela vraćati u dvostranačku konzervativno-laburističku kolotečinu.

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata, ne može sakriti oduševljenje zbog činjenica da njegovu stranku – o kojoj će, barem tako tvrde trenutne ankete, ovisiti vlast u Britaniji iza 6. svibnja – nastoje snubiti i konzervativci i laburisti. Clegg, koji je u ovom trenutku najpopularniji i najmoćniji britanski političar, a koji se bez ironije naziva “britanskim Obamom”, odlučio je laburistima, koji sebe smatraju njegovim najprirodnijim partnerima i koji ga preklinju da sklopi “progresivnu” anti-konzervativnu koaliciju, da se za tako nešto moraju malo potruditi.

Clegg je tako danas izjavio da ne isključuje mogućnost da u slučaju dobrog rezultata svoje stranke zatraži premijersko mjesto. Još je važnije to što je isključio bilo kakvu mogućnost da Gordon Brown zadrži premijerski položaj ako kojim slučajem laburisti završe na trećem mjestu po broju zastupničkih mjesta; u tom slučaju će liberalni demokrati inzistirati da im pripadne premijersko mjesto.

Clegg, dakako, nije jasno stavio do znanja želi li nakon izbora stupiti u koaliciju s laburistima – što laburisti i najveći britanskog medijskog establishmenta priželjkuje – ili s konzervativcima, što se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim, s obzirom na Cameronov čvrst stav o tome da ne želi liberalima tako dragu promjenu izbornog sistema.

Koaliciju Clegga i Camerona bi, pak, na kraju balade mogli cementirati izborni rezultati koji bi predstavljali potpunu “metlu” za laburiste, odnosno nakon kojih bi se liberalni demokrati nametnuli ne samo kao druga, nego i kao potencijalno prva stranka u Britaniji, i to za jedno duže razdoblje. U situaciji kada bi Cleggova stranka jednostavno zamijenila laburiste, odnosno postala dio britanskog dvostranačja, nestalo bi dosta poticaja za inzistiranje na proporcionalnom sistemu.

S druge strane, iskustva s Friščićem u Hrvatskoj 2007. godine jasno pokazuju koliko špekulacije o postizbornim koalicijama mogu izgledati kao spravljanje ražnja dok je zec u šumi.

Ovaj vikend – pretposljednji pred izbore – će britanskim konzervativcima biti nešto ugodniji nego prethodni. Iako je njihov vođa David Cameron, u najboljem slučaju, u debati u četvrtak podijelio prvo mjesto s Nickom Cleggom, vođom liberalnih demokrata, to je bilo dovoljno da se zaustavi iznenadni uspon tradicionalno trećeplasirane britanske stranke te omogući da ankete počnu davati nešto “normalniju” sliku.

Najnovije ankete, doduše, govore kako Britaniju očekuje nastavak dvostranačja, iako ne onakvom na kakvo su generacije bile naviknute. Ako se trendovi koji postoje dosad nastave, moglo bi se dogoditi da iza 6. svibnja 2010. godine u Britaniji i dalje postoje samo dvije relevantne stranke s realističnim izgledima za vlast. Konzervativcima bi u tom društvu umjesto laburista sada trebali društvo praviti liberalni demokrati. Prava priča izbora, dakle, nije u usponu liberalnih demokrata koliko u kolapsu laburista koje Britanci nakon 13 godina vladavine, kao i tri godine pod Gordonom Brownom, očigledno više ne žele.

Spoznaja da bi očekivani “obješeni parlament” – kako se u Britaniji naziva situacija u kojoj nijedna stranka nema jasnu većinu, pa mora ići u kontinentalnoj Evropi tako uobičajena koalicijska preslagivanja – mogao laburiste ostaviti na vlasti, a možda uz promjenu izbornog sistema i trajnu “Lib Lab” koaliciju i na neko duže vrijeme, vjerojatno je razlog zbog koga će se na samim izborima pokazati više glasova za konzervativce i manje glasova za liberalne demokrate nego što to sugeriraju ankete.

David Cameron, vođa konzervativaca, je, inače, pokazao da razumije želju glasačkog tijela za reformom izbornog sistema. Za razliku od liberalnih demokrata koji inzistiraju na proporocionalnom sistemu (kakvog imamo u Hrvatskoj) i nekih hibridnih formi s prenosivim glasovima (kakve postoje u Australiji), Cameron drži da se postojeći većinski sistem s pojedinačnim izbornim jedinicama treba zadržati. Cameronova alternativa je, pak, u tome da sve tri stranke uvedu obavezne preliminarne izbore nalik na one u SAD, na kojima bi članovi i simpatizeri birali stranačke kandidate za Parlament, umjesto da to, kao dosad, bude u rukama od javnosti i birača otuđenih stranačkih bosova i njihove mašinerije.

Večeras je u Bristolu održana druga po redu “predsjednička” debata vođa triju najvećih britanskih stranaka pred izbore 6. svibnja. Mnogi su za nju govorili da je “biti ili ne biti” za Davida Camerona i konzervativce, odnosno da je upravo tokom nje morao zaustaviti “cleggmaniju”, odnosno neočekivani uspon Liberalnih demokrata u anketama izazvan trijumfalnim nastupom liberalnog vođe Nicka Clegga na debati održanoj prije osam dana.

Lekcije su se naučile i Cameron je uradio ono što je morao uraditi. Barem to sugerira anketa agencije YouGov napravljena neposredno nakon debate u kojoj je Cameron pobijedio s 36 posto. Iza njega je Clegg s 32 posto, dok je premijer i vođa vladajućih laburista Gordon Brown treći s 29 posto (i 3 posto neodlučnih). To je dobra vijest za Camerona i između ostalog zato što je Clegg u istoj anketi prije osam dana imao 51 posto.

Anketa agencije ComRes, pak, sugerira da je Clegg i ovaj put pobijedio – ali tek s 33 posto. Cameron i Brown su po toj anketi izjednačeni s 30 posto.

Većina analitičara se čini skeptičnim prema anketama, te je uvjerena da je Clegg i ovaj put napravio dobar posao, iako ne tako uvjerljivo da spriječi po mnogima neumitni silazak podrške u anketama na “normalnu” razinu.

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Cameron&iid=8572977″ src=”a/2/7/5/CONSERVATIVE_LEADER_DAVID_15b5.JPG?adImageId=12599151&imageId=8572977″ width=”234″ height=”156″ /]

David Cameron, vođa britanskih konzervativaca, danas je pogođen jajetom u rame dok je vodio izbornu kampanju u Cornwallu. Političar za koga je donedavno bilo “sigurno” da će biti sljedeći britanski premijer, tu neugodnost – koja se smatra prihvatljivim rizikom za političare u razvijenim demokracijama – shvatio je kao priliku za ekstra publicitet koji bi mu dobro došao u trenutku kada je umjesto za vlast prisiljen boriti se za dugoročni opstanak svoje stranke.

Cameronu je, naime, problem u tome što su ankete pokazale nevjerojatni skok podrške prethodnim autsajderima Liberalnim demokratima. Nekoliko anketa pokazuje da Liberalni demokrati vode ispred konzervativaca. Gotovo sve pokazuju da će trenutno vladajuća Laburistička stranka premijera Gordona Browna na ovim izborima završiti na trećem mjestu.

Međutim, specifičnost britanskog izbornog sistema jest u neravnomjernoj raspodjeli pojedinačnih izbornih jedinica, odnosno “gerrymanderingu” koji je tradicionalno pogodovao upravo laburistima. Teoretski je moguće da laburisti završe na trećem mjestu, ali da svejedno imaju najviše mjesta u Parlamentu i da upravo na temelju toga – kao u sličnoj situaciji 1974. godine – dobiju mandat za još pet godina vlasti. Dakako, prije toga bi se trebali udružiti s Liberalnim demokratima, a Brown je današnjim intervjuom u Independentu i eksplicitnim pozivom na “progresivnu koaliciju” protiv konzervativaca jasno naznačio da je upravo to sada temelj laburističke strategije.

Nick Clegg, vođa liberalnih demokrata čijim nastupom na “predsjedničkoj” TV-debati mnogi tumače iznenadni skok te stranke, odbija bilo kakvu pomisao na takvu koaliciju, barem ne do samih izbora. Mnogi će u tome vidjeti ziheraštvo nalik na ono Josipa Friščića u Hrvatskoj 2007. godine, odnosno nastojanje da se od Browna izmuzu maksimalni ustupci – od ukidanja osobnih iskaznica za Britance, masovnog puštanja kriminalaca iz zatvora, potpune amnestije za ilegalne imigrante i, naravno, uvođenja proporcionalnog izbornog sistema koji bi “Lib Lab” koaliciji trebao cementirati vlast za sljedećih nekoliko desetljeća.

Međutim, Clegg prije toga mora proći kroz prilično tešku borbu za prvo mjesto s konzervativcima, odnosno paziti da laburiste ne ošteti toliko da bi ih bacio na drugo mjesto po broju parlamentarnih mjesta. Ako Cameron uspije iščupati prvo mjesto, nije isključen ni žuto-plavi aranžman. U međuvremenu su britanski mediji otkrili i da je Clegg – koji sebe prikazuje kao “osvježenje” i političara neuprljanog standardnom korupcijom dvije vodeće stranke – “mutio” s troškovima obavljanja parlamentarnog posla. Još je zanimljivije Sunovo otkriće tajnog plana, odnosno “šalabahtera” za prvu TV-debatu koje je Cleggu ostalo u taksiju.

Jedna od anketa, pak, pokazuje da su se konzervativci ipak uspjeli malo oporaviti te da liberalnim demokratima bježe za nekih 9 posto. Većina britanskih političkih analitičara vjeruje da će izbori biti rješeni tek u sljedeća dva tjedna, odnosno nakon dvije TV-debate u kojima postoji daleko veća vjerojatnost da će Clegg “zglajzati”.