Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

Quod licet Jennero non licet Dolezalae

Posljednjih dana je bilo prilično zanimljivo vidjeti kako se pitanje identiteta ili, preciznije, pripadnosti određenoj društvenoj grupi u kontekstu tzv. politike identiteta, tretira na, najblaže rečeno, nedosljedan način kada su u pitanju društvene grupe koje se nalaze na različitim razinama hijerarhije političke korektnosti.

Primjer za taj fenomen je dao slučaj Rachel Dolezal, aktivistice za građanska prava Afroamerikanaca, koja je postala svjetski poznata zbog toga što godinama tvrdi da je Afroamerikanka, tj. crnkinja, iako su oboje njenih roditelja bijelci. Reakcije na to otkriće su, kako u američkoj, tako i u svjetskoj javnosti, bile predvidljivo negativne. Dolezal je postala predmet sprdnje, a to je, zapravo, još i blaža reakcija u usporedbi s onima koji su je proglašavali “prevaranticom” koja na osnovu svog lažnog “afroameričkog” statusa dobiva prestižne društvene i javne funkcije, odnosno novac, te licemjerom i parazitom koji iskorištava stvarnu patnju onih koji imaju više razloga da se smatraju crncima, te konačno, onih koji – kao što je to čest slučaj u ovakvim situacijama – ozbiljno sumnjaju u njenu psihičku poremećenost.

Slučaj Rachel Dolezal je zanimljiv ne samo zbog toga što je dao novu i bizarnu perspektivu stanju rasnih odnosa i standardima “političke korektnosti” u SAD, nego i zbog toga što dolazi nedugo nakon što je u jednom sličnom slučaju reakcija na nečiju drastičnu promjenu vlastitog identiteta bila sasvim drukčija.

Naime, Bruce Jenner, bivši američki olimpijski pobjednik, mlađoj javnosti poznat kao nominalni patrijarh Kardashian, se nedavno pojavio na naslovnici časopisa Vanity Fair odjeven i našminkan kao žena, praćen naslovom “Zovite me Caitlyn”. Američka i svjetska javnost ne samo da ga je poslušala i počela zvati “Caitlyn”, nego i slaviti kao simbol borbe za prava LGBT osoba. Uz panegiričke izljeve podrške, kojima se pridružio i predsjednik Obama, a zajedno sa njim i gotovo svaki relevatni celebrity iz svijeta showbusinessa na cijelom globusu, je isto tako išla i nevjerojatno žustra kampanja gdje su internetski borci za iskorjenjivanje društvene nepravde i ispravljanje krivih Drina svakoga tko bi posumnjao u tvrdnje Caitlyn Jenner o njenom spolu proglašavali transfobičnim gadom čiju herezu, ako je potrebno, treba iskorijeniti i u tu svrhu posebno dizajniranim Twitter-botovima. I pri tome, dakako, nikoga od poklonika kulta Svete Caitlyn ne muči to što se Caitlyn, barem po onome što se dosad zna, u službenim dokumentima još uvijek vodi kao Bruce, te što još uvijek nije (a prema vlastitim riječima nema ni namjeru) kirurškim putem odstraniti izvjesne anatomske detalje koji je identificiraju kao muškarca.

Nitko ne spori da je tretman koji je Bruce/Caitlyn danas dobila jedan od ključnih pokazatelja koliko su se društvene norme i shvaćanja promijenile u zapadnom svijetu, barem u onom dijelu koji se voli smatrati “cool” i prosvijećenim. Da je Bruce sličnu tvrdnju izrekao prije 10 ili 20 godina, reakcije bi bile istovjetne onima koje su se nedavno sručile na Rachel Dolezal. Bruce bi još uvijek bio Bruce, a “Caitlyn” bi ga nazivali u navodnicima; bio bi predmetom poruge, optužbi za prevaru i špekulacija da je u pitanju neki ozbiljan psihički poremećaj.

E, sada se postavlja pitanje zbog čega za Brucea/Caitlyn važi jedan, a za Rachel Dolezal važi drugi standard. Ako se za rod/spol tvrdi da je u pitanju “društvena konstrukcija”, odnosno da ona s nekakvom biologijom i anatomskim detaljima nema niti bi trebala imati veze, zašto se isti standard ne bi mogao primjenjivati i na rasu?

Moguće je zamisliti da Rachel Dolezal, čak i ako je svjesna toga da nije crnkinja niti nema afroameričko podrijetlo, duboko u sebi vjeruje da je Afroamerikanka, da se osjeća kao Afroamerikanka i identificira s Afroamerikancima i njihovom kulturom. I to sve osjeća s istim onim intenzitetom koji mnoge muškarce “zarobljene u tijelu pogrešnog spola” tjera da se šminkaju, nose perike i žensku odjeću, uzimaju hormone i na kraju stavljaju svoju “opremu” pod kiruški nož.

Ili, da spomenem neki primjer s ovih prostora, svi oni koji su zbog jednog telegrama spremni Nikolu Teslu proglasiti Hrvatom bi barem trebali uzeti u obzir da je Rachel Dolezal, koja je to izrazila daleko eksplicitnije i u to uložila daleko više napora, na kraju balade ipak crnkinja.

Međutim, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Barem ne u bliskoj budućnosti i barem ne dok takva nedosljednost u razdvajanju osobne fikcije i objektivne stvarnosti nema podlogu u nečijim političkim i ekonomskim interesima. Inzistiranje na pravima trans-osoba se treba prvenstveno gledati iz unutarnjopolitičkog konteksta SAD, odnosno shvatiti kao sredstvo kojim Demokratska stranka ili tzv. progresivna “cool” ekipa salonskih ljevičara diže živce i trolira sada sve izoliraniju i demoraliziraniju konzervativnu desnicu. A i izlaženje transrodnim osobama u susret je – s izuzetkom inzistiranja na posebnim javnim zahodima – prilično jeftino i u praksi se odnosi na ne baš previše značajnu manjinu unutar LGBT manjine. Crnaca, odnosno Afroamerikanaca ima daleko više i, kao što pokazuju rezultati nedavnih izbora, o njihovom izlasku ili neizlasku na birališta ovisi o mnogo toga; njihove reakcije na bjelačko podrijetlo Rachel Dolezal sugeriraju, u najmanju ruku, nedostatak oduševljenja prema dobrovoljnom pridošlici u geto. I time se da objasniti nedostatak oduševljenja američkog establishmenta za samozvanu crnkinju i zašto njoj nikada neće biti dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno samozvanoj ženi.

“Žene-pume” su mit?

Kutcher and Moore, September 2008
Izvor: Wikimedia

“Cougar” je originalna engleska riječ za pumu koja je posljednjih nekoliko godina dobila sasvim novo značenje, odnosno označila trend koji treba dokazati da živimo u vrlom novom svijetu spolne ravnopravnosti. “Cougari”, odnosno “žene pume” su starije pripadnice ljepšeg spola koja, po uzoru na svoje muške vršnjake, kao seksualne i ljubavne partnere preferiraju “piletinu”, odnosno mlado meso u obliku muškaraca koji bi im po godinama mogli biti sinovi i unuci. Taj se fenomen tumači time da su žene, stekavši kakvu-takvu financijsku i poslovnu ravnopravnost, barem u prosvijećenim zemljama Zapada, na kraju ravnopravnost stekle i u krevetu, odnosno, lišene potrebe da budu supruge i majke, sada sebi mogu dozvoliti luksuz seksa sa mlađim partnerima. Fenomenu su svojim, za Hollywood donedavno atipičnim vezama s mlađim muškarcima, publicitet dale Demi Moore i Madonna.

Međutim, studija koju je nedavno u časopisu Evolution and Human Behaviour objavila skupina britanskih psihologa sa Sveučilišta Walesa, sugerira kako su “žene pume” najobičnija fama, odnosno fenomen koji je ostao ograničen na svijet celebrityja. Istraživanje provedeno na 22.000 muškaraca i žena u 14 zemalja, a prilikom koga se naglasak dao na korisničke preference na online dating stranicama, pokazuje kako između muškaraca i žena, bez obzira na socijalne prilike, kulturu i obrazovanje, još uvijek postoji duboki jaz između idealne dobi partnera, odnosno kako su još uvijek čvrste tradicionalne podjele i reference.

Prema istraživanju muškarci, bez obzira na godine, kao idealne životne partnerice traže žene koje su mlade, odnosno što je muškarac stariji, to je veći generacijski jaz između njega i idealne žene, koja mu po godinama može biti kćer ili unuka. Žene, naprotiv, bez obzira na starost, traže muškarce koji su ili njihove dobi ili stariji. “Žene pume” u 40-tim i 50-tim dakle, kao idealne partnere neće tražiti ljepuškaste mladiće kao Ashton Kutcher nego starce od pet, šest i više “banki”.

Dr. Dunn, vođa tima istraživača, zaključio je da je fenomen “žena puma” najobičniji mit. A, kada se malo o svemu razmisli, i nije teško zaključiti. Različite seksualne preference muškaraca i žena su posljedica bioloških imperativa, odnosno seksa kao aktivnosti čija je primarna svrha produženje vrste; muškarci, dakle, traže mlade žene koje su u stanju rađati potomstvo; žene, pak, traže situirane i u pravilu starije muškarce koji u stanju uzdržavati to potomstvo. Takve biološki uvjetovane parametre nisu u stanju izbrisati nikakvi celebrity trendovi niti feminističko obrazovanje.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Hrvatica istraživala navodni seksualni zločin Ala Gorea?

Alu Goreu 2000. godine nije uspjelo da postane Bill Clinton nakon Billa Clintona, ali je to koliko-toliko nadoknadio time da je postao jedna od rijetkih osoba koja se može pohvaliti da je nagrađena “Oscarom” i Nobelovom nagradom za mir. Međutim, izgleda da Goreu svi ti uspjesi nisu bili dovoljni, odnosno da je opsjednutost bivšim predsjednikom dovelo i do pokušaja da ga nadmaši tamo gdje se smatralo da dosadni, robotski, uštogljeni i konzervativni obiteljski čovjek Gore nema šanse – kao notornog ženskara.

Tako se, između ostalog, mogu tumačiti vijesti o njegovom raspadu braka za koji je navodno odgovorna ekoaktivistica Laurie David, bivša supruga TV-komičara Larryja Davida, ali i nova senzacija u obliku svjedočanstva 54-godišnje maserke iz Oregona, koja je policiji krajem 2006. godine, a onda početkom 2009. godine, opisala kako je bivši potpredsjednik prilikom boravka u Portlandu i jedne njene seanse u nastojanju da dobije “happy ending” postao “seksom izluđena pudlica”. Priče se, dakako, dohvatio i National Enquirer čije se članke o seksualno hipearktivnim političarima nakon sloma Johna Edwardsa više automatski ne odbacuje kao tabloidno smeće.

Ipak, trebat će vremena da ova priča dođe do hrvatskih medija koji se još ne usuđuju pisati nešto loše o Sv. Albertu Klimobranitelju. Kada i dođu te počnu copypastati ono za što je Enquirer iskesao milijun dolara, od svega će im najviše u oči pasti detalj iz policijskog zapisnika, odnosno ime dežurne detektivke koje sugerira hrvatske korijene.

Ukidanje celibata neće spasiti Katoličku crkvu

Izjava umirovljenog kardinala Martinija, glavnog liberalnog protukandidata kardinalu Ratzingeru za vrijeme posljednjeg izbora za papu, prema kome bi Rimokatolička crkva trebala ukinuti celibat i tako stati na kraj sve ozbiljnijem problemu pedofilije, će bez svake sumnje biti pozdravljena od strane liberalnog dijela javnosti. Međutim, postavlja se pitanje nije li ta mjera – ako jednom bude i donesena – doći prekasno, odnosno hoće li, zapravo stati na kraj na lavini skandala koja već godinama nagriza posljednje ostatke ostataka autoriteta Rimokatoličke crkve u modernim zapadnim državama.

Ženidbe katoličkih svećenika teško da mogu biti panaceja za Crkvu, i to iz jednog jednostavnog razloga – svijet, barem onaj zapadni, se drastično promijenio od vremena kada je uveden svećenički celibat, odnosno od vremena Drugog vatikanskog koncila kada se o njemu posljednji put ozbiljno raspravljalo u crkvenim vrhovima. Glavna promjena u odnosu na nekadašnja vremena jest u tome da su kadrovi kojima Katolička crkva danas puni svoje svećeničke redove po svojim seksualnim i drugim sklonostima bitno drukčiji od laičkog stanovništva.

U prošlosti se, naime, svećenička služba shvaćala ne toliko kao nekakav duhovni zov nego kao posljedica obiteljskih spletki ili siromaštva. “Ići u vojsku ili u fratre” je bio jedini način na koji bi “prekobrojni” sinovi svojim očevima i braći s dnevnog reda skidali probleme raspodjele sve manjih komada škrte zemlje ili sukobe oko nasljedstva. U prošlosti je, dakle, bilo za očekivati da će katolički svećenici biti po svojem karakteru i seksualnim sklonostima manje-više istovjetni svojim očevima i braći.

U 20. stoljeću je, pak, d0šlo do promjena koje su omogućile siromašnim katoličkim mladićima da osim mantije koriste i neke druge alternative siromaštvu, kao što su emigracija u gradove ili druge države. Kao rezultat svega toga, počela se mijenjati kadrovska struktura Crkve u kojoj je bilo sve više mladića koje je svećenički poziv privlačio iz iskrenih vjerskih pobuda, ali i kao sredstvo da u mnogim konzervativnim sredinama izbjegnu neugodna pitanja o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili sklonostima. Mladić koji bi otišao “u pope” se više nije morao brinuti zbog toga što će selo misliti ako se ne bude oženio do 25. godine, odnosno ako ga ne budu privlačile snaše.

Zbog svega toga – a i sklonosti društvenih manjina da se međusobno potpomažu i koncentiraju u pojedinim društvenim grupama – je udio homoseksualaca u redovima Crkve postao daleko veći od udjela koji homoseksualci imaju u općoj populaciji. Proces je, naravno, išao i dalje kako je u mnogim državama posljednjih desetljeća i godina homoseksualnost postala široko prihvaćeni “cool” životni stil, a homoseksualci tako izgubili razlog da ulaze u crkvene redove.

Sada se taj isti proces može lako zamisliti s pedofilima, koji nasuprot homoseksualcima, teško da ikada mogu biti prihvaćeni, odnosno mogu funkcionirati samo u još dubljoj “ilegali”.

Što bi se, dakle, dogodilo kada bi Crkva danas dozvolila celibat? Vjerojatno ništa. U njoj bi i dalje homoseksualci i pedofili imali daleko veći udio nego u ostatku stanovništva; mnogi bi iskoristili opciju svećeničkog braka samo kao još jedno elegantno sredstvo da prikriju svoje prave sklonosti. Pedofilsko zlostavljanje bi se nastavilo kao i ranije, samo uz daleko veće zgražanje javnosti.

Da ukidanje celibata samo po sebi ne znači automatsko rješavanje problema “problematičnog” seksualnog ponašanja, svjedoči i slučajevi ne-katoličkih crkava, poput pojedinih protestanstkih denominacija u SAD gdje su ugledni svećenici usprkos žena i obitelji “hvatani” u društvu muških prostitutki. A hrvatskim katolicima, tu, dakako, može poslužiti i dežurna hrvatska utjeha u obliku istočnih susjeda gdje nedostatak celibata također nije spriječio Srpsku pravoslavnu crkvu da bude predmetom pedofilskih skandala.

Seksualna anoreksija?

Prvo se na naslovnicama počelo govoriti o anoreksiji. Potom se neki domišljati novinar i urednik sjetio da koristi pojam “tanoreksija” za sve bijelce i bjelkinje opsjednute željom da budu suprotnost Michaela Jacksona te zbog toga provode život u solariju. Nedugo potom je došla “manoreksija” koja opisuje muškarce spremne da postanu živi kosturi zbog opsjednutosti linijom.

I, kao što to mora biti, i pojam “anoreksije” je dobio seksualnu konotaciju. Tj. našao se seksolog Patrick J. Carnes koji je počeo koristiti izraz “seksualna anoreksija” za “opsesivno stanje u kome fizički, mentalni i emocionalni zadatak izbjegavanja seksa počinje dominirati nečijim životom” , odnosno “seks postaje tajni neprijatelj koga se stalno mora držati na razdaljini, čak i po cijenu uništenja samog sebe”.

Nije teško predvidjeti što će se dogoditi kada se ovaj pojam počne pojavljivati u Googleovim tražilicama. Izraz “celibat” će imati isti tretman kao i “štrajk” u bivšoj Jugoslaviji, kada se za isti tretman preferirala “obustava rada”.

Snimka seksa s 3 žene presudila 86-godišnjem guverneru

Jedna topla ljudska priča, kao stvorena da razgali srca u ovim hladnim i bešćutnim vremenima, ovih dana dolazi iz daleke Indije. Točnije, iz države Andhra Pradesh na čelu čijih 78 milijuna stanovnika je donedavno bio guverner Narayan Dutt Tiwari. On to od danas to više nije, a razlog za to je snimka na kojoj dotični, unatoč poodmakle dobi od 86 godina, uživa u krevetskim aktivnostima s tri mlade dame.

S te tri dame, rodom iz države Uttrakhand, je guvernera upoznala njihova zemljakinja, koja je također imala seksualne odnose sa časnim starinom. Međutim, njihov odnos nije najbolje završio jer je dotična u zamjenu za seksualne tražile neke druge usluge, konkretno rudarsku koncesiju za svoju tvrtku. Kada Tiwari nije pokazao sluha za takve oblike slobodnog poduzetništva, dotična mu se osvetila namjestivši mu tri zavodnice, ali i video-kameru, čiji je sadržaj proslijedila televizijskoj kući ABN Andhra Joyti News. 10-minutna snimka je emitirana prije nego što ju je guverner uspio zaustaviti sudskom privremenom mjerom.

Danas je Tiwari – jedan od posljednjih indijskih političara koji se može pohvaliti da je, boreći se za nezavisnost, boravio u britanskom zatvoru –  indijskoj vladi poslao ostavku, navodeći kao razlog “zdravstvene razloge”. Dio indijskih komentatora, pak, smatra da su guvernerovi nestašluci – sličnim “eksperimentima” koje je nad 15-godišnjim sljedbenicama pred kraj svog života provodio Mahatma Ghandi – pomogli vladajućoj Kongresnoj stranci da pažnju javnosti skrene s potencijalno katastrofalnog zastoja napora da se na području Andhra Pradesha stvori Telengana, nova savezna država Indije.

“Twilight” promiče seksualnu apstinenciju kod tinejdžera?

[picapp src=”6/f/9/4/4f.JPG?adImageId=7621973&imageId=2633260″ width=”500″ height=”333″ /]

“Twilight” ne bi bio fenomen popularne kulture kakav jest da ne izaziva špekulacije o eventualnim dugoročnim posljedicama na ekonomiju, kulturu ili način života u suvremenom svijetu. Tako se opus Stephenie Meyer i filmovi napravljeni po njemu mogu tumačiti kao svojevrsna duhovna hrana za sponzoruše, odnosno priča o ljubavi mlade Belle i starijeg Edwarda kao alegorija za veze mladih, neiskusnih i siromašnih žena s bogatim, starim, iskusnim muškarcima.

Sada se, pak, pojavilo novo tumačenje “Twilighta”, prema kojemu je djelo Sthepenie Meyer već imalo određene posljedice na način života omladine u suvremenom svijetu ili barem nekom njegovom dijelu. Fanovi vampirske sage, odnosno njena najvatrenija publika – tinejdžerke – su sada daleko sklonije odgovarati s  “ne” na sugestije koje postavljaju njeni vršnjaci. Ljubav Belle i Edwarda, koja iz praktičnih razloga nema eksplicitnu seksualnu komponentu, jest ideal nespojiv s uspaljenim tinejdžerima koji jedva čekaju izgubiti nevinost.

A da to nije najobičniji wishful thinking mormonke Meyer svjedoči i istraživanje koje su proveli stručnjaci sa Sveučilišta u Missouriju, a koje će sljedeće godine biti pretočeno u knjigu. Prema rezultatima anketa provedenih među fanovima “Twilighta”, seksualna apstinencija jest najbolje shvaćena i prihvaćena od svih poruka serije romana.

Seks-snimkom do – Kongresa?

Saga o Carrie Prejean, bivšoj Miss Kalifornije, dobila je novo poglavlje i nakon otkrića koje ju je – prema mišljenju liberalne javnosti – trebalo strpati u ropotarnicu povijesti.

Prejean je na naslovnice došla zahvaljujući tome što je na izboru za Miss SAD, na pitanje o tome što misli o istospolnom braku dala isti odgovor koji su u studenom 2008. bili dali birači Kalifornije na ustavnom referendumu. S obzirom na to da homoseksualci dominiraju svijetom mode i, posredno, industrijom izbora ljepote, nije bilo teško pretpostaviti kako će se Prejean zbog tih “neizrecivih” stavova provesti kao reggae bend na proslavi Ku Klux Klana. Prvi je u tome prednjačio Perez Hilton, celebrity bloger, samodeklarirani homoseksualac i član žirija koji je postavio inkriminirano pitanje – nakon što je misicu nazvao imenima koja nisu za tisak, utvrdio je da je upravo zbog svog “verbalnog delikta” ostala bez nacionalne titule. Nakon toga je započela kampanja da joj se oduzme i ona državna.

Argumente za to nije trebalo dugo tražiti. Nakon otkrića da joj je direkcija izbora za Miss Universe platila ugradnju silikona u grudi, došlo je otkriće fotografija u toplesu. Vlasnik licence Donald Trump ju je neko vrijeme branio od nasrtaja, ali je odustao te joj na kraju oduzeo titulu pri čemu se navodio spor oko nastupa u reality emisijama. Prejean, koja je postala miljenica konzervativnog dijela javnosti i glasnogovornicom Nacionalne organizacije za brak (NOM), nije se s time pomirila te je pokrenula tužbu, tražeći povratak titule ili  milijun dolara odštete.

Onda je došao trenutak koji je trebao staviti točku na cijelu priču. Prilikom preliminarnog izvođenja dokaza Prejeanovoj, njenoj majci i odvjetnicima je predočeno ono što su mediji nazvali “seks snimkom”, te je Prejean istog trenutka odustala od tužbe, odnosno prihvatila nagodbu koja je, po riječima oduševljenih reportera, “iznosila manje od cijene za parking”. To je predstavljao trijumf za liberale, s obzirom da je konzervativna mezimica Prejean raskrinkana kao još jedan konzervativni licemjer koji javno promiče tradicionalne vrijednosti, a u stvarnom životu prakticira razvrat.

Prije deset ili čak prije pet godina to bi uistinu bio kraj priče o Carrie Prejean. Dio konzervativaca je odustao od Prejean, a NOM joj pokazao vrata. Međutim, izgleda da više ni seks-snimka nije ono što je nekada bila. Umjesto da nestane, Prejean je nastavila s medijskim nastupima nastojeći dati svoju stranu priče. Prema njoj, u pitanju nije seks-snimka nego “snimke koje je napravila sama” za svog tadašnjeg momka te mu poslala mobitelom. Bivši – koji je uživao u čak u šest takvih poklona – je po svemu sudeći “namirisao” priliku da spoji ugodno s korisnim, te problematične snimke ponudio zainteresiranim stranama, uključujući porno-izdavača Vivid Entertainment, koji tvrdi da ih je nabavio “legalno”. Vivid također tvrdi da ih neće objaviti bez suglasnosti Prejeanove, a kontroverza je vezana i uz navode Prejeanove da su napravljene u vrijeme kada je imala 17 godina, što bi izdavača, ali i samu Prejeanovu, moglo dovesti pod udar američkih zakona o maloljetničkog pornografiji.

Web-stranica TMZ.com, koja je također došla u posjed snimke, tvrdi kako je snimka “legalna”, odnosno da Prejean laže, jer su njene “igre” datirale iz vremena kada je imala 20 godina. U međuvremenu se na istoj stranici pojavio i intervju koji cijeloj priči daje novu, zanimljiviju dimenziju.

Jason Chaffetz, republikanski kongresnik iz Utaha, je TMZ-u na pitanje o Prejeanovoj rekao da bivša misica “posjeduje mogućnost okupljanja mase i prenošenja snažne poruka” te “zvjezdanu moć koja otvara vrata”. Također je rekao “Svi smo radili pogreške u dobi od 17 godina.  (Seks snimka) može biti prepreka, ali su ljudi uzbuđeni zbog njenih uvjerenja”. TMZ je intervjuu dao naslov “Kongresnik: Prejean bi trebala postati političarka”.

Chaffetz je odmah nakon toga izjavio da je TMZ previše “kreativno” obradio njegov intervju, odnosno zaboravio unijeti odgovor na pitanje “Da li je Prejean nova Sarah Palin”. Chaffetz tvrdi da je rekao da je “biti natjecateljica na izboru ljepote daleko od biti kandidatkinja za potpredsjednika SAD”.